Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3512/19 (H. A.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vanparnični postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3512/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-3512/19, rješavajući apelaciju Have Avdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. sstav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Have Avdić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 V 178250 17 Gž od 3. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hava Avdić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Adonisa Đuliman advokat iz Mostara, podnijela je 6. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 V 178250 17 Gž od 3. jula 2019. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 178250 16 V od 5. decembra 2016. godine usvojen je prijedlog predlagača Đ.P. kojim je tražio da mu se odobri prijem novca u sudski depozit u korist apelantice u iznosu od 10.800,00 KM, na ime namirenja novčanog potraživanja na osnovu izvršne presude - pravosnažne presude Općinskog suda broj 07 58 P 013591 06 od 23. oktobra 2007. godine, te je apelantica pozvana da deponovani iznos podigne u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti rješenja. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je nakon ocjene provedenih dokaza utvrdio činjenično stanje koje ukazuje da je osnovan i opravdan prijedlog za polaganje novčanih sredstava u sudski depozit budući da iz dokaza proizlazi da je predlagač dužnik prema apelantici po osnovu izmirenja novčanog potraživanja u iznosu od 10.800,00 KM, jer je pravosnažnom i izvršnom presudom Općinskog suda od 23. jula 2007. godine obavezan da apelantici isplati navedeni iznos, a postupak izvršenja navedene presude je u toku. S tim u vezi, Općinski sud je pozivajući se na odredbe čl. 203. do 216. Zakona o vanparničnom postupku i člana 327. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) donio odluku kao u izreci rješenja.
3. Odlučujući o žalbi apelantice protiv rješenja Općinskog suda od 5. decembra 2016. godine Kantonalni sud je donio rješenje broj 58 0 P 178250 17 Gž od 3. jula 2019. godine kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ukazao da je prilikom ocjene opravdanosti prijedloga za polaganje novčanih sredstava u sudski depozit, sud prvenstveno dužan cijeniti opravdanost polaganja u sudski depozitu sa gledišta materijalno-pravnih propisa, odnosno ZOO koji reguliše polaganje i predaju dugovane stvari u slučaju povjerilačke docnje (član 327. ZOO). Kantonalni sud je istakao da je predlagač svojim prijedlogom zatražio prijem u sudski depozit novčanog iznosa u korist apelantice na ime isplate duga iz pravosnažne i izvršene presude Općinskog suda od 23. jula 2007. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je rješenjem o izvršenju od 19. aprila 2010. godine donesenim po prijedlogu apelantice kao tražiteljice izvršenja, a na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda od 23. oktobra 2007. godine određeno izvršenje prodajom nekretnine u vlasništvu predlagača (izvršenika), radi namirenja novčanog potraživanja apelantice iz navedene presude kao izvršne isprave, te da je sud na trećem ročištu za prodaju nekretnine apelantici kao najpovoljnijem ponuđaču-kupcu prodao nekretninu u vlasništvu predlagača ((kuća), a rješenjem od 7. decembra 2012. godine apelantici je i dosuđena navedena.
4. Cijeneći da je rješenjem Kantonalnog suda od 27. decembra 2013. godine uvažena žalba predlagača (izvršenik) te su rješenja Općinskog suda od 11. novembra 2010. godine kojim je određeno izvršenje prodajom nekretnine u vlasništvu predlagača i rješenje od 7. decembra 2012. godine kojim je dosuđena apelantici predmetna nekretnina predlagača, ukinuta i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovno suđenje, te da je predlagač više puta bezuspješno pokušavao da apelantici izvršiti isplatu duga po osnovu izvršne ispravepresude presude Općinskog suda od 23. jula 2007. godine (dopis predlagača (izvršenik) od 18. marta 2014. godine, 31. decembra 2014. godine i 17. marta 2016. godine), Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je, usvojio zahtjev predlagača i primio u sudski depozit novčani iznos od 10.800,00 KM, shodno čl. 207, 208, 213. i 215. Zakona o vanparničnom postupku u vezi s odredbama člana 327. ZOO budući da je izvršni postupak u toku i još uvijek postoji obaveza predlagača prema apelantici da joj isplati novčani dug po osnovu pravosnažne i izvršne presude od 23. jula 2007. godine. Stoga Kantonalni sud je odlučio kao u izreci rješenja.
5. Apelantica smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je u navodima apelacije suštinski ukazala na proizvoljnu primjenu odredbi Zakona o vanparničnom postupku i ZOO na kojim je utemeljena osporena odluka, smatrajući da je nezakonita jer joj je tokom izvršnog postupka već dosuđena predmetna nekretnina, na ime njenih novčanih potraživanja prema izvršeniku. Pri tome, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda odnosi na postupak koji je prethodio predmetnom vanparničnom postupku, odnosno izvršni postupak koji je u toku pred Općinskim sudom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica pozvala odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primjenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava(vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, imajući u vidu činjenice predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Navedeno posebno iz razloga jer se osporenom odlukom odlučivalo u apelanticinu korist. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljana rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić