Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1784/21 (A. D.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Legitiman cilj
- Dijete
- Miješanje u porodični život
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izvršnom postupku
- Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izvršnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-1784/21
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1784/21, rješavajući apelaciju Abdulaha Dedića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Abdulaha Dedića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 780479 21 Gži 2 od 19. aprila 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Abdulah Dedić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ismet Burović, advokat iz Ilidže, podnio je 24. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 780479 21 Gži 2 od 19. aprila 2021. godine. Apelant je podneskom od 1. juna 2021. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je u podnesku od 27. maja 2021. godine zahtijevao da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će obavezati M. B. i Službu socijalne zaštite Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) da omogući uvjete da maloljetni S. D. posjećuje apelanta kao oca za vrijeme njegovog boravka u Zenici svaki vikend od petka do ponedjeljka, na način što će Služba najprije upozoriti majku – izvršenicu M. D. (u daljnjem tekstu: izvršenica) da je dužna prestati otuđivati S. D. od apelanta i brata A. D., te da takvo bezrazložno otuđenje od apelanta i brata podrazumijeva emocionalno zlostavljanje dječaka od strane majke.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), punomoćnika izvršenice M. D. (u daljnjem tekstu: izvršenica), advokata Damira Koldže, i Službe zatraženo je 28. i 31. maja 2021. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Općinski sud i Služba su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 10. do 21. juna 2021. godine, dok punomoćnik izvršenice u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Apelant i izvršenica su tokom 1997. godine zasnovali bračnu zajednicu u kojoj su dobili troje djece. Od aprila 2009. godine bračni drugovi ne žive zajedno.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 248575 16 P 2 od 30. oktobra 2015. godine, između ostalog, razveden je brak između apelanta i izvršenice, te je određeno da se djeca parničnih stranaka, i to maloljetni S. D. i E. D. povjeravaju na odgoj i čuvanje izvršenici, a maloljetni A. D. povjerava na odgoj i čuvanje apelantu. Također, navedenom presudom određeno je da će djeca E. D. i S. D. ostvarivati lične odnose i neposredne kontakte s apelantom i bratom A. D. svaki put kada oni posjete Bosnu i Hercegovinu, dok u njoj budu boravili, a najmanje tri puta godišnje, i to u vrijeme ljetnog školskog raspusta djece u trajanju od 15 dana, zimskog školskog raspusta u trajanju od 10 dana i tokom proljetnog raspusta A. D. koji egzistira u školskom sistemu Velike Britanije u trajanju od sedam dana, i to tako što će pola vremena koje otac i A. D. provedu u Bosni i Hercegovini svo troje djece boraviti kod apelanta u Zenici, a pola vremena sa izvršenicom u Sarajevu.
8. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 P 248575 16 Gž 2 od 1. februara 2017. godine prvostepena presuda je ukinuta u dijelu koji se odnosi na ostvarivanje kontakata između maloljetne djece i roditelja s kojim dijete ne živi i u dijelu koji se odnosi na izdržavanje, te je predmet vraćen na ponovno postupanje od faze glavne rasprave.
9. U ponovljenom postupku Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 248575 17 P 3 od 28. septembra 2018. godine kojom je izvršenica obavezana da apelantu omogući održavanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata s maloljetnim S. D. (djeca A. D. i E. D. nisu obuhvaćena navedenom presudom jer su u međuvremenu postala punoljetna), i to svaki put kada apelant dođe iz inostranstva u Sarajevo, i to onoliko dana koliko boravi u Sarajevu i Zenici, kao i da maloljetni S. D. s ocem boravi vremenski period u trajanju od 20 dana za vrijeme ljetnog raspusta, zatim vremenski period u trajanju od 15 dana za vrijeme zimskog raspusta, zatim u vrijeme rođendana, vjerskih i državnih praznika, onoliko dana dok otac boravi u Bosni i Hercegovini, i uz obavezu oca da prethodno najavi majci preuzimanje djeteta ispred stana u kojem stanuje u Sarajevu i vrati ga nakon ostvarenog kontakta na navedenu adresu.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 248575 18 Gž 3 od 2. aprila 2019. godine prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o zahtjevu za izdržavanje, dok je u ostalom dijelu potvrđena prvostepena presuda.
11. Apelant je 23. augusta 2019. godine podnio prijedlog za izvršenje, koji je uredio 19. septembra 2019. godine, u kojem je tražio da se izvršenici naloži da mu omogući ostvarivanje ličnih odnosa i neposrednih kontakata s maloljetnim S. D. na način određen presudom Općinskog suda od 28. septembra 2018. godine.
12. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 65 0 1 780479 19 I od 11. oktobra 2019. godine dozvolio predloženo izvršenje, kojim je naloženo izvršenici da omogući kontakt S. D. s apelantom.
13. Izvršenica je 30. oktobra 2019. godine izjavila prigovor koji je odbijen rješenjem Općinskog suda od 14. novembra 2019. godine.
14. Općinski sud je zaključkom od 14. novembra 2019. godine naložio izvršenici da radi provođenja rješenja o izvršenju omogući kontakt S. D. s apelantom na način kako je to rješenjem određeno, uz upozorenje na odredbe člana 366. stav 1. u vezi sa članom 369. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) kojim je propisano da će sud nakon što ocijeni sve okolnosti slučaja odrediti izvršenje oduzimanjem djeteta radi kontakta ili izricanjem i provođenjem novčanih ili zatvorskih kazni protiv lica koje protivno nalogu suda odbija postupanje ili preduzima radnje s ciljem skrivanja djeteta ili onemogućavanja provođenja odluke, te odredbu člana 17. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojim je predviđena novčana kazna kao sredstvo izvršenja u iznosu od 100,00 do 5.000,00 KM, te je naložio Službi sudskih izvršilaca provođenje rješenja o izvršenju.
15. Rješenje o izvršenju je provedeno 22. novembra 2019. godine, te je S. D. u prisustvu predstavnika Službe i sudskih izvršilaca predat apelantu, kod kojeg je boravio u periodu od 22. novembra do 1. decembra 2019. godine. Apelant i S. D. su nakon toga, prema apelantovim navodima, ostvarivali kontakte.
16. Apelant je 14. marta 2020. godine preuzeo S. D., koji je kod njega boravio u periodu od 14. do 18. marta 2020. godine, nakon čega je došla policija s predstavnikom Centra za socijalni rad Zenica kako bi preuzeli S. D.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
17. Apelant je 21. aprila i 23. aprila 2020. godine podnio prijedloge za izvršenje radi donošenja novog zaključka o provođenju izvršenja.
18. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 1 700479 19 I od 27. maja 2020. godine odbijeni su apelantovi prijedlozi od 22. aprila i 24. aprila 2020. godine, te je određeno da se obustavlja izvršni postupak.
19. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je Služba obavijestila sud da je predstavnik Službe dva puta prisustvovao ostvarenju kontakta apelanta i S. D., te je oba puta izvršena realizacija kontakta s velikim naporima, pri čemu je posljednji kontakt S. D. i apelanta bio visokokonfliktan. Predstavnici stručnog tima Službe su izvršili opservaciju dječaka zbog pokrenutog sudskog postupka za izmjenu odluke o načinu kontaktiranja s apelantom, te su 13. maja 2020. godine saslušali dječaka čiju su izjavu dostavili sudu, a iz koje proizlazi da mu je potrebna stručna pomoć nakon posljednjeg kontakta s ocem koji je, prema njegovim riječima, stvorio jaku traumu za njega, zbog čega S. D. trenutno ni na kakav način nije spreman na kontakt s ocem. S. D. je prihvatio tretman za psihološku pomoć po preporuci psihologa i pedagoga Službe. Obavljen je i razgovor s oba roditelja, te im je predočeno psihičko stanje dječaka, s obzirom na to da se nalazi u kriznom razvojnom periodu adolescencije, te se zbog posljednjeg traumatičnog događaja zatvara u sebe, slabo komunicira, ispoljava emocije, plače i odbija kontakte s apelantom, zbog čega je stručni tim predložio da se podrži mišljenje dječaka, a da će se nakon psihosocijalnog tretmana djeteta i vještačenja roditelja djeteta u postupku izmjene odluke o održavanju kontakata s ocem definirati psihičko stanje djeteta i dati konačno mišljenje o kontaktiranju. Općinski sud je naveo da je, imajući u vidu mišljenje stručnog tima Službe, te obavezu suda da u postupku štiti dijete u najvećoj mogućoj mjeri u skladu sa članom 3. stav 1. i članom 12. stav 2. Konvencije o pravima djeteta, donesena odluka kao u izreci.
20. Prema nalogu Općinskog suda, u Službi je održavan kontakt apelanta i S. D. u periodu od 1. juna do 5. juna 2020. godine uz prisustvo pedagoga i psihologa.
21. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 836541 20 Mo od 24. jula 2020. godine donesenog u parničnom postupku radi izmjene odluke o ostvarivanju kontakta odbijen je apelantov prijedlog za određivanje mjere osiguranja kojim je traženo da se izvršenici naloži da omogući kontakt i boravak S. D. s apelantom u Zenici od 30. jula do 2. augusta 2020. godine, odnosno za vrijeme bajramskih praznika. S. D. je dao izjavu i bio je kategoričan da ne želi s apelantom provesti navedeno vrijeme. Također, rješenjima Općinskog suda br. 65 0 P 836541 20 Mo 2 od 22. oktobra 2020. godine i 65 0 P 836541 20 Mo 3 od 26. aprila 2021. godine odbijeni su apelantovi prijedlozi za određivanje mjere osiguranja.
22. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4223/20 od 12. januara 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) uvažio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu njegovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Kantonalnim sudom po apelantovoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda od 27. maja 2020. godine, te je naloženo predsjedniku Kantonalnog suda da preduzme odgovarajuće mjere za okončanje predmetnog postupka.
23. Prema nalogu Općinskog suda, u prostorijama Službe je 17. februara 2021. godine organiziran susret apelanta i A. D. sa S. D. koji je došao u prisustvu izvršenice, a roditelji su tada dobili upute da se uključe u savjetovalište na tretman.
24. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 I 780479 21 Gži 2 od 19. aprila 2021. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđeno je prvostepeno rješenje.
25. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, brižljivom ocjenom svih materijalnih dokaza u spisu, utvrdio pravilno i potpuno činjenično stanje na koje je pravilno primijenio odredbe ZIP-a. Naime, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud u izjašnjenju i mišljenju Službe, uz koju je dostavljena izjava S. D. i obavještenje JU Centar za socijalni rad Zenica od 18. marta 2020. godine, imao pouzdan osnov o postojanju razloga zbog kojih se izvršenje po apelantovom prijedlogu ne može provesti. Naime, prema odredbi člana 281. PZ, na čiju primjenu upućuje odredba člana 268. PZ, organ starateljstva učestvuje u postupku izvršenja i osiguranja koji se provodi radi ostvarivanja odluke kojom sud odlučuje s kojim će roditeljem dijete živjeti i o ličnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta s roditeljem sa kojim ne živi, pa je u skladu s navedenim odredbama Općinski sud i pozvao Službu da učestvuje u postupku. Služba je ovlaštena, prema odredbi člana 282. stav 2. PZ, podnositi prijedloge i preduzimati druge radnje u postupku radi zaštite interesa djeteta, a naročito iznositi činjenice koje stranke nisu navele, predlagati izvođenje dokaza i ulagati pravne lijekove. Suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud je u skladu s ovim odredbama i tražio od Službe da stručni tim nakon izvršene procjene obavijesti sud jesu li stvoreni uvjeti za ostvarivanje kontakta između apelanta i S. D., imajući u vidu zaštitu i najbolje interese djeteta. Iz dokumentacije, koju je Služba dostavila uz mišljenje, proizlazi da je S. D. pred stručnim timom te službe 13. maja 2020. godine dao izjavu da prihvaća tretman za psihološku pomoć, ali da trenutno ni na kakav način nije spreman na kontakt s ocem i da traži da se na njega ne vrši pritisak u tom pogledu. Stručni tim Službe je, imajući u vidu teško psihičko stanje djeteta, o kojem su obavijestili oba roditelja, mišljenja da treba podržati mišljenje S. D. i da se nakon psihosocijalnog tretmana djeteta i vještačenja roditelja u postupku izmjene odluke o načinu održavanja kontakata s ocem, te definiranja psihičkog stanja djeteta, da konačno mišljenje o kontaktiranju. Također, kako je S. D. izjavio pred stručnim timom Službe da je posljednji kontakt s ocem kod njega izazvao jaku traumu i da nije spreman za novi kontakt, a koja traumatična situacija je evidentirana u obavještenju JU Centar za socijalni rad Zenica od 18. marta 2020. godine, koji je učestvovao u postupku vraćanja S. D. izvršenici nakon što ga apelant u dogovorenom terminu nije vratio (e-mail o vremenu boravka od 14. marta 2020. do 16. marta 2020. godine koji je dostavljen sudu uz apelantov pismeni podnesak od 19. marta 2020. godine), i ovaj sud cijeni da je trebalo uvažiti izjavu S. D., odnosno njegovu želju da ne viđa oca dok ne prevaziđe psihičko stanje u kojem se našao nakon posljednjeg kontakta.
26. U vezi s navedenim, Kantonalni sud je naveo da je prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) obaveza države da tokom procesa izvršenja preduzme sve neophodne mjere kako bi se osiguralo izvršenje pravomoćne sudske odluke, što uključuje pravo roditelja na preduzimanje mjera koje će mu omogućiti kontakte s maloljetnim djetetom. Međutim, obaveza nacionalnih organa da preduzmu takve mjere nije bezuvjetna, što je u konkretnom slučaju, jer je određivanje daljnjih kontakata u konkretnom slučaju između apelanta i S. D. postalo neizvodivo zbog izričite želje maloljetnog djeteta, te njegovog psihičkog stanja, što zahtijeva preduzimanje radnji od strane psihologa, pedagoga, stručnog tima Službe socijalne zaštite na prevazilaženju takvog stanja. U vezi s tim, i Kantonalni sud je naveo da je u apelantovom interesu da se takvo stanje prevaziđe radi normalizacije daljnjih kontakata. Prema tome, imajući u vidu da se prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane odluke rukovodio, prije svega, interesima maloljetnog djeteta na čiju zaštitu upućuju odredbe Konvencije o pravima djeteta, ali i interesima apelanta čije je pravo kontakata s djetetom određeno pravomoćnom presudom, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno obustavio izvršni postupak zbog nastupanja okolnosti koje sprečavaju izvršenje u smislu člana 63. stav 3. ZIP-a. Dakle, razlog obustavljanja postupka nije da se apelantu onemogući kontaktiranje s maloljetnim djetetom, kako se neosnovano navodi u žalbi, već je postupak obustavljen zbog nastupanja okolnosti tokom trajanja ovog postupka, odnosno visokokonfliktnog kontakta između apelanta i S. D., koji je ostavio posljedice na psihičko stanje djeteta, te prevazilaženje nastale situacije u kojoj nije moguće bez psihološke obrade djeteta omogućiti daljnje kontakte s apelantom.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
27. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na poštovanje porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, oba u vezi s pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
28. Obrazlažući navode o povredi njegovih prava, apelant tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o opstruiranju kontakata i narušavanju privrženosti S. D. s apelantom, a samim time i s njegovim starijim bratom A. D. pod utjecajem izvršenice. Također, apelant tvrdi da nikada nije imao visokokonfliktni kontakt sa S. D., niti je S. D. ikada izjavio da mu je otac učinio nešto loše, osim uopćenih tvrdnji (koje su ionako sporne jer ih dječak nije vlastoručno napisao) o jakoj traumi koju je dječak doživio boraveći kod apelanta, pri tome ne navodeći koje su to očeve radnje dovele do te ,,traume“. Apelant, dalje, navodi da mu izvršenica dopušta viđanje sa S. D. samo kada policija, Općinski sud i Služba reagiraju i da to jedino može biti razlog eventualne traume kod dječaka, iz čega proizlazi da Služba, Općinski i Kantonalni sud ne uočavaju stvarni problem, odnosno ne štite dijete od emocionalnog zlostavljanja od strane izvršenice, nego nastavljaju biti dio procesa otuđivanja djeteta od apelanta, ali i djetetovog starijeg brata A. D. Apelant ističe i to da u konkretnom slučaju nije izvršen psihosocijalni tretman S. D., niti da je izvršeno ili pokušano vještačenje roditelja, niti je S. D. vlastoručno napisao svoje želje, stavove osjećaje, niti su Općinski i Kantonalni sud tražili od Službe da ga upozna s mogućnošću učestvovanja u izvršnom postupku u kojem bi se mogao izjasniti da li želi viđati apelanta i ako ne želi da navede razloge jer dječak ima više od 14 godina. Također, Služba nije izrekla mjeru zaštite dječaka u obliku nadzora nad izvršavanjem roditeljskog staranja od strane izvršenice, te S. D. nije postavljen poseban staratelj koji bi štitio njegova prava s obzirom na to da su ona u koliziji s ciljevima izvršenice. Apelant navodi i da je S. D. uvijek kategorično tvrdio da ga ne želi viđati, ali svaki put kada bi se udaljio od izvršenice mijenjao je svoje ponašanje i uživao u druženjima s apelantom. S. D. je psiholog pregledao samo jednom, i to 22. maja 2020. godine, iz čijeg nalaza proizlazi da se ne pokušavaju otkriti razlozi otuđenosti dječaka od apelanta, niti je pokušano prevladavanje eventualnih psiholoških prepreka. Nadalje, apelant tvrdi da se molbom obratio Porodičnom savjetovalištu u Sarajevu da pozovu majku, S. D. i njega na savjetovanje, ali da se izvršenica nije odazvala. Pored toga, apelant smatra da je u konkretnom slučaju neophodno imati u vidu da je i njegov sin E. D., koji je živio s izvršenicom, do te mjere otuđen od njega da je u potpunosti prekinuo odnos još od vremena kada je bio maloljetan, te da se to može dogoditi i sa S. D. kao najmlađim sinom. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da su nadležna tijela prekršila pozitivnu obavezu poštovanja apelantovog porodičnog života zbog toga što nisu osigurala redovne susrete i druženja njega i S. D. koji su bili nužni za održavanje porodičnih veza, te su mu faktički oduzela roditeljsko pravo isključivo na osnovu mišljenja Službe. U tom pogledu, apelant se pozvao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Ribić protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, zahtjev broj 27148/12, odluka od 2. aprila 2015. godine) i K. B. i drugi protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, zahtjev broj 36216/13, odluka od 14. marta 2017. godine), za koje smatra da ih Ustavni sud treba cijeniti u konkretnom predmetu. Apelant je ukazao na stavove iz Odluke Kantonalnog suda broj 65 0 I 758247 20 Gži od 26. aprila 2021. godine u kojoj su u sličnom predmetu zauzeti drugačiji stavovi, te je istakao da se zbog toga postavlja pitanje pravne sigurnosti i diskriminacije apelanta. Naposljetku, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. u vezi člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije jer ne postoji zakonska mogućnost stavljanja zahtjeva za izuzeće službenika Službe u izvršnom ili parničnom postupku, niti mogućnost određivanja druge službe.
b)Odgovori na apelaciju
29. Kantonalni sud je naveo da su u obrazloženju rješenja dati razlozi zbog kojih je sud potvrdio prvostepenu odluku o obustavljanju postupka, pri čemu je sud cijenio ne samo interese djeteta već i apelanta za kontakte s maloljetnim djetetom, što je utvrđeno pravomoćnom presudom, zbog čega osporenom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se ukazuje apelacijom.
30. Općinski sud je naveo da je prijedloge za ostvarivanje neposrednog kontakta apelanta s djetetom odbio imajući u vidu da je, prema nalazu i mišljenju stručnog tima Službe, posljednji kontakt apelanta i S. D., prema iskazu djeteta, stvorio jaku traumu za njega, te da trenutno ni na kakav način nije spreman na kontakt s ocem. Imajući u vidu dob dječaka (15 godina) koji se nalazi u kriznom razvojnom periodu adolescencije, mišljenje stručnog tima Službe i obavezu suda da u postupku štiti dijete u najvećoj mogućoj mjeri, shodno članu 3. stav 1. i članu 12. stav 2. Konvencije o pravima djeteta sud smatra da u sudskom izvršnom postupku nisu prekršena apelantova prava na način kako se apelacijom navodi.
31. Služba je u odgovoru na apelaciju navela informacije o radnjama preduzetim u vezi s ostvarivanjem kontakta apelanta i S. D. kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Također, Služba je istakla da učestvuje u sudskom postupku izmjene odluke o bitnim sadržajima porodične skrbi i po nalogu suda, u okviru svojih nadležnosti provodi određene radnje i prikuplja informacije kako bi mišljenje bilo bazirano na sveobuhvatnoj procjeni od članova stručnog tima. Služba je također istakla da će, zbog jako složene porodične situacije i stanja S. D., stručni tim u ovom postupku dati konačno mišljenje nakon što sudski vještaci neuropsihijatar i psiholog obave vještačenje djeteta i roditelja, kao i da je Služba zbog narušenih roditeljskih odnosa i međusobne komunikacije u svakom kontaktu sa strankama predlagala da se obrate u JU Porodično savjetovalište s ciljem prevazilaženja nastale situacije i razvijanja roditeljskih kompetencija.
V.Relevantni propisi
32. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14, 32/19 – odluka USFBiH, 94/20 – rješenje USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka, 31/14 i 32/19 – odluka USFBiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav (1) (1) Za pružanje stručne pomoći i zaštite prava i interesa djeteta i ostalih članova porodice, za rješavanje sporova između članova porodice, kao i u svim slučajevima poremećenih porodičnih odnosa nadležan je centar za socijalni rad kao organ starateljstva, sud i osoba ovlašćena za posredovanje. Član 281.
(1) Kada se u postupku pred sudom odlučuje o tome sa kojim će roditeljem dijete živjeti i o osobnim odnosima i neposrednim kontaktima djeteta sa roditeljem sa kojim ne živi, o izdržavanju maloljetnog djeteta ili punoljetnog djeteta iz stava 2. član 216. ovog Zakona, te o drugim sadržajima roditeljskog staranja, sud poziva organ starateljstva da učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djeteta. (2) Organ starateljstva učestvuje u postupku izvršenja i osiguranja koji se provodi radi ostvarivanja odluke donesene u postupku iz stava 1. ovog člana. Član 282.
(1) Organ starateljstva dužan je odazvati se pozivu suda iz stava 1. član 281. ovog Zakona i učestvovati u postupku.
(2) Kada učestvuje u postupku iz stava 1. član 281. ovog Zakona, organ starateljstva ovlašćen je podnijeti svoj prijedlog i poduzimati druge radnje u postupku radi zaštite prava i interesa djeteta, a naročito iznositi činjenice koje stranke nisu navele, predlagati izvođenje dokaza i ulagati pravne lijekove. Član 283. st. (1) i (2) (1) Sud pred kojim se provodi postupak iz stava 1. član 281. ovog Zakona obavijestit će organ starateljstva o pokretanju postupka, pozivati ga na ročišta i dostavljati mu podneske stranaka i odluke, bez obzira na to učestvuje li organ starateljstva u postupku.
(2) Sud će zatražiti od organa starateljstva da dijete, uzimajući u obzir njegov uzrast i zrelost, upozna sa mogućnošću učestvovanja u postupku iz stava 1. član 281. ovog Zakona.
Član 284. stav (1) (1) Organ starateljstva dužan je na zahtjev suda prikupiti podatke o osobnim i porodičnim prilikama djeteta i stranaka u postupku, kada sud smatra da je to potrebno za donošenje odluke.
IX. POSTUPCI IZVRŠENJA I OSIGURANJA
1. Opće odredbe Član 357.
Izvršni postupak provodi se prema odredbama Zakona o izvršnom postupku, a postupak osiguranja prema odredbama Zakona o parničnom postupku, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.
Član 360.
Sud može odrediti izvršenje samo ako se time bitno ne ugrožavaju osobni i drugi važni interesi djece i drugih osoba i koje same nisu sposobne starati se o sebi i svojim pravima i interesima.
Član 365.
U toku izvršnog postupka sud je obavezan štititi dijete u najvećoj mogućoj mjeri. Član 366.
(1) Sud će, nakon što ocijeni sve okolnosti slučaja, odrediti izvršenje oduzimanjem djeteta ili izricanjem i provođenjem novčanih ili zatvorskih kazni protiv osobe koja protivno nalogu suda odbija predati dijete ili poduzima radnje sa ciljem njegova skrivanja ili onemogućavanja provođenja odluke. (2) Sredstva izvršenja iz stava 1. ovog člana mogu se odrediti i provesti protiv osobe kod koje se dijete nalazi i protiv osobe od čije volje zavisi predaja djeteta. (3) Ako se svrha izvršenja nije mogla postići jednim od sredstava izvršenja iz stava 1. ovog člana, sud može odrediti drugo sredstvo izvršenja iz istog stava. Član 367.
U prijedlogu za izvršenje radi predaje djeteta roditelju sa kojim će živjeti ne mora biti naznačeno sredstvo izvršenja, a ako je naznačeno, sud nije vezan prijedlogom stranke.
Član 368.
(1) Kada je odlukom suda naloženo da se dijete preda u roku od 24 sata, odluka o izvršenju mora se stranci od koje treba oduzeti dijete predati prilikom poduzimanja prve izvršne radnje. Ako ta stranka ne bude prisutna pri oduzimanju djeteta, odluka će joj se dostaviti naknadno.
(2) Odsutnost osobe kojoj treba oduzeti dijete ne sprečava provođenje izvršnih radnji.
(3) Ako se izvršenje provodi protiv osobe na koju se ne odnosi odluka o izvršenju, toj osobi će se predati odluka o izvršenju i zapisnik o oduzimanju djeteta. (4) Ako se izvršenje provodi protiv osobe iz stava 3. ovog člana ili protiv osobe koja nije prisutna izvršnim radnjama, te će se radnje provesti u prisutnosti dviju punoljetnih osoba.
(5) O vremenu i mjestu poduzimanja izvršnih radnji radi oduzimanja djeteta sud će, prema pravilima o osobnoj dostavi, obavijestiti roditelja kojem treba predati dijete, a može pozvati i organ starateljstva da bude prisutan provođenju izvršenja.
3. Izvršenje radi održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata djeteta sa roditeljem Član 369.
U izvršnom postupku radi održavanja osobnih odnosa djeteta i neposrednih kontakata sa roditeljem sa kojim dijete ne živi primjenjivat će se na odgovarajući način odredbe čl. od 364. do 368. ovog Zakona.
33. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav (1) Hitnost i redoslijed postupanja (1)U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Član 9.
Podnesci, ročišta i spisi (1) U izvršnom postupku sud postupa na osnovu podnesaka i drugih pismena. (2) Sud održava ročište kad je to ovim zakonom određeno ili kad smatra da je održavanje cjelishodno.
(3) O ročištu, umjesto zapisnika, sudija može sastaviti službenu zabilješku. (4) Sud će izvan ročišta saslušati stranku ili učesnika u postupku, ako je to predviđeno ovim zakonom, ili ako smatra da je to potrebno radi razjašnjenja pojedinih pitanja ili izjašnjavanja o nekom prijedlogu stranke. (5) Izostanak jedne ili obiju stranaka, kao i učesnika sa ročišta, ili njihovo neodazivanje pozivu suda radi saslušanja, ne sprečava sud da dalje postupa. (6) Podnesci u izvršnom postupku podnose se u dovoljnom broju primjeraka za sud, protivnu stranku i druge učesnike u postupku.
Član 63. st. (1) do (3) Obustava izvršenja (1) Ako ovim zakonom nije drukčije određeno, izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršni dokument pravosnažno ukinut, preinačen, poništen, stavljen van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta.
(2) Izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti i kada, u skladu sa odredbama koje uređuju obligacione odnose, treće lice ispuni obavezu prema tražiocu izvršenja umjesto izvršeniku.
(3) Izvršenje će se obustaviti ako je postalo nemoguće ili se iz drugih razloga ne može provesti.
34. Zakon o ratifikaciji Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta („Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori“ broj 15/90, „Službeni list RBiH“ broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH” broj 42/08) Konvencija o pravima djeteta [donesena 20. studenoga 1989. godine na 44. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda u New Yorku] u izvorniku na engleskom jeziku i u prijevodu na hrvatski književni jezik glasi:
Član 3.
1. U svim aktivnostima koje se tiču djece, od primarnog su značaja interesi djeteta bez obzira na to da li ih provode javne ili privatne institucije za socijalnu zaštitu, sudovi, administrativni organi ili zakonodavna tijela.
2. Države članice obavezuju se da djetetu osiguraju takvu zaštitu i brigu koja je nužna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i obaveze njegovih roditelja, zakonitih skrbnika ili drugih pojedinaca koji su pravno odgovorni za dijete i poduzimaju u tom cilju sve potrebne zakonodavne i administrativne mjere.
3. Države članice brinu se da institucije, službe i ustanove koje su odgovorne za brigu ili zaštitu djece budu u skladu sa standardima što su ih utvrdili nadležni organi, posebno u oblasti sigurnosti i zdravlja, i broju i podobnosti osoblja te stručnog nadzora.
Član 9. stav (1) do (3)
1. Države članice osiguravaju da nijedno dijete ne bude odvojeno do svojih roditelja protiv njihove volje, osim kada nadležni organi na temelju sudskog uvida odluče, u skladu s odgovarajućim zakonom i procedurama, da je takvo razdvajanje nužno i u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti nužna u određenom slučaju, kao što je zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od strane roditelja ili ako roditelji žive odvojeno pa se mora donijeti odluka o mjestu stanovanja djeteta.
2. U svakom postupku, u skladu s točkom 1, sve zainteresirane strane dobit će priliku da sudjeluju u postupku i da iznesu svoje mišljenje.
3. Države članice poštuju pravo djeteta koje je odvojeno od jednoga ili oba roditelja da održava osobne odnose i neposredne kontakte s oba roditelja na stalnoj osnovi, osim ako je to u suprotnosti s najboljim interesima djeteta. Član 12.
1. Države članice osiguravaju djetetu koje je sposobno formirati vlastito mišljenje pravo slobodnog izražavanja tog mišljenja o svim pitanjima koja su u vezi s djetetom, s tim što se mišljenju djeteta posvećuje dužna pažnja u skladu s godinama života i zrelošću djeteta.
2. U tu svrhu, djetetu se posebno daje prilika da bude saslušano u svim sudskim i administrativnim postupcima koji se odnose na njega, bilo neposredno ili preko zastupnika ili odgovarajućeg organa, na način koji je u skladu s proceduralnim pravilima nacionalnog zakona.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
37. U konkretnom slučaju apelant osporava Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 780479 21 Gži 2 od 19. aprila 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporeno rješenje doneseno 19. aprila 2021. godine, a da je apelacija podnesena 24. maja 2021. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
39. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, oba u vezi s pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Također, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
1. Pravo na porodični život
40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
41. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
42. Apelant smatra da mu je pravo na porodični život povrijeđeno zbog toga što redovni sudovi i Služba nisu osigurali redovne susrete i druženja njega i S. D. koji su bili nužni za održavanje porodičnih veza, te su mu osporenom odlukom u izvršnom postupku faktički oduzeli roditeljsko pravo.
43. Ustavni sud najprije ukazuje da prema praksi Evropskog suda uživanje u međusobnom društvu roditelja i djeteta predstavlja osnovni element „porodičnog života” u smislu člana 8. Konvencije (vidi Evropski sud, Gluhaković protiv Hrvatske broj 21188/09, stav 54, 12. april 2011. godine). Pravo na porodični život uključuje pravo roditelja da ostvaruju kontakt sa svojom djecom i pravo da budu informirani o njihovoj dobrobiti (vidi Evropski sud, Schneider protiv Njemačke, zahtjev broj 17080/07 od 15. septembra 2011. godine, tačka 90). Ova prava najčešće dolaze u pitanje u slučaju kada jedan ili oba roditelja ne žive s djetetom. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je nesporno da ostvarivanje kontakta između apelanta i njegovog djeteta ulazi u apelantovo pravo na poštovanje porodičnog života.
44. Nadalje, Ustavni sud dalje ukazuje da Evropski sud u svojim odlukama navodi da, iako je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštititi pojedinca od proizvoljnog miješanja javnih vlasti, postoje uz to i pozitivne obaveze nerazdvojive od djelotvornog poštovanja privatnog života. Odbijanje ili uskraćivanje prava na pristup predstavlja miješanje koje mora biti opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, dok, s druge strane, kada je ostvarenje prava roditelja na ostvarivanje kontakata opstruirano drugim roditeljem ili nekim drugim licem, države članice imaju pozitivnu obavezu da preduzmu mjere usmjerene na ponovno spajanje roditelja i njegovog djeteta. U oba je konteksta potrebno uzeti u obzir pravičnu ravnotežu koju treba uspostaviti između interesa pojedinca i zajednice u cjelini, koji se međusobno natječu, a u oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene (vidi Evropski sud, Keegan protiv Irske od 26. maja 1994, stav 49, serija A, broj 290).
45. Dovodeći navedeno u vezu s apelantovim navodima, Ustavni sud najprije zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da apelant osporava odluku Kantonalnog suda kojom je odbijena njegova žalba protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen njegov prijedlog za ostvarivanje kontakata sa S. D. Iz sadržaja obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da je razlog za odbijanje kontakata najbolji interes djeteta, odnosno izričiti zahtjev S. D. da ne ostvaruje kontakte s apelantom. Dakle, iz navedenog ne proizlazi da je apelantu pravo na ostvarivanje kontakata uskraćeno radnjama izvršenice, kako to apelant nastoji prikazati u apelacionim navodima, zbog čega Ustavni sud smatra da apelantove tvrdnje treba razmotriti kroz negativni aspekt člana 8. Evropske konvencije. Bez obzira na to, Ustavni sud ukazuje da su standardi za razmatranje navoda o povredi prava na porodični život u suštini jednaki. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je donošenjem osporene odluke kojom je uskraćen kontakt apelanta sa S. D. došlo do miješanja u apelantovo pravo na porodični život, što mora biti opravdano prema članu 8. stav 2. Evropske konvencije.
46. U tom pogledu, Ustavni sud treba odgovoriti na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje bilo predviđeno zakonom, (b) služi li ostvarenju legitimnog cilja i (c) je li miješanje neophodno u demokratskom društvu.
aJe li miješanje bilo predviđeno zakonom?
47. Ustavni sud najprije zapaža da je nesporno da je to miješanje bilo u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, što ni sam apelant ne spori. Naime, odredbom člana 360. PZ propisano je da sud može odrediti izvršenje samo ako se time bitno ne ugrožavaju lični i drugi važni interesi djece i drugih lica i koja sama nisu sposobna brinuti se o sebi i svojim pravima i interesima, te da je odredbom člana 365. PZ propisano da je u toku izvršnog postupka sud obavezan štititi dijete u najvećoj mogućoj mjeri.
c)Je li za miješanje postojao legitiman cilj?
48. Ustavni sud dalje podsjeća da je Evropski sud utvrdio da interesi djeteta potpadaju pod legitimne ciljeve u smislu zaštite zdravlja i morala i prava i sloboda drugih koji su navedeni u drugom stavu člana
8. Evropske konvencije. U svakom slučaju, ograničenja ili uskraćivanje prava pristupa djetetu će biti dozvoljena ako je jasno utvrđeno da je to u najboljem interesu djeteta. To uključuje situaciju kada se dijete protivi održavanju kontakata s roditeljem, čak i u slučaju kada je utvrđeno da je djetetov stav pod utjecajem stava roditelja koji ima starateljstvo, odnosno ostvaruje staranje (vidi Evropski sud, Süss protiv Njemačke, zahtjev broj 40324/98 od 10. novembra 2005. godine, stav 91). S obzirom na to da je u odlukama redovnih sudova jasno navedeno da je odluka o odbijanju prijedloga za ostvarivanjem kontakata donesena u najboljem interesu djeteta, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na porodični život služilo ostvarivanju legitimnog cilja u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije, s obzirom na to da je bilo u cilju zaštite zdravlja ili morala, odnosno zaštite prava i sloboda drugih.
d)Je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu?
49. Ustavni sud podsjeća da se prilikom odlučivanja je li nametnuta mjera bila „nužna u demokratskom društvu“ razmatra jesu li, u svjetlu slučaja u cjelini, razlozi navedeni kao opravdanje određene mjere bili relevantni i dovoljni za potrebe člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Bez sumnje, razmatranje pitanja šta je u najboljem interesu djeteta od presudne je važnosti u svakom slučaju ove vrste. Štaviše, mora se imati na umu da nacionalna tijela imaju prednost direktnog kontakta sa svim licima na koja se ta mjera odnosi. Iz ovog proizlazi da zadatak Evropskog suda, pa tako ni Ustavnog suda, nije zamijeniti domaće vlasti u izvršavanju njihovih odgovornosti u vezi sa starateljstvom i pitanjima pristupa i kontakta s djecom, već preispitati, u svjetlu odredbi Evropske konvencije, odluke koje su ta dijela donijela izvršavajući svoju slobodu procjene (vidi presudu Hokkanen protiv Finske od 23. septembra 1994, serija A, broj 299-A, str. 20, st. 55, i, Elsholz protiv Njemačke, zahtjev broj 25735/94, odluka od 13. jula 2000. godine, stav 48). Kada je u pitanju sloboda procjene, država odnosno njena tijela imaju veću slobodu procjene prilikom odlučivanja o tome s kojim roditeljem će dijete živjeti (Sommerfeld protiv Njemačke, zahtjev broj 31871/96, odluka od 8. jula 2003. godine, stav 63). Međutim, zahtijeva se stroži nadzor u pogledu bilo kakvih daljnjih ograničenja, poput ograničenja roditeljima prava na pristup i svih zaštitnih mjera koje su osmišljene da osiguraju efikasnu zaštitu prava roditelja i djece na poštovanje porodičnog života. Takva daljnja ograničenja povlače sa sobom opasnost da se porodični odnosi između roditelja malog djeteta efikasno smanje (vidi Elsholz, stav 49).
50. U takvim slučajevima mora se postići pravična ravnoteža između interesa djeteta i interesa roditelja (vidi Evropski sud, presuda Olsson protiv Švedske (broj 2) od 27. novembra 1992, serija A, broj 250, str. 35–36, stav 90), pri čemu se mora pridavati posebna važnost najboljim interesima djeteta koji, zavisno od njihove prirode i ozbiljnosti, mogu nadvladati interese roditelja. Konkretno, roditelj ne može imati pravo prema članu 8. Evropske konvencije da preduzme mjere koje bi štetile zdravlju i razvoju djeteta (vidi Evropski sud, Elsholz, stav 50; T. P. i K. M. protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], stav 71; Ignaccolo-Zenide protiv Rumunije, stav 94; Nuutinen protiv Finske, stav 128). Dakle, interesi djeteta zahtijevaju održavanje veze djeteta s porodicom, osim u slučajevima kada se porodica pokaže naročito neprikladnom. Iz toga proizlazi da se porodične veze mogu prekinuti samo u izuzetnim okolnostima, pri čemu je potrebno učiniti sve kako bi se sačuvali lični odnosi i, ako i kada je to prikladno, „obnovila“ porodica (vidi Evropski sud, Gnahoré protiv Francuske, zahtjev broj 40031/98, odluka od 19. septembra 2000. godine, stav 59). Naprimjer, u slučaju kada je trinaestogodišnja djevojčica izrazila svoju jasnu želju da ne vidi svog oca, a to je činila već nekoliko godina, i kada bi prisiljavanje da ga vidi ozbiljno poremetilo njenu emocionalnu i psihološku ravnotežu, Evropski sud je zaključio da se može smatrati da je odluka o odbijanju kontakta s ocem donesena u interesu djeteta (Sommerfeld protiv Njemačke [VV], st. 64–65; Buscemi protiv Italije, stav 55). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da u svakom slučaju, ograničenja ili uskraćivanje prava pristupa djetetu će biti dozvoljena ako je jasno utvrđeno da je to u najboljem interesu djeteta. To uključuje situaciju kada se dijete protivi održavanju kontakata s roditeljem, čak i u slučaju kada je utvrđeno da je djetetov stav pod utjecajem stava roditelja koji ima starateljstvo, odnosno ostvaruje staranje (vidi Süss, stav 91).
51. Dovodeći navedene standarde u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi, odbijajući apelantov zahtjev za ostvarivanje kontakta, oslanjali na izjave S. D. date u postupku pred Službom, koje je on dao u dobi od 14 godina, i zapažanja koja su stekli prilikom ostvarivanja kontakata u prisustvu službenika Službe, pri čemu su naročito uzeli u obzir slijed događaja iz marta 2020. godine kada je S. D. boravio kod apelanta i kada je bio spriječen da se vrati izvršenici, te činjenicu da su tom prilikom morali reagirati Socijalna služba i policijski organi. Također, u vezi s tim, redovni sudovi su uzeli u obzir i psihološku procjenu stručnog tima Službe u kojoj je navedeno da je S. D. doživio traumu i da su rezultat te traume izričiti zahtjevi S. D. da se ne prisiljava na kontakt s apelantom. Iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi i to da je Služba upoznala apelanta i izvršenicu sa zdravstvenim stanjem S. D., da je u konkretnom slučaju S. D. prihvatio terapiju, te je preporučeno i vještačenje roditelja, kao i obraćanje roditelja JU Psihološko savjetovalište. Osim toga, proizlazi da je nakon donošenja prvostepene odluke, nad S. D. 22. maja 2020. godine izvršen psihološki pregled, te je Službi dostavljen nalaz i mišljenje psihologa. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu prekoračili svoju slobodu procjene kada su prilikom donošenja osporenih odluka i utvrđivanja najboljeg interesa djeteta uzeli u obzir dokumentaciju koju im je dostavila Služba i na osnovu nje zaključili da ostvarivanje kontakta apelanta i S. D. ne bi bilo u najboljem interesu djeteta za koje je protekli susret s apelantom bio „visoko traumatičan“. Pri tome, Ustavni sud naglašava da su redovni sudovi i Služba u boljoj prilici da razmotre okolnosti konkretnog predmeta, pri čemu iz spisa predmeta ne proizlazi da su tom prilikom postupali proizvoljno.
52. S druge strane, kada je u pitanju interes roditelja, iz prakse Evropskog suda proizlazi da je neophodno utvrditi i je li roditelj na kojeg se određena mjera odnosi, uzimajući u obzir posebne okolnosti slučaja i posebno važnost odluka koje treba donijeti, bio uključen u postupak odlučivanja, gledano u cjelini, do stepena koji je dovoljan da mu pruži potrebnu zaštitu njegovih interesa (vidi presudu W. protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 8. jula 1987, serija A, broj 121, str. 28–29, stav 64). Prema stavu Evropskog suda, postupovni aspekt člana 8. Evropske konvencije zahtijeva da proces donošenja odluka koji dovodi do mjera miješanja bude pošten i da uvažava interese zaštićene tim članom (vidi Evropski sud, Soares de Melo protiv Portugala, zahtjev broj 72850/14, odluka od 16. februara 2016. godine, stav 65; Santos Nunes protiv Portugala, zahtjev broj 61173/08, odluka od 22. maja 2012. godine, stav 56; Kutzner protiv Njemačke, zahtjev broj 46544/99, odluka od 26. februara 2002. godine, stav 56; McMichael protiv Ujedinjenog Kraljevstva, zahtjev broj 16424/90, odluka od 24. februara 1995. godine, stav 87).
53. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelantu bile dostupne sve informacije na osnovu kojih su redovni sudovi donijeli osporene odluke, te da je navedene okolnosti mogao osporavati u postupku pred redovnim sudovima, što nije činio, već je, kako to proizlazi iz stanja u spisu, svoje navode zasnivao na tvrdnjama o odgovornosti izvršenice. Prema tome, Ustavni sud zapaža da su, suprotno apelacionim navodima, apelantu bile pružene jasne i cjelovite informacije o odnosu djeteta prema apelantu kao roditelju koji traži pristup djetetu i razlozima odbijanja kontakta, što je bio neophodan preduvjet za utvrđivanje djetetovih istinskih želja i time postizanje poštene ravnoteže između sukobljenih interesa u konkretnom slučaju. Ustavni sud, također, zapaža da i sam apelant ne dovodi u pitanje da je S. D. i prije spornog događaja odbijao kontakte s apelantom. Osim navedenog, u osporenoj odluci Kantonalnog suda jasno je naglašeno da je odluka o obustavljanju izvršnog postupka donesena zbog nastupanja okolnosti tokom trajanja ovog postupka, odnosno visokokonfliktnog kontakta između apelanta i S. D., koji je ostavio posljedice na psihičko stanje djeteta, zbog čega prevazilaženje nastale situacije nije moguće bez psihološke obrade djeteta, nakon čega će se omogućiti daljnji kontakti s apelantom, tako da je jasno da mjere koje apelant osporava nemaju trajni karakter.
54. Nadalje, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti kao osnovane ni apelantove tvrdnje da je S. D. trebao biti upoznat s mogućnošću učestvovanja u postupku i određivanju posebnog staratelja. U tom pogledu, Ustavni sud ukazuje da je općenito pravilo da nacionalni sudovi procjenjuju dokaze koji su pred njima, uključujući sredstva korištena za utvrđivanje relevantnih činjenica, pri čemu bi bilo pretjerano zauzimati stav da se kaže da su domaći sudovi uvijek dužni saslušati dijete na sudu o pitanju pristupa roditelju koji nema starateljstvo, s obzirom na to da to pitanje zavisi od specifičnih okolnosti svakog slučaja, uzimajući u obzir dob i zrelost tog djeteta (vidi Evropski sud, Sahin protiv Njemačke, zahtjev broj 30943/96, odluka od 8. jula 2003, stav 73). S obzirom na to da iz obrazloženja odluka redovnih sudova i okolnosti predmeta proizlazi da su stavovi S. D. zasnovani na potvrđenim događajima i izjavljeni u više navrata, te da Služba u smislu odredbi PZ u postupcima pred redovnim sudovima upravo preduzima radnje s ciljem zaštite interesa djeteta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su okolnosti neučestvovanja S. D. u izvršnom postupku dovele u pitanje postupovne garancije koje apelant ima u smislu člana 8. Evropske konvencije ili da je postupanjem nadležnih organa doveden u pitanje najbolji interes djeteta.
55. Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje da je prilikom procjene nužnosti miješanja u apelantovo pravo na porodični život, neophodno odgovoriti i na pitanje jesu li domaće vlasti preduzele sve potrebne korake koje se od njih mogu razumno tražiti u ovim okolnostima kako bi omogućile pravo apelanta na susrete i druženja s njegovim sinom S. D. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda država mora preduzeti sve odgovarajuće mjere za ponovno spajanje roditelja i djece. Obaveza nacionalnih vlasti da preduzmu mjere za olakšanje kontakta roditelja koji nema starateljstvo nad djetetom nakon razvoda nije, međutim, apsolutna (vidi, mutatis mutandis, Hokkanen, stav 58). Dakle ne radi se o obavezi rezultata, već o obavezi sredstava, i podložna je zaštiti najboljih interesa djeteta. Međutim, u praksi Evropskog suda ukazano je da se uspostavljanje kontakta možda ne može dogoditi odmah i može iziskivati pripremne ili postepene mjere, pri čemu će saradnja i razumijevanje svih kojih se to tiče uvijek biti važan sastojak tog procesa. I dok nacionalne vlasti moraju uložiti najveće moguće napore da olakšaju tu saradnju, svaka obaveza da u ovom području primijene silu mora biti ograničena budući da se mora voditi računa o interesima, kao i o pravima i slobodama svih kojih se to tiče, i to konkretno o interesima djeteta i o njegovim pravima na osnovu člana 8. Konvencije (vidi naprijed citirane predmete Hokkanen, stav 58. i Olsson (br. 2), stav 90).
56. Dovodeći navedeno u vezu s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Služba, a to proizlazi iz sadržaja odluka redovnih sudova, preporučila i psihološku procjenu roditelja, kao i obraćanje roditelja JU Psihološko savjetovalište. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je nakon donošenja spornog prvostepenog rješenja kojim je odbijen apelantov prijedlog, prema nalozima Općinskog suda, kontakt između apelanta i S. D. održavan u prostorijama Službe u nekoliko navrata u prisustvu pedagoga i psihologa (vidi tač. 20. i 23. ove oduke). Osim toga, Služba je uključena u postupak izmjene odluke o ostvarivanju kontakata koji se istovremeno vodi. Iz ovoga slijedi da su redovni sudovi i Služba aktivno uključeni u pitanja ostvarivanja kontakta između apelanta i djeteta i mogu na najbolji način procijeniti u kojem trenutku je potrebno preduzimati određene mjere radi ponovnog ostvarivanja kontakta, istovremeno vodeći računa da svaka obaveza primjene prisile u tom području mora biti ograničena s obzirom na to da interesi, kao i prava i obaveze svih uključenih strana moraju biti uzeti u obzir, a posebno najbolji interes djeteta. Ustavni sud, također, zapaža da bez obzira na to ko snosi odgovornost za odbijanje kontakata S. D., ukazuje se razumnim stav redovnih sudova da je takvu situaciju potrebno prevazići provođenjem psihosocijalnog tretmana na koji je S. D. pristao i koji je započet 22. maja 2020. godine, ali ne postoje podaci da je nastavljen. Međutim, Ustavni sud zapaža da ostvarivanje kontakata u konkretnom slučaju ne zavisi samo od radnji koje su preduzeli redovni sudovi i Služba, već je prvenstveno uvjetovano spremnošću svih učesnika u postupku, s obzirom na to da je veoma važan faktor saradnja, te razumijevanje svih uključenih strana. Prema tome, iz navedenog slijedi da se i preduzimaju radnje s ciljem da bi se S. D. pokušao ponovno spojiti s djetetom, odnosno da se preduzimaju aktivnosti s ciljem izvršavanja obaveze nacionalnih vlasti da olakšaju takva ponovna spajanja.
57. Naposljetku, Ustavni sud podsjeća da u predmetima vezanim za odnos roditelja s njegovim djetetom postoji obaveza i primjene izuzetne revnosti s obzirom na opasnost da protekom vremena može doći do de facto odlučivanja o tom pitanju. Ta obaveza, koja je presudna pri ocjenjivanju toga je li predmet ispitan u razumnom roku u skladu sa članom 6. stavom 1. Evropske konvencije, također, predstavlja jednu od postupovnih pretpostavki sadržanih u članu 8. (vidi naprijed citiran Ribić protiv Hrvatske, stav 92). Prikladnost mjere treba prosuđivati po brzini njene provedbe jer protek vremena može imati nepopravljive posljedice za odnose između djeteta i roditelja koji ne živi s djetetom (vidi Evropski sud, Sylvester protiv Austrije, zahtjevi br. 36812/97 i 40104/98 od 24. aprila 2003 godine, tač. 59. i 60). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je sloboda procjene državnih organa mnogo uža kada je riječ o produženoj odvojenosti roditelja i djeteta.
58. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iako je Odlukom Ustavnog suda broj AP 4223/20 od 12. januara 2021. godine utvrđena povreda prava na pravično suđenje u odnosu na dužinu odlučivanja Kantonalnog suda o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ustavni sud ne može zaključiti da se u smislu odlučivanja o povredi apelantovog prava na porodični život radi o nerazumnom kašnjenju koje je dovelo do produžene odvojenosti apelanta i njegovog djeteta (Mihailova protiv Bugarske, zahtjev broj 35978/02 od 12. januara 2006. godine), naročito kod činjenice da je i u periodu odlučivanja o žalbi, prema nalozima Općinskog suda, pokušano ostvarivanje kontakta između apelanta i njegovog sina, tako da kašnjenje u donošenju drugostepene odluke nije istovremeno dovelo u pitanje ostvarivanje apelantovog prava na porodični život.
59. Naposljetku, u pogledu apelantovih navoda kojima se poziva praksu Evropskog suda u predmetima Ribić protiv Hrvatske i K. B. i drugi protiv Hrvatske, Ustavni sud ukazuje da su u ovom predmetu primijenjeni standardi iz tih predmeta, ali da se zaključci Evropskog suda o postojanju povrede prava na porodični život ne mogu primijeniti u okolnostima konkretnog slučaja s obzirom na to da je u tim predmetima bilo riječi o dugogodišnjem nepostojanju kontakata između podnosilaca zahtjeva i njihove djece, što u konkretnom predmetu nije slučaj.
60. Uzimajući u obzir prethodna razmatranja, Ustavni sud smatra da donošenjem osporene odluke, kojom je odbijen apelantov zahtjev za ostvarivanje kontakta s djetetom, i postupanjem nadležnih tijela javne vlasti nije prekoračeno slobodno područje procjene koje postoji u ovim pitanjima, te da je osporena odluka bila „nužna u demokratskom društvu“.
61. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom i radnjama nadležnih tijela javne vlasti u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
e)Pravo na nediskriminaciju
62. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koje apelant dovodi u vezu s pravom na porodični život zasnivajući svoje tvrdnje na različitoj praksi u Odluci Kantonalnog suda broj 65 0 I 758247 20 Gži od 26. aprila 2021. godine, Ustavni sud ukazuje da je u ovakvoj vrsti postupaka, s obzirom na specifičnost svakog maloljetnog djeteta, porodičnih odnosa i uvjetovanošću odluke suda mišljenjem i prijedlogom organa starateljstva, teško dokaziva tvrdnja o analognosti situacije, pa se apelantove paušalne tvrdnje o povredi prava na nediskriminaciju zbog drugačijih odluka u drugim predmetima, bez dostavljanja konkretnih dokaza, ne mogu ocjenjivati. Stoga, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na porodični život iz člana II/3.f) i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
f)Pravo na djelotvoran pravni lijek
63. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, koje apelant dovodi u vezu s pravom iz člana 8. Evropske konvencije i pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da iako pravo na djelotvoran pravni lijek u smislu člana 13. Evropske konvencije obavezuje države da osiguraju djelotvoran pravni lijek za „ svakoga“ čija su prava i slobode povrijeđeni, on ne zahtijeva od država članica da osiguraju pravni lijek kao takav u svakom slučaju. U konkretnom slučaju apelant povredu navedenog prava zasniva na tvrdnji da ne postoji zakonska mogućnost stavljanja zahtjeva za izuzeće službenika Službe u izvršnom ili parničnom postupku, niti mogućnost određivanja druge službe. Međutim iz činjeničnog stanja predmeta ne proizlazi da je apelant u postupku pokušavao tražiti i isticao razloge koji bi doveli u pitanje eventualnu nepristrasnost službenika Službe i da mu je to bilo onemogućeno, zbog čega su ti apelantovi navodi paušalni. S druge strane, Ustavni sud dalje zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi odlučivali o apelantovom prijedlogu i da je apelant protiv prvostepenog rješenja izjavio žalbu, iz čega proizlazi da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove koje je i koristio. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant nije zadovoljan ishodom predmetnog postupka, što ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova koje je nesporno koristio. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na porodični život i pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije zbog toga što je odbijen njegov prijedlog za ostvarivanje kontakta sa sinom S. D., sa zaključkom da je to u najboljem interesu djeteta, zbog toga što je miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo zasnovano na zakonu, težilo je legitimnom cilju, te navedenim miješanjem javne vlasti nisu prekoračile slobodu procjene koju imaju u tom pitanju.
65. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na porodični život jer apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
66. Naposljetku Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine jer je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove koje je i koristio.
67. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
68. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić