Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-589/20 (N. T.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-589/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-589/20, rješavajući apelaciju Nine Terzić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nine Terzić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 118048 15 Gž od 4. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nina Terzić (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Sabina Glavović-Vlahović, advokat iz Mostara, podnijela je 14. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 118048 15 Gž od 4. decembra 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 118048 12 P od 15. maja 2015. godine obavezan je DD za osiguranje „Camelija“ Bihać (u daljnjem tekstu: prvotuženi) da apelantkinji isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete na vozilu, sa zakonskom zateznom kamatom i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka (stav 1). Prvostepenom presudom, obavezan je Grad Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantkinji isplati određeni novčani iznos na ime naknade materijalne štete na vozilu, sa zakonskom zateznom kamatom i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka (stav 2). Istom presudom, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa (stav 3).
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da nije sporno da je 13. oktobra 2009. godine u Mostaru, na raskrsnici bliže opisanoj u obrazloženju presude, došlo do saobraćajne nezgode između dva motorna vozila (jedno vozilo vlasništvo apelantkinje, drugo vozilo vlasništvo B. H., koje je osigurano kod prvotuženog), koja su tom prilikom pretrpila oštećenja. Dalje, da je u zapisniku o uviđaju sa skicom lica mjesta PU Mostar od 24. oktobra 2009. godine evidentirano da su u momentu saobraćajne nezgode semafori na raskrsnici bili u funkciji, te da su prilikom saobraćajne nezgode radili po reprogramiranom programu koji je urađen od strane Proces control d.o.o. Sarajevo, a po nalogu nadležne Službe u sklopu Odjela za privredu, komunalne i inspekcijske poslove drugotuženog (navedeno proizilazi iz rješenja Odjela za privredu, komunalne i inspekcijske poslove, Službe za inspekcijske poslove tuženog od 21. marta 2007. godine, kojim rješenjem je drugotuženi naložio sanaciju i opravku svjetlosne saobraćajne signalizacije na konkretnoj raskrsnici). Takođe, da su drugotuženi i T. B. vl. SOR „Semafor“ Mostar zaključili Ugovor o održavanju semaforskih uređaja na području Grada Mostara u 2008. i 2009. godini, a da je predmet tog ugovora izvođenje radova redovnog i vanrednog održavanja semaforskih uređaja na području Grada Mostara u navedenom periodu. Općinski sud je ukazao da iz navedenog proizilazi da je drugotuženi nadležan za organizaciju, obavljanje i nadzor poslova, između ostalog, i u oblasti održavanja lokalnih i nekategorisanih cesta, kao i ulica u naseljima, u skladu sa Odlukom o obavljanju komunalnih djelatnosti u 2006. godini u kojoj je održavanje cesta svrstano u djelatnost zajedničke komunalne potrošnje, jer sanacija, opravka, rad i reprogramiranje semafora spada u nadležnost drugotuženog. Općinski sud je naveo da je rješenjem tog suda broj 58 0 Pr 077209 09 Pr od 8. oktobra 2010. godine obustavljen prekršajni postupak protiv apelantkinje u kojem joj se stavljalo na teret da je negirala pravo prolaza vozilu kojim je upravljao B. H.. Općinski sud je naveo da nije vezan pravosnažnom odlukom suda za prekršaje o krivnji za štetni događaj.
4. Zatim, da je apelantkinja na okolnosti uzroka i odgovornosti za nastalu nezgodu predložila izvođenje dokaza saobraćajno-tehničkim vještačenjem. U vezi s tim, da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke proizilazi da je vozilo kojim je upravljala apelantkinja ušlo u raskrsnicu nakon uključivanja zelenog svjetla na semaforu, a da je vozilo kojim je upravljao B. H. imalo slobodan prolaz u trenutku kada je ušlo u raskrsnicu (vjerovatno zeleno trepćuće ili žuto svjetlo). Zatim, da je očigledan propust u programiranju svjetlosne signalizacije, jer postoji preklapanje intervala od oko šest sekundi. Dakle, da programiranje, odnosno regulacija rada semafora nije bezbjedna, jer se vozilima koja dolaze iz smjera kojim se kretala apelantkinja sa svojim vozilom uključuje zeleno svjetlo, dok je još otvoren prolaz za vozila koja dolaze iz ulice kojom se sa svojim vozilom kretao B. H..
5. Općinski sud je naveo da je uzrok nastanka predmetne nezgode nepravilno programiranje rada semafora od strane drugotuženog, preklapanjem intervala od oko šest sekundi, na osnovu čega proizilazi odgovornost drugotuženog za saobraćajnu nezgodu, u skladu sa odredbama čl. 172. i
184. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je ukazao da postoji doprinos i učesnika saobraćajne nezgode. Naime, da je prema vještaku saobraćajne struke apelantkinja postupila protivno članu 36. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH (u daljnjem tekstu: ZOBS), nije pratila tok i kretanje vozila u raskrsnici (naročito vozila koja su se kretala iz pravca ulice kojom se vozilom kretao B. H.), a imala je dovoljnu preglednost da uoči kretanje tog vozila, te je mogla pravovremeno reagovati, te naročito cijeneći apelantkinjinu izjavu da tom raskrsnicom svakodnevno ide na posao, pa joj je regulacija saobraćaja i rad semafora morao biti poznat. Takođe, da je prema utvrđenju vještaka saobraćajne struke odgovornost vozača B. H. u tome što nije prilagodio brzinu kretanja vozila uslovima u saobraćaju, dakle postupao je suprotno odredbama člana 50. stav 1. i člana 43. stav
1. ZOBS. Općinski sud je naveo da je jednak doprinos apelantkinje i B. H., kao osiguranika prvotuženog, u skladu sa odredbama člana 177. stav 3. i člana 178. stav 2. ZOO. Općinski sud je naveo da prvotuženi i drugotuženi odgovaraju za štetu po različitim osnovama odgovornosti, a njihovi udjeli u uzrokovanju štete mogu se utvrditi, pa nema osnova za solidarnu odgovornost u smislu člana 206. st. 3. i 4. ZOO, budući da je odgovornost pojedinačno određena. Općinski sud je naveo da je odgovornost drugotuženog cijenio u omjeru od 70%, a odgovornost prvotuženog u istom omjeru kao i doprinos apelantkinje od po 15%.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 118048 15 Gž od 4. decembra 2019. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena prvostepena presuda u stavu 1. i 3., dok je žalba drugotuženog uvažena i preinačena prvostepena presuda u stavu 2. tako što je u cijelosti odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog.
7. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da neosnovano apelantkinja prvi put u žalbi prigovara nalazu vještaka saobraćajne struke, te je ukazala da je činjenicu da li stvarno postoji preklapanje zelenog svjetla u trajanju od šest sekundi vještak uzeo kao tačnu, oslonivši se na dokument koji nije ovjeren (dispozicija semafora firme Process control d.o.o. Sarajevo). U vezi s tim, da je drugotuženi na pripremnom ročištu predložio izvođenje i tog dokaza na glavnoj raspravi, koji je dostavljen uz odgovor na tužbu, a apelantkinja nije prigovarala niti se protivila izvođenju tog dokaza. Zatim, da je rješenjem od 10. marta 2015. godine, na prijedlog apelantkinje, određeno izvođenje dokaza saobraćajno-tehničkim vještačenjem na okolnost utvrđivanja uzroka i načina saobraćajne nezgode na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu. Dalje, da je apelantkinja na glavnoj raspravi postavljala pitanja vještaku radi pojašnjenja nalaza, te da je na zapisnik konstatovano da nalazu prigovara samo u dijelu u kojem je zaključeno da postoji doprinos apelantkinje nastanku predmetne nezgode.
8. Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je program rada semafora na raskrsnici na kojoj se dogodila saobraćajna nezgoda uspostavljen u martu 2007. godine, a koji nije, nepravilan, niti je uzrok nezgode, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud, jer je uspostavljen temeljem rješenja nadležnog inspektora za javne puteve u skladu sa članom 55. Zakona o javnim putevima HNK i od strane ovlaštenog programera (takav rad je trajao do 30. novembra 2011. godine). Dalje, da drugotuženi, preko svojih inspekcijskih organa nadzire i preduzima mjere kojima se osigurava funkcionisanje semafora i poslovi se vrše po nalozima inspekcija. Zatim, da apelantkinja nije dokazala u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku da je drugotuženi na bilo koji način obustavio djelatnost kontrole javnih puteva, odnosno da je tu djelatnost neredovno obavljao, te da je time uzrokovana predmetna šteta, odnosno da postoji uzročna veza između radnje ili propuštanja i nastale štetne posljedice. Kantonalni sud je naveo da je drugotuženi osnovano ukazao da pri takvoj dispoziciji rada semafora do saobraćajne nezgode sasvim sigurno ne bi došlo, da su se učesnici saobraćajne nezgode ponašali u skladu sa odredbama ZOBS, tim više što je ovakav rad semafora uobičajen na većini raskrsnica.
9. Zatim, da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da su oba učesnika saobraćajne nezgode postupala suprotno odredbama ZOBS, ali da se ne slaže s tim da je odgovornost oba vozača bila podjednaka. Kantonalni sud je naveo da kod činjenice da je za oba učesnika saobraćajne nezgode bio dozvoljen ulazak u raskrsnicu, odnosno da su oba vozača ušla u raskrsnicu na znak zelenog svjetla na semaforima, onda je u nešto većem obimu za nastalu posljedicu doprinijela apelantkinja koja je vozilom vršila skretanje ulijevo, dok je drugo vozilo zadržavalo pravac kretanja. Dalje, da je apelantkinja, prema odredbi člana 36. stav 1. ZOBS smjela otpočeti takvu radnju samo ako se prethodno uvjerila da to može da učini bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pri tome računa o položaju vozila, pravcu i brzini kretanja. Takođe, da je u smislu člana 49. stav 2. istog zakona bila dužna propustiti vozilo, koje, dolazeći iz suprotnog smjera, na raskrsnici zadržava pravac svog kretanja ili skreće udesno, osim ako postavljenim saobraćajnim znakom nije drugačije određeno. Zatim, da je prema vještaku saobraćajne struke, apelantkinja ušla vozilom u raskrsnicu prije vozila kojim je upravljao B. H., te da je imala tehničku mogućnost da uoči to vozilo prije nego je otpočela radnju skretanja ulijevo, tako da je postupila suprotno odredbi člana 36. stav 1. ZOBS. S obzirom da se samo apelantkinja žalila protiv dosuđujućeg dijela prvostepene presude u odnosu na prvotuženog, Kantonalni sud je naveo da nije mogao na štetu apelantkinje preinačiti prvostepenu presudu (prvotuženi i drugotuženi nisu jedinstveni suparničari, pa žalba drugotuženog ne utiče na odluku suda u odnosu na prvotuženog). Kantonalni sud je ukazao da je šteta nastala isključivo radnjama učesnika u saobraćajnoj nezgodi.
Apelacioni navodi
10. Apelantkinja je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
11. Apelantkinja je navela da je drugostepeni sud proizvoljno i mimo nalaza vještaka saobraćajne struke utvrdio okolnosti koje su od uticaja na stepen odgovornosti tuženih, te njenog doprinosa nastaloj šteti. Dalje, da su zaključci drugostepenog suda proizvoljni i neutemeljeni. Zatim, da je vještak saobraćajne struke taksativno nabrojao propuste koji su doveli do nastanka nezgode, da se on ne može izjašnjavati o stepenu i postotku krivnje, već samo o propustima učesnika saobraćajne nezgode, a zaključak o doprinosu štetnih posljedica donosi sud. Nadalje, da se kao ključni dokaz nije mogla korisiti dispozicija rada semafora firme Proces control d.o.o. Sarajevo. Takođe, da se prilikom donošenja pobijane presude nije razmatralo rješenje Općinskog suda broj 58 0 Pr 077209 09 Pr od 8. decembra 2010. godine, kojim je obustavljen prekršajni postupak protiv apelantkinje. Nadalje, da je neosnovan zaključak suda kojim utvrđuje njen doprinos za nastalu štetu, te da je drugostepeni sud pogriješio što je isključio odgovornost drugotuženog, a nije utvrdio tačan doprinos prvotuženog. Apelantkinja je navela da se Kantonalni sud nije izjasnio o žalbenom navodu da li drugotuženi kao imalac opasne stvari odgovara po principu objektivne odgovornosti. Apelantkinja smatra da nije povrijedila odredbe ZOBS-a koje su primijenjene u konkretnom slučaju.
Relevantni propisi
12. Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 6/06, 75/06 - ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", br. 6/06, 75/06 - ispravka, 44/07, 84/09, 48/10 i 18/13) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 36. stav (1) Vozač koji namjerava obaviti neku radnju vozilom na putu (pomjeranje vozila udesno ili ulijevo, mijenjanje saobraćajne trake, preticanje, obilaženje, zaustavljanje, skretanje udesno ili ulijevo, polukružno okretanje, vožnja unazad i sl.) smije početi takvu radnju samo ako se prethodno uvjerio da to može učiniti bez opasnosti za druge učesnike u saobraćaju ili imovinu, vodeći pritom računa o položaju vozila i pravcu i brzini kretanja.
Član 49. stav (2) […] Vozač vozila koje na raskrsnici skreće ulijevo dužan je propustiti vozilo koje, dolazeći iz suprotnog smjera, na raskrsnici zadržava pravac svog kretanja ili skreće udesno, osim ako postavljenim saobraćajnim znakom nije drugačije određeno.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, MezőtúrTiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantkinja pozvala, u suštini, odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, odlučujući o tužbi apelantkinje, obavezao prvotuženog i drugotuženog da apelantkinji isplate određene novčane iznose na ime naknade materijalne štete. Zatim, da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude podnijeli apelantkinja i drugotuženi, odbio žalbu apelantkinje, dok je žalbu drugotuženog uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, dao jasne i precizne razloge zbog čega je usvojio žalbu drugotuženog i u odnosu na njega odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev. Takođe, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud izjasnio o žalbenim navodima apelantkinje, te da je jasno obrazložio zašto takvi navodi, nasuprot apelantkinjinim tvrdnjama, nisu osnovani. Shodno tome, Ustavni sud u obrazloženju presude Kantonalnog suda, kao konačne odluke, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić