Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2049/21 (D.P.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2049/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-2049/21, rješavajući apelaciju koju je podnio D. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. P.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 U 000487 19 Uvp od 24. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Omer Abdagić advokat iz Cazina, podnio je 10. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 U 000487 19 Uvp od 24. marta 2021. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio mjeru zabrane otuđenja nekretnina, pobliže označenih predmetnih zahtjevom, kojom bi „zabranio upisanom založnom povjeriocu „ZiraatBank“ BiH d.d. Sarajevo da preduzima bilo kakve radnje u cilju prodaje predmetnih nekretnina sve do 31. decembra 2027. godine, kada potraživanje apelanta kao založnog povjerioca dospijeva na naplatu, kako bi se na taj način spriječila bilo kakva zloupotreba upisanog založnog prava od strane zainteresiranog lica“.
2. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava), područna jedinica Prijedor (u daljnjem tekstu: PJ Prijedor) broj 21.35/714-Dn:1/18 od 4. juna 2018. godine odbijen je, na osnovu notarski obrađenog ugovora o zasnivanju založnog prava od 20. oktobra 2017. godine, zahtjev za uknjižbu prava zaloga (koji je podnio „BOSNA-ET HOLDING“ d.o.o. Cazin u korist „ZiraatBank“ BiH d.d. Sarajevo) na nekretninama pobliže označenim predmetnim rješenjem, upisanim kao svojina „Agroholding“ d.o.o. Cazin sa 1/1 dijela, te je određeno da se odbijena uknjižba neće zabilježiti u zemljišnoj knjizi. U obrazloženju rješenja PJ Prijedor je navela da je uvidom u zemljišne knjige utvrđeno da je na predmetnim nekretninama upisana hipoteka radi obezbjeđenja novčanog potraživanja uz zabilježbu zabrane otuđenja i novog opterećenja založenih nekretnina bez pismene saglasnosti apelanta kao založnog povjerioca, pa je, kako tom organu nije dostavljena saglasnost apelanta (u smislu odredbi člana 21. Zakona o stvarnim pravima), utvrđeno da predmetni zahtjev ne ispunjava uslove za upis.
3. Odlučujući o žalbi „ZiraatBank“ BiH d.d. Sarajevo izjavljenoj protiv rješenja PJ Prijedor od 4. juna 2018. godine, Republička uprava je Rješenjem broj 21.05/714-290/18 od 14. avgusta 2018. godine poništila prvostepeno rješenje i dozvolila, na osnovu notarski obrađenog ugovora o zasnivanju založnog prava od 20. oktobra 2017. godine, uknjižbu založnog prava (hipoteke drugog reda) na predmetnim nekretninama, radi obezbjeđenja novčanog potraživanja u korist „ZiraatBank“ BiH d.d. Sarajevo. Dozvoljena je zabilježba zabrane otuđenja nekretnina na kojima je uspostavljena hipoteka bez pismene saglasnosti povjerioca, kao i zabilježba pristajanja na neposredno izvršenje na predmetnim nekretninama u korist založnog povjerioca.
4. Odlučujući o tužbi „Agroholding“ d.o.o. Cazin i apelanta podnesenoj protiv rješenja tužene (Republičke uprave) od 14. avgusta 2018. godine, Okružni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 16 0 U 000487 18 U od 28. novembra 2018. godine predmetnu tužbu uvažio, poništio osporeni akt tužene i „upravnu stvar riješio“ tako da je žalbu „ZiraatBank“ BiH d.d. Sarajevo izjavljenu protiv rješenja PJ Prijedor od 4. juna 2018. godine odbio kao neosnovanu, te odredio da predmetna presuda zamjenjuje poništeni akt tužene.
5. Odlučujući o zahtjevu „ZiraatBank“ BiH d.d. Sarajevo (kao zainteresovanog lica) za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 28. novembra 2018. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 16 0 U 000487 19 Uvp od 24. marta 2021. godine predmetni zahtjev uvažio i osporenu presudu preinačio na način da je odbio tužbu „Agroholding“ d.o.o. Cazin i apelanta podnesenu protiv rješenja tužene od 14. avgusta 2018. godine.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je nižestepeni sud pošao od pogrešnog zaključka da je upisana zabrana u zemljišnoj knjizi (u korist apelanta) u skladu sa članom 21. stav (2) Zakona o stvarnim pravima, uz obrazloženje da ta upisana zabrana djeluje i prema „BOSNA-ET HOLDING" d.o.o. Cazin, koja kao treće lice ne može upisati novu hipoteku bez pismene saglasnosti apelanta kao založnog povjerioca. Vrhovni sud je naveo da su u momentu podnošenja zahtjeva za upis založnog prava u korist zainteresovanog lica, predmetne nekretnine, koje su ranije bile u vlasništvu „Žitoprerade“ d.o.o. Cazin, na osnovu „ugovora OPU 4678/2016 o unosu stvari u firmu“ upisane kao vlasništvo „Agroholding“ d.o.o. Cazin, koji upis je izvršen 27. decembra 2016. godine, te je izvršen otpis katastarskih čestica br. 406/24 i 406/40 iz tog uloška u zemljišnoknjižni uložak broj 10275 K.O. SP Prijedor na osnovu ugovora o zasnivanju hipoteke od 2. decembra 2017. godine u korist apelanta, kao i zabrana otuđenja i opterećenja navedenih nepokretnosti. Vrhovni sud je naveo da, iako taj upis nije predmet ispitivanja pravilnosti postupanja prvostepenog organa, kako je to i navedeno u osporenom aktu, zainteresovano lice je ukazalo na činjenicu da je ta zabilježba izvršena suprotno ugovoru od 2. decembra 2017. godine sačinjenom od strane notara S.J., koja je upozorila na sadržaj odredbi člana 147. stav (3) Zakona o stvarnim pravima, ali je i pored toga ta zabrana upisana u zemljišnu knjigu. Vrhovni sud je naveo da je tužena pravilno zaključila da upisana zabrana, koja je ništava, nije smetnja za upis nove hipoteke na nekretnini dužnika, zbog čega je i pravilno uvažila žalbu zainteresovanog lica, prvostepeno rješenje poništila i dozvolila upis založnog prava u korist zainteresovanog lica, koje ni u čemu ne šteti upisanom založnom pravu apelanta.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, te da je pogrešno Vrhovni sud zaključio da je upisana zabrana po osnovu ugovora o zasnivanju založnog prava od 2. decembra 2017. godine ništava.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovi sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić