Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2033/21 (AD "ALPRO" Vlasenica)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2033/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-2033/21, rješavajući apelaciju koju je podnio AD "ALPRO" Vlasenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio AD "ALPRO" Vlasenica protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 051957 20 Rsž 2 od 9. marta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 Rs 051957 19 Rs 2 od 3. jula 2020.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AD "ALPRO" Vlasenica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, kojeg zastupa Dimitrijević i partneri, advokatsko ortačko društvo Banjaluka iz Banjaluke, podnio je 7. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 92 0 Rs 051957 20 Rsž 2 od 9. marta 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 92 0 Rs 051957 19 Rs 2 od 3. jula 2020.godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, poništeno je kao nezakonito rješenje od 5. marta 2018. godine kojim je tužiocu (R.T.), apelantovom radniku, izrečena disciplinska mjera - novčana kazna u visini do 20% vrijednosti plaće za mart, april i maj 2018. godine. Obavezan je apelant da tužiocu izvrši povrat nezakonito obustavljenog iznosa plaće u visini od 20% vrijednosti plate za navedene mjesece sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da se taj sud u konkretnoj pravnoj stvari rukovodio stavom Vrhovnog suda Republike Srpske koji je izražen u odluci broj 87 0 Rs 011309 17 Rev od 25. oktobra 2017. godine. Naime, u navedenoj odluci je na jasan način određeno da sud u postupku po tužbi za poništenje odluke o disciplinskoj odgovornosti radnika ispituje formalnopravnu i materijalnopravnu stranu zakonitosti odluke koja je predmet spora, pri čemu nije vezan kvalifikacijom povrede koju je odredio disciplinski organ, te da je sud vezan činjeničnim opisom radnji koje predstavljaju povredu radne obaveze. Dalje je naveo da se sud, u slučaju da se u toku ove vrste postupka utvrdi da je odluka o disciplinskoj odgovornosti radnika nezakonita iz formalnopravnih razloga (kao što je u konkretnom slučaju), ne upušta u ispitivanje materijalnopravne zakonitosti takve odluke, jer sama formalnopravna nezakonitost odluke dovodi do poništenja.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelantovom direktoru podnesena prijava protiv tužioca, apelantovog radnika, zbog počinjene povrede radne obaveze i radne discipline, da je apelantov direktor dostavio tužiocu pismeno obavještenje o pokretanju disciplinskog postupka, te da je tužilac dostavio svoje izjašnjenje generalnom direktoru apelanta povodom podnijete prijave. Zatim da je generalni direktor apelanta, shodno svojim ovlaštenjima iz člana 12. stav 3. Pravilnika o odgovornosti za povredu obaveza iz ugovora o radu i materijalnoj odgovornosti radnika apelanta (u daljnjem tekstu: Pravilnik), odlučio da samostalno utvrdi činjenice po osnovu navoda iz prijave protiv tužioca, te na osnovu toga donese odluku o postojanju ili nepostojanju povrede radne obaveze i odluku o eventualnoj sankciji. Dalje je naveo da je generalni direktor apelanta, na osnovu čl. 140. i 141. Zakona o radu i čl. 5. i 7. Pravilnika donio rješenje od 5. marta 2018. godine. S tim u vezi je naveo da je potrebno, da bi bila zakonita odluka kojom se utvrđuje disciplinska odgovornost radnika, da pored materijalnopravnih uslova koji se tiču postojanja povrede radne obaveze i odgovornosti zaposlenog za učinjenu povredu budu ispunjeni i procesnopravni elementi, odnosno da disciplinska odluka bude donijeta u zakonito provedenom disciplinskom postupku. Naveo je da to podrazumijeva i da odluka o disciplinskoj odgovornosti radnika mora da sadrži pravilnu i potpunu identifikaciju bića povrede radne obaveze zbog koje je disciplinska mjera izrečena, te mora imati valjano obrazloženje, u kojem moraju biti navedene i obrazložene sve činjenice i svi dokazi koji su provedeni u toku postupka, ocjena izvedenih dokaza, posebno ako je odluka donijeta bez održavanja rasprave. Naveo je da odluka o disciplinskoj odgovornosti tužioca od 5. marta 2018. godine u formalnopravnom smislu sadrži nedostatke koji je čine nezakonitom, jer izreka uopće ne sadrži opis povrede radne obaveze koja se tužiocu stavlja na teret, način, vrijeme i mjesto kada je povreda počinjena, već sadrži samo konstataciju da se tužiocu izriče novčana kazna, koja će biti izvršena obustavom iznosa od po 20% vrijednosti plaće za određene mjesece, a zbog utvrđene teže povrede radne discipline i radnih obaveza koju je učinio. Naveo da obrazloženje odluke ne daje razloge iz kojih je odluka donijeta, ne sadrži navode prijave podnijete protiv tužioca, izjašnjenje tužioca, dokaze koji su provedeni i ocjenu dokaza, odnosno navođenje činjenica na osnovu kojih je utvrđena odgovornost tužioca za težu povredu radne obaveze, te uslove za izricanje mjere. Okružni sud je naveo da su to nedostaci formalnopravne prirode zbog kojih se navedena odluka ne može ispitati i koji je čine nezakonitom, kako je pravilno odlučio i prvostepeni sud, ne upuštajući se u ispitivanje materijalnopravne zakonitosti osporene odluke. S obzirom da je odluka o izrečenoj disciplinskoj mjeri tužiocu poništena kao nezakonita, naveo je da je pravilno prvostepeni sud primjenom člana 210. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima obavezao apelanta da tužiocu vrati nezakonito obustavljene iznosa plate.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi, između ostalog, da Okružni sud i Osnovni sud nisu ispitali činjenični osnov i osnovanost odluke kojom je apelantu izričena disciplinska mjera u disciplinskom postupku, već samo njene formalnopravne elemente. Apelant navodi da Okružni sud nije pružio obrazloženje koji to propisi predviđaju koje elemente mora da sadrži dispozitiv i obrazloženje odluke koja se donose u disciplinskom postupku, te ističe da Zakon o radu i Pravilnik, niti drugi propis ne predviđaju obavezne elemente koje mora da ima odluka u disciplinskom postupku kojim se izriče disciplinska mjera radniku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da su Okružni sud i Osnovni sud u obrazloženju svojih odluka jasno ukazali da se sud, u slučaju da se u toku postupka po tužbi za poništenje odluke o disciplinskoj odgovornosti radnika utvrdi da je odluka o disciplinskoj odgovornosti radnika nezakonita iz formalnopravnih razloga, ne upušta u ispitivanje materijalno pravne zakonitosti takve odluke. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno obrazložio da u konkretnom slučaju odluka o disciplinskoj odgovornosti tužioca sadrži nedostatke formalnopravne prirode zbog kojih se ne može ispitati i koji je čine nezakonitom, a u takvom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2033/21 (AD "ALPRO" Vlasenica) | Sudska praksa | Aktio