Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3307/19 (RTV BN d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Miješanje
  • Legitiman cilj
  • Građanski postupak
  • Kleveta
  • Sloboda izražavanja
  • Proporcionalnost
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3307/19

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3307/19, rješavajući apelaciju RTV BN d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija RTV BN d.o.o.

Bijeljina podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 219003 19 Gž od 22. aprila 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 219003 15 P od 24.

septembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. RTV BN d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 16. avgusta 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 219003 19 Gž od 22. aprila 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 219003 15 P od 24. septembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te Dragana Bogdanića i Zorana Tegeltije (u daljnjem tekstu: tužioci) zatraženo je 15. februara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 2. marta 2021. godine, a tužioci 24. februara 2021. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 219003 15 P od 24. septembra 2018. godine, donesenom po tužbi tužilaca protiv apelanta kao tuženog radi naknade štete, v.s. 10.000,00 KM, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužilaca i obavezan je apelant da tužiocima naknadi nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih boli zbog povrede časti u ugleda u iznosima od po 5.000,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od 24. septembra 2018. godine do isplate, u roku od 30 dana (stav I izreke). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužilaca za isplatu zakonske zatezne kamate na glavni dug preko dosuđenog iznosa (stav II izreke). Stavom III izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužilaca u dijelu u kojem je traženo da sud utvrdi da je tuženi 15. juna 2015. godine, u prilogu novinara Vladimira Kovačevića u emisiji „Dnevnik 2“ i u tekstu pod naslovom „Tegeltija i Bogdanić pod istragom MUP-a“, iznio i objavio klevetu u odnosu na tužioce na način da je zloupotrijebio pravo na slobodno izražavanje predviđeno članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencije). Obavezan je apelant da tužiocima, na ime troškova postupka naknadi iznos od 3.679,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24. septembra 2018. godine pa do isplate, a u roku od 30 dana od dana donošenja presude (stav IV izreke).

6. Osnovni sud je prije svega ukazao da je tužbeni zahtjev u dijelu kojim su tužioci tražili da sud utvrdi da je apelant iznio klevetu na račun tužilaca jer je taj zahtjev „nepotreban, jer će sud postojanje ove činjenice, činjenice da je [apelant] iznio klevetu na račun tužilaca, svakako utvrđivati kao prethodno pitanje, te ako utvrdi da jesu, odnosno utvrdi da je tužbeni zahtjev tužilaca u ovom dijelu osnovan, sud će obavezati [apelanta] da im isplati određeni iznos“. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je predmet odlučivanja u konkretnoj pravnoj stvari zahtjev tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da ih je apelant oklevetao tako što je svjesno iznio i prenio neistine 15. juna 2015. godine u emisiji „Dnevnik 2“ Radio televizije BN, objavljivanjem priloga novinara Vladimira Kovačevića s navodima „da je MUP RS otvorio i vodi istragu protiv ministra zdravlja Dragana Bogdanića i ministra finansija Zorana Tegeltije o nezakonitim postupcima zbog kojih je ugrožena rekonstrukcija Univerzitetske bolnice Klinički centar Banjaluka (u daljnjem tekstu: UBKC Banjaluka) vrijedna 84 miliona evra, te da navedeni ministri, zbog pokušaja da izmijene projekat rekonstrukcije na štetu Kliničkog centra, a u svoju korist, ulažući manje novca od kredita u rekonstrukciju“, objavljenom i na apelantovoj zvaničnoj internet stranici 15. juna 2015. godine, slijedom čega da se obaveže da im naknadi štetu za duševne boli zbog povrede časti i ugleda isplatom iznosa od po 5.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužiocima naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

7. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je u postupku Osnovni sud, uvidom u transkript priloga novinara Vladimira Kovačevića u emisiji „Dnevnik 2“ apelanta od 15. juna 2015. godine, utvrdio da se u njemu iznosi „da je MUP Republike Srpske otvorio i vodi istragu protiv ministra zdravlja Dragana Bogdanića i ministra finansija Zorana Tegeltije o nezakonitim postupcima zbog kojih je ugrožena rekonstrukcija UBKC Banjaluka vrijedna 84 miliona € (evro). Bogdanić i Tegeltija su, saznajemo, pod mjerama zbog pokušaja da izmijene projekat rekonstrukcije na štetu Kliničkog centra a u svoju korist....“. Iz ovog priloga – transkripta, kako je naveo Osnovni sud, „je vidljivo da autor navodi da su tužioci nezakonitim radnjama, a u svoju korist ugrozili navedenu rekonstrukciju UBKC Banja Luka“. Takođe je utvrđeno da iz sadržaja teksta autora Slobodana Vaskovića proizlazi da „MUP RS istražuje Bogdanića i Tegeltiju zbog obustavljanja rekonstrukcije UBKC Banjaluka, da je EIB shvatila da Dragan Bogdanić i Zoran Tegeltija imaju namjeru da izvanredno zarade na poslu vrijednom 84 miliona €, te da Bogdanić uz odobrenje Tegeltije, radi sam svoj izvedbeni projekat: Osmislio je jeftinije varijante za sve nabavke, ali po cijenama za skuplje proizvode… Stranci su reagovali, jer su raskrinkali pokušaj prevare teške desetine miliona maraka“, koji je apelant prenio sa bloga autora Slobodana Vaskovića. Navedeno je da je iz navedenog članka „vidljivo da je u istima označeno da je protiv tužilaca pokrenuta istraga MUP-a RS zbog nezakonitih radnji u vezi sa rekonstrukcijom UBKC“. Iz prepisa vijesti Novinske agencije SRNA i teksta MUPRS od 16. juna 2015. godine proizlazi da se protiv tužilaca ne sprovodi istraga, a u vezi sa UBKC Banjaluka. Nadalje je utvrđeno da su se tužioci, shodno odredbi člana 8 Zakona o zaštiti od klevete, obratili apelantu radi objave demantija povodom neistinitog izražavanja, koje demantije apelant nije objavio u cijelosti (snimak vijesti BN televizije od 1. jula 2015. godine). Iz izjave tužioca Dragana Bogdanića je utvrđeno da protiv njega nikad nije vođen bilo kakav postupak radi izgradnje i rekonstrukcije UBKC Banjaluka, da je zbog vijesti koje je apelant emitovao, kako na televiziji tako i na svom portalu, imao lošiju koncentraciju na poslovima koje je obavljao, teže vođenje sastanaka, kao i smanjenje ugleda među direktorima; da sa Evropskom investicionom bankom i ministarstvima u kojima su tužioci nije bilo nikakvih problema, te da i sada obavlja funkciju ministra.

8. Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da na njegovoj strani nije bilo namjere ili nepažnje da prouzrokuju štetu tužiocima i da je izražavanje koje je prenijeto bilo istinito, tj. zasnovano na istinitim činjenicama, a ne neistinito, te da je kao registrovani javni emiter imao legitiman interes da prati i provjerava koje se informacije objavljuju pod njegovim zaštićenim znacima, odnosno kontrolisati sadržaj objavljenih informacija. Prema ocjeni Osnovnog suda, apelant je ovakvim postupanjem oklevetao tužioce, čime je povrijedio njihova nematerijalna dobra (čast i ugled), zbog čega je za tužioce nastala šteta, pri čemu apelant nije uložio ni najmanji napor u potvrđivanje činjenica. Iznesene činjenice su klevetničkog karaktera, te je postojala namjera da se tužioci omalovaže, odnosno oklevetaju i da im se time naruši društveni i privatni status, zbog čega su pretrpjeli duševnu bol i patnju. Osnovni sud je zaključio da apelant, u skladu s odredbama čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) nije dokazao da je predmetno izražavanje bilo istinito, iz kojih razloga je utvrđeno da iznošenje predmetne izjave predstavlja činjenično izražavanje koje ima elemente klevete, pa je apelant u obavezi da tužiocima naknadi štetu koja im je ovakvim izražavanjem prouzrokovana, te je pozivanjem na odredbe čl. 5 stav 1, 6 stav 1, 11 i 12 Zakona o zaštiti od klevete, čl. 200 stav 1, 277 i 394 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi s odredbom člana 175 ZPP, djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu tužilaca i sudio kao u izreci presude. O troškovima postupka je odlučeno primjenom odredbe čl. 386 i 96 ZPP.

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 219003 19 Gž od 22. aprila 2019. godine apelantova žalba je odbijena, potvrđena Presuda Osnovnog suda broj 71 0 P 219003 15 P od 24. septembra 2018. godine u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o glavnoj stvari i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, dok su odbijeni apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe i zahtjev tužilaca za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.

10. Okružni sud je u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda i razloge prvostepene presude.

11. Istaknuto je da Zakon o zaštiti od klevete uređuje prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem nečeg neistinitog i istovremeno deklariše pravo na slobodu izražavanja koje je garantovano Ustavom RS i Evropskom konvencijom koje štite sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen, te naglašava značajnu ulogu sredstava informisanja kao javnih posmatrača i snabdjevača javnosti informacijama u demokratskom procesu (član 1 Zakona). Prilikom utvrđivanja postojanja klevete treba imati u vidu cilj Zakona o zaštiti od klevete, dakle napraviti granicu između skupa činjenica koje predstavljaju neistinitu informaciju i za koje se u postupku mora dokazati da su dovele do povrede ugleda određenog lica, da bi sud mogao svojom odlukom sankcionisati takvu informaciju, i vrijednosnih sudova, jer vrijednosni sudovi predstavljaju vrednovanje nečijeg postupka i u tom vrednovanju nije sadržana tvrdnja o nekom događaju ili stanju jer oni ne sadrže minimum činjenica koje bi se mogle provjeriti objektivnim dokazima. Cilj uplitanja u slobodu izražavanja sud uvijek mora pažljivo ispitati jer nije uvijek moguće povući oštru granicu između tvrdnje o postojanju neke okolnosti i izjave o njenom vrednovanju. Radi se, dakle, o faktičkom pitanju koje se rješava prema pojedinim slučajevima. Pravo na slobodno izražavanje kao demokratski princip štite odredbe Evropske konvencije (član 10), kao i odredbe Zakona o zaštiti od klevete (član 6 stav 1 tačka a). Pravo na slobodu izražavanja je primjenljivo ne samo na informacije ili ideje koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili izazvanim neznanjem već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu, neki segment stanovništva ili pojedinca, jer su to zahtjevi pluralizma, tolerantnosti i širokoumlja, bez kojih nema ni demokratskog društva. Za apelantovu odgovornost je od značaja utvrditi: da li je predmetno iznošenje i pronošenje sadržano u spornim objavama istinitog ili neistinitog sadržaja i da li se, s obzirom na to, može definisati klevetom, te da li je time pričinjena šteta tužiocima i u čemu se šteta sastoji. Kleveta postoji kada sadržaj onoga što je izraženo nije istinit.

12. Dalje je istaknuto da iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da ono nije predstavljalo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica vezanih za umiješanost tužilaca u rekonstrukciju UBKC Banjaluka, da su oni pokušali prevaru u vezi s novčanim transakcijama u namjeri da sebi pribave imovinsku korist, te da su oni, takvim svojim postupcima, uticali da dođe do zastoja radova i obustavljanja isplate sredstava od strane Evropske investicione banke, pa se za razliku od vrijednosnih sudova ovakvi navodi mogu i dokazati. U konkretnom slučaju nije sporno da autor teksta (i priloga u Dnevniku BN televizije) i apelant nisu provjerili navode koje su iznijeli u „Dnevniku 2“ i na zvaničnoj internet stranici apelanta www.rtvbn.com, niti su vodili računa o posljedicama objavljivanja spornih informacija iako su bili obavezni. Dakle, apelant tokom postupka nije dokazao da je sadržaj objavljenih vijesti i tekstova istinit, a tu se prije svega misli da nije dokazao: „da je MUP RS otvorio i vodi istragu protiv ministra zdravlja Dragana Bogdanića i ministra finansija Zorana Tegeltije o nezakonitim postupcima zbog kojih je ugrožena rekonstrukcija Univerzitetske bolnice Klinički centar Banja Luka vrijedna 84 miliona €, te da navedeni ministri zbog pokušaja da izmijene projekat rekonstrukcije na štetu Kliničkog centra, a u svoju korist ulažući manje novca od kredita u rekonstrukciju“, pa se može prihvatiti ispunjenje prve pretpostavke odgovornosti za štetu (postojanje klevete). Tužioci su dokazali da se protiv njih ne vodi istraga, dakle, istinitost navoda da je protiv tužilaca otvorena istraga, da se oni dovode u vezu s Univerzitetskom bolnicom i Kliničkim centrom Banjaluka tuženi nije dokazao. Nesporno je da su u to vrijeme tužioci bili javni službenici i da je njihov rad izložen sudu javnosti. Međutim, činjenica da je rad tužilaca izložen sudu javnosti nije bez ograničenja, odnosno mišljenje u sredstvima javnog informisanja mora biti istinito jer ako to nije, podložno je sankcionisanju predviđenom Zakonom o zaštiti od klevete. Ni član 2 Zakona o zaštiti od klevete ne daje apsolutnu slobodu izražavanja, već, naprotiv, uslove da se u najvećoj mjeri obezbijedi princip slobode izražavanja.

13. Nadalje, istaknuto je da postojanje klevete – iznošenje ili prenošenje nečeg neistinitog za neko lice postoji u onom slučaju kada to može škoditi njegovoj časti i ugledu. Ovo pretpostavlja da se iznošenje ili prenošenje neistina mora vršiti ozbiljno tako da objektivno kod drugog može stvoriti lošu, nepovoljnu predstavu (ocjenu) o onom na koga se kleveta odnosi. Iz sadržaja iznesenog u spornim tekstovima proizlazi ozbiljnost i upornost u iznošenju izražavanja koja apelant nije dokazao da su istinita. Kod ovog vida nematerijalne štete, u smislu odredbe člana 200 ZOO, šteta se ogleda u subjektivnom trpljenju sramote, povrede časti i ugleda kao moralne vrijednosti, odnosno uvažavanja oštećenog u društvenoj sredini. Međutim, prilikom dosuđivanja naknade štete zbog klevete nije potrebno posebno utvrđivanje intenziteta i dužine pretrpljenih duševnih boli oštećenog, već koliko iznesena kleveta može škoditi časti i ugledu tog lica prema shvatanjima sredine u kojoj oštećeni živi i prema opšteusvojenim društvenim normama. U konkretnom slučaju, nesporno je da su tužioci u to vrijeme bili ministri u Vladi Republike Srpske, i to tužilac Zoran Tegeltija ministar finansija i Dragan Bogdanić ministar zdravlja i socijalne zaštite, iz čega slijedi da je iznošenje i prenošenje neistinitog sadržaja nesporno škodilo časti i ugledu oštećenih (tužilaca) prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, a posebno kada se uzme u obzir „kvantitet i kvalitet“ iznesene klevete. Polazeći od pravnog standarda kao najopštijeg pravila i onoga što se u životu najčešće događa kao određenog obrasca ponašanja, izvjesno je da će kod prosječnog čovjeka, povreda časti i ugleda takvog „intenziteta i trajanja“ kao u spornim emisijama prouzrokovati duševne boli takvog intenziteta i trajanja koje opravdavaju dosuđivanje naknade, kako je to, prema ocjeni Okružnog suda, pravilno zaključio i prvostepeni sud i kroz visinu dosuđene naknade sankcionisao ponašanje tuženog koji je ispoljio upornost u iznošenju klevete.

14. Takođe je istaknuto da je neosnovano u žalbi ukazano da su drugi mediji objavili istu vijest prije objavljivanja na apelantovoj televiziji i portalu, jer nije dokazano kada i koji medij je to objavio, a i da jeste, odgovornost štetnika se ogleda kako u iznošenju tako i u pronošenju neistinitog sadržaja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

16. Povredu prava na slobodu izražavanja apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredbi Zakona o zaštiti od klevete jer redovni sudovi nisu vodili računa o uspostavljanju pravičnog balansa između prava na slobodu govora i prava na zaštitu prava ličnosti, s obzirom na to da su u pogledu navodno spornog izražavanja iznesenog u centralnim informativnim emisijama RTV BN propustili da cijene niz okolnosti relevantnih s aspekta ograničenja prava iz člana 10 Evropske konvencije, između ostalog, i da li je pronošenje izražavanja bilo razumno, da li se radi o pitanju od javnog značaja, te drugim faktorima koji su značajni za odlučivanje. U konkretnom slučaju apelant se bavio pitanjem toka rekonstrucije UBKC Banja Luka, finansiranog sredstvima Evropske investicione banke, te ulogom tužilaca u tom projektu, a koji su u to vrijeme bili ministri u Vladi RS. Dakle, nesporno je da se apelant bavio pitanjima od javnog značaja, te da je o tužiocima pisao isključivo s aspekta javne funkcije koju obavljaju, a ne pitanjima koja se odnose na njihov privatni život. Pored toga, apelant je isključivo prenio vijest koja je prethodno objavljena u nizu medija, a koju tužioci nisu prije toga demantovali, što dodatno potvrđuje kako činjenicu da se radi o pitanju od velikog interesovanja javnosti tako i činjenicu da apelant svakako nije izvor eventualnih neistinitih informacija, pa se ne može govoriti o njegovoj namjeri do okleveta tužioce. Dodatno, apelant je objavio demanti koji su dali tužioci, što su redovni sudovi morali da imaju u vidu kako prilikom ocjene da li je apelant postupao u skladu s profesionalnim standardima tako i prilikom odluke u pogledu visine naknade štete, što očigledno nosu učinili jer su tužiocima dodijelili novčane iznose koji se kreću u okviru maksimalnih novčanih iznosa koji se prema praksi sudova u BiH dodjeljuju na ime naknade štete zbog klevete, iako je apelant dakle preduzeo zakonom predviđene mjere za otklanjanje štete, ako je ona i nastala. Međutim, redovni sudovi su proizvoljno cijenili i postojanje štete koju su navodno pretrpjeli tužioci.

17. Na osnovu navedenog, apelant zaključuje da redovni sudovi nisu pravilno cijenili postojanje klevete u konkretnom slučaju, odnosno nisu pravilno cijenili sve okolnosti koje sud mora imati u vidu prilikom odlučivanja o mogućnosti ograničenja prava na slobodu govora zaštićenog članom 10 Evropske konvencije i članom II/3 tačka h) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su pravilno cijenili postojanje narušavanja ugleda i štete koju su navodno pretrpjeli tužioci, te su ovakvim postupanjem povrijedili apelantovo pravo na slobodu govora i pravo na pravično suđenje.

b) Odgovori na apelaciju

18. Okružni sud smatra da u postupku donošenja drugostepene presude nisu povrijeđena apelantova prava zaštićena Evropskom konvencijom koja je naveo u apelaciji.

19. Tužioci takođe smatraju da su apelacioni navodi neosnovani.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;

v) sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.

TUMAČENJE

Član 2.

Ovaj zakon tumači se tako da se u najvećoj meri obezbedi princip slobode izražavanja.

GRANICE DELOVANJA ZAKONA

Član 4. stav 1.

1. Ovaj zakon se primenjuje na sve tužbe za naknadu štete, ukoliko su podnesene povodom nezakonite povrede ugleda izazvane iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog, bez obzira na vrstu tužbe.

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5. st. 1, 2. i 3.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

STANDARD DOKAZIVANJA

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

OBAVEZA UBLAŽAVANJA

Član 8.

Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.

NAKNADA ŠTETE

Član 11. stav 1.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 219003 19 Gž od 22. aprila 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Od Osnovnog suda je 15. februara 2021. godine zatraženo da dostavi fotokopiju dostavnice o uručenju osporene presude apelantu, ali Osnovni sud nije udovoljio ovom zahtjevu Ustavnog suda. S obzirom na to da je apelacija podnesena 16. avgusta 2019. godine, a da nije osporen apelantov navod da je osporenu presudu primio 18. juna 2019. godine, Ustavni sud smatra da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

26. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

27. Međutim, Ustavni sud, s obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva tužilaca, apelantov status (medij – javni emiter) i suštinu apelacionih navoda, smatra neophodnim prvo razmotriti apelacione navode o povredi prava na slobodu izražavanja garantovanog članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije.

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

29. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

30. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

31. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je u brojnim odlukama ukazao da se prilikom odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66 i 67).

32. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da je odgovor na ovo pitanje potvrdan budući da je apelant osporenim presudama obavezan na naknadu štete tužiocima zbog klevete u apelantovoj informativnoj emisiji „Dnevnik 2“, emitovanoj 15. juna 2015. godine, kada je javnosti prezentovana informacija u kojoj se tvrdi da je protiv tužilaca, u to vrijeme ministara u Vladi Republike Srpske, MUPRS otvorio i vodi istragu o nezakonitim postupcima zbog kojih je ugrožena rekonstrukcija UBKC Banjaluka vrijedna 84 miliona evra, te da su navedeni ministri pokušali da izmijene projekat rekonstrukcije na štetu Kliničkog centra, a u svoju korist tako što su ulagali manje novca od kredita u rekonstrukciju od onog što je predviđeno, što predstavlja miješanje u slobodu izražavanja zagarantovanu članom 10 stav 1 Evropske konvencije.

33. Ustavni sud, takođe, ističe da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP, koje su objavljene i javnosti dostupne, te da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužilaca.

34. S obzirom na to da je, dakle, uplitanje u apelantovu slobodu izražavanja bilo zakonito i slijedilo je legitiman cilj, Ustavni sud, u smislu navedenog, treba ispitati da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, odnosno da li su redovni sudovi, u smislu stavova Evropskog suda (op. cit., presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stav 74), uspostavili pravičnu ravnotežu između apelantovog prava na slobodu izražavanja i interesa tužilaca za zaštitu ugleda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene kriterijume koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja (vidi Evropski sud, Axel Springer AG protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, st. 89–95). Prvi kriterijum se odnosi na doprinos informacije (saopštenja, članka) debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterijum se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojoj je riječ. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi da li je novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) sproveo sopstveno nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenom činjeničnom osnovu u relevantnom periodu, da li se izvor putem kojeg je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te da li je licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.

35. Dovodeći navedene kriterijume u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u spornoj apelantovoj emisiji, koja je emitovana 15. juna 2015. godine, objavljen prilog i tekst apelantovog novinara o tužiocima, koji su u vrijeme emitovanja navedene emisije bili ministri u Vladi Republike Srpske, dakle javne ličnosti (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3745/13 od 20. juna 2016. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba), te su, stoga, granice prihvatljivog kriticizma u odnosu na njih mnogo šire. Ustavni sud, dalje, zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant emitovao sporni prilog u informativnoj emisiji „Dnevnik 2“ o tome da su tužioci, kao ministri zdravlja (tužilac Bogdanić) i finansija (tužilac Tegeltija) u Vladi Republike Srpske, umiješani u koruptivne postupke u vezi sa rekonstrukcijom UBKC Banjaluka, dakle tiče se pitanja zakonitost postupanja funkcionera izvršne vlasti Republike Srpske, što nesporno predstavlja „temu“ od opšteg interesa, te da je kao takav predstavljao doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa u smislu postojanja kompetentnosti odnosno ponašanja lica koja su na rukovodećim funkcijama u organima javne vlasti u vezi s realizacijom projekta, odnosno utroška sredstava za rekonstrukciju UBKC Banjaluka (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4366/17 od 15. oktobra 2019. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba).

36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi ispitali sporno izražavanje objavljeno u spornoj emisiji i utvrdili da sadrži neistinite tvrdnje jer apelant tokom trajanja predmetnog postupka nije dokazao istinitost spornih tvrdnji da je MUPRS otvorio i vodi istragu protiv tužilaca u vezi s utroškom sredstava u vezi s rekonstrukcijom UBKC koje predstavljaju klevetu, dok su tužioci, s druge strane, predloženim dokazima zapravo dokazali da su ove tvrdnje neistinite. Činjenica je da je apelant dio spornog izražavanja prenio sa bloga autora Slobodana Vaskovića. Međutim, apelant je kao registrovani javni emiter imao legitiman interes da prati i provjerava koje se informacije objavljuju pod njegovim zaštićenim znacima, odnosno kontrolisati sadržaj objavljenih informacija. Ovo tim prije što se prema odredbama Zakona o zaštiti od klevete odgovornost štetnika, kako je i obrazložio Okružni sud, ogleda kako u iznošenju tako i u pronošenju neistinitog sadržaja.

37. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da apelant kao javni emiter zapravo nije vodio računa o posljedicama objavljivanja sporne emisije prije potvrde činjenica koje su navedene o tužiocima, posebno imajući u vidu ozbiljnost tvrdnji iznesenih u prilozima iz navedene emisije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljno jasno i logično obrazloženje da se radi o neistinitim činjenicama koje apelant nije dokazao, a ne o mišljenju (vrijednosnom sudu). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelant propustio da provjeri istinitost informacija koje su iznesene o tužiocima u spornoj emisiji, jer emisija nije prenošena „uživo“, niti su suštinski dali priliku tužiocima da ukažu da su takve tvrdnje neosnovane, imajući u vidu da nisu objavili ni njihov demanti u cijelosti. Sve navedeno ukazuje da apelant, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nije postupao bona fide u nastojanju da javnosti pruži tačne i pouzdane informacije o temi spornog priloga u svojoj informativnoj emisiji u skladu s novinarskom etikom (vidi, mutatis mutandis, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške [GC] broj 21980/93, § 65, ECHR 1999-III).

38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira s „hitnom društvenom potrebom“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužilaca, odnosno obavezivanje apelanta da tužiocima isplati iznos od po 5.000,00 KM u datim okolnostima proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi u osporenim presudama za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja. Pri tome Ustavni sud ukazuje, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, da sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“ (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12 od 8. decembra 2015. godine, tačka 35, te broj AP 2788/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 49, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužilaca, odnosno obavezivanje apelanta i ostalih tuženih da tužiocima solidarno isplate iznos od po 5.000,00 KM, proporcionalna težini povrede časti i ugleda tužilaca.

39. Što se tiče navoda o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da su ti navodi izneseni kao „proizvoljna primjena prava“, te da je Ustavni sud analizom člana 10 Evropske konvencije već odgovorio na to pitanje. Budući da apelant ne iznosi da je na bilo koji način bio uskraćen za neku procesnu garanciju iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud neće posebno ispitivati navode o kršenju ovog člana.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada su sudovi za svoje odluke kojima je apelant obavezan na naknadu nematerijalne štete tužiocima zbog kršenja njihovog ugleda i časti dali argumentovana i jasna obrazloženja u situaciji kada apelant nije dokazao istinitost informacija koje su objavljene u spornoj emisiji prilogom o tome da je protiv tužilaca pokrenuta istraga zbog umiješanosti u koruptivne radnje i kada nije uložio razuman napor da potvrdi činjenice koje su iznesene, iz čega slijedi da nije postojala iskrena namjera da javnosti pruži tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3307/19 (RTV BN d.o.o. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio