Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-441/20 (D. L.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • In dubio pro reo
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-441/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 441/20, rješavajući apelaciju Dušana Lukića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Lukića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 006891 19 Kž 4 od 18. novembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 006891 18 K od 27.

decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dušan Lukić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 3. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 006891 19 Kž 4 od 18. novembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 006891 18 K od 27. decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Republičko tužilaštvo i Tužilaštvo su dostavili odgovore u periodu od 6. do 24. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog suda broj 12 0 K 006891 18 K od 27. decembra 2018. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela teške krađe iz člana 226 stav 3 u vezi sa stavom 1 i u vezi sa članom 39 Krivičnog zakonika Republike Srpske i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom, na osnovu člana 108 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), oštećeni Lj. S. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućen na parnicu, dok je apelant na osnovu člana 99 stav 4 ZKPRS oslobođen obaveze da naknadi troškove krivičnog postupka, a obavezan da plati paušal u iznosu preciziranom u izreci presude.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, naveo da je svjedok V. K. na glavnom pretresu potvrdio da je on optužen i osuđen za predmetno krivično djelo teške krađe koje je počinjeno na štetu oštećenog Lj. S., te da je sa Tužilaštvom sklopio sporazum o priznanju krivice, kao i sporazum o saradnji kojim se obavezao da će svjedočiti u krivičnom postupku protiv apelanta. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je dozvoljeno propisivanje obaveze optuženog, koji zaključuje sporazum o priznanju krivice u smislu člana 246 ZKPRS, da svjedoči u drugom krivičnom postupku i da predstavlja jedan od razloga propisivanja tog instituta u krivičnom postupku. Okružni sud je naveo da propisivanje takve obaveze nije dovoljno za zaključak da je svjedok svoj iskaz dao pod pritiskom, odnosno da je njegov iskaz neistinit. Takođe, Okružni sud je naveo da treba imati u vidu dužnost svjedoka da govori istinu i posljedice lažnog svjedočenja, a na šta je svjedok V. K. propisno upozoren u smislu člana 151 stav 2 ZKPRS.

7. Okružni sud je, dalje, naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je svjedok V. K. bio „idejni tvorac“ krađe, da su saizvršioci Z. B. i R. M. (državljani Republike Srbije) ušli u kuću oštećenog i otuđili novac i zlatni nakit u iznosu, odnosno vrijednosti preciziranoj u izreci presude, a da je apelant pomogao u izvršenju predmetnog krivičnog djela jer je nesporno utvrđeno da je on povezao svjedoka V. K. sa saizvršiocima Z. B. i R. M., dakle da je stvorio uslove za izvršenje djela.

8. Okružni sud je naveo da su ključne činjenice da je apelant učinio predmetno krivično djelo potvrđene iskazom oštećenog, iskazom svjedoka V. K. sa glavnog pretresa, zapisnikom o ispitivanju osumnjičenog – svjedoka V. K. iz jula 2018. godine u Tužilaštvu i zapisnikom o saslušanju svjedoka V. K. u Tužilaštvu iz septembra 2018. godine. Okružni sud je naveo da je svjedok V. K. priznao svoje radnje izvršenja predmetnog krivičnog djela, što je potvrđeno iskazima oštećenog, svjedoka i materijalnim dokazima (zapisnici o prepoznavanju Z. B. i R. M. od svjedoka V. K., zapisnik o prepoznavanju vozila koje su vozili Z. B. i R. M. od svjedoka V. K., dopis Granične policije Bosne i Hercegovine o ulasku i izlasku Z. B. i R. M. sa teritorije Bosne i Hercegovine, izvještaj mobilnog operatera „Mtel“ o telefonskoj komunikaciji svjedoka V. K. i apelanta i drugi dokazi detaljno navedeni na stranici 7 presude). Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da je prihvatio iskaz svjedoka V. K. i utvrdio da je apelant bio pomagač u izvršenju predmetnog krivičnog djela jer je pronašao Z. B. i R. M. koje je preporučio svjedoku V. K., a koji su mu pomogli u izvršenju djela. Takođe, Okružni sud je naveo da je kao dokaz prihvatio i fotodokumentaciju telefonskog broja u apelantovoj svojini sa Z. B. koja se odvijala i prije i poslije izvršenja djela, a iz koje se vidi da je upravo apelant poznavao Z. B. duži period, a ne svjedok V. K. Okružni sud je, dalje, naveo da je nesporno utvrđen način sastanka svjedoka V. K. sa Z. B. i R. M., odlazak do kuće oštećenog, broj učesnika, mjesto i vrijeme događaja, ko je i na koji način ušao u kuću oštećenog, način napuštanja mjesta događaja, količina oduzetog novca, učestvovanje u podjeli oduzetog novca i dr. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je iskazima svjedoka

V. K. cijeli tok događaja opisan identično i u detalje, s nekim manjim i nebitnim

izmjenama, pa ih je sud prihvatio kao tačne, a nakon što ih je doveo u vezu s materijalnim dokazima koje je prihvatio. Okružni sud je naveo da iskaz svjedoka V. K. nije prihvatio samo u dijelu da je od svjedoka D. B. saznao za kuću oštećenog. Imajući u vidu da iskaz svjedoka V. K. čini jasnu i zaokruženu cjelinu svake faze realizovane u okviru zajedničkog djelovanja, Okružni sud je naveo da je apelant kao pomagač učestvovao u obijanju zatvorenih zgrada i prostora u namjeri sticanja protivpravne imovinske koristi, kojom prilikom je otuđen novac i zlatni nakit, vrijednosti koja prelazi iznos od 50.000,00 KM, čime je učinio predmetno krivično djelo.

9. Nadalje, Okružni sud je prilikom ocjene provedenih dokaza naveo da je prihvatio prijedlog odbrane da vještačenje telefona svjedoka V. K. i apelanta uradi vještakinja B. S., koja je na glavnom pretresu pojasnila da je utvrđena komunikacija između ta dva telefonska broja, i to dan nakon izvršenja krivičnog djela, a i nakon toga, da je dostavila fotodokumentaciju komunikacije, ali i da je ostavila mogućnost da je komunikacija na aplikaciji „Viber“ u određenim dijelovima izbrisana. Takođe, vještakinja je naglasila da je prikazana samo komunikacija koja je tražena naredbom od apelantovog branioca, kao i da naredbom nije traženo vještačenje aplikacije „Messenger“. Okružni sud je, dalje, naveo da nije prihvatio kao dokaz zapisnik o ispitivanju osumnjičenog – svjedoka V. K. dat u policijskoj stanici u junu 2018 godine s obzirom na to da je dat bez braniočevog prisustva, suprotno članu 143 stav 2 tačka v) ZKPRS. Osim toga, Okružni sud je naveo da nije mogao prihvatiti završnu riječ odbrane da je optužnica zasnovana samo na iskazu svjedoka V. K. s obzirom na mnogobrojne materijalne dokaze u spisu, a posebno je istakao da odluku nije zasnovao na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda, niti na dokazima koji su pribavljeni povredama zakona.

10. Imajući u vidu izneseno, Okružni sud je naveo da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je apelant učinio predmetno krivično djelo tako što je pomogao u izvršenju djela i preduzeo radnje koje su van bića krivičnog djela, ali su bitni dio procesa njegovog izvršenja, odnosno da nije neposredno učestvovao u radnji izvršenja krivičnog djela teške krađe, koje su izvršili drugi saizvršioci, ali da je preduzeo radnje koje su stvorile uslove za izvršenje djela.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 K 006891 19 Kž 4 od 18. novembra 2019. godine odbijene su žalbe Tužilaštva i apelanta i potvrđena je prvostepena presuda.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su, suprotno prigovorima iz žalbe, u obrazloženju prvostepene presude dati razlozi za sve utvrđene odlučne činjenice na kojima je zasnovan zaključak o apelantovoj krivici. Vrhovni sud je posebno istakao da su dati razlozi o ocjeni nalaza i mišljenja vještaka digitalne forenzike B. S. u vezi sa vještačenjem mobilnih telefona apelanta i svjedoka V. K., o načinu njihove međusobne elektronske komunikacije u relevantnom vremenu, a sve to u povezanosti sa iskazom svjedoka V. K. koji je potvrdio komunikaciju sa apelantom i precizirao sadržaj dogovora i apelantovu ulogu u izvršenju predmetnog krivičnog djela.

13. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su u prvostepenoj presudi dati razlozi za odbijanje dokaznog prijedloga odbrane da se prilikom neposrednog saslušanja svjedoka V. K. na glavnom pretresu koristi zapisnik o njegovom ispitivanju kao osumnjičenog iz istrage iz juna 2018. godine. Naime, Vrhovni sud je naveo da se radi o zapisniku o ispitivanju svjedoka V. K. u istrazi kada je imao status osumnjičenog u istom krivičnom postupku i bio upozoren u smislu odredbe člana 143 ZKPRS, koja obuhvata i pravo da nije dužan da odgovara na postavljena pitanja. Vrhovni sud je naveo da je njegov procesni položaj iz istrage kao osumnjičenog, u vrijeme sačinjavanja zapisnika, doveo u vezu sa poukama i upozorenjima koje prethode njegovom saslušanju kao svjedoku u smislu člana 151 ZKPRS, kojim je propisano da je svjedok dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prećutati, te je upozoren da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se zapisnik iz istrage nije mogao koristiti na glavnom pretresu i time postati sastavni dio iskaza svjedoka V. K. jer bi to bilo u suprotnosti s navedenom odredbom člana 151 ZKPRS i time bi bila počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 2 ZKPRS.

14. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se argumentima iz žalbe ne može osporiti pravilnost ocjene dokaza na kojima je zasnovan zaključak da je apelant učinio radnje opisane u izreci prvostepene presude jer je takav zaključak rezultat pravilne ocjene dokaza, upravo na način kako to zahtijeva odredba člana 295 stav 2 ZKPRS, i to ocjene svakog dokaza optužbe i odbrane pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da pravilnost ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka V. K. nije dovedena u sumnju žalbenim prigovorima jer je njegov iskaz bio uvjerljiv i dosljedan, u istrazi i na glavnom pretresu, u opisu bitnih činjenica i okolnosti koje su prethodile izvršenju djela. Naime, Vrhovni sud je naveo da je svjedok V. K. potvrdio ulogu apelanta kojeg poznaje 20 godina i u njega ima povjerenje, da je i opisao apelantove radnje koje se manifestuju u pomaganju neposrednim izvršiocima Z. B. i R. M., kao i činjenice i okolnosti dogovora apelanta i svjedoka V. K., te da je taj dogovor ostvaren putem njihovih mobilnih telefona. Vrhovni sud je naveo da je iskaz svjedoka V. K. potvrđen vještačenjem mobilnih telefona i ostvarenih međusobnih komunikacija, pri čemu, s aspekta bitnih činjenica, nije od značaja vrsta aplikacije putem koje je ostvarena ta komunikacija, da li se radilo o „Viberu“ ili „SMS“ porukama. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je iskaz svjedoka V. K. prvostepeni sud pravilno doveo u vezu sa materijalnim dokazima, i to fotodokumentacijom policijske stanice u kojoj je prikazana telefonska komunikacija apelanta i Z. B. putem „Viber“ aplikacije u periodu prije i poslije izvršenja djela, na osnovu čega je izveden pravilan zaključak da se apelant poznavao sa Z. B. duži period, čime je potvrđen iskaz svjedoka V. K. u pogledu odlučnih činjenica. Nadalje, Vrhovni sud je izneseno doveo u vezu s potvrdom Granične policije Bosne i Hercegovine, sa tabelarnim pregledom ulaska i izlaska Z. B. i R. M., državljana Republike Srbije, na teritoriju Bosne i Hercegovine, a koje vrijeme se podudara s vremenom izvršenja predmetnog djela. Imajući u vidu izneseno, Vrhovni sud je naveo da nema sumnje u pravilnost ocjene vjerodostojnosti iskaza svjedoka V. K. u cjelini, pa time ni u dijelu u kojem opisuje apelantove radnje, koje su prvostepenom presudom utvrđene kao radnje pomaganja u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su bez osnova žalbeni prigovori kojima se, između ostalog, osporava vjerodostojnost iskaza svjedoka V. K. tako da se ukazuje na određene razlike u pogledu načina i vrste komunikacije putem mobilnih telefona s apelantom s obzirom na to da su to navodi koji se ne odnose na odlučne činjenice u pogledu apelantovog identiteta i njegove uloge u izvršenju predmetnog djela.

15. Vrhovni sud je, dalje, naveo da se žalbeni prigovori iz osnova povrede krivičnog zakona zasnivaju na prigovorima činjeničnog karaktera, odnosno na tvrdnji da je prvostepeni sud u postupku ocjene dokaza postupio suprotno principu in dubio pro reo, međutim, da ti prigovori nisu osnovani. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilnom analizom i ocjenom provedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, na način kako to propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS, prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i izveo pravilan zaključak da je apelant učinio radnje opisane u izreci osporene presude, koje su pravilno kvalifikovane kao krivično djelo teške krađe iz člana 226 stav 3 u vezi sa stavom 1 i u vezi sa članom 39 KZRS. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su u postupku proizvoljno primijenjene procesne odredbe koje se odnose na obavezu savjesne ocjene dokaza i poštovanja principa in dubio pro reo, a što je rezultovalo potpuno proizvoljnim i paušalnim utvrđenjem u pogledu odlučnih činjenica koje se odnose na postojanje apelantove odgovornosti za predmetno krivično djelo.

17. Apelant ističe da se utvrđenje suda o njegovoj krivici u pretežnom dijelu zasniva na iskazu svjedoka V. K., jednog od izvršilaca predmetnog krivičnog djela, koji je sklopio sporazum o priznanju krivice i sporazum o saradnji s Tužilaštvom. Imajući to u vidu, apelant smatra da se presuda ne može zasnivati samo na njegovom iskazu, da njegov iskaz treba biti potkrijepljen drugim dokazima, te ističe da je iskaz svjedoka V. K. suprotan materijalnim dokazima i da nije potkrijepljen iskazima drugih svjedoka. Apelant, dalje, navodi da je odbrana angažovala vještaka koji je proveo vještačenje mobilnih telefona svjedoka V. K. i apelanta i da nije dokazano da je u relevantnom periodu bilo komunikacije između njih, odnosno da je vještakinja navela da postoji mogućnost da je komunikacija brisana, te da je u vezi s tim sud trebao primijeniti princip in dubio pro reo. Osim toga, apelant navodi da je sud odbio njegov prijedlog da se kao dokaz uloži zapisnik o saslušanju svjedoka V. K. iz istrage iz juna 2018. godine, u čemu vidi povredu prava na odbranu i jednakost oružja. U vezi s tim, apelant smatra da je sud pogrešno primijenio relevantno pravo, da odredba člana 143 stav 2 tačka v) ZKPRS nije mogla biti primijenjena u konkretnom slučaju jer se odnosi na zaštitu osumnjičenog, odnosno optuženog od samoinkriminisanja, a u konkretnom predmetu V. K. je bio u ulozi svjedoka, a ne optuženog.

b) Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da se argumentima iznesenim u apelaciji osporava pravilnost ocjene dokaza i time pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, te da su ti argumenti bili predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu su dati razlozi u osporenoj presudi. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je naveo da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi iz apelacije kojima se tvrdi da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje, da dokazi nisu savjesno ocijenjeni, da nije primijenjen princip in dubio pro reo, te da su odlučne činjenice paušalno i proizvoljno utvrđene. Okružni sud je naveo da je apelant iste prigovore isticao i u žalbi, ali je Vrhovni sud potvrdio prvostepenu presudu, zbog čega predlaže da se i apelacija odbije kao neosnovana.

20. Republičko tužilaštvo je navelo da su navodi iz apelacije „apsolutno neprihvatljivi“, da obrazloženja presuda zadovoljavaju zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, kao i poštovanje principa in dubio pro reo. Osim toga, Republičko tužilaštvo je navelo da se odluka o apelantovoj krivici ne zasniva samo na iskazu svjedoka V. K. Imajući u vidu izneseno, Republičko tužilaštvo je navelo da nema povrede prava na pravično suđenje.

21. Tužilaštvo je navelo da apelant u apelaciji ističe iste prigovore koje je isticao u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi na presudu. Takođe, Tužilaštvo je navelo da su redovni sudovi dokaze ocijenili pojedinačno, kao i u međusobnoj povezanosti, i na bazi objektivne ocjene donijeli zaključak o apelantovoj krivici. Osim toga, Tužilaštvo je navelo da u postupku nije bilo povrede apelantovih prava, zbog čega je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

22. Krivični zakonik Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 64/17 i 104/18 – odluka USRS i 15/21). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Pomaganje Član 39.

(1) Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela, kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.

(2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, stvaranje uslova ili otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, kao i unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.

Teška krađa Član 226.

(1) Učinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina ako je krađa izvršena:

1) obijanjem ili provaljivanjem ili drugim savlađivanjem većih prepreka da se dođe do stvari iz zatvorenih zgrada, soba, kasa, ormara, blagajni ili drugih zatvorenih prostora, 2) na naročito opasan ili naročito drzak način, 3) od strane lica koje je pri sebi imalo kakvo oružje ili opasno sredstvo radi napada ili odbrane, 4) od strane više lica koja su se udružila za vršenje krađa, 5) iskorištavanjem stanja prouzrokovanog požarom, poplavom, zemljotresom ili sličnom nesrećom, 6) iskorištavanjem nemoći ili drugog teškog stanja nekog lica, 7) iz mržnje.

(...)

(3) Ako je ukradena stvar od posebnog istorijskog, naučnog ili kulturnog značaja, ili vrijednost ukradene stvari prelazi iznos od 50.000 KM, učinilac će se kazniti kaznom zatvora od tri do petnaest godina.

(...)

23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Pouka osumnjičenom o njegovim pravima Član 143. stav (2) tačka a) i v) (2)Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a biće poučen i o sljedećim pravima:

a) da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja,

v) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koje mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu, Tok saslušanja svjedoka Član 151. stav (2) (2) Svjedok će se prethodno biti opomenut da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prećutati, a zatim će biti upozoren da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. (...)

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda od 18. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 3. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega.

31. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.

32. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, da je povrijeđen princip in dubio pro reo, kao i da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i jednakost stranaka u postupku.

33. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko ova procjena ne djeluje očigledno proizvoljno. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996- II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

35. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je sud dužan da savjesno ocijeni sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene da izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 295 stav 2 ZKPRS). Pri tome, prema članu 15 ZKPRS, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

36. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao u žalbi na prvostepenu presudu, o čemu se Vrhovni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnio. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Okružni sud svoju odluku o apelantovoj krivici zasnovao na iskazu svjedoka V. K., iskazu oštećenog Lj. S., provedenom vještačenju od vještaka B. S., te brojnim materijalnim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud detaljno analizirao iskaz svjedoka V. K., koji je doveo u vezu s materijalnim dokazima, kao i iskazom oštećenog i provedenim vještačenjem, na osnovu čega je zaključio da navedeni dokazi potvrđuju iskaz svjedoka V. K., a koji opisuje jasnu i zaokruženu cjelinu svake faze izvršenja predmetnog krivičnog djela, zbog čega ga je Okružni sud prihvatio kao tačan budući da je cijeli tok događaja opisao identično i u detalje. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud prilikom analize vještačenja mobilnih telefona apelanta i svjedoka V. K. vještakinja utvrdila njihovu međusobnu komunikaciju, te da je dala odgovore na pitanja koja su postavljena u naredbi koju je izdao apelantov branilac. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda, koji je zaključio da su u prvostepenoj presudi dati razlozi o odlučnim činjenicama relevantnim za presuđivanje uz detaljnu i iscrpnu analizu svih dokaza kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, na osnovu koje je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant kao pomagač učinio predmetno krivično djelo tako što je povezao svjedoka V. K. sa saizvršiocima Z. B. i R. M., koji su preduzeli konkretne radnje krađe.

37. Slijedom iznesenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na izneseno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

38. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vežu isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim principom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Takođe, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema principu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo jer iz presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

39. Nadalje, Ustavni sud nalazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu i jednakost stranaka u postupku jer je sud odbio njegov prijedlog da se kao dokaz u spis uvrsti zapisnik o ispitivanju osumnjičenog – svjedoka V. K. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Nadalje, u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Takođe, Ustavni sud podsjeća na sopstvenu praksu i praksu Evropskog suda prema kojima je princip ravnopravnosti stranaka iz člana 6 stav 1 tijesno povezan s pravom iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije. Ovaj princip predstavlja važan element pravičnog suđenja, posebno u krivičnom postupku. Navedeni princip podrazumijeva da obje stranke moraju imati iste mogućnosti da izlože svoj predmet pod uslovima koji ih ne stavljaju u podređen položaj u odnosu na protivnika.

40. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, napominje da je odredbom člana 143 stav (2) tačka a) ZKPRS propisano da će se na početku ispitivanja osumnjičenom saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, te da će, između ostalog, biti poučen da nije dužan da iznese svoju odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja. Ustavni sud, dalje, napominje da je odredbom člana 151 stav (2) ZKPRS propisano da će prilikom saslušanja svjedok biti opomenut da je dužan da govori istinu i da ne smije ništa da prećuti, a da će zatim biti upozoren da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. Dakle, Ustavni sud nalazi da iz navedenih odredbi slijedi da osumnjičeni ima pravo da prilikom ispitivanja ne odgovara na postavljena pitanja, dok, s druge strane, svjedok prilikom saslušanja ima obavezu da govori istinu i ne smije ništa prećutati budući da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da se radi o zapisniku o ispitivanju svjedoka V. K. u istrazi kada je imao status osumnjičenog u istom krivičnom postupku i bio upozoren u smislu odredbe člana 143 ZKPRS, koja obuhvata i pravo da nije dužan da odgovara na postavljena pitanja. Dovodeći u vezu apelantov procesni položaj iz istrage kao osumnjičenog u vrijeme sačinjavanja zapisnika sa poukama i upozorenjima koja prethode njegovom saslušanju kao svjedoku u smislu člana 151 ZKPRS, zapisnik iz istrage nije se mogao koristiti na glavnom pretresu i time postati sastavni dio iskaza svjedoka V. K. jer bi to bilo u suprotnosti s navedenom odredbom člana 151 ZKPRS i time bi bila počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 2 ZKPRS. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao detaljne, jasne i argumentovane razloge zašto je u postupku odbijen prijedlog apelantove odbrane da se prilikom neposrednog saslušanja svjedoka V. K. na glavnom pretresu koristi zapisnik o njegovom ispitivanju kao osumnjičenog iz istrage. Proizlazi da je u postupku ispoštovana obaveza iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije, odnosno da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka d) Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu ocjene izvedenih dokaza, kao i primjene materijalnog prava, te kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Takođe, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog, niti je apelantovim navodima doveden u pitanje princip ravnopravnosti strana, odnosno pravo na odbranu.

43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-441/20 (D. L.) | Sudska praksa | Aktio