Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1955/21 (Š. I.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1955/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1955/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ševko Imširović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ševko Imširović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 093711 21 Gž od 26. marta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 093711 18 P od 10. novembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ševko Imširović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Radmila Jovanović advokat iz Bijeljine, podnio je 31. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 093711 21 Gž od 26. marta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 093711 18 P od 10. novembra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (P.I.) da apelantu preda u posjed i na slobodno raspolaganje dio parcele u površini od 85 m2, bliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), oblikom i položajem kako je to označeno na skici vještaka geometra od 5. februara 2020.godine, koja skica je sastavni dio presude.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je D.I. 12. decembra 1983. godine poklonio dio svoje parcele Z.I. i Z.I, dok je ugovorom o kupoprodaji od 20. novembra 1985. godine prodao parcelu (kojoj dijelom pripada i predmetna parcela i to u površini od 85 m2) apelantovom ocu, te se kao nosilac prava svojine na toj parceli u ukupnoj površini od 575 m2 upisao apelant sa dijelom 1/1. Također je naveo da je između parcela Z.I. i Z.I. i parcele koju apelant trenutno drži u posjedu postavljena betonska ograda nakon što je apelantov otac kupio navedenu parcelu. Naveo je da je D.I. smatrao da je granica između parcele Z.I. i Z.I. i parcele koju apelant trenutno drži u posjedu upravo na mjestu gdje je i postavljena ograda. Dalje je naveo da je 3. januara 2001. godine zaključen kupoprodajni ugovor između Z.I. i Z.I., kao prodavača i supruga tužene, kao kupca, koji je imao za predmet navedenu parcelu koju su prodavci dobili na poklon, te da se u navedenom ugovoru ne spominje predmetna parcela. S tim u vezi je naveo da su Z.I. i Z.I. od 12. decembra 1983. godine držali predmetnu parcelu kao savjesni samostalni držaoci, do mjesta gdje je postavljena betonska ograda, kao prethodnici supruga tužene, a da su od 3. januara 2001. godine na predmetnoj parceli savjesni samostalni držaoci suprug tužene, a kasnije i tužena. Naveo je da je to što predmetna parcela nije obuhvaćena ugovorom od 3. januara 2001. godine prepreka samo za sticanje prava svojine redovnim održajem, ali ne i za sticanje prava svojine vanrednim održajem. S obzirom da se shodno članu 30. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima u vrijeme održaja uračunava i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca neprekidno držali stvar kao savjesni držaoci, naveo je da je od 1983. godine pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu (18. januara 2018. godine) vrijeme od 20 godina proteklo, koje je potrebno za vanredan održaj (član 28. st. 2. i 4. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima), te da je tužena na osnovu vanrednog održaja stekla svojinu na predmetnoj parceli, bez obzira što je ista u javnim evidencijama upisana na ime apelanta.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da suprug tužene, a nakon njegove smrti i tužena nisu bili savjesni držaoci predmetne parcele jer su znali da je jedan dio zemljišta koji su zaposjeli vlasništvo apelanta, da državina nije ni zakonita, jer predmet ugovora o kupopropdaji od 3. januara 2001.godine nije bila predmetna parcela, te da od 2001.godine pa do podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari nije protekao zakonom predviđen period za sticanje prava vlasništva održajem na nekretninama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, u osporenoj odluci jasno i argumentovano obrazložio da je tužena, kao savjesni držalac, na osnovu vanrednog održaja stekla pravo svojine na predmetnoj parceli, te u vezi s tim jasno ukazao da za sticanje prava svojine vanrednim održajem nije od značaja to što predmetna parcela nije obuhvaćena ugovorom od 3. januara 2001. godine, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić