Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4845/19 (A. B.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Državljanstvo
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Sloboda kretanja
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4845/19
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4845/19, rješavajući apelaciju Abdelkadera Bendaouda, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Abdelkadera Bendaouda podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031473 19 Uvp od 11. decembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Abdelkader Bendaoud (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Jordana, iz Londona, Velika Britanija, kojeg zastupa Mersiha Beganović-Memić, advokat iz Sarajeva, podnio je 18. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 031473 19 Uvp od 11. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva civilnih poslova Bosne i Hercegovine zatraženo je 11. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH i Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine su dostavili odgovore 17. odnosno 18. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Odlukom Komisije za razmatranje statusa lica naturaliziranih poslije 6. aprila 1992. godine i prije stupanja na snagu Ustava BiH (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 02/2-36/02 od 18. januara 2002. godine apelantu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine stečeno Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine broj 07/2-204-32 od 21. januara 1995. godine. Navedenom odlukom je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete po Zakonu o državljanstvu BiH za stjecanje državljanstva BiH.
6. Apelant je protiv navedenog rješenja Komisije tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Vijeće za upravne sporove Suda BiH je Presudom broj S1 3 U 031473 19 U od 5. novembra 2019. godine odbilo apelantovu tužbu.
7. U obrazloženju presude Vijeće za upravne sporove je istaklo da iako je apelant u tužbi kao tuženog označio Komisiju, nesporno je da je u konkretnom slučaju tuženi organ Ministarstvo civilnih poslova BiH. Naime, navedena komisija ne postoji duži niz godina, a Ministarstvo civilnih poslova BiH je kao pravni sljednik preuzelo poslove navedene komisije u skladu sa članom 30. Zakona o državljanstvu BiH. Navedenim članom je propisano da odluku o stjecanju ili prestanku državljanstva BiH donosi Ministarstvo civilnih poslova BiH. Nadalje, budući da iz spisa predmeta proizlazi da apelant od momenta stjecanja državljanstva BiH do momenta njegovog oduzimanja nije evidentiran u evidencijama izdatih ličnih karata, odnosno da apelant nije ni podnio zahtjev za izdavanje lične karte, Vijeće za upravne sporove je zaključilo da apelant ne ispunjava uvjete iz člana
41. Zakona o državljanstvu. Također, kako je utvrđeno, iz samog spisa proizlazi da apelant uopće ne boravi u Bosni i Hercegovini i da nije u skladu s tada važećim propisima izvršio prijavu prebivališta i ličnu kartu, što predstavlja zakonski razlog za oduzimanje državljanstva BiH u skladu sa stavom 6. navedenog člana. Nadalje je utvrđeno da iz akta Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova od 21. jula 2000. godine, koji se nalazi u spisu, a u kojem je navedeno da je za apelanta utvrđeno da se ne vodi u evidenciji prijave prebivališta i matičnog broja građana BiH. Vijeće za upravne sporove je zaključilo da iz stanja spisa nesporno proizlazi da apelant nema stvarnu vezu sa BiH, a također da tu vezu ni tužbenim navodima nije dokazao. Prema ocjeni Vijeća za upravne sporove, neosnovan je apelantov prigovor da je postupanjem organa uprave povrijeđeno načelo saslušanja stranke iz člana
10. Zakona o upravnom postupku. Naime, apelant se nije odazvao na Opći poziv koji je objavila Komisija i nije dostavio potrebnu dokumentaciju da bi dokazao stvarnu vezu sa BiH. Upravo je svrha Općeg poziva da se u propisanoj proceduri utvrdi stvarna veza naturaliziranih državljana BiH sa Bosnom i Hercegovinom, kao i da se omogući svakom naturaliziranom građaninu da u postupku revizije državljanstva aktivno učestvuje kao stranka u postupku, pa je apelantov prigovor da nije postupljeno prema pravilima upravnog postupka u suprotnosti sa stanjem spisa i samim navodima tužbe. Ovo posebno imajući u vidu pravilo „ignorantia legis non excusat“ kod činjenice da poziv objavljen putem javnih glasila obavezuje stranke kojima je upućen.
8. Vijeće za upravne sporove je istaklo da je članom 7. Evropske konvencije o državljanstvu propisan gubitak državljanstva ex lege ili na inicijativu države ugovornice, a podstavom e) istog člana gubitak državljanstva uslijed nedostatka stvarne veze između države ugovornice i državljanina koji stalno boravi u inostranstvu. U komentaru navedene konvencije jasno je navedeno da mogući dokaz za nedostatak stvarne veze, naročito, mogu biti propusti preduzimanja koraka od strane državljana kod nadležnih vlasti države ugovornice, i to propusti registracije, zahtjeva za identifikacione i putne dokumente, posebno sagledavajući državljanstvo s aspekta člana 2. Konvencije koja državljanstvo definira kao „zakonsku vezu jednog lica i jedne države i ne ukazuje na etničko porijeklo tog lica”.
9. Osporenom Presudom Suda BiH broj S1 3 U 031473 19 Uvp od 11. decembra 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje presude Vijeća za upravne sporove Suda BiH od 5. novembra 2019. godine.
10. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće Suda BiH je navelo da je presuda Vijeća za upravne sporove od 5. novembra 2019. godine pravilna i zakonita jer se zasniva na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona. Apelaciono vijeće je navelo da su apelantovi prigovori da se nalazi u dugogodišnjem braku s državljankom Bosne i Hercegovine i da iz tog braka ima dijete, te da ta činjenica dovoljno govori o njegovoj stvarnoj vezi s Bosnom i Hercegovinom, pravno irelevantni. Apelaciono vijeće je smatralo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su u postupku revizije odluka o naturalizaciji stranih državljana pravilno primijenjene odredbe Zakona o državljanstvu koje se odnose na oduzimanje državljanstva apelanta. Apelaciono vijeće je istaklo da je Vijeće za upravne sporove pravilno utvrdilo da su ispunjeni svi uvjeti propisani odredbom člana 41. st. (3) i (4) tačka c) Zakona o državljanstvu BiH zato što je u toku postupka utvrđeno da apelant ne posjeduje CIPS-ovu ličnu kartu, nema prijavljeno mjesto prebivališta u Bosni i Hercegovini i nije se odazvao Općem pozivu i pozivu po kojem je bio dužan dostaviti tražene dokumente. Dalje je istaknuto da je u toku postupka, provjerama u evidenciji CIPS-a, utvrđeno da apelant nije registriran, niti mu je izdata lična karta državljana Bosne i Hercegovine, odnosno da ne prolazi kroz bazu podataka, što jasno upućuje na zaključak da apelant nije ni podnio zahtjev za izdavanje lične karte državljanina Bosne i Hercegovine (a što je, u smislu Zakona o prebivalištu i boravištu državljana BiH i Zakona o ličnoj karti državljana BiH, bio dužan učiniti). Istaknuto je dalje da je Opći poziv koji je objavila Komisija objavljen u „Službenom glasniku BiH“, drugim sredstvima javnog informiranja i diplomatsko-konzularnim predstavništvima Bosne i Hercegovine, pa je jasno da je apelant mogao biti upoznat sa sadržajem predmetnog poziva kojem se nije odazvao.
11. Apelaciono vijeće se pozvalo na član 41. stav (4) tačka c) Zakona o državljanstvu BiH kojim je propisano da će se državljanstvo BiH oduzeti u slučaju nepostojanja stvarne veze između BiH i državljanina koji uobičajeno ne boravi u BiH, dok je stavom (5) istog člana propisano da nepostojanje stvarne veze može biti posebno neprijavljivanje prebivališta, uključujući i adresu stanovanja u BiH ili nepodnošenje zahtjeva za izdavanje lične karte državljana BiH, u skladu s propisima o prijavljivanju prebivališta i boravišta, te o ličnoj karti državljana BiH. Također, članom 41. stav (3) citiranog zakona propisano je da ako se lice o kome se radi ne povinuje zahtjevu za dostavljanje informacija, Komisija mu može oduzeti državljanstvo BiH. Prema ocjeni Apelacionog vijeća, apelantova tvrdnja da nije znao da lična karta koju posjeduje nije važeća jasno govori da apelant nije pokazao interes da posjeduje dokumente Bosne i Hercegovine imajući u vidu da se nije odazvao Općem pozivu i da nije dostavio potrebnu dokumentaciju. Pozivajući se na odredbe člana 54. stav 1. Zakona o upravnim sporovima, Apelaciono vijeće je donijelo predmetnu odluku. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant tvrdi da su mu povrijeđeni pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da je osporenom odlukom pogrešno cijenjeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naveo je da se i dalje osjeća državljaninom BiH jer je u braku s državljankom BiH Almom Alić dobio kćerku Enisu Bendaoud koja, također, ima državljanstvo BiH. Smatra da je u postupku pogrešno utvrđeno da nema stvarnu vezu sa BiH.
b) Odgovori na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da smatra da nije došlo do povrede prava koja apelant navodi u apelaciji.
14. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine je predložilo da se apelacija odbije, a na podlozi istaknutih činjenica (koje su utvrđene u toku postupka) i pravnih razloga koji se baziraju na pravilnoj primjeni materijalnog prava. Istaknuto je da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se u apelaciji poziva.
V.Relevantni propisi
15. Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH” br. 4/97, 13/99, 41/02, 6/03, 14/03, 82/05, 43/09, 76/09, 85/12 – rješenje USBiH i 87/13) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o državljanstvu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH” br. 4/97, 13/99, 41/02, 6/03, 14/03, 82/05, 43/09 i 76/09) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 41.
1. Ministarstvo razmatra status lica koja su stekla državljanstvo naturalizacijom, a koja prethodno nisu imala dodijeljen jedinstveni matični broj (JMB) ili kojima je na teritoriji Bosne i Hercegovine dodijeljen novi jedinstveni matični broj (JMB) državljana BiH u periodu poslije 6. aprila 1992. godine, a prije 1. januara 2006. godine. S tim ciljem Ministarstvo razmatra informacije koje pružaju lica o kojima se radi, kao i informacije prikupljene po službenoj dužnosti.
2. Na zahtjev Ministarstva, lica o kojima se radi i nadležni organi u Bosni i Hercegovini moraju joj dostaviti sve potrebne informacije u roku koji Ministarstvo odredi.
3. Ako se lice o kome se radi ne povinuje zahtjevu za dostavom informacija iz stava 2, Ministarstvo mu može oduzeti državljanstvo.
4. Ukoliko osoba time ne ostaje bez državljanstva, Ministarstvo joj može svojom odlukom oduzeti državljanstvo BiH u sljedećim slučajevima:
a) ako propisi koji su bili na snazi na području Bosne i Hercegovine u vrijeme naturalizacije nisu bili primijenjeni, ili
b) ako je državljanstvo BiH bilo stečeno prijevarnim ponašanjem, lažnim informacijama ili prikrivanjem bilo koje relevantne činjenice ako se takvo ponašanje može pripisati osobi o kojoj se radi, ili
c) u slučaju nepostojanja stvarne veze između Bosne i Hercegovine i državljanina koji uobičajeno ne boravi u Bosni i Hercegovini, ili
d) u kojem bilo slučaju iz člana 23. alineja 2., 3., 4., 5. i 6. ovog zakona.
5. Dokaz nepostojanja stvarne veze iz stava 4. tačke c) ovog člana može biti posebno neprijavljivanje prebivališta, uključujući i adresu stanovanja u Bosni i Hercegovini ili nepodnošenje zahtjeva za izdavanje lične karte državljana BiH u skladu s propisima o prijavljivanju, prebivalištu i boravištu, te o ličnoj karti državljana BiH.
6. Državljanstvo BiH neće se oduzeti u slučaju iz stava 4. tačke a) ovog člana ukoliko osoba o kojoj se radi ispuni uslove za naturalizaciju ili olakšanu naturalizaciju prema ovom zakonu do trenutka kada Ministarstvo donosi odluku i ako je jasno da osoba o kojoj se radi nije bila svjesna da propisi nisu bili primijenjeni, niti se upustila u ponašanje koje bi opravdavalo oduzimanje državljanstva prema ovom zakonu, niti je svjesno prikrila kakvu relevantnu činjenicu. Relevantna činjenica je posebno ona činjenica koja je suprotna propisima o statusu osoba u Bosni i Hercegovini.
7. Državljanstvo BiH prestaje njegovim oduzimanjem danom dostave odluke Ministarstva. Ako adresa stanovanja ili mjesto prebivališta tog lica nije poznato ili se ne može utvrditi, državljanstvo BiH prestaje danom objavljivanja obavještenja o odluci Ministarstva u "Službenom glasniku BiH".
8. U reviziju izdatih državljanstava ne mogu biti uključeni zaposlenici Ministarstva, koji su na bilo koji način ranije bili uključeni u proces izdavanja državljanstava koja su predmet revizije.
VI.Dopustivost
16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 031473 19 Uvp od 11. decembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 18. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
22. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
23. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
24. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti u konkretnom slučaju jeste da li je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu kretanja kako je zagarantirano članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je pretpostavka za uživanje i vršenje prava na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta da se pojedinac „zakonito nalazi na teritoriji jedne države“.
25. Dalje, Ustavni sud zapaža da prema obrazloženjima osporenih odluka, te navodima apelacije proizlazi da apelant ne boravi na teritoriji BiH i da od momenta stjecanja državljanstva BiH 1995. godine do momenta njegovog oduzimanja rješenjem od 18. januara 2002. godine apelant nije evidentiran u evidencijama izdatih ličnih karata, niti je u skladu s tada važećim propisima izvršio prijavu prebivališta, što predstavlja zakonski razlog za oduzimanje državljanstva BiH. U osporenim odlukama je utvrđeno da se apelant ne vodi u evidenciji prijave prebivališta i matičnog broja građana BiH, odnosno da apelant nema stvarnu vezu sa BiH u smislu Zakona o državljanstvu BiH.
26. Budući da apelant uopće ne boravi na teritoriji BiH, odnosno da u konkretnom slučaju nije ispunjen uvjet iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju prema kojem se pravo na slobodu kretanja garantira svakome ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ne pokreće pitanja prema članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života
27. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
3. Katalog prava Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
28. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
29. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenom odlukom oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine i time povrijeđeno pravo na poštovanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 1222/07 razmatrao pitanje primjenjivosti člana 8. Evropske konvencije na postupak oduzimanja državljanstva i ukazao da oduzimanje državljanstva apelantu može, samo po sebi, predstavljati miješanje u apelantovo pravo na dom, privatni i porodični život i korespondenciju. Također, Ustavni sud je u navedenom predmetu naglasio da su odluke o oduzimanju državljanstva po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne odluke kojima je samo konstatirana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje državljanstva (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1222/07 od 4. oktobra 2008. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 49).
30. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenom odlukom kojom mu je oduzeto državljanstvo povrijeđeno pravo na porodični život navodeći da se i dalje osjeća državljaninom BiH i da je u braku s državljankom BiH dobio kćerku koja ima državljanstvo BiH. Prema ovim apelantovim navodima, proizlazi da je apelant u BiH uspostavio odnose koji uživaju zaštitu člana 8. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da postupak oduzimanja državljanstva koji je okončan osporenim odlukama, sam po sebi, ne predstavlja miješanje u apelantovo pravo na porodični život. Osporene odluke, koje su po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne i u kojima je samo konstatirana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje državljanstva, ne dovode na bilo koji način u pitanje „veze“ koje apelant ima sa suprugom, državljankom BiH, i kćerkom, niti one same po sebi dovode u pitanje ostvarivanje apelantovog prava na porodični život u obimu u kojem ga je ostvarivao do donošenja osporenih odluka. Pri tome, Ustavni sud ističe da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant ne boravi u BiH, da se ne vodi u evidenciji prijave prebivališta i matičnog broja građana BiH, da od momenta stjecanja državljanstva BiH 1995. godine do momenta njegovog oduzimanja rješenjem od 2002. godine apelant nije evidentiran u evidencijama izdatih ličnih karata, niti je u skladu s tada važećim propisima izvršio prijavu prebivališta, zbog čega mu je državljanstva BiH i oduzeto. Imajući u vidu da se osporenim odlukama, dakle, ni na koji način nije odlučivalo o ostvarivanju prava vezanih za porodični život, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1877/08 od 29. juna 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na poštovanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.
31. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije. Nediskriminacija
32. Apelant, također, smatra da je osporenim odlukama prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant, osim navoda o kršenju zabrane diskriminacije, nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na slobodu kretanja i pravom na privatni i porodični život neosnovani. VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju budući da konkretni predmet ne pokreće pitanja apelantovog prava prema članu II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na poštovanje doma, privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije jer osporene odluke, koje su po svojoj pravnoj prirodi konstitutivne i u kojima je samo konstatirana promjena apelantovog statusnog prava u odnosu na pitanje državljanstva, ne dovode na bilo koji način u pitanje „veze“ koje apelant ima sa suprugom, državljankom BiH, i kćerkom, niti one same po sebi dovode u pitanje ostvarivanje apelantovog prava na porodični život u obimu u kojem ga je ostvarivao do donošenja osporenih odluka.
36. Nema povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelant, osim svojih navoda, nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić