Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2633/20 (M. B.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2633/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2633/20, rješavajući apelaciju Mirsade Burzić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mirsade Burzić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 005377 18 Kž 3 od 23. aprila 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 005377 17 K 2 od 14.
februara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mirsada Burzić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa advokat Džejlana Šaćirbegović-Alibašić iz Zenice, podnijela je 28. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 005377 18 Kž 3 od 23. aprila 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 005377 17 K 2 od 14. februara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 31. maja 2021. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 3. i 9. juna 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 005377 13 K od 13. februara 2014. godine apelantica je proglašena krivom zbog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, te obavezana oštećenom JP „BH Pošta“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: oštećeni) isplatiti označeni novčani iznos na ime imovinskopravnog zahtjeva. Također je apelantica obavezana naknaditi troškove krivičnog postupka o čemu će sud donijeti posebno rješenje.
6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 04 0 K 005377 14 Kž od 27. juna 2017. godine žalba apelanticinog branioca je djelimično uvažena, prvostepena presuda od 13. februara 2014. godine ukinuta i predmet vraćen Kantonalnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da se opravdano u žalbi izabranog apelanticinog branioca navodi da je označenim obrazloženjem direktnog umišljaja (sa kojim je predmetno krivično djelo navodno počinjeno) prvostepena presuda suštinski ostala bez razloga o ovoj odlučnoj činjenice-bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Osim toga, Vrhovni sud je naveo i da je apelanticin branilac žalbu izjavio i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona, te zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji, imovinskopravnom zahtjevu i troškovima krivičnog postupka. Radi se, kako je to istakao Vrhovni sud, o žalbenim osnovama nižeg žalbenog reda vrednovano u odnosu na žalbeni osnov bitne povrede odredaba krivičnog postupka, zbog kojeg je prvostepena presuda ukinuta, uslijed čega Vrhovni sud nije ni bio u prilici da razmatra žalbu branioca (u ovom dijelu). Na kraju je navedeno da će Kantonalni sud u ponovnom postupku prvenstveno otkloniti propust na koji ukazuje ovo rješenje, potom izvesti dokaze koji su bili izvedeni i u postupku koji je prethodio ukinutoj prvostepenoj presudi, po potrebi će izvesti i druge dokaze, nakon čega će, postupajući upravo na ranije navedeni način, biti u prilici donijeti novu i na zakonu zasnovanu odluku. Postupak u kojem su donesene osporene presude
7. Postupajući u ponovnom postupku, Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 005377 17 K 2 od 14. februara 2018. godine apelantica je proglašena krivom da je, u vrijeme (od početka 2009. godine pa do 11. novembra 2009. godine), mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude, kao odgovorna osoba iskorištavanjem svojih službenih ovlaštenja pribavila sebi imovinsku korist i drugom nanijela štetu, čime je počinila krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, pa je osuđena na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, te obavezana oštećenom naknaditi označeni novčani iznos na ime imovinskopravnog zahtjeva, kao i naknaditi troškove krivičnog postupka o čemu će sud donijeti posebno rješenje kada se pribave potrebni podaci o visini troškova.
8. U obrazloženju presude je na početku, između ostalog, navedeno da je apelanticina braniteljica u uvodnom izlaganju na ponovljenom glavnom pretresu istakla da će odbrana u toku postupka dokazati da je djelo koje se stavlja na teret apelantici ona počinila pod prisilom, i to svakodnevnim pritiscima radnog kolege O.Š., čije saslušanje predlaže u toku ovog postupka, te pribaviti označene snimke videonadzora, kao i da će se izvesti označeni dokazi (dnevnici mjenjačnice Post banke) kojim se dokazuje mijenjanje deviza i na taj način stvaranje gubitka, odnosno manjka u pošti na apelanticinu štetu, a u korist O.Š. i I.K. Također je ukazano da je apelanticina odbrana predložila u uvodnom izlaganju i da se obavi novo finansijsko vještačenje, te da je pri navedenim dokaznim prijedlozima apelanticina braniteljica ostala u toku ovog ponovljenog glavnog pretresa i konkretno te prijedloge istakla i formulirala na glavnom pretresu od 28. novembra 2017. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da se ovim prijedlozima protivio tužilac, navodeći, između ostalog, da je ranija prvostepena presuda ukinuta zbog bitne povrede krivičnog postupka, odnosno neobrazloženog umišljaja, a ne zbog činjeničnog stanja.
9. Zatim je Kantonalni sud naveo da su, u smislu odredaba člana 331a. stav (4) ZKPFBiH, prihvaćeni kao dokazi iskazi svih saslušanih svjedoka i vještaka optužbe, te pisani nalazi i mišljenja vještaka s obzirom da su svjedoci i vještaci koji su saslušavani na ranijem glavnom pretresu prilikom svjedočenja i iznošenja nalaza i mišljenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke i branioca. U tom smislu je ukazano na konkretne dokaze optužbe, koji su prihvaćeni. Također je navedeno da su, u smislu navedene zakonske odredbe, prihvaćeni i označeni dokazi odbrane (uključujući i iskaz apelantice koji je dala u svojstvu svjedoka), dok je istovremeno ukazano i koji su svjedoci saslušani (ponovo), kao i koji materijalni dokazi su izvedeni na glavnom pretresu (pobliže opisano na strani 4-5. presude).
10. Potom je, u odnosu na prijedloge odbrane iz uvodnog izlaganja (za izvođenje novih dokaza), navedeno i da je sud donio rješenje na glavnom pretresu održanom 13. decembra 2017. godine, kojim je usvojen prijedlog odbrane za saslušanje svjedoka O.Š. s obzirom da je, prema tvrdnji odbrane, to ključni svjedok, dok su odbijeni ostali označeni dokazni prijedlozi odbrane koji su ocijenjeni kao nepotrebni i bez značaja za predmet, ili bi njihovo (ponovno) izvođenje na iste okolnosti predstavljalo samo nepotrebno odugovlačenje krivičnog postupka. Pritom je, između ostalog, navedeno da je na glavnom pretresu održanom 12. januara 2018. godine saslušan svjedok odbrane O.Š. (sve pobliže argumentirano na str. 5. i 6. presude). Zatim je navedeno i da je prihvaćen prijedlog odbrane da se dostave snimci videonadzora označene pošte (Zavidovići), ali da oni nisu u mogućnosti da budu dostavljeni jer se čuvaju 30 dana shodno označenoj Uredbi koje se BH Pošta pridržava kao finansijska institucija u vlasništvu Federacije Bosne i Hercegovine (pobliže opisano na str. 6. i 7. presude). Također je Kantonalni sud ukazao i na sadržaj završne riječi koju je dala braniteljica apelantice i ona lično (pobliže opisano na str. 8. i 9. presude).
11. Na osnovu provedenih subjektivnih dokaza u toku postupka, koje na glavnom i ponovljenom pretresu izvele optužba i odbrana, imajući u vidu i materijalne dokaze koji su prezentirani i izvedeni tokom ponovljenog glavnog pretresa, te iskaz same optužene apelantice kao svjedoka, dat u toku vođenja glavnih pretresa, pa i u izjavama koje je dala ovlaštenim službenim licima PS Zavidovići u svojstvu osumnjičene (11. i 12. novembra 2009. godine), te ocjenjujući sve izvedene dokaze kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti a temeljem principa slobodne ocjene dokaza, Kantonalni sud je naveo da je našao da je utvrđeno činjenično stanje kao u izreci presude, a koje predstavlja izvršenje krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH.
12. U svjetlu navedenog zaključka, Kantonalni sud je ukazao na relevantne dijelove iskaza apelantice (koje je dala u fazi istrage i na glavnom pretresu) i ostalih označenih svjedoka, kao i na nalaze i mišljenje vještaka ekonomske struke Nihada Spahića, a na osnovu kojih je utvrđeno da je apelantica učestvovala u izvršenju inkriminiranih radnji koje su joj stavljene na teret (pobliže opisano na str. 9-12. presude). U tom smislu je posebno ukazano na nalaz i mišljenje navedenog vještaka ekonomske struke za koje je Kantonalni sud utvrdio da su objektivni, stručni i jasni, te koji je na glavnom pretresu dao iskaz i izjasnio se o svim bitnim činjenicama koje se odnose na utvrđenje visine manjka, načina nastanka, kao i visine štete koja je proistekla za oštećenog (pobliže opisano na str. 12-14. presude). U nastavku obrazloženja je ukazano i na sadržaj iskaza S.B. (apelanticin sin), koji je dao na ponovnom glavnom pretresu, a u vezi s kojim je Kantonalni sud naveo da predstavlja iznošenje navodnih saznanja i onoga što mu je apelantica navodno ispričala, i navedeno da taj iskaz ne potvrđuje svojim sadržajem, a ni vrijednosnim značajem nijednim svojim dijelom da bi se eventualno mogao prihvatiti vjerodostojnim i tačnim, te kao osnov za izvođenje zaključaka o opravdanosti iznesene teze odbrane da je apelantica izvršila prisvajanje novca ali pod prisilom i u krajnjoj nuždi (pobliže opisano na str. 14. i 15. presude).
13. Imajući u vidu činjenice i okolnosti utvrđene izvedenim dokazima optužbe, s obzirom da se svjedoci odbrane nisu mogli izjasniti, niti su se izjašnjavali o tome kako je nastao manjak, Kantonalni sud je istakao da je uvjerenja da je apelantica prouzrokovala nastali manjak sukcesivnim prisvajanjem novca iz blagajni oštećenog. Ove dužnosti je, kako je to istakao Kantonalni sud, apelantica svjesno kršila upravo s ciljem i s namjerom pribavljanja za sebe imovinske koristi koju je i ostvarila u navedenim iznosima. S obzirom na činjenice i okolnosti utvrđene izvedenim dokazima optužbe, Kantonalni sud je naveo da je apelantica svojim postupanjem u cijelosti ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, nevršenjem službene dužnosti koja je podrazumijevala obavezu polaganja novčanih sredstava na otvoreni račun pošte kod označene banke, nego je novac prisvajala za sebe. Potom je ukazano i da sud nije prihvatio ni tezu odbrane da je apelantica predmetno krivično djelo učinila u krajnjoj nuždi, zbog navodnog straha, bojazni za svoj život i svojih sinova i da je zbog toga morala prisvajati novac iz blagajne oštećenog i taj novac vraćati kao dug svjedoku I.K. Također je istaknuto da se ne može prihvatiti ni apelanticina tvrdnja da je iznos koji je namirila na ime manjka veći, a nakon otkrivanja ovog događaja. Potom je Kantonalni sud ukazao i na sadržaj iskaza svjedoka odbrane O.Š. (koji je kao dokazni prijedlog prihvaćen na ponovljenom glavnom pretresu i koji je saslušan 12. januara 2018. godine, pobliže opisano na str. 19. i 20. presude). Također je navedeno i da je sud, u svjetlu navoda odbrane da je apelantica morala uzimati novac zbog ucjene i prijetnje, proveo na te okolnosti dokaze saslušanjem i drugih ranije predloženih svjedoka odbrane (pobliže opisano na str. 21-23. presude) nakon čega je zaključeno da, po ocjeni suda, prijetnje nije ni dobijala od I.K., niti je takvih prijetnji ili ucjena na koje se u svom iskazu poziva uopće bilo sa bilo čije strane. Ovakva odbrana apelantice, kako je to naveo Kantonalni sud, ocjenjuje se neosnovanom i neargumentiranom, te usmjerenom na izbjegavanje i ublažavanje krivične odgovornosti i kao takvu taj sud je nije mogao prihvatiti.
14. Zatim je Kantonalni sud obrazložio i pitanje vinosti sa kojim je apelantica počinila predmetno krivično djelo (pobliže opisano na str. 24. i 25. presude). Navedeno, kako je to istakao Kantonalni sud, jasno ukazuje na voluntarističku komponentu umišljaja kod apelantice, koja se ogleda u htijenju da se izvrši krivično djelo, i posljedice preduzetih radnji koje se ogledaju u pribavljanju imovinske koristi za sebe. Naime, navedeno je da su stvarne okolnosti zbog kojih je apelantica pribavila novac sebi svjesnim iskorištavanjem svog položaja u ovom provedenom postupku razjašnjene kroz ocjenu kao neosnovane teze odbrane da je postupala u krajnjoj nuždi, pod pritiskom ili ucjenama. Stoga je navedeno da je iskazima pojedinih saslušanih svjedoka to potvrđeno, te je sud izveo zaključak da je apelantica učestvovala u lošim privatnim finansijskim poslovima, koji su kao rezultat imali nagomilavanje ličnog duga prema različitim osobama, koje je apelantica nastojala namiriti novcem koji je prisvajala za sebe radeći u svojstvu odgovorne osobe, kao blagajnik u oštećenom, prisvajajući novčana sredstva ostvarena po osnovu platnog prometa u označenim blagajnama.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 04 0 K 005377 18 Kž 3 od 23. aprila 2020. godine žalba braniteljice apelantice je djelimično uvažena i prvostepena presuda Kantonalnog suda od 14. februara 2018. godine preinačena u odluci o kazni na način da se apelantica za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, za koje je tom presudom proglašena krivom, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
16. U obrazloženju presude je, prije svega, ukazano na sadržaj obrazloženja Vrhovnog suda od 27. juna 2017. godine, te je u tom smislu ukazano da je presuda Kantonalnog suda (od 13. februara 2014. godine) ukinuta, jer u njoj nisu bili navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, konkretno o umišljaju apelantice kao subjektivnoj komponenti krivičnog djela za koje je navedenom prvostepenom presudom proglašena krivom. Ovaj propust je, kako je to istakao Vrhovni sud, ujedno odredio obim i sadržaj radnji koje je prema datim uputama prvostepeni sud bio dužan provesti kako bi u novom suđenju donio zakonitu odluku. U tom smislu je navedeno da se primarna obaveza prvostepenog suda odnosila na otklanjanje počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka k) ZKPFBiH, koja je u konkretnom slučaju i dovela do ukidanja navedene prvostepene presude. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je ukazao da je, po nalaženju tog suda, Kantonalni sud postupio po datoj uputi, da je dao razloge za stav da je apelantica u vrijeme kada je preduzimala krivičnopravne radnje iz potvrđene optužnice bila svjesna djela koje čini i da je to djelo htjela kao svoje (pobliže opisano na str. 3. i 4. presude).
17. Dalje je Vrhovni sud istakao da je način postupanja prvostepenog suda u datoj procesnoj situaciji (nakon ukidanja ranije presude ponovo se sudi) određen u članu 331a. stav (4) ZKPFBiH iz koje sasvim određeno proizlazi da sud u ponovljenom postupku nije dužan ponovo pozivati i neposredno ispitivati svjedoke ili vještake (na koju obavezu upućuje stav iznesen u predmetnoj žalbi), nego da njihove iskaze date u ranijem postupku može prihvatiti kao dokaze i koristiti ih kod donošenja odluke u konkretnoj krivičnopravnoj stvari. Pri tome svakako, kako je to navedeno, treba naglasiti da je za prihvaćanje ovih dokaza iz ranijeg postupka uvijek neophodno prethodno pouzdano utvrđenje suda da su iskazi svjedoka ili vještaka koji se preuzimaju dati na način da je obavljeno njihovo unakrsno ispitivanje od suprotne stranke i branitelja, ili utvrđenje da se radi o iskazima u kojim takvo ispitivanje nije obavljeno iako su suprotna stranka i branilac takvu mogućnost imali. U konkretnom slučaju, kako je to naveo Vrhovni sud, kao dokazi su prihvaćeni iskazi svjedoka i vještaka finansijske struke sa glavnog pretresa iz ranijeg postupka, jer su u tom ranijem postupku ti svjedoci i navedeni vještak od optužene i njenog branitelja unakrsno ispitani. Odbrana je, dakle, imala mogućnost osporavanja tih iskaza, dok je razloge za odluku da ranije navedene dokaze prihvati upravo na način kako je to propisano u članu 331a. stav (4) ZKPFBiH prvostepeni sud iznio na označenoj strani prvostepene presude. Također je Vrhovni sud istakao da je ovdje ujedno potrebno istaći da su u prvostepenoj presudi navedeni u svemu jasni i određeni razlozi i za stav suda da prijedlozi odbrane izneseni u ponovljenom postupku za izvođenje drugih dokaza (osim prijedloga da se ispita svjedok O.Š.) nisu prihvatljivi, odnosno da se radi o dokazima koji, u smislu odredbe člana 278. stav (2) ZKPFBiH, nemaju značaja za predmet, ili da je njihovo izvođenje nepotrebno (pobliže opisano na str. 4. i 5. presude).
18. U nastavku obrazloženja presude Vrhovni sud je raspravio na opširan način neosnovanost žalbenih prigovora koji se tiču prihvatljivosti stava prvostepenog suda da su predloženi dokazi odbrane nepotrebni, odnosno da nemaju značaja za predmet u kontekstu kontinuiranog ukazivanja da bi oni potvrdili iznudu u konkretnom slučaju, krajnju nuždu ili njeno prekoračenje, kao i izostanak svijesti kod apelantice da preduzetim radnjama sebi pribavlja imovinsku korist, odnosno da je potrebno odrediti provođenje novog finansijskog vještačenja, jer vještačenje iz istrage nije obuhvatilo sve dokaze sadržane u spisu predmeta (pobliže opisano na str. 5. i 10. presude). U svjetlu navedenih obrazloženja, između ostalog, navedeno je da se za Vrhovni sud neprihvatljivim pokazuje i žalbeni prigovor braniteljice apelantice da su iskazi svjedoka iz prethodnog postupka od prvostepenog suda ocijenjeni kao iskazi dati u ponovnom suđenju. U prilog opravdanosti prethodno iznesene ocjene, Vrhovni sud je istakao da obrazloženje prvostepene presude sadrži sasvim jasnu naznaku da se dokazi iz ranijeg postupka preuzimaju u skladu sa odredbom člana 331a. stav (4) ZKPFBiH uslijed čega je neosnovana žalbena tvrdnja da je u ponovnom postupku došlo do „povrede načela kontradiktornosti i načela materijalne istine“. Pritom je ukazano da sud ni ne utvrđuje „materijalnu istinu“, nego da, rukovođen načelom slobodne ocjene dokaza, u skladu sa odredbom člana 15. stav (2) ZKPFBiH, kao i ostali organi koji učestvuju u krivičnom postupku, sa jednakom pažnjom ispituje i utvrđuje kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje mu idu u korist. Zatim je, između ostalog, istaknuto i da su, suprotno žalbenim tvrdnjama, u prvostepenoj presudi navedeni konkretni razlozi za zaključak da apelantica predmetno krivično djelo nije počinila ni u krajnjoj nuždi, ni u njenom prekoračenju, niti da ima dokaza da su u konkretnom slučaju O.Š. i I.K. upućivali apelantici označene prijetnje. Isto tako je, između ostalog, navedeno i da dokazi sadržani u spisu predmeta potvrđuju da je apelantica tempore criminis bila svjesna djela koje čini i da upravo to djelo hoće kao svoje o čemu je prvostepeni sud u obrazloženju osporene presude dao u svemu jasne i određene razloge. Također je navedeno i da je, suprotno žalbenim navodima, nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Nihada Spahića, te usmeno pojašnjenje tog nalaza, koje je navedeni vještak iznio na glavnom pretresu, prvostepeni sud opravdano ocijenio uvjerljivim i u svemu sačinjenim i prezentiranim u skladu s pravilima struke (pobliže opisano na str. 10-12. presude).
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
20. Naime, apelantica, prije svega, ističe da Vrhovni sud nije otklonio povredu zakona i ljudskih prava, kao i diskriminirajuće ponašanje prema apelantici, nego da je direktno povrijedio „zakon i Ustav Bosne i Hercegovine, kao i Evropsku konvenciju“. S tim u vezi se navodi da u ponovnom postupku (iako je to naloženo rješenjem Vrhovnog suda od 27. juna 2017. godine) Kantonalni sud nije dopustio ponovno izvođenje dokaza izvedenih u prethodnom postupku, kao ni nove dokaze koje je braniteljica optužene predlagala. Ovakvo postupanje Kantonalnog suda i Vrhovnog suda u ponovnom suđenju, kako to ističe apelantica, direktno ukazuje da oba suda ne poštuju rješenje Vrhovnog suda od 27. juna 2017. godine, a koje odluke se moraju poštivati, te se ovakvo ponašanje navedenih sudova može okarakterizirati kao vid nezakonitog ograničavanja pristupa sudu apelantici u kontekstu odredaba domaćeg krivičnog zakona i Evropske konvencije koje se odnose na teret dokazivanja da nije učinila krivično djelo svojom voljom i sa umišljajem, nego pod utjecajem prijetnji i prinude. Na navedeni način, po apelanticinoj ocjeni, prvostepeni sud ju je onemogućio da se suoči sa svjedocima optužbe i da ih ispituje kako u prethodnom postupku, tako i u ponovnom postupku a što se odnosi i na nalaz vještaka i ispitivanje vještaka u pogledu uočenih nedostataka nalaza i mišljenja vještaka. U tom smislu se ističe da je sud obavezan da jednako tretira (pod istim uvjetima) dokaze i njihovo izvođenje i od odbrane i od optužbe. Stoga, nejednakim i neravnopravnim tretiranjem apelanticine odbrane sa optužbom proizlazi, kako to smatra apelantica, kršenje prava na pravično suđenje.
b)Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da je predmetna apelacija neosnovana, te da je taj sud u osporenoj drugostepenoj presudi detaljno obrazložio zbog čega žalbeni prigovori kojim je ukazano na navodno nepostupanje prvostepenog suda po datim uputama nisu osnovani, pa se u tom smislu Ustavni sud upućuje na razloge iz predmetnog obrazloženja.
22. Kantonalni sud je naveo da svojim postupanjem u predmetnom krivičnom postupku nije povrijedio niti odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, a niti odredbe Evropske konvencije. Također se, kako je to istakao Kantonalni sud, neosnovano ukazuje da je Vrhovni sud svojim postupanjem po žalbi povodom osporene prvostepene presude Kantonalnog suda postupio protivno odredbama člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi je navedeno da je Vrhovni sud u svojoj (osporenoj drugostepenoj) odluci dao jasne, određene i potpune odgovore na sve žalbene prigovore koje je braniteljica apelantice, tada optužene, opširno navodila i obrazlagala u podnesenoj žalbi protiv osporene presude Kantonalnog suda. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
23. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su navodi apelacije neosnovani. Naime, istaknuto je da je prvostepeni sud u obrazloženju osporene odluke jasno naveo tok postupka, uključujući i fazu predlaganja dokaza braniteljice apelantice, izjašnjenje tužioca na sve predložene dokaze, te konačnu odluku o navedenom prijedlogu. S tim u vezi je navedeno da je Kantonalni sud postupio u skladu sa članom 331a. stav (4) ZKPFBiH, te da su prihvaćeni kao dokazi iskazi svih saslušanih svjedoka optužbe i odbrane i vještaka optužbe, te pisani nalazi i mišljenja vještaka s obzirom na to da su svjedoci i vještak prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotnih strana. Nadalje je navedeno da je sud djelimično prihvatio prijedloge odbrane, te je u svojstvu svjedoka ispitan O.Š., pribavljena su izjašnjenja označene pošte u odnosu na raspoloživost snimaka videonadzora iz 2009. godine, dok je u odnosu na ostale prijedloge odbrane sud ih odbio i dao vrlo jasna obrazloženja razloga za to. U vezi sa navedenim, Kantonalno tužilaštvo je ukazalo da postupanje Kantonalnog suda u odnosu na prijedloge dokaza odbrane, te postupanje kantonalnog tužioca prilikom očitovanja na navedene prijedloge ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje, nego, naprotiv, (kroz načela kontradiktornosti, svrsishodnosti i ekonomičnosti) predstavlja zakonito postupanje i suda i tužioca. Također je navedeno i da je osporena presuda Vrhovnog suda potpuno jasna, da je u njoj izvršena ocjena postupanja prvostepenog suda u smislu člana 331a. stav (4) ZKPFBiH, te da je utvrđeno da je ono bilo apsolutno u skladu sa zakonom.
V.Relevantni propisi
24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04 i 18/05), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u inkriminiRano vrijeme, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 383. st. (1) i (3) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 312. stav (1) tač. d) i k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.
Član 331a. stav (4) Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda (4) Prvostepeni sud je dužan da izvede sve procesne radnje i raspravi sva sporna pitanja na koja je ukazao drugostepeni sud u svojoj odluci. Iskazi saslušanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne stranke ili branioca iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim zakonom drukčije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav (2) tačka e) ovog zakona.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 005377 18 Kž 3 od 23. aprila 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu braniteljica apelantice je primila 29. maja 2021. godine, a apelacija je podnesena 28. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
33. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelantica proglašena krivom i osuđena za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju osnovanosti bilo kakve „krivične optužbe“ protiv apelantice, pa ona u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
34. Apelantica se općenito pozvala na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da je primarno u predmetnoj apelaciji pokrenuto pitanje kršenja prava iz člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, a potom i iz stava 2. navedenog člana Evropske konvencije, slijedom čega će navodi apelacije biti ispitani u svjetlu navedenih odredaba Evropske konvencije.
35. Naime, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelantica u suštini ponavlja navode koje je isticala u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da nije dokazano da je učinila krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH. Suštinski se ovi navodi tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
36. Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, presuda od 12. jula 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, presuda od 9. juna 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
37. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da je dokazni postupak u ovoj pravnoj stvari proveden u dva navrata pred Kantonalnim sudom. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je prvobitno donesena osuđujuća presuda (od 13. februara 2014. godine) ukinuta zbog propusta prvostepenog suda da na jasan i nedvosmislen način ocijeni i obrazloži kako sadržaj elemenata svijesti, tako i voljni element direktnog umišljaja, kao oblika vinosti na strani apelantice u odnosu na počinjeno predmetno krivično djelo. Dakle, iz navedenog ne proizlazi da su ukidnim rješenjem Vrhovnog suda (od 27. juna 2017. godine) konstatirani propusti u samom provođenju dokaznog postupka, odnosno onemogućavanju apelantici i njenoj odbrani da ravnopravno učestvuju u postupku u pogledu predlaganja dokaza ili osporavanja dokaza optužbe na glavnom pretresu u prvom suđenju. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda naloženo u ponovnom postupku Kantonalnom sudu izvođenje ranije izvedenih dokaza, a po potrebi i izvođenje novih dokaza radi donošenja pravilne i na zakonu zasnovane odluke. S obzirom na navedeno Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Kantonalni sud u ponovljenom suđenju primijenio odredbe člana 331a. stav (4) ZKPFBiH, prihvatajući primarno prethodno izvedene dokaze iz prethodnog postupka pred tim sudom, budući da je u okolnostima konkretnog predmeta bio zadovoljen uvjet unakrsnog ispitivanja od stranaka u postupku. Posljedično navedenom, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u stavu Vrhovnog suda iz obrazloženja osporene drugostepene odluke da je prvostepeni sud postupio po uputama iz ukidnog rješenja (od 27. juna 2017. godine), budući da, i po mišljenju Ustavnog suda, obrazloženje kako osporene prvostepene presude donesene u ponovnom postupku, tako i osporene drugostepene presude sadrži detaljnija obrazloženja u pogledu spornih pitanja u vezi sa inkriminiranim radnjama apelantice, kao i njenom subjektivnom odnosu prema njima u kontekstu predmetnog krivičnog djela. Stoga je, po ocjeni Ustavnog suda, neosnovan apelacioni navod kojim se suštinski ukazuje da u ponovnom postupku nije postupljeno u skladu sa rješenjem Vrhovnog suda od 27. juna 2017. godine u pogledu otklanjanja propusta koji su doveli do ukidanja presude Kantonalnog suda od 13. februara 2014. godine.
38. U svjetlu zaključka iz prethodnog stava, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka donesenih u ponovnom postupku, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da su redovni sudovi posebnu pažnju posvetili i elaborirali radnje apelantice i detaljno obrazložili u čemu se ogleda zloupotreba njenog položaja ili ovlasti u smislu člana 383. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, odnosno prekoračenje granica službenih ovlasti koje je apelantica vršila kao blagajnik kod oštećenog javnog preduzeća u okolnostima konkretnog predmeta, a u vezi sa prisvajanjem novca iz blagajni oštećenog. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u ponovnom postupku svoj zaključak o postojanju krivičnog djela koje je apelantici stavljeno na teret i za koje je u konačnici osuđena (zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja), u kontekstu apelanticinih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, uslijed čega se čine neosnovanim apelanticini navodi vezani za ispunjenost elemenata bića predmetnog krivičnog djela, odnosno oblik svijesti potreban za njegovo izvršenje. Pritom Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi prigovori koje je isticala odbrana apelantice kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije. Zatim, iz obrazloženja osporenih odluka donesenih u ponovnom postupku ne proizlazi ni da su Kantonalni sud ni Vrhovni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveli paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznajući bitnost finansijskog vještačenja u konkretnom slučaju Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke Nihada Spahića ocijene sa posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja tog nalaza i mišljenja u svjetlu ostalih izvedenih dokaza. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena protivrječnosti kada su u pitanju iskazi svjedoka optužbe i odbrane. Redovni sudovi su nalaz i mišljenje navedenog vještaka, te njegov iskaz koji je, zajedno sa ostalim svjedocima, dao na glavnom pretresu u predmetnom krivičnom postupku detaljno analizirali i dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da je apelantica upravo osoba koja je kao izvršilac sa direktnim umišljajem počinila inkriminirane radnje, koje su joj stavljene na teret (prisvajanje novca iz blagajni oštećenog) u kontekstu posljedice koja je nastupila (pribavljanje protivpravne imovinske koristi koja prelazi novčani iznos od 50.000,00 KM), a za koje radnje je, u konačnici, proglašena krivom za krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja. Stoga se Ustavnom sudu ne čini ni proizvoljnim stav redovnih sudova da se u okolnostima konkretnog predmeta nije radilo o krajnjoj nuždi ili njenom prekoračenju, odnosno da je postojao izostanak svijesti kod apelantice da preduzetim radnjama sebi pribavlja imovinsku korist.
39. Pritom Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u obrazloženjima osporenih odluka u dijelu u kojem je odbijen prijedlog odbrane apelantice da se provede novo finansijsko vještačenje. Ovo zbog toga što, prije svega, zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem (raspravnom) sudu obavezu da odredi vještaka ili bilo koju drugu istražnu mjeru samo zbog toga što je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud sasluša svjedoka ili izvede neki drugi dokaz (npr. nalaz i mišljenje vještaka) u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Domaći sud uživa slobodu, u smislu poštivanja odredaba Evropske konvencije, odbiti saslušati svjedoka kojeg je predložila odbrana ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe. Imajući u vidu navedene stavove u svjetlu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav Kantonalnog suda da su nalaz i mišljenje navedenog vještaka stručni i jasni, zbog čega odbijanjem prijedloga odbrane apelantice za (novo-ponovno) finansijsko vještačenje nije povrijeđeno ni njeno pravo na odbranu u konvencijskom smislu, a kojim je ujedno obuhvaćen princip jednakosti stranaka u postupku, u smislu primjene člana 15. i člana 312. stav (1) tačka d) ZKPFBiH. Ovo zbog toga što iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je navedeni vještak saslušan u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu u predmetnom postupku sagledanom u cjelini, u odnosu na kojeg je odbrani apelantice pružena mogućnost da ospori bilo koju tvrdnju, tj. činjenicu sadržanu u nalazu i mišljenju tog vještaka. Pritom Ustavni sud ima u vidu i da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da su nalaz i mišljenje navedenog vještaka saglasni i sa drugim dokazima kojima je sud poklonio vjeru. Dakle, krivica apelantice nije samo i isključivo zasnovana na navedenom nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke. Pritom Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u obrazloženjima osporenih odluka u odnosu na ostale dokazne prijedloge odbrane koji su odbijeni uz obrazloženje da oni nemaju značaja za predmet, ili da je njihovo izvođenje nepotrebno. S tim u vezi se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazlaganja i ponavljanja razloga redovnih sudova, referira na činjenični dio ove odluke u vezi sa tim prijedlozima, odnosno žalbenim prigovorima (vidi tač. 10. i 18. ove odluke). Dakle, Ustavni sud smatra da je a priori Kantonalni sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju odbrani apelantice da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da ona i njen branilac pobijaju sadržaj svih izvedenih dokaza tokom predmetnog krivičnog postupka sagledanog u cjelini. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušana u svojstvu svjedoka. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihovom istinitosti, kao i same krivičnopravne odgovornosti apelantice, tj. njene krivice.
40. Dakle, redovni sudovi su u ponovnom postupku jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelantica počinila predmetno krivično djelo, a u takvim okolnostima nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali odluke (donesene u ponovnom suđenju) u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Kantonalni sud, a potom i Vrhovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza (u smislu čl. 16. i 296. ZKPFBiH) provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje krivične odgovornosti apelantice u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na jednom materijalnom ili subjektivnom dokazu, već cjelokupnosti provedenog dokaznog postupka na usmenom (i javnom) pretresu/pretresima u pogledu kojih je apelantici, tj. njenoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. S obzirom na navedeni zaključak, Ustavni sud, također, smatra da redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanticu, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pritom Ustavni sud smatra da apelantica nije bila u konvencijskom smislu ograničena i dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da joj je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku kako u smislu člana 15. ZKPFBiH, tako i člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava odbrane apelantice nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza, ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelantice, sagledan u cjelini s aspekta primjene procesnog i materijalnog prava u odnosu na utvrđivanje njene krivičnopravne odgovornosti nije bio pravičan u smislu poštivanja garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Zabrana diskriminacije
42. Apelantica, također, smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije bez konkretiziranja u čemu se ogleda povreda navedenog prava. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud ocjenjuje da apelantica kršenje ovog prava dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje. Međutim, u konkretnom slučaju apelantica nije ponudila argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelantica proglašena krivom za počinjenje krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, jer su redovni sudovi za svoja utvrđenja i odlučivanje u odlukama donesenim u ponovnom postupku dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelantice poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
44. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer apelantica, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudila argumente koji bi upućivali na to da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana, odnosno da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji bez razumnog opravdanja.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić