Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4981/19 (D. K.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4981/19
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4981/19, rješavajući apelaciju Džemala Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Džemala Karića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja krivičnog postupka koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu pod brojem 09 0 K 026508.
Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu s ovom odlukom, preduzme mjere s ciljem efikasnog nastavka procesa u krivičnom predmetu protiv apelanta Džemala Karića, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Džemal Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa advokat Almin Dautbegović iz Zenice, podnio je 26. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) „zbog proizvoljnog postupanja nadležnih organa javne vlasti u krivičnom postupku koji se vodi protiv njega pred Kantonalnim sudom u Sarajevu“ (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pod brojem 09 0 K 026508, uključujući i postupak određivanja, produžavanja i ukidanja mjera zabrane apelantu od Kantonalnog suda. Također se ukazuje i na kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku u navedenom krivičnom predmetu.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 8. i 11. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. U predmetu Kantonalnog tužilaštva broj T09 0 KTO 01004455 16 otvorena je 15. novembra 2016. godine istraga protiv apelanta kao osumnjičenog, a povodom istrage koja je prvobitno bila otvorena u odnosu na osumnjičenu Lejlu Fazlagić-Pašalić.
6. Kantonalno tužilaštvo je 23. novembra 2016. godine donijelo naredbu o provođenju istrage protiv apelanta i ostala dva označena lica zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant kao član grupe za organizirani kriminal u svojstvu službenog lica, obavljajući dužnost tužioca Kantonalnog tužilaštva, zloupotrebljavajući svoj službeni položaj i ovlaštenja, počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 342. stav (2) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. navedenog zakona.
7. Kantonalno tužilaštvo je 6. oktobra 2017. godine podnijelo optužnicu (koja je potvrđena Rješenjem sudije za prethodno saslušanje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026508 17 Kps od 11. oktobra 2017. godine) protiv apelanta i ostalih označenih osumnjičenih (ukupno 46 fizičkih i pravnih lica) zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 342. stav (3) i drugih označenih krivičnih djela iz KZFBiH. U optužnici je, između ostalog, nakon potvrđivanja optužnice predloženo izricanje/produženje označenih mjera zabrane apelantu i ostalim označenim optuženima.
8. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je, nakon donošenja naredbe o provođenju istrage i potvrđivanja optužnice, apelantu kao osumnjičenom/optuženom određivan i produžavan pritvor (označenim rješenjima Kantonalnog suda) u periodu od 5. decembra 2016. godine do 28. aprila 2017. godine kada je Kantonalni sud (na prijedlog Kantonalnog tužilaštva) donio rješenje kojim se apelantu ukida pritvor, te određeno da se apelant odmah pusti na slobodu. Pritom, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo u svom prijedlogu za ukidanje pritvora apelantu (od 28. aprila 2017. godine) istovremeno predložilo da se apelantu umjesto pritvora izreknu odgovarajuće mjere zabrane iz člana 140. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
Postupak određivanja, produžavanja i ukidanja mjera zabrane apelantu
9. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da su prema apelantu kao osumnjičenom/optuženom u periodu od 3. maja 2017. godine (kada je doneseno rješenje o određivanju mjera, koje su produžene rješenjem od 5. marta 2018. godine i rješenjem od 21. februara 2019. godine) do 13. novembra 2019. godine (kada su ukinute mjere zabrane) bile na snazi u kontinuitetu mjera zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnost ili službenih dužnosti (vršenje službene dužnosti tužioca Kantonalnog tužilaštva) u smislu člana 140a. stav (2) u vezi sa stavom (1) tačka a) ZKPFBiH, te mjera zabrane sastajanja s određenim licima u smislu člana 140a. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. S druge strane, iz činjenica predmeta proizlazi da su u pojedinim periodima na snazi bile i druge označene mjere zabrane (napuštanja boravišta i zabrana putovanja, te naredba za povremeno javljanje određenom državnom organu).
10. Dakle, iz stanja spisa predmeta proizlazi da su u cjelokupno navedenom periodu postupka određivanja i kontrole navedenih mjera zabrane donesena četiri rješenja Kantonalnog suda, te da su rješenjem od 13. novembra 2019. godine ukinute mjere zabrane jer više ne postoje razlozi koji bi opravdavali daljnje trajanje mjera zabrane u odnosu na apelanta i ostale optužene, osim u odnosu na označene optužene. Pritom je navedeno i da je Kantonalni sud prilikom vršenja kontrole opravdanosti izrečenih mjera i obaveza posebno cijenio da glavni pretres još nije počeo zbog obimnosti i kompleksnosti predmeta koji sada trenutno obuhvaća 36 optuženih, što pravnih, što fizičkih lica, i da je nedolazak optuženih (najčešće zbog bolesti) razlog zbog kojeg glavni pretres nije počeo, bez obzira na to što je optužnica potvrđena 11. oktobra 2017. godine, te je neizvjesno kada će on početi.
Postupak po zahtjevu za izuzeće glavne tužiteljice, postupajuće tužiteljice i svih tužilaca Kantonalnog tužilaštva
11. Na zapisnik Kantonalnog tužilaštva o (prvom) ispitivanju osumnjičenog apelanta od 3. decembra 2016. godine apelantov branilac, advokat Senad Kreho, podnio je zahtjev za izuzeće glavne kantonalne tužiteljice Kantonalnog tužilaštva, postupajuće tužiteljice u ovom predmetu, kao i svih tužilaca navedenog tužilaštva, smatrajući da je za postupanje u ovom predmetu potrebno odrediti drugo kantonalno tužilaštvo na području Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FBiH). U obrazloženju navedenog zahtjeva je, između ostalog, navedeno da, imajući u vidu odredbu člana 3. ZKPFBiH, odnosno pretpostavku nevinosti, apelantov branilac smatra da u ovom momentu Kantonalno tužilaštvo ne može objektivno postupati u navedenom postupku.
12. Rješenjem Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) broj T11 0 KTA 0002548 16 od 6. decembra 2016. godine odbačen je kao nedopušten zahtjev branioca osumnjičenog apelanta, advokata Senada Krehe, za izuzeće glavne kantonalne tužiteljice Kantonalnog tužilaštva, kao i postupajuće tužiteljice i svih tužilaca tog tužilaštva. Rješenjem je također odbijen kao neosnovan zahtjev za prenošenje mjesne nadležnosti na drugo kantonalno tužilaštvo u FBiH.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant ukazuje na kršenje prava iz člana II/3.e), k) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 13. Evropske konvencije. Povreda navedenih prava se, kako to apelant smatra, ogleda u arbitrarnosti prilikom izricanja mjere zabrane obavljanja tužilačke djelatnosti i njenom (ne)preispitivanju u skladu sa zakonom, što direktno utječe na apelantovo egzistencijalno pitanje s obzirom na to da se primanja koja ostvaruje bavljenjem tužilačkim poslovima mogu okarakterizirati kao imovina koja uživa zaštitu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Dalje, apelant navodi da je u konkretnom slučaju prekršeno i pravo na pravično suđenje u razumnom roku. U vezi s tim se, prije svega, ukazuje na obimnost optužnice i pratećih dokumenata, te da je očigledno da sudija za prethodno saslušanje nije mogao u tako kratkom periodu čak ni pročitati optužnicu, te samim tim nije ni mogao utvrditi postojanje osnovane sumnje, već je očigledno po inerciji potvrdio predmetnu optužnicu, bez njenog stvarnog i efektivnog ispitivanja. Pritom se navodi i da je Kantonalni sud u periodu od 29. marta 2018. godine do 29. novembra 2019. godine čak 28 puta zakazivao glavni pretres, koji je svaki put odgođen, a samo u nekoliko slučajeva je ranije javljena odgoda, dok je u svim ostalim slučajevima odgoda izvršena po pristupu na pretres. Ističe se da Kantonalni sud već godinu dana i osam mjeseci pokušava da otpočne glavni pretres, ali još uvijek nije došlo čak ni do čitanja optužnice jer se nisu ispunile prethodne pretpostavke, a sve to u situaciji kada se lično apelantu na teret stavljaju samo tri tačke optužnice, s malim brojem dokaza, gdje bi se postupak završio na tri–četiri pretresa. Iz ovoga proizlazi, kako to smatra apelant, da je ovaj krivični postupak sam sebi i cilj i svrha, dok je on sve vrijeme pod suspenzijom s posla do pravomoćnog okončanja predmetnog krivičnog postupka i nikakva oslobađajuća presuda ga ne može rehabilitirati.
15. Povreda prava na pravično suđenje (pravo pristupa sudu), također, prema apelantovoj ocjeni, ogleda se u tome što je odluku (od 6. decembra 2016. godine) o izuzeću (tužioca/tužilaca) donio nenadležni organ, tj. zamjenik Federalnog tužilaštva, a ne Kolegij Kantonalnog tužilaštva. U vezi s tim se navodi i da je navedena odluka dostavljena samo njegovom tadašnjem braniocu, a ne njemu lično, pa samim tim nije bio ni upoznat sa sadržajem navedenog rješenja sve do 21. aprila 2018. godine kada se (nakon što je obaviješten od svog novog branioca Senada Bilića) lično obratio Federalnom tužilaštvu za dostavljanje navedenog rješenja.
16. Imajući u vidu navedeno, apelant ističe da svi proceduralni propusti i nedostaci koji su učinjeni tokom ovog postupka ne mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza krivičnog postupka, a naročito u situaciji kada je potpuno izvjesno da će ovaj krivični postupak trajati unedogled, bez realne mogućnosti da se zaista i okonča, jer ni nakon 28 zakazanih ročišta nije došlo čak ni do čitanja optužnice.
b)Odgovori na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do kršenja prava na koja se ukazuje predmetnom apelacijom. Naime, prije svega je ukazano da je taj sud kontrole mjere zabrane vršio u skladu sa zakonskim propisima tako što je detaljno ispitivao stanje u kojem se konkretan predmet nalazi, kao i okolnosti koje su se u međuvremenu ostvarile, pa je sud cijenio do određenog momenta da su mjere zabrane adekvatne, te da se njima može postići svrha osiguranja s ciljem vođenja krivičnog postupka do momenta do kada su te mjere prema apelantu prestale trajati. Dalje je, u svjetlu navoda o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku, navedeno da su oni neosnovani zato što je sud upravo u više navrata pokušavao da održi glavni pretres u ovom predmetu, no, zbog procesnih smetnji on nije započeo, te treba uzeti u obzir i zdravstveno stanje i preporuke Kriznog štaba FBiH u kojima se nalaže da u zatvorenoj prostoriji ne smije boraviti više od 30 lica, a u konkretnom predmetu je 38 optuženih i isto toliko njihovih branilaca, pa je izvjesno da se glavni pretres zbog takve odluke ne može ni održati sve dok su postojeće mjere na snazi. Čak i u situacijama koje su bile prije pandemije, Kantonalni sud je istakao da zbog procesnih smetnji nije bilo moguće održati glavni pretres, te iste smetnje nisu bile rezultat koji je proizvelo sudsko vijeće, niti sud, već okolnosti više sile na koje se ne može utjecati. Zatim je ukazano i da su neosnovani navodi u vezi s potvrđivanjem optužnice u ovoj pravnoj stvari, te da apelant ove navode ne potkrjepljuje nikakvim dokazima. U vezi s tim je također navedeno da je sudija za prethodni postupak, u skladu sa svojom brižljivom i pažljivom ocjenom svih navoda koji proizlaze iz predmetne optužnice, kao i dokaza dostavljenih uz nju, donio rješenje o potvrđivanju optužnice na pravilan i zakonom propisan način, te također sud cijeni da su pored ovakvih apelantovih navoda paušalni i navodi da je sud potvrdio optužnicu bez stvarnog i efektivnog ispitivanja njenog sadržaja. Isto tako je ukazano i da je, u pogledu navoda koji se tiču apelantovog zahtjeva za izuzeće tužioca/tužilaca, Kantonalni sud istakao da ne predstavlja relevantnu instituciju koja bi mogla dati odgovor na ovakve navode.
18. Kantonalno tužilaštvo je navelo da ne postoje povrede prava na koje se ukazuje predmetnom apelacijom, pa je predloženo da se ona odbije kao neosnovana. Argumentirajući navedeno, Kantonalno tužilaštvo je, prije svega, ukazalo da je samo na sudiji za prethodno saslušanje odluka kada će potvrditi, u zadatim rokovima (iz člana 243. ZKPFBiH), ili optužnicu ili njene pojedine tačke. Dalje je navedeno, u odnosu na navode o postupanju po izuzeću svih tužilaca, da je u konkretnim situacijama u potpunosti postupljeno u skladu s propisanim procedurama. S obzirom na to da je traženo izuzeće svih tužilaca, Kantonalno tužilaštvo je istaklo da je o tom izuzeću odlučivao glavni federalni tužilac, a tada postupajuća tužiteljica u ovom predmetu je preduzimala hitne radnje koje ne trpe odlaganje s obzirom na to da se radilo o pritvorskom predmetu s vrlo kratkim rokovima za postupanje. Također je ukazano i da su se navedeni razlozi za izuzeće u konkretnoj situaciji mogli samo podvesti pod tačku f) člana 39. ZKPFBiH („ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost“), u kojim situacijama, prema članu 41. stav (1) ZKPFBiH, ne postoji obaveza postupajućeg tužioca da čim sazna za postojanje tog razloga odmah prekine svaki rad na tom predmetu. Pritom je navedeno i da je sudska praksa u Bosni i Hercegovini iskristalizirala stav da, u nedostatku drugih razloga, ne postoji a priori prepreka da sudiju ili tužioca ne može procesuirati institucija u kojoj radi. V.Relevantni propisi
19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.
(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. Također, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
23. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetnom apelacijom problematizirano više različitih pravnih pitanja, te da se suštinski ukazuje na proizvoljnost u postupanju nadležnih organa javne vlasti (tužilačkih i sudskih) kako u pogledu postupka optuživanja protiv apelanta tako i u odnosu na postupak određivanja i kontrole mjera zabrane u odnosu na njega. Pritom se ukazuje i na nerazumno trajanje predmetnog krivičnog postupka koji se vodi pred Kantonalnim sudom. Međutim, imajući u vidu da apelant nije osporio nijednu konkretnu odluku nadležnog organa javne vlasti, već se na općenit način ukazuje na arbitrarnost, a uzimajući u obzir kada su odluke o pojedinim spornim pitanjima donesene (kao i činjenicu da su mjere zabrane ukinute rješenjem od 13. novembra 2019. godine), Ustavni sud smatra da nije ovlašten u ovoj fazi postupka raspraviti navedena pravna pitanja kojima se pokreće pitanje poštovanja garancije obuhvaćenih članom II/3.e), m) i k) i članom 6. Evropske konvencije, članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i članom
13. Evropske konvencije. Ovo iz razloga što su redovni sudovi o određivanju, odnosno produženju mjera zabrane odlučili rješenjima od 13. maja 2017. godine, 5. marta 2018. godine i 21. februara 2019. godine, pa u odnosu na ta rješenja (koja, kako je već rečeno, apelant nije ni označio kao osporene odluke) nisu ispunjeni uvjeti dopustivosti propisani članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (rok od 60 dana). Isto se odnosi i na odluke donesene povodom zahtjeva za izuzeće tužioca/tužilaca. Suprotno tumačenje bi vodilo zaključku da Ustavni sud, mimo uvjeta dopustivosti propisanih članom 18. Pravila Ustavnog suda, može ispitivati apelantove navode, što ne proizlazi iz navedenih odredbi.
24. Međutim, Ustavni sud smatra da je u ovoj fazi predmetnog krivičnog postupka ovlašten da ispita apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku. Naime, s obzirom na to da je krivični postupak protiv apelanta u toku, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu (dužina postupka) ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja krivičnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku koji je u toku i u kojem se utvrđuje apelantova krivica. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99, presuda od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
30. Također, član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. septembra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
31. Ispitujući apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da period koji se uzima u obzir kod utvrđivanja dužine krivičnog postupka počinje danom kada je lice „optuženo“ u smislu autonomnog i suštinskog značenja navedenog pojma (vidi Assunção Santos protiv Portugala, broj aplikacije 6015/09, presuda od 26. juna 2012. godine, stav 39, i Grigoryan protiv Armenije, broj aplikacije 3627/06, presuda od 10. jula 2012. godine, stav 126). „Optužba“ je definirana kao „zvanično obavještenje upućeno pojedincu od predstavnika javne vlasti o navodima da je počinio krivično djelo“ (npr. Eckle protiv Njemačke, broj predstavke 8130/78, presuda od 15. jula 1982. godine, stav 73). Pojedinac je obično „optužen“ danom njegovog hapšenja, zatim danom kada je zvanično obaviješten da će protiv njega biti podignuta optužnica ili kada je otvorena istraga (vidi Grigoryev protiv Rusije, broj predstavke 22663/06, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 90). Evropski sud, također, smatra da period koji se mora uzeti kod razmatranja počinje danom kada je aplikant ispitan kao osumnjičeni u konkretnom slučaju (npr. Dimitar Vasilev protiv Bugarske, broj predstavke 10302/05, presuda od 10. aprila 2012. godine, stav 25).
32. S obzirom na navedene stavove, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant prvi put obaviješten o „optužbi“ prilikom prvog ispitivanja u Kantonalnom tužilaštvu, tj. 3. decembra 2016. godine, što je za posljedicu imalo da je njegova „situacija bila značajno pogođena“ u kontekstu svjesnosti postojanja „optužbe“ protiv njega (vidi npr. Deewer protiv Belgije, broj predstavke 6903/75, presuda od 27. februara 190. godine, stav 46). Međutim, u konkretnom slučaju apelant povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku vidi u činjenici da nakon potvrđivanja optužnice protiv njega i ostalih optuženih nije održano nijedno od zakazanih ročišta za glavni pretres (28, kako to apelant navodi), niti je, prema apelantovoj ocjeni, moguće predvidjeti kada će se to desiti. Kako se navodi o dužini trajanja predmetnog postupka suštinski odnose isključivo na (ne)postupanje Kantonalnog suda od momenta potvrđivanja optužnice (rješenjem od 11. oktobra 2017. godine), prema ocjeni Ustavnog suda, u smislu člana 31. Pravila Ustavnog suda, relevantno vrijeme razmatranja predstavlja period od 11. oktobra 2017. godine pa do donošenja ove odluke Ustavnog suda, dakle period od preko tri godine i osam mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
33. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku koji se nesporno ima smatrati vrlo složenim s obzirom na, prije svega, prirodu krivičnih djela koja su apelantu i ostalim optuženim stavljena na teret, te činjenicu da se vodi protiv velikog broja optuženih lica. Prvobitno je bilo optuženo 46 fizičkih i pravnih lica – ovaj broj optuženih je potvrđen i rješenjem kojim se potvrđuje optužnica, a da se prema navodima Kantonalnog suda (iz odgovora na apelaciju) trenutno vodi protiv 38 optuženih. Dakle, radi se o krivičnom postupku koji, u svjetlu osiguranja prisustva suđenju velikog broja optuženih, podrazumijeva nesumnjivo i obimnost dokaza. Dalje, Ustavni sud ima u vidu i činjenicu da relevantan period u značajnom dijelu obuhvaća i period u kojem je došlo do proglašenja pandemije Covid-19 na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine (od 16. marta 2020. godine), na čijoj teritoriji se vodi predmetni krivični postupak, te da su nadležni organi javne vlasti s tim donosili odluke (restriktivne mjere) kojima se, između ostalog, ograničavao i broj lica koja mogu boraviti u zatvorenom prostoru u skladu s trenutnom epidemiološkom situacijom. Upravo je na tu činjenicu ukazao i Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju, argumentirajući navode apelacije koji se odnose na dužinu trajanja ovog krivičnog postupka.
34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj novijoj praksi (vidi npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3457/20 od 16. marta 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) uzimao u obzir navedenu epidemiološku situaciju u svjetlu čega je vršena ocjena da li su navedena pandemija/epidemija i mjere uvedene zbog toga negativno utjecale na dužinu postupka. Osim toga, Ustavni sud nema dileme da na objektivne okolnosti izazvane pandemijom koronavirusa učesnici u postupku (sudovi i tužilaštvo) ne mogu utjecati (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 534/21 od 21. aprila 2021. godine, stav 40, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, iz odgovora na apelaciju proizlazi i da su (prije izbijanja navedene epidemije/pandemije) ročišta za glavni pretres u ovom krivičnom predmetu odgađana najčešće zbog bolesti pojedinih optuženih. Sve naprijed navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, predstavlja objektivne okolnosti koje su doprinijele dužini trajanja predmetnog postupka i negativno se odrazile na vođenje postupka. Međutim, a uzevši u obzir da kod apelanta ne postoji doprinos trajanju predmetnog postupka, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud skreće pažnju da sud vodi i organizira postupak bez obzira na njegovu složenost koja, između ostalog, podrazumijeva obimnost optužnice i broj lica koja učestvuju u postupku. U tom smislu, Ustavni sud ističe da apelant kao optuženo lice ne treba „trpjeti“ posljedice organiziranja rada na predmetu, imajući pri tome u vidu protek vremena od podignute optužnice i neizvjesnost u pogledu nastavka procesa, koje sudovi opravdavaju vanrednom okolnošću izazvanom pandemijom. Imajući u vidu upravo te okolnosti, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, koji u konkretnom slučaju vodi postupak, morao postupati efikasnije i iskoristiti mogućnosti koje su mu date na raspolaganje odredbama ZKPFBiH, a koje donošenjem naredbi u vezi s pandemijom nisu stavljene van snage, niti je njihova primjena suštinski ograničena (vidi, ibid, AP 534/20, stav 40). Propustom da postupi na navedeni način, Kantonalni sud je, prema ocjeni Ustavnog suda, suštinski ugrozio načelo efikasnog rukovođenja (kontroliranja) postupka na apelantovu štetu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nalazi da je dužina trajanja predmetnog postupka u relevantnom periodu u trajanju od preko tri godine i osam mjeseci, pri čemu se, kako proizlazi iz činjenica predmeta, krivični postupak protiv apelanta zapravo nalazi u početnoj fazi, te je krajnje neizvjesno kad će biti okončan, prešla granice „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u apelantovom slučaju došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
36. Na kraju, Ustavni sud zapaža da apelant nije tražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog krivičnog postupka, te, stoga, Ustavni sud ne smatra potrebnim raspravljati o ovom pitanju i dosuditi bilo koji iznos u tom smislu (vidi Evropski sud, Hrndalo protiv Hrvatske, presuda od 27. septembra 2011. godine, broj predstavke 23272/07, stav 87).
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom krivičnom postupku koji se vodi pred Kantonalnim sudom protiv apelanta i ostalih optuženih povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je dužina trajanja predmetnog krivičnog postupka u relevantnom periodu prešla granice „razumnog roka“ iz navedenog člana. Objektivne okolnosti, prema ocjeni Ustavnog suda, nisu dovedene u vezu sa okolnostima in concreto i nije osigurano efektivno vođenje postupka prema odredbama ZKPFBiH, zbog čega je naloženo preduzimanje mjera za efikasan nastavak postupka i osiguranje garancija suđenja u razumnom roku.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić