Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2036/21 (M.M. i R.M.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2036/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-2036/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli M. M. i R.M, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli M.

M. i R.M. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 055279 21 Gž od 4. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. M. i R.M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tešnja, koje zastupa Arif Mularifović advokat iz Tešnja, podnijeli su 10. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 055279 21 Gž od 4. marta 2021. godine. Takođe, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje činidbe po pravosnažnom rješenju Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 055279 19 P od 15. januara 2020. godine (očiglednom omaškom navedeno „15. januara 2020. godine“ umjesto 15. oktobra 2020. godine) do okončanja postupka pred Ustavnim sudom“.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 39 0 P 055279 19 P od 15. oktobra 2020. godine utvrđeno je da su apelanti smetali tužioca (E.K.) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu dijela nekretnine (pobliže označene izrekom predmetnog rješenja i na način preciziran izrekom tog rješenja), te je naloženo apelantima da odmah prestanu sa predmetnim smetanjem i tužiocu vrate u posjed dio predmetne nekretnine na način što će povaditi osam vertikalno pobodenih betonskih stubova povezanih sa tri reda horizontalno zapete bodljikave žice u dužni od 19,5 metara, koji se prostiru okvirno u pravcu jug-sjever, a sve prema skici lica mjesta vještaka geodetske struke E.B. od 25. jula 2020. godine (koja čini sastavni dio prvostepenog rješenja), da uspostave stanje kakvo je bilo prije smetanja ili da će to uraditi tužilac o trošku apelanata, te da se ubuduće klone ovakvog ili sličnog smetanja pod prijetnjom prinudnog izvršenja i novčane kazne, kao i da tužiocu solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 1.728,40 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 15. oktobra 2020. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 39 0 P 055279 21 Gž od 4. marta 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda (utvrđenog na osnovu ocjene iskaza parničnih stranaka, ocjene iskaza svjedoka Z.M., F.O., B.B., S.S. i R.K., nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke E.B. i drugih provedenih materijalnih dokaza) proizlazi da su tužilac i njegov prednik (otac) dugi niz godina u nesmetanom posjedu predmetnog dijela nekretnine, a da su apelanti 8. marta 2019. godine postavili osam komada vertikalno pobodenih betonskih stubova na različitim odstojanjima visine 1,2 do 1,4 metra sa tri reda horizontalno zapete bodljikave žice u dužni od 19,5 metara i time smetali tužioca u posljednjem mirnom posjedu nekretnine. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor apelanata koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer je prvostepeni sud na osnovu svih izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno cijenio iskaze svjedoka i obrazložio zašto istima poklanja vjeru (navodeći da su svi svjedoci saglasno potvrdili navode tužioca da su on i njegov otac posjednici spornog dijela parcele dugi niz godina, osim svjedoka R.K. koja je dala iskaz koji „nije od značaja za konkretnu pravnu stvar“). Kantonalni sud je dalje naveo da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 327. Zakona o stvarnim pravima. Kantonalni sud je takođe naveo da je, suprotno žalbenim navodima, pravilno prvostepeni sud naložio apelantima da vrate u posjed sporni dio nekretnine, s obzirom da je tokom postupka dokazano da je tužilac faktički posjednik spornog dijela nekretnine, pa taj dio izreke prvostepenog rješenja upravo predstavlja uspostavu posjedovnog stanja kakvo je bilo prije izvršenog čina smetanja.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima. Osim toga, apelanti su se pozvali na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju i prava na efikasan pravni lijek, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti ističu da, naime, tužilac „nikada nije imao isključivi posjed na spornoj trasi“, te da su apelanti „spornu površinu koristili kao prolaz do svoje parcele“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2036/21 (M.M. i R.M.) | Sudska praksa | Aktio