Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4456/19 (Organizacija ratnih vojnih invalida Grada Tuzla)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Raskid ugovora
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4456/19
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4456/19, rješavajući apelaciju Organizacije ratnih vojnih invalida Grada Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Organizacije ratnih vojnih invalida Grada Tuzla podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 006042 19 Rev 2 od 10.
septembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Organizacija ratnih vojnih invalida Grada Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupaju Almin Dautbegović i Sanela Dautbegović, advokati iz Zenice, podnijela je 18. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 006042 19 Rev 2 od 10. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i „Tehnopetrola“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 4. februara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 10. do 25. februara 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 006042 18 Ps 4 od 5. oktobra 2018. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je raskinut ugovor o zajedničkoj izgradnji od 13. juna 2001. godine i Aneks 1 tog ugovora od 12. augusta 2002. godine, koji su zaključeni između apelantice i tužioca, te da je raskinut i ugovor o zajedničkoj izgradnji od 12. novembra 2004. godine, koji je zaključen između apelantice, tužioca i drugotuženog „Franc-Kompani“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: predmetni ugovori). Presudom je odbijen i tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže apelantica da tužiocu na ime naknade štete izvrši povrat uloženih novčanih sredstava radi izgradnje benzinske pumpe u Miladijama, Tuzla, u iznosu preciznije navedenom u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom (sve preciznije navedeno u st. 1. i 2. izreke presude). Istom presudom (stav 3) usvojen je protivtužbeni zahtjev apelantice i drugotuženog, te je utvrđeno da su predmetni ugovori raskinuti zaključno sa 31. decembrom 2007. godine, dok je tužilac obavezan da apelantici i drugotuženom na ime naknade troškova postupka isplati određeni novčani iznos preciznije naveden u izreci presude (sve preciznije navedeno u st. 3. i 4. izreke presude).
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, saslušanjem parničnih stranaka u svojstvu svjedoka, kao i drugih svjedoka), te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrđeno da su apelantica i tužilac 13. juna 2001. godine zaključili Ugovor o zajedničkoj izgradnji, a 11. augusta 2002. godine Aneks 1 tog ugovora, čiji je predmet bila izgradnja benzinske pumpe u naselju Miladije u Tuzli, na parceli koju je apelantici dodijelila Općina Tuzla, te da su nakon zaključenja navedenog ugovora i Aneksa 1, tužilac i apelantica 2. novembra 2004. godine i sa drugotuženim zaključili ugovor o zajedničkoj izgradnji predmetne benzinske pumpe. Općinski sud je također utvrdio da je tužilac svojim sredstvima finansirao izgradnju i opremanje predmetne benzinske pumpe u periodu od 2002. do kraja 2007. godine kada je došlo do narušavanja ugovorenih obaveza, odnosno izvršavanja ugovora od strane ugovorenih strana, zbog čega je i izgradnja predmetne pumpe prekinuta. Općinski sud je dalje utvrdio da je apelantica 12. marta 2012. godine zaključila predugovor s preduzećem „Hifa“ d.o.o. Tešanj, a zatim 15. septembra 2014. godine ugovor o kupoprodaji kojim je apelantica prodala predmetnu benzinsku pumpu „Hifi“ d.o.o. Tešanj.
7. Cijeneći da među parničnim strankama nije bilo sporno da su radovi na izgradnji predmetne pumpe, kao i tužiočeva novčana ulaganja u njenu izgradnju prestali krajem 2007. godine, Općinski sud je apelanticin tužbeni zahtjev usvojio kao osnovan, te utvrdio da su predmetni ugovori raskinuti sa danom 31. decembrom 2007. godine shodno odredbama člana 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je odlučenje zasnivao na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke M. S. od 5. juna 2013. godine, kao i nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke M. M. od 19. juna 2013. godine, kojim je utvrđeno da je tužilac u periodu od 2002. do kraja 2007. godine uložio novčana sredstva u izgradnju predmetne benzinske pumpe (pribavljanje potrebnih dozvola i izvođenje građevinskih radova prilikom izgradnje benzinske pumpe, kao i nabavka određene opreme za benzinsku pumpu) u ukupnom iznosu od 392.171,40 KM.
8. Općinski sud je također naveo da je odbio kao neosnovan tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskinu predmetni ugovori zato što je nesporno dokazano da je tužilac krajem 2007. godine prestao ulagati novčana sredstava u izgradnju, te da tužilac nije dokazao da je nakon navedenog perioda kao ovlaštena ugovorena strana zahtijevao ispunjenje ugovora, niti da je na bilo kakav način iskazivao volju za ispunjenje predmetnih ugovora.
9. Odlučujući o tužiočevoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 32 0 Ps 006042 18 Pž 4 od 11. marta 2019. godine kojom je žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke kojim je odbijen tužiočev zahtjev za povrat novčanih sredstava uloženih u izgradnju predmetne benzinske pumpe, tako da je apelantica obavezana da tužiocu izvrši povrat novčanih sredstava uloženih u izgradnju predmetne benzinske pumpe u iznosu od 336.946.08 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužiočev tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (sve preciznije navedeno u izreci presude).
10. Ispitujući prvostepenu presudu i opravdanost tužiočevih žalbenih navoda, Kantonalni sud je u smislu odredbi člana 221. ZPP zaključio da su osnovani tužiočevi žalbeni navodi kojim osporava odluku prvostepenog suda u dijelu kojim je utvrđeno da su predmetni ugovori raskinuti 31. decembra 2007. godine, a u vezi s tim i odluku o osnovanosti prigovora zastarjelosti tužiočevog potraživanja. Naime, Kantonalni sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, u vezi s tužiočevim istaknutim prigovorima (detaljno se izjasnio na strani 3. i 4 obrazloženja presude), te cijeneći da je u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da je apelantica dopisom od 4. augusta 2008. godine obavijestila tužioca „da je još uvijek za nastavak gradnje pumpe“, a 19. juna 2009. i 7. oktobra 2009. godine pozivala tužioca na sastanak „radi dogovora za nastavak gradnje pumpe ili raskid ugovora“, te da iz sadržaja apelanticine Odluke broj 112/12 od 16. marta 2012. godine (tač. a. i b.) proizlazi da je apelantica zvanično donijela odluku da s tužiocem raskine predmetne ugovore i da predmetnu benzinsku pumpu proda drugotuženom, te da je u tački c) iste odluke navedeno da „prvotuženi (apelantica) prihvaća dug prema tužiocu od 380.000,00 KM na ime uloženih novčanih sredstava za izgradnju benzinske pumpe, ali bez zateznih kamata“, Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju odluka od 16. marta 2012. godine smatra konačnom apelanticinom izjavom o raskidu predmetnih ugovora shodno odredbama čl. 127. i 130. ZOO. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao i da iz sadržaja navedene odluke proizlazi da je apelantica 12. marta 2012. godine zaključila sa „Hifom“ d.o.o. Tešanj predugovor o kupoprodaji predmetne benzinske pumpe, koji je i notarski obrađen pod brojem OPU-IP 268/2012, te da su odlukom od 16. marta 2012. godine konačno regulirani ugovorni odnosi između apelantice i tužioca i da je istom apelantica priznala dug prema tužiocu na ime novčanih sredstava uloženih u izgradnju predmetne pumpe u iznosu od 380.000,00 KM.
11. Cijeneći da se u konkretnom slučaju radi o tužiočevom zahtjevu u skladu s odredbama člana 132. st. 2. i 3, a u vezi sa članom 210. stav 4. ZOO, za koji je primjenjiv zastarni rok od pet godina propisan članom 371. ZOO, Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju zastarni rok teče od 16. marta 2012. godine, kao dana raskida predmetnih ugovora na osnovu apelanticine odluke od 16. marta 2012. godine, pa sve do 26. novembra 2014. godine, kada je tužilac preciziranim tužbenim zahtjevom tražio da mu apelantica izvrši povrat novčanih sredstava uloženih u izgradnju predmetne benzinske pumpe u iznosu od 392.171,40 KM, te je u vezi s tim ocijenio da je neosnovan apelanticin prigovor zastare potraživanja po navedenom osnovu. Međutim, cijeneći da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke M. S. proizlazi da je navedeni vještak na osnovu raspoloživih dokaza utvrdio da tužilac nije u predmetnu benzinsku pumpu „ugradio benzinske automate, niti ih je predao apelantici“, Kantonalni sud je zaključio da tužiocu ne pripada pravo na naknadu u iznosu od 55.225,32 KM na ime vrijednosti benzinskih automata, kako je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da tužiocu pripada pravo na naknadu u iznosu od 336.946,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime novčanih sredstava uloženih u izgradnju predmetne benzinske pumpe. Stoga je Kantonalni sud donio odluku kao u izreci presude.
12. Vrhovni sud je Presudom broj 32 0 Ps 006042 19 Rev 2 od 10. septembra 2019. godine tužiočevu reviziju djelimično usvojio, nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o zakonskim zateznim kamatama tako da je apelanticu obavezao da tužiocu vrati iznos od 336.946,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je preciznije navedeno u izreci presude, dok je u ostalom dijelu tužiočeva revizija odbijena. Istom presudom odbijena je apelanticina revizija, kao i tužiočev zahtjev za naknadu troškova revizije. Nakon što je ponovio utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je istakao da je nesporno dokazano da su zaključenjem predmetnih ugovora stvorene obaveze ugovorenim stranama, i to na način da je tužilac imao obavezu da pribavi svu potrebnu dokumentaciju za izgradnju predmetne benzinske pumpe i da finansira njenu izgradnju, dok je apelantica bila obavezna da tužiocu preda u posjed parcelu, bliže označenu u obrazloženju presude, radi izvođenja građevinskih radova i izgradnje predmetne benzinske pumpe. Vrhovni sud je također naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da su u decembru 2007. godine prestali radovi na izgradnji predmetne benzinske pumpe, kada su konačno prestala i tužiočeva novčana ulaganja u njenu izgradnju, te da je tužilac u predmetnoj pravnoj stvari podnio tužbu 21. jula 2009. godine, iz čije sadržine jasno proizlazi da je svojim „tužbenim zahtjevom tražio povrat novčanog iznosa od 380.000,00 KM na ime izgradnje predmetne benzinske pumpe“. Vrhovni sud je zaključio da je podnošenjem predmetne tužbe prekinuto zastarijevanje tužiočevog potraživanja na ime naknade uloženih sredstava u smislu odredbe člana 388. ZOO kojom je propisano da se „zastarijevanje prekida podizanjem tužbe ili bilo kojom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja“. U vezi s tim Vrhovni sud se pozvao i na svoju praksu u kojoj je zauzeo pravni stav „da se zastarijevanje prekida i podnošenjem neuredne tužbe, ali pod uvjetom da se u toku parnice, pa makar i poslije isteka roka zastare, neurednost otkloni“ (Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH Pž 291/00, objavljena u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda Federacije BiH 1/2001).
13. Dakle, cijeneći da je tužilac zahtjev za isplatu iznosa od 380.000,00 KM postavio u tužbi podnesenoj 21. jula 2009. godine, to je, prema mišljenju Vrhovnog suda, podnošenjem navedene tužbe prekinuto zastarijevanje tužiočevog potraživanja na ime novčanih ulaganja u predmetnu benzinsku pumpu. Imajući u vidu da je apelantica Odlukom broj 112/12 od 16. marta 2012. godine (sa čijim je sadržajem tužilac bio upoznat u toku postupka) priznala tužiočeva ulaganja u predmetnu benzinsku pumpu, uz saglasnost da se „sporazumno napravi raskid ugovora“, Vrhovni sud je zaključio da je tužilac u konkretnom slučaju imao pravni osnov da od apelantice traži povrat uloženih novčanih sredstava shodno odredbama člana 132. ZOO. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 132. ZOO propisano (stav 1) da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obaveza, izuzev za naknadu eventualne štete, dok je stavom (2) propisano da ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dato. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je tokom postupka nesporno dokazano da je tužilac svoje obaveze iz ugovora u svrhu izgradnje predmetne pumpe izvršio ulaganjem novčanih sredstava u iznosu od 336.946,08 KM, jer tužilac nije ugradio određene automatske aparate u predmetnu benzinsku pumpu kako je utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke M. S., a o čemu je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud dao razloge u obrazloženju svoje presude, koje kao pravilne i potpune prihvaća i taj sud. Odluku o zateznoj kamati Vrhovni sud je zasnivao na odredbama člana 132. stav 5. ZOO.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U iscrpnoj apelaciji apelantica iznosi brojne prigovore kojim ukazuje da u predmetnom postupku nije imala pošteno suđenje zbog proizvoljne ocjena dokaza jer osporena presuda Vrhovnog suda nije u saglasnosti s utvrđenim činjeničnim stanjima i dokazima koje je apelantica predložila. Naime, apelantica smatra da je ponudila dokaze (apelanticini interni dokumenti) iz kojih se mogao izvesti zaključak o postojanju poslovnog odnosa parničnih stranaka, te da određene probleme i zastoje u gradnji benzinske pumpe nije skrivila apelantica, već je tužilac samovoljno odustao od izvršenja ugovorenih obaveza i samovoljno napustio izgradnju započete benzinske pumpe iako ga je apelantica više puta pozivala da nastave sa gradnjom pumpe. Stoga, prema apelanticinom mišljenju, osporena presuda je zasnovana „na potpunom ignoriranju dokaza i činjenica koje su bile u korist apelantice“, što je posljedično dovelo do pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, i to relevantne odredbe čl. 132. i 388. ZOO i na apelanticinu štetu.
b) Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, te da nije došlo do povrede Ustavom zagarantiranih apelanticinih prava na koja ukazuje u svojoj apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud je također istakao da su apelacioni navodi neosnovani jer je presuda tog suda pravilna i zakonita, za što su u obrazloženju dati jasni i valjani razlozi pri kojima taj sud ostaje u cijelosti. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tužilac smatra da su redovni sudovi u provedenom postupku pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, te na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, pri čemu nije bilo ni povreda odredbi parničnog postupka, niti bilo kojih povreda na koje apelantica ukazuje u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveze ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 130.
Poverilac koji zbog neispunjenja dužnikove obaveze raskida ugovor, dužan je to saopštiti dužniku bez odlaganja.
Član 132.
(1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
Član 210.
(2) Obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 388.
Zastarevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 006042 19 Rev 2 od 10. septembra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantica pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su joj je tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije, kao i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
27. U konkretnom slučaju predmetni postupak se vodio za zaštitu prava iz ugovornog odnosa, te je predmet tužbenog-protivtužbenog zahtjeva raskid ugovora i isplata po osnovu neispunjenja ugovornih obaveza. Dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
28. U vezi s apelacionim prigovorima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
30. Ustavni sud podsjeća i na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
31. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda kao konačne odluke jasno proizlazi da je Vrhovni sud, odlučujući u okviru revizionih navoda apelantice i tužioca, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, svoju odluku donio primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl.123 i 126. ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 8. ZPP propisano da sud na osnovu slobodne ocjene određuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, i to na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog posebno dokaza i svih dokaza zajedno. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenoj presudi jasno obrazložio zbog čega smatra da predmetno tužiočevo potraživanje nije zastarjelo, te iz kojeg razloga smatra da tužilac ima pravo da mu se vrati što je dao po osnovu ugovora, a to je u konkretnom slučaju povrat iznosa od 336.946,08 KM na ime novčanih sredstava uloženih u izgradnju predmetne benzinske pumpe, pozivajući se na relevantne odredbe čl. 132. i 388. ZOO. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, u obrazloženju osporene odluke ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredbi ZPP i ZOO u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je bila na apelanticinu štetu.
32. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Vrhovnog suda nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
33. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenih prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, te kako apelantica nije učinila vjerovatnim da joj je uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, s obzirom na to da je apelantica koristila sve pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju, pri čemu pravo na djelotvoran pravni lijek ne podrazumijeva garanciju da će korištenje pravnog lijeka imati povoljan rezultat za onog koji ga koristi, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza i primjenu relevantnih odredbi ZPP i ZOO na apelanticinu štetu, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao argumentirane i jasne razloge na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.
35. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelantice tvrdnje o kršenju tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno i kada je apelantica koristila sve djelotvorne pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukom u apelanticinu korist ne vodi sama po sebi kršenju tog prava.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić