Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2028/21 (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo finansija i trezora)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2028/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-2028/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Bosna i Hercegovina, Ministarstvo finansija i trezora, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bosna i Hercegovina, Ministarstvo finansija i trezora protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 031832 21 Gž od 5. aprila 2021.

godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 031832 19 P od 14. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bosna i Hercegovina, Ministarstvo finansija i trezora (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine iz Sarajeva, podnio je 9. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 031832 21 Gž od 5. aprila 2021. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 P 031832 19 P od 14. januara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Suda BiH od 5. aprila 2021. godine, obavezan je apelant da osnovom rješenja o razvrstavanju radnog mjesta u platni razred od 10. februara 2015. godine, za period od 1. marta 2016. do 30. novembra 2017. godine, tužiocu (R.K.) isplati razliku između plaća utvrđenih navedenim rješenjem i isplaćenih plaća za svaki mjesec u određenim novčanim iznosima sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je tužilac rješenjem poslodavca (Bosna i Hercegovina - Ministarstvo sigurnosti - Služba za poslove sa strancima; u daljnjem tekstu: Služba) od 10. februara 2015. godine, kao rukovodeci državni službenik u rangu pomocnika direktora, raspoređen na radno mjesto Načelnika Sektora za operativnu podršku, razvrstan u platni razred B6 sa koeficijentom 4,20, počev od 1. marta 2015. godine. Zatim da se Služba 28. aprila 2015. godine obratila apelantu tražeci saglasnost na rješenje od 10. februara 2015. godine, što je apelant odbio smatrajući da je rješenje u suprotnosti sa odredbama Zakona o platama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakona o platama i naknadama), zahtijevajući od Službe da uskladi isto rješenje sa odredbama Zakona, odnosno da isto poništi. Dalje je naveo da je Služba obavijestila apelanta da je predmetno rješenje pravosnažno i konačno i da nema mogućnosti za njegovo poništenje, te da apelant u periodu od 1. marta 2015. do 30. novembra 2017. godine nije postupio po navedenom rješenju. S obzirom da apelant nije postupio po navedenom konačnom i pravosnažnom rješenju, Sud BiH je naveo da osnovano tužilac tužbom zahtijeva isplatu razlike place između isplacene place prema platnom razredu B5 sa koeficijentom 3,55 i place koja mu je pripadala po važecem konačnom i pravosnažnom rješenju poslodavca - platnom razredu B6 sa koeficijentom 4,20. Također je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani apelanta. Naime, u konkretnom slučaju nije ni nastao spor između tužioca i Ministarstva bezbjednosti - Službe. Naveo je da je do spora došlo jer apelant, kao nadležno ministarstvo za obračun i isplatu plata, odbija da tužiocu obračuna i isplati plaću u skladu sa pravosnažnim rješenjem o koeficijentu za obračun plate tužiocu, a koje rješenje je donijela Služba. Naime, tužilac u ovom sporu ne ostvaruje pravo na placu i njenu visinu, vec pravo da mu se placa obračuna i isplati u skladu sa pravosnažnim rješenjem poslodavca, a za šta je nadležan apelant. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se potraživanje tužioca, kao prava iz radnog odnosa, moglo ostvarivati samo prema njegovom poslodavcu, a ne prema apelantu, te da na strani apelanta ne postoji pasivna legitimacija.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na ustavno pravo apelanta na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Suda BiH u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2028/21 (Bosna i Hercegovina, Ministarstvo… | Sudska praksa | Aktio