Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4690/19 (S. Š.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Uporedive situacije
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • In dubio pro reo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4690/19

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4690/19, rješavajući apelaciju Stipe Šakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Stipe Šakića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 014378 18 Kž 12 od 29. augusta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 014378 16 K od 16. januara 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stipe Šakić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Amir Mešić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. decembra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 014378 18 Kž 12 od 29. augusta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 014378 16 K od 16. januara 2018. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere opisane u apelaciji. Na zahtjev Ustavnog suda od 11. decembra 2020. godine, apelant je 24. decembra 2020. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom broj AP 4690/19 od 15. januara 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, te od Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 29. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 5. i 11. januara 2021. godine. Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 014378 16 K od 16. januara 2018. godine proglasio krivim apelanta i Jerka Ivanovića Lijanovića (u daljnjem tekstu: J.I.L.) da su, na način detaljno opisan u izreci presude, počinili krivična djela, i to: apelant krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 59. stav 2. KZFBiH, opisano pod tačkom A optužnice, za koje mu je utvrđena novčana kazna u iznosu od 18.000,00 KM, i produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH, opisano pod tačkom B optužnice, sve u vezi sa čl. 33, 54. i 55. KZFBiH, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je, na osnovu člana 54. stav 2. tačka b) KZFBiH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i novčanu kaznu u iznosu od 18.000,00 KM, koju je dužan platiti u jednakim ratama u roku od jedne godine od dana pravomoćnosti presude. U kaznu zatvora je uračunato vrijeme koje je apelant proveo u pritvoru počev od 4. novembra 2015. do 18. juna 2016. godine. Na osnovu člana 383. stav 4. KZFBiH, od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 5.717,37 KM koji novac postaje vlasništvo Federacije BiH.

7. Iz opširne prvostepene presude (638 strana) proizlazi da je J. I. L., nakon što je u martu 2011. godine imenovan za ministra u Federalnom ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), postavio za svoje savjetnike apelanta i S.Č., članove Narodne stranke radom za boljitak BiH (u daljnjem tekstu: stranka), čiji je i bio potpredsjednik, a da je od juna 2012. godine E.A., također član stranke, bio kantonalni ministar poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva u Vladi Tuzlanskog kantona. Navedeno je utvrđeno iz iskaza J. I. L. i apelanta, kao i svjedoka S.Č., M.Š. i E.A., te iskaza ostalih svjedoka koji su svjedočili na navedene činjenice i materijalnih dokaza vezanih za imenovanja i postavljenja u Ministarstvu i stranci.

8. Analizom dokaza koji se odnose na činjenice vezane za krivičnopravne radnje apelanta, J.I.L. i svjedoka saučesnika S.Č. u Ministarstvu, koji se odnose na postizanje prethodnih dogovora u radu udruženja, a koji su obuhvaćeni razlozima datim za djelovanje članova udruženja počev od sredine 2011. godini i kasnije, zatim, ostalih navedenih dokaza, Kantonalni sud je utvrdio da je J.I.L. organizirao udruženje koje je djelovalo u periodu od sredine 2011. godine pa do kraja 2014. godine. Članovi tog udruženja su bili apelant, S.Č. i M.Š., a od sredine 2012. godine i E.A. J.I.L. je udruženje organizirao radi pribavljanja protivpravne imovinske korist sebi i članovima udruženja u iznosu većem od 50.000 KM činjenjem krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Nadalje, J.I.L. je na sastancima koje je održavao u Ministarstvu sa apelantom, te S.Č. i M.Š. a od sredine 2012. godine i sa E.A., u ostvarenju postavljenog cilja upućivao članove udruženja o načinu zajedničkog djelovanja uz raspodjelu njihovih uloga. J.I.L. je članovima udruženja stavio u zadatak da kontaktiraju sa potencijalnim korisnicima poticaja u oblasti podrške izvoza, počev od 2011. godine, a na sastancima sredinom 2012. godine i potencijalnim korisnicima u oblasti sufinansiranja kapitalnih ulaganja, da ih unaprijed obavještavaju o raspisivanju i uvjetima javnih poziva, te da u kontaktima sa korisnicima dodjelu poticaja uvjetuju njihovim obećanjem da će članovima udruženja u gotovinskim iznosima izvršiti povrat polovine dobijenih sredstava, a potom tako pribavljen novac donositi J.I.L. kao organizatoru udruženja, dok su oni kao članovi bili nagrađivani sa 10% pribavljenih sredstava. Vremenski period djelovanja je potvrđen dokazima koji su provedeni u odnosu na svaku od godina djelovanja udruženja, a kako je to opisano i u svakoj od pojedinih godina djelovanja.

9. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je, prema utvrđenom činjeničnom stanju, J.I.L. radi realizacije dogovora donosio provedbene propise koje je prilagođavao na način koji će mu omogućiti i olakšati planirane zloupotrebe u postupku dodjele poticaja i isplate novčanih podrški izvozu poljoprivrednih proizvoda uvjetovanjem povratom polovine isplaćenih sredstava, odnosno povrata sredstava po modelu ruralnog razvoja. Kantonalni sud je pobrojao pravilnike o uvjetima i načinu ostvarivanja novčanih podrški po modelu ostalih vrsta novčanih podrški u poljoprivredi kojima je propisano sufinansiranje otkupa i izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, a u kojim nije bila utvrđena nomenklatura poticanih proizvoda, niti visina poticaja, kako je to predviđeno članom 22. stav 2. Zakona o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o novčanim podrškama), već je to propisano kroz javne pozive za 2011-2013. godinu za sufinansiranje otkupa i izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda. Zbog toga su izvoznici u oktobru 2011. godine prvi put obaviješteni da će Ministarstvo izvoznicima šljive i drugih proizvoda pobrojanih u javnom pozivu isplaćivati poticaj u iznosu od 0,20 KM po izvezenom kilogramu u 2012. godini u decembru, a kroz javni poziv za 2013. godinu da je određena visina poticaja za šljivu i krastavac u visini od 0,30 KM/kg. Kantonalni sud je zaključio da je sve navedeno učinjeno sa ciljem da se iznos novčane podrške utvrdi u visini koja će olakšati traženje „povrata" polovine novca od izvoznika, kao i sa namjerom da izvoznici potrebne informacije ne dobijaju putem Pravilnika, nego neposredno od članova udruženja, opet radi lakšeg postizanja dogovora o vraćanju polovine novca.

10. Nadalje, iz obrazloženja presude, a u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja, proizlazi da je Kantonalni sud utvrdio da je J.I.L. u svojstvu federalnog ministra djelovao u vremenskom periodu od najmanje tri godine (od sredine 2011. godine pa do kraja 2014. godine) u Sarajevu, na području Tuzlanskog kantona i na području FBiH. Kantonalni sud je zaključio da je J.I.L., rukovodeći se ličnim interesima, a protivno interesima službe, kao federalni ministar, prije donošenja odluke o odobravanju i isplati novčanih podrški izvozu poljoprivrednih proizvoda za 2011, 2012. i 2013. godinu i poticaja kapitalnim ulaganjima po modelu ruralnog razvoja, realiziranim u periodu od 1. juna 2010. do 31. decembra 2011.godine, posredstvom apelanta i M.Š., S.Č., E.A., kao članova udruženja koje je organizirao, odobravanje i isplatu poticaja uvjetoavao obećanjem „vraćanja" polovine odobrenih i isplaćenih sredstava, te, u slučaju pristanka, iskorištavanjem svojih navedenih ovlaštenja u Sarajevu donosio rješenja kojima se poljoprivrednim proizvođačima odobravaju poticaji, dok je u određenim slučajevima, nakon donošenja rješenja, a prije izvršene isplate, posredstvom članova udruženja samu isplatu poticaja uvjetovao obećanjem „vraćanja" polovine odobrenih sredstava, a nakon izvršene isplate sredstava poticaja posredstvom članova udruženja organizirao „povrat" polovine isplaćenog novca članovima udruženja.

11. Kantonalni sud je dalje istakao da tačka B. izreke izmijenjene optužnice nije koncipirana na uobičajeni način, ali da je sadržavala sva bitna obilježja krivičnog djela iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH počinjenog u produženom trajanju. S tim u vezi je ukazano da su u uvodnom dijelu tačke B. dispozitiva izmijenjene optužnice sadržani stalni elementi krivičnog djela iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH koje je počinjeno u produženom trajanju, koji se bez razlike odnose na sve pojedinačne radnje izvršenja. Činjenični opis je obuhvatio oblik vinosti apelanta i optuženog J.I.L., konkretne propise koje je povrijedio J.I.L. obavljajući dužnost federalnog ministra iskorištavajući navedeni položaj suprotno interesima službe u svoju i korist drugih, nastalu posljedicu, kao i krivičnopravne radnje vezane za apelanta kao pomagača u izvršenju tog djela. Kroz pojedinačne radnje izvršenja ovog krivičnog djela u podtačkama tačke B. izreke presude opisani su varijabilni elementi ovog krivičnog djela.

12. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da nije bilo sporno da isplatu vrši Federalno ministarstvo finansija – Sektor za trezor. Međutim, Ministarstvo za poljoprivredu nije bilo isključeno iz postupka isplate sredstava, jer je postojala obaveza da se pojedinačna rješenja unesu u trezorsku aplikaciju. Nakon unosa uplata u trezorsku aplikaciju isplate su mogle biti „zakočene". To ovlaštenje je imao federalni ministar za poljoprivredu ili lice koje on ovlasti. J.I.L. nije osporio da je u određenim slučajevima donosio odluke kojim je tražio od nadležne Službe da se „zakoče" određene uplate, nije sporno i da je donosio nalog da se uplate koje su „zakočene" potom „otkoče" kao što je učinjeno sa unosom podataka u trezorsku aplikaciju za isplatu II tranše odobrenih novčanih sredstava za ruralni razvoj, a o čemu je svjedočio T.F., ili u slučajevima kada je tražio da se „otkoče" uplate koje su bile „zakočene" po njegovom nalogu a za korisnike po spisku koji je dostavio FUZIP, o čemu je, također, svjedočio T.F. Kantonalni sud je naveo da nije imao razloga da ne vjeruje svjedocima koji su svjedočili da je i apelant izdavao takve naloge.

13. Vrhovni sud je Presudom broj 03 0 K 014378 18 Kž 12 od 29. augusta 2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca i u odnosu na apelanta potvrdio Presudu Kantonalnog suda broj 03 0 K 014378 16 K od 16. januara 2018. godine.

14. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Vrhovni sud, suprotno navodima iz žalbe, zaključio da obrazloženje presude sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnih djela i apelantove krivice i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu krivičnog zakona zbog čega su neprihvatljivi prigovori u žalbi da prvostepena presuda vezano za apelanta nema razloge o odlučnim činjenicama. Drugo je pitanje to što žalba osporava validnost datih razloga u obrazloženju za utvrđene odlučne činjenice (vezano za pristupanje apelanta udruženju za vršenje krivičnih djela i preduzete radnje u njemu), jer prigovori takvog karaktera, u suštini, spadaju u žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pošto se takvim prigovorima kojim se osporavaju činjenični zaključci u obrazloženju presude osporava pravilnost tih činjeničnih utvrđenja. Također, navodi u žalbi apelantovog branioca da nije obrazložen motiv zbog koga je apelant pristupio udruženju za činjenje krivičnih djela, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim, jer cilj zbog koga je apelant pristupio udruženju je upravo pomaganje u činjenju krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja, koje okolnosti su obrazložene u pobijanoj presudi.

15. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da su utvrđene činjenice iz pravosnažnih presuda korištene prilikom donošenja odluke o visini pribavljene imovinske koristi koja se oduzima od optuženih i da je time počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, jer u žalbi nije konkretizirano koje činjenice su korištene, iz kojih presuda, da li su te činjenice korištene u odnosu na apelanta, te koja je bitna povreda odredaba krivičnog postupka počinjena, pa zbog odsustva konkretizacije, ovaj sud nije ni odlučivao o ovom žalbenom prigovoru.

16. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da Kantonalni sud, zasnivajući pobijanu presudu na iskazima svjedoka S.Č., M.Š. i E.A., nije poštovao pretpostavku nevinosti u odnosu na apelanta, jer on nije mogao učestvovati u odvojenim postupcima koji su se vodili protiv tih svjedoka povodom zaključenih sporazuma o priznanju krivice. Vrhovni sud je istakao da u krivičnim postupcima protiv S.Č., M.Š. i E.A. apelant nije imao svojstvo optuženog, jer je postupak protiv njih razdvojen i vođen odvojeno od konkretnog postupka, te, s tim u vezi, u tom postupku nije mogao imati ni niz prava koja proizlaze iz statusa optuženog, zagarantiranih odredbama ZKPFBiH, te odredbama člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH koja se sastoji u povredi prava na odbranu, jer je prvostepeni sud odstupio od načela neposrednosti pošto svjedok Dario Z. nije saslušan na glavnom pretresu, već je pročitan njegov iskaz iz istrage, a odbrani nije omogućeno da ga unakrsno ispita. Vrhovni sud je naveo da iz stanja u spisu proizlazi da je svjedoka Darija Z. prvostepeni sud pozivao više puta na zakazane glavne pretrese, da mu pozivi nisu uručeni, a provjerom na terenu utvrđeno je da on živi u Njemačkoj, na nepoznatoj adresi. S obzirom da je adresa ostala nepoznata i da se prisustvo ovog svjedoka na zakazane glavne pretrese nije moglo osigurati, prvostepeni sud je, u smislu člana 288. stav 2. ZKPFBiH, prihvatio da se iskazi ovog svjedoka iz istrage pročitaju pošto je našao da je dolazak na sud ovog svjedoka nemoguć, odnosno znatno otežan, jer su njegova adresa i mjesto prebivališta nepoznati, a nakon što su zapisnici ovog svjedoka pročitani odbrani je pružena prilika da potvrdi ili ospori iskaze ovog svjedoka date u istrazi.

18. Vrhovni sud je, suprotno žalbenim navodima branilaca apelanta i optuženog J.I.L., ocijenio da u pobijanoj presudi nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Vrhovni sud je utvrdio da je Kantonalni sud proveo opsežan dokazni postupak koji je obuhvatio i ispitivanje kako svjedoka optužbe, tako i svjedoka odbrane, te je izvršio uvid u brojne materijalne dokaze kako optužbe, tako i odbrane. U obrazloženju pobijane presude Kantonalni sud je sve dokaze ocijenio pojedinačno, te ih doveo u međusobnu vezu, a nakon toga izveo zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica iz kojih van razumne sumnje proizlazi da su optuženi u inkriminirano vrijeme počinili krivična djela za koja su osuđeni. Što se tiče navoda u žalbi branilaca apelanta i J.I.L., kojim je ukazano na kršenje principa in dubio pro reo u vezi sa ocjenom dokaza tvrdnjom da u postupku nije ponuđeno dovoljno dokaza koji bi ukazivali na to da su J.I.L. i apelant počinili krivična djela za koja su osuđeni pobijanom presudom, Vrhovni sud nalazi da se u okolnostima konkretnog slučaja ovaj prigovor odbrane optuženih ne može prihvatiti. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud nakon izvedenog opsežnog dokaznog postupka donio odluku o krivičnopravnoj odgovornosti J.I.L. i apelanta i za to dao argumentirano obrazloženje iz koga proizlazi zaključak o dokazanosti odlučnih činjenica, te da, nasuprot tvrdnjama branilaca optuženih u žalbi, one nisu ostale nerazriješene u smislu principa in dubio pro reo, to je Vrhovni sud žalbene navode da je na taj način činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno ocijenio neosnovanim.

19. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da krivično djelo udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. KZFBiH ima dva osnovna oblika ispoljavanja, i to organiziranje grupe ljudi koja ima cilj vršenje krivičnih djela predviđenih u KZFBiH, ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi činjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana posebna kazna (stav 1), ili u postajanju pripadnikom takve grupe (stav 2). Organiziranje grupe je djelatnost stvaranja nove ili iskorištavanja postojeće organizacije ili grupe ljudi. Kod stvaranja učinilac pronalazi, povezuje ili animira više lica za plan kriminalne djelatnosti kojim pridobija saglasnost drugih lica da u sastavu grupe pristupe vršenju jednog ili više krivičnih djela. Iskorištavanje je preusmjeravanje djelovanja neke postojeće organizacije ili grupe ljudi koja je prethodno osnovana za vršenje dozvoljenih ili nedozvoljenih djelatnosti i ciljeva i njeno usmjeravanje u vršenje krivičnih djela koja su obuhvaćena kriminalnim planom. Djelo je u ovom osnovnom obliku svršeno samim momentom povezivanja više lica (najmanje tri lica) oko zajedničke ideje, zamisli ili cilja vršenja krivičnih djela. Postajanje pripadnikom grupe je stupanje u članstvo grupe, usmeno ili pismeno izjašnjavanje o članstvu u grupi ili neposredno faktičkim putem preduzimanje pojedinih djelatnosti kojima se ostvaruje kriminalni cilj zbog čijeg ostvarenja je i osnovana takva grupa. Pri tome oblik organiziranja i unutrašnja organizaciona struktura nemaju značaj za postojanje djela. Djelo postoji već samim procesom organiziranja i nije nužno da je formirana čvrsta organizacija i da je ona već počela i formalno djelovati. Dakle, organizator odgovara za samo stvaranje grupe ili udruženja, ali i za svako djelo koje izvrši udruženje, dok član grupe odgovara za samo pripadništvo grupi ili udruženju, a njegova odgovornost se temelji na tome što je svjesno i voljno pristupio organizaciji čiji su mu kriminalni ciljevi poznati. Subjektivni elementi djela su, pored umišljaja, i namjera usmjerena na vršenje krivičnih djela.

20. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud u pobijanoj presudi obrazložio na str. od 562. do 573. zašto nije prihvatio iskaze svjedoka Ž.K., A.B., M.M., D.S., koji su suprotni iskazima svjedoka S.Č., M.Š., E.A., P.J. i drugih svjedoka i zašto je povjerovao iskazima svjedoka S.Č., M.Š., E.A., P.J. i drugih svjedoka, pa navedeno obrazloženje kao valjano u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Dakle, činjenično stanje iz izreke pobijane presude, opisano pod tačkom A. i to da je J.I.L. organizirao udruženje za vršenje krivičnih djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja sa ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi i sa određenim ulogama i zadacima pripadnika udruženja radi vršenja krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja, a da su članovi udruženja za vršenje krivičnih djela postali apelant i sada osuđena lica S.Č., M.Š. i E.A., koji su prihvatanjem da izvršavaju radnje koje im je organizator stavio u zadatak, u stvari, izrazili svoju saglasnost da učestvuju u radu ovog udruženja i pri tome su znali za međusobno postojanje, Kantonalni sud je na nesumnjiv način utvrdio na osnovu svih izvedenih dokaza. Iskazi pobrojanih svjedoka optužbe u odnosu na sve radnje iz tačke A. izreke prvostepene presude su detaljno analizirani i pravilno ocijenjeni kao vjerodostojni i o tome su dati valjani razlozi, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Prigovori odbrane kojim se dovodi u pitanje kredibilitet svjedoka optužbe S.Č., M.Š. i E.A. tvrdnjom da se radi o svjedocima saučesnicima koji su zaključili sporazume o priznanju krivice samo da bi izašli iz pritvora, te da lažno terete optužene i za Vrhovni sud su neprihvatljivi. Ovo posebno ako se ima u vidu činjenica da se ne radi o jednom ili nekoliko svjedoka koji terete optužene, već da se radi o zaista velikom broju svjedoka, koji su svojim iskazima teretili optužene, a izvjesne razlike u njihovim iskazima, na koje ukazuju branioci u žalbama, ne odnose se na bitne činjenice i one ne mogu dovesti u sumnju pravilnost zaključka prvostepenog suda o istinitosti njihovih svjedočenja. Također, nasuprot iznesenim žalbenim navodima branitelja apelanta i J.I.L., Kantonalni sud je pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje iz izreke presude opisano pod tačkom B. i to da je u inkriminiranom periodu J.I.L. kao službeno lice - federalni ministar u Ministarstvu iskoristio službena ovlaštenja kao odgovorno lice da bi sebi i drugima pribavio protivpravnu imovinsku korist, tako što je kao službeno lice, postupajući po planu udruženja za vršenje krivičnih djela koje je sam organizirao i osmislio plan, koristeći se ovlaštenjima iz člana 28. stav 4. Zakona o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju koja odredba propisuje da „Federalno ministarstvo vrši obračun novčanih podrški za klijente čiji su zahtjevi blagovremeni, osnovani i potpuni i rješenjem odobrava i određuje visinu novčanih podrški koje pripadaju klijentu", suprotno članu 57. Zakona o organizaciji organa uprave u Federaciji BiH koji ministru stavlja u obavezu da savjesno i odgovorno vrši povjerenu mu funkciju, koji popisuje da je ministar lično odgovoran za njeno vršenje i za rad ministarstva kojim rukovodi, preduzimao radnje radi ostvarenja ličnog interesa ili interesa članova udruženja, koji se ogleda u stjecanju protivpravne imovinske koristi sebi i pripadnicima udruženja za vršenje krivičnih djela na taj način što je nakon što su pripadnici udruženja za vršenje krivičnih djela dogovorili sa poljoprivrednicima da će dobiti podsticaj za izvoz šljiva i krastavaca, te za kapitalna ulaganja (za period od 1. juna 2019. do 31. decembra 2011. godine) pod uvjetom da vrate polovinu dobijenih sredstava, donosio rješenja o dodjeli podsticaja poljoprivrednicima koji su pristali da vrate pola sredstava, na osnovu kojih je vršen obračun i isplata klijentima, te je posredstvom članova udruženja nakon isplate sredstava podsticaja organizirao naplatu od korisnika podsticaja polovine dijela na koji su se obavezali. Naime, u pobijanoj presudi Kantonalni sud je posebno i detaljno analizirao iskaze svjedoka S.Č., M.Š. i E.A. (vezano za tačku B. izreke presude), pa je utvrdio da je apelant kao savjetnik ministra i član udruženja javljao svjedocima S.Č., M.Š. i E.A. kada će biti raspisana javna objava, što su oni javljali poljoprivrednicima sa kojim su prije raspisivanja javnog poziva dogovorili dodjelu podsticaja i vraćanje polovine odobrenog podsticaja za izvoz i kapitalna ulaganja koja su izvršena u periodu od 1. juna 2010. do 31. decembra 2011. godine da bi mogli podnijeti aplikaciju, jer su rokovi za prijavu bili kratki (pet do 15 dana), te je za poljoprivrednike čija dokumentacija nije bila u redu davao upute kako da upotpune dokumentaciju radi dobivanja podsticaja (potvrdio svjedok Ahmet S., kao i drugi svjedoci navedeni u obrazloženju pobijane presude) i nakon toga im je javljao kada je optuženi J.I.L. donio rješenja za ta lica, te kada su podsticaji isplaćeni da bi oni mogli otići kod poljoprivrednika sa kojim su obavili razgovor i koji su pristali na ponuđene uvjete po novac. Dakle, nesumnjivo je utvrđeno da je J.I.L. nakon što su pripadnici udruženja za vršenje krivičnih djela dogovorili vraćanje jedne polovine sredstava od podsticaja, iskorištavajući svoj službeni položaj, kao federalni ministar poljoprivrede donosio rješenja kojim je tim poljoprivrednicima odobravao podsticaj, te je utvrđeno da je i apelant obećao Zdravku G., koji mu je predao dokumentaciju za dodjelu podsticaja za kapitalna ulaganja, da će dobiti podsticaj ako pristane na vraćanje polovine dobijenih sredstava, pa kada je pristao, dobio je rješenje, a sredstva su mu isplaćena u tri rate. Novac za jednu ratuje predao lično apelantu, a za ostale dvije rate njegovim povjerenicima Daliboru B. i Ivanu P., što je Kantonalni sud utvrdio na osnovu iskaza svjedoka Marine G., Andrije Z. i Darija Z. i za to je dao detaljne razloge na strani od 373. do 379. obrazloženja pobijane presude, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud.

21. Također, na osnovu iskaza navedenih svjedoka i svjedoka Bešća A. i Josipa J. utvrđeno je da je apelant u dogovoru sa J.I.L. uzimao u rad zahtjeve onih korisnika sa kojim je već postignut sporazum o vraćanju sredstava, uvjetujući isplatu podsticaja vraćanjem polovine doznačenih sredstava. Tako je svjedok E.A. izjavio da je zajedno sa M.Š. otišao u Sarajevo u Ministarstvo, da je obavijestio J.I.L. o poljoprivrednicima koji su pristali da vrate pola sredstava koja će im se odobriti na ime podsticaja za kapitalna ulaganja i da je J.I.L. rekao apelantu da odmah uzme te predmete u rad, što je apelant i uradio. Svjedoci Bešćo A. i Josip J. su izjavili da je J.I.L. predložio da Komisija za ruralni razvoj predmete uzima u rad po metodi slučajnog uzorka i da se uzimaju predmeti u rad koje će odabrati apelant, da je E.A. bio predsjednik, a Jukić i apelant članovi te komisije, te da su tako i radili, dok je na osnovu iskaza svjedoka Jasmine Š., Mervana H. i Jasenka J. utvrđeno da su zahtjevi u Ministarstvo dostavljani, jer je tako pisalo u javnom pozivu, u zatvorenim kovertama na kojima je trebalo naznačiti „za Komisiju, ne otvarati“, tako da ti zahtjevi na protokolu nisu otvarani, već su dostavljani apelantu i sve vezano za te zahtjeve radila je Komisija za ruralni razvoj. Služba za plaćanje je dobijala samo izvještaj ko je koliko dobio na ime podsticaja, te podatke radnici te službe unosili su u kompjuter, a plaćanje je vršila Služba za finansije u okviru Ministarstva finansija. U skladu sa odredbom člana III/1/11 u vezi sa članom III/4 Uputstva o načinu vođenja kancelarijskog poslovanja u organima uprave i službama u upravi FBiH, nisu se otvarale koverte samo u predmetima natječaja i konkursa, dok su se koverte za podsticaje u skladu sa navedenim uputstvom otvarale na protokolu, popisivala se sva dokumentacija koja je dostavljena uz zahtjev, formiran je spis, nakon čega je zaduživan predmetom stručni saradnik Službe za plaćanje koji je bio dužan provjeriti blagovremenost i urednost zahtjeva, te nakon toga samo zahtjeve koji ispunjavaju uvjete dostaviti Komisiji. Tada je već bio zatvoren javni poziv za podsticaje. Kantonalni sud je u obrazloženju presude vezano za tačku B. na str. od 179. do 191. i str. od 597. do 606. dao detaljne i u dovoljnoj mjeri argumentirane razloge, koje u svemu kao pravilne prihvata i Vrhovni sud. Naime, Kantonalni sud je u pobijanoj presudi posebno i detaljno analizirao iskaze svjedoka S.Č., M.Š. i E.A. (u vezi sa tačkom B. i podtačkama) vezano za dogovore oko isplate podsticaja, visine isplaćenog podsticaja, načina isplate, te prijema novca i sa aspekta sadržaja te iskaze doveo u vezu sa iskazom svjedoka Sulejmana S., koji je, također, detaljno analiziran (sa glavnog pretresa i iz istrage), a koji je izjavio da ga je ministar J.I.L. u drugoj polovini 2011. godine, prije objave javnog poziva, nazvao putem telefona iako se nisu poznavali, rekao mu je da će biti odobreni podsticaji za izvoz šljiva i da će doći njegov čovjek da razgovaraju u vezi sa tim. Taj čovjek je bio S.Č., koji mu je rekao da podsticaj iznosi 0,20 pfeninga po kilogramu, da podnese zahtjev za podsticaj, da će ministar udovoljiti tome zahtjevu ako 0,10 pfeninga po kilogramu odobrenog podsticaja vrati. Na isti način dobio je podsticaj 2012. i 2013. godine. Ovi svjedoci su u svojim iskazima naveli mjesto gdje su se sastali, a nakon što je svjedok pristao da vrati polovinu novca, optuženi J.I.L. je donio rješenje o isplati podsticaja, nakon čega su se S.Č. i Sulejman S. ponovo našli i ovaj mu je predao novac. Na isti način podsticaj za izvoz za 2011. i 2012. godinu dobila su privredna društva (nazivi i vlasnici navedeni u obrazloženju), što su potvrdili svjedoci A.H., M.Š., F.D., N.M., E.A. i N.U., koji su saglasno potvrdili da su polovinu novca za podsticaj koji im je odobren rješenjem koje je donio J.I.L. lično predali članovima udruženja za vršenje krivičnih djela.

22. Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud dao detaljno obrazloženje dokaza optužbe, dokaza odbrane optuženih, da je sve te dokaze obrazložio pojedinačno, u međusobnoj povezanosti i izveo zaključak o dokazanosti i nedokazanosti odlučnih činjenica. Istaknuto je da je na osnovu iskaza M.Š., E.A., A.S., T.B., N.M., M.G. i D.B. utvrđeno da, nakon što su članovi udruženja za vršenje krivičnih djela sa navedenim poljoprivrednicima dogovorili da će dobiti podsticaj za kapitalna ulaganja ako polovinu novca vrate, pa kada su pristali, J.I.L. je donio rješenja o dodjeli podsticaja, nakon čega su navedeni poljoprivrednici vratili polovinu dobijenog novca, koji im je isplaćen u tri rate, i to od svake rate vraćali su dio novca do ukupnog namirenja iznosa od pola dobijenog podsticaja. Vjerodostojnost iskaza ovih svjedoka optužbe ne može se osporiti argumentima iznesenim u žalbama branilaca optuženih. U vezi sa svim tačkama izreke pobijane presude, prvostepeni sud je dao detaljne razloge, i to u odnosu na apelanta za tačku B.5., na strani od 363. do 379, te za tačku B.6. na str. 456. do 500. obrazloženja pobijane presude, koje razloge je kao valjane u cijelosti prihvatio Vrhovni sud.

23. Vrhovni sud je ocijenio da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelant u potpunosti postupao po nalogu J.I.L. i da je radio sve ono što je od njega zahtijevao, što jasno ukazuje da je J.I.L. imao kontrolu nad njegovim radom. Što se tiče apelantove odbrane da nije član udruženja za vršenje krivičnih djela i da nije imao saznanja da pripada bilo kakvoj grupi ili udruženju, Kantonalni sud pravilno odbranu nije prihvatio, imajući u vidu da sama činjenica koju je apelant i priznao u svojoj odbrani da je postupao po nalogu J.I.L., jer je bio njegov savjetnik, ukazuje da je J.I.L. imao kontrolu nad njegovim radom, a također je nesumnjivo utvrđeno da je apelant ispunjavao naloge J.I.L. jer su bili članovi iste stranke u kojoj je J.I.L. bio potpredsjednik.

24. Također, žalbene navode branilaca apelanta i J.I.L. da se pobijana presuda zasniva na iskazima svjedoka M.G. i I.M., da je svjedok M.G. dala dva iskaza u kojim je različito svjedočila vezano za apelanta i da nije ocijenjen njen iskaz iz istrage, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim. Naime, iz pobijane presude jasno proizlazi da je Kantonalni sud prilikom obrazlaganja iskaza ovog svjedoka imao u vidu oba njena iskaza i da je zaključio da su ti iskazi identični u bitnim dijelovima, i to da je ona apelanta navela kao osobu koja je njenom suprugu obećala isplatu podsticaja pod uvjetom da vrati pola novca, u oba iskaza je potvrdila da je novac vraćan „Lijanovićima“ misleći pri tome na J.I.L. i njegove saradnike, i to tačno pola od onoga što je dobio, a pored obaveze da vrati polovinu novca, imao je i obavezu da prikuplja sredstva za stranku, te je potvrdila da je njen suprug imao susret sa apelantom u ugostiteljskom objektu u Bijelom Polju o čemu su svjedočili i svjedoci D.Z., D.B., A.Z. i apelant kao svjedok. Također, u obrazloženju je navedeno da je svjedok I.M. posvjedočio da mu je Z.G. rekao da je od njega traženo da vrati novac od podsticaja, a Kantonalni sud je u obrazloženju naveo zbog kojih razloga taj iskaz svjedoka I.M. smatra vjerodostojnim (strana 376, zadnji pasus, i 377, prvi pasus), koje obrazloženje kao valjano je prihvatio i Vrhovni sud.

25. Vrhovni sud je u presudi pojasnio i zašto su neosnovani žalbeni navodi da nije pravilno utvrđeno činjenično stanje vezano za pribavljenu imovinsku korist, jer nije provedeno vještačenje vještaka finansijske struke i da slijedom toga nije pravilno utvrđena visina pribavljene imovinske koristi. S tim u vezi je detaljno pojašnjeno, u odnosu na apelanta, da iz izmijenjene optužnice proizlazi da su J.I.L. i apelant zajedno sa sada osuđenim licima S.Č., M.Š. i E.A. pribavili imovinsku korist u ukupnom iznosu od 836.077,33 KM. Dalje je pojašnjeno da je apelant proglašen krivim za radnje opisane pod tačkom B.5. izreke presude (za koje je ostvarena imovinska korist u iznosu od 37.173,75), te da proizlazi da je navedenim radnjama pribavio imovinsku korist od 3.717,37 KM i za krivičnopravne radnje iz tačke B.6. izreke presude (za koje je ostvarena imovinska korist u iznosu od 20.000,00 KM), proizlazi da je navedenim radnjama pribavio sebi imovinsku korist u iznosu od 2.000,00 KM, odnosno proizlazi da je apelant pribavio imovinsku korist u ukupnom iznosu od 5.717,37 KM (10% od imovinske koristi ostvarene za radnje koje je počinio opisane u tač. B.5. i B.6). Kantonalni sud je ocijenio i prigovor branilaca optuženih da u ovom predmetu nije provedeno finansijsko vještačenje radi utvrđivanja visine imovinske koristi, pa je pravilno zaključio da za proste računske operacije nije bilo potrebno određivanje vještačenja. Naime, na osnovu iskaza svjedoka poljoprivrednika koji su dobili podsticaj i polovinu sredstava vratili (S.S., A.H., F.D., M.G., A.S., T.B., N.M. i N.U., te materijalnih dokaza: rješenja o dodjeli podsticaja i finansijske dokumentacije koja se odnosi na njihovu isplatu) utvrđena je ukupna visina ostvarene imovinske koristi za svaku tačku izmijenjene optužnice, pa je zbrajanjem tih iznosa vezano za osuđujući dio presude, koji su nesumnjivo utvrđeni tokom postupka, sa sigurnošću utvrđena visina ukupno ostvarene imovinske koristi, te imovinske koristi koju su ostvarili J.I.L. i apelant. Imajući u vidu navedeno, suprotni žalbeni navodi branilaca apelanta i J.I.L. kojim se osporavaju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, ponavljanjem odbrane sa glavnog pretresa i davanjem vlastite ocjene izvedenih dokaza, iskaza saslušanih svjedoka optužbe i odbrane i priložene pismene dokumentacije Vrhovni sud ocjenjuje kao neosnovane.

26. Dalje, Vrhovni sud je naveo da iz pravosnažnih presuda Kantonalnog suda proizlazi da je postupak u odnosu na tada optužene S.Č., M.Š. i E.A., nakon što su sa tužiocem zaključili sporazume o priznanju krivice, razdvojen i da su pravosnažnim presudama osuđeni zbog krivičnih djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH u stjecaju sa produženim krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. i čl. 33, 54. i 55. istog zakona. Pravilno je Kantonalni sud našao da činjenica koju su osuđeni S.Č., M.Š. i E.A. izjavili prilikom svjedočenja, koje je uslijedilo nakon pravosnažnosti navedenih presuda da su u potpunosti postupali po nalogu J.I.L. i da su radili sve što je od njih zahtijevao, jasno ukazuju da je J.I.L. imao kontrolu nad njihovim radom i da je postupao kao organizator udruženja za vršenje krivičnih djela. Također, pravilno Kantonalni sud nije prihvatio odbranu J.I.L. i apelanta da su svjedoci S.Č., M.Š. i E.A. dali iskaz pod pritiskom, da su priznali krivicu i zaključili sporazume, jer su se nalazili u pritvoru i da su to uradili sa namjerom da im se pritvor ukine, jer su, kako je to navedeno na strani 7. ove presude, navedeni svjedoci na glavnom pretresu propisno upozoreni na prava i obaveze, da nisu imali primjedaba na tok ispitivanja, a odbrani je omogućeno da ih ispita unakrsne i dodatno, te da su oni tom prilikom izjavili da su dobrovoljno zaključili sporazume i da nije na njih u tom pogledu, kao i vezano za svjedočenje bilo pritisaka ili ucjena.

27. Imajući u vidu navedeno, neosnovano se izjavljenim žalbama osporavaju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, jer je Kantonalni sud dao jasne i uvjerljive razloge u obrazloženju pobijane presude za svoj zaključak, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud. Pri tome je Vrhovni sud ocijenio i ostale navode iz izjavljenih žalbi, ali je našao da se njima ne osporavaju odlučne činjenice i da se tim navodima ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja.

28. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode da u tački A. izreke pobijane presude nisu opisani elementi krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela, niti su u tački B. izreke pobijane presude opisani elementi produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja. Istaknuto je da krivična djela za koje su J.I.L. i apelant proglašeni krivim u ovom slučaju, tako kako su opisana u izreci pobijane presude, sadrže sva objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. st. 1. i 2. KZFBiH i produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. i članom 55. istog zakona i produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. i čl. 33, 54. i 55. istog zakona. Upravo su tako ova djela ocijenjena u pobijanoj presudi, pa nije moguće prihvatiti tvrdnje iz žalbi da u izreci presude (tačka A) nisu opisani elementi krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela, niti su u tački B. izreke pobijane presude opisani elementi produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja i da slijedom toga radnje navedene u izreci presude za koje su optuženi proglašeni krivim ne predstavljaju krivična djela koja im se stavljaju na teret i za koja su osuđeni pobijanom presudom.

29. Što se tiče apelanta, u njegovim radnjama bliže navedenim u izreci pobijane presude pod tačkom A. stekla su se zakonska obilježja krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 2. KZFBiH u vezi sa članom 59. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama KZFBiH, jer je ovaj optuženi (kao i osuđeni S.Č., M.Š. i E.A.) postao pripadnik udruženje za vršenje krivičnih djela, koje je organizirao J.I.J. Pri tome je Kantonalni sud pravilno utvrdio da je kod ovog optuženog postojala svijest da pripada udruženju za vršenje krivičnih djela, kao i izražena spremnost da vrši krivična djela kao pripadnik udruženja, da je bio svjestan svoga djela čije izvršenje je htio, te da je, dakle, postupao sa direktnim umišljajem.

30. Nasuprot iznesenim žalbenim navodima, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno Kantonalni sud primijenio krivični zakon kada je našao da su se u apelantovim radnjama, opisanim u tački B, B.5. i B.6., stekla zakonska obilježja produženog krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja pomaganjem iz člana 383. stav 3. KZFBiH u vezi sa stavom 1. i čl. 33. i 55. istog zakona. Pri tome je pravilan zaključak Kantonalnog suda da je apelant postupao sa direktnim umišljajem, jer je bio svjestan da J.I.L. čini krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja, koje mu donosi protivpravnu imovinsku korist u iznosu većem od 50.000 KM i bio je svjestan da on svojim radnjama, kao pripadnik udruženja za vršenje krivičnog djela, doprinosi izvršenju toga djela i da je to htio.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

31. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije. Apelant tvrdi da u izreci prvostepene presude nisu opisani elementi krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela (član 340. KZFBiH) i krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja (član 383. KZFBiH) pa da je zbog toga materijalno pravo proizvoljno primijenjeno. U vezi sa krivičnim djelom udruživanje radi činjenja krivičnih djela, ističe da mu je stavljeno na teret da se skupa sa E.A., S.Č., M.S. i drugim njemu poznatim osobama udružio radi činjenja krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja. Međutim, nisu svi saoptuženi određeni kao saizvršioci u svim podtačkama tačke B. izreke prvostepene presude, odnosno nije ispunjen uvjet o postojanju najmanje tri osobe koje se udružuju radi činjenja krivičnih djela - podtačke 5.B. i 6.B. (apelant i optuženi J.I.L.). U odnosu na krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja, apelant tvrdi da nije navedeno suprotno kojim propisima je navodno postupao prilikom donošenja ili uvjeta za donošenje rješenja iz podtačaka tačke B. Izreke, odnosno koji su to interesi službe suprotno kojim je postupao vršeći funkciju koju je obavljao u spornom periodu i u čemu se ogledalo to postupanje suprotno interesima službe, te na koji način je sve to imalo utjecaja na donošenje rješenja. Također ističe da u izreci prvostepene presude nedostaje blanketna norma iz koje proizlaze njegova službena ovlaštenja. Apelant tvrdi da je u prvostepenoj presudi proizvoljno primijenjen član 22. stav 2. Zakona o novčanim podrškama, odnosno da je citirana odredba preširoko tumačena. U prilog ovoj tvrdnji apelant se pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 2809/12 od 24. maja 2013. godine. Po njegovom mišljenju, citirana odredba ne govori o tzv. visini podsticaja i nomenklaturi poticajnih proizvoda, kako se to navodi u prvostepenoj presudi, nego isključivo o uvjetima i načinu ostvarivanja novčanih podrški, a koje su i bile propisane posebnim propisom (apelant je u apelaciji pobrojao pravilnike iz 2011, 2012. i 2013. godine i ukazao na njihove, po njegovom mišljenju, relevantne odredbe). U ovom dijelu je ukazao i da su oni podlijegali proceduri donošenja i bili predmet kontrole i Ureda za zakonodavstvo, te da nisu predstavljali isključivu odluku ministra. Nadalje, apelant tvrdi i da su redovni sudovi pogrešno tumačili i primijenili Uputstvo o načinu vršenja kancelarijskog poslovanja u organima uprave. Po njegovom mišljenju, član 11. predmetnog Uputstva ne govori eksplicitno samo o licitacijama i natječajima nego ostavlja i druge mogućnosti kroz navode: „ i slično”, odnosno ostavlja mogućnost objave javnog poziva kakav je i objavljen. Po apelantovom mišljenju, redovni sudovi su zanemarili član 28. stav 5. Zakona o novčanim podrškama kojim je određeno da se zahtjevi koji se odobre prosljeđuju Federalnom ministarstvu finansija - Sektoru trezora za isplatu. U vezi s tim, ukazuje da je čl. 18. do 20. Zakona o novčanim tokovima uređeno pitanje novčanih podrški po modelu ruralnog razvoja, odnosno da se samo ove odredbe mogu primijeniti na navedeni model, usljed čega je došlo i do povrede presumpcije nevinosti i načela in dubio pro reo.. Dalje, apelant ističe da je tokom postupka ukazivao da postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, jer postupak potvrđivanja optužnice nije proveden prema zakonom propisanoj proceduri. Naime, optužnica je u ovom predmetu potvrđena Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0K 014378 15 Kps od 21. decembra 2015. godine. Nakon podnesenih prethodnih prigovora odbrane J.I.L. (prvoosuđenog), sudija za prethodno saslušanje je dopisom broj 03 0 K 014378 15 Kps od 11. januara 2016. godine od Tužilaštva tražio dopunu optužnice, očito uvažavajući istaknute prethodne prigovore odbrane. Međutim, sudija za prethodno saslušanje je o ovim prigovorima u trenutku njihovog podnošenja morao odlučiti rješenjem, u smislu člana 248. stav 3. ZKPFBiH, gdje se daje i pouka da protiv rješenja kojim se odlučuje o prethodnim prigovorima žalba nije dopuštena. Dakle, u ovoj situaciji sudija za prethodno saslušanje je morao rješenjem uvažiti prethodne prigovore odbrane u odnosu na tačku B. 7. i 8. i odbaciti optužnicu u cijelosti ili u tom dijelu, a Tužilaštvo, ukoliko je to željelo, trebalo je podnijeti novu optužnicu na potvrđivanje, pa u nastavku eventualno tražiti spajanje postupaka, ali bi u toj situaciji odbrana imala pravo podnošenja prethodnih prigovora na tu novu optužnicu ili eventualno novu optužnicu samo u odnosu na tačke B. 7. i 8. Nakon podnesenih prethodnih prigovora, sudija za prethodno saslušanje je 11. januara 2016. godine od Tužilaštva tražio dopunu optužnice, pa nakon što je to Tužilaštvo i učinilo, rješenjem od 22. januara 2016. godine, prethodni prigovori su odbijeni kao neosnovani. Apelant tvrdi da je došlo do povrede prava na obrazloženu sudsku odluku prilikom donošenja prvostepene presude, pa da je neprihvatljiv stav Vrhovnog suda kako prvostepena presuda sadrži obrazloženje, a da se žalbom pobija pravilnost činjenične osnove prvostepene presude. Apelant u suštini tvrdi da mu je pravo iz člana 13. Evropske konvencije prekršeno, jer se Vrhovni sud nije ni upustio u ispitivanje suštine njegovih žalbenih navoda. Povreda prava iz člana 14. Evropske konvencije, po apelantovim tvrdnjama, proizlazi iz činjenice da je Vrhovni sud, odlučujući o njegovoj žalbi, odstupio od dotadašnje prakse u istim predmetima a da za to nije ponudio valjano obrazloženje.

b)Odgovor na apelaciju

32. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su činjenice na kojima se zasniva presuda tog suda i materijalni propisi na koje se pozvao navedeni u toj presudi, te da bi stoga bilo suvišno obrazlaganje apelacije. Vrhovni sud smatra da su u ovom krivičnom postupku u svemu ispoštovana apelantova prava, tako da nije došlo do povrede člana II/2, II/3.e) i II/4. Ustava BiH, te članova blanketnih propisa navedenih na strani 5. u apelaciji, slijedom čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

33. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je nakon uvida u spis tog suda i presudu od 16. januara 2018. godine utvrdio da su dokazi provedeni pred prvostepenim sudom ocijenjeni u smislu člana 296. stav 2, kao i člana 305. stav 7. ZKPFBiH, da se taj sud pri donošenju odluke rukovodio članom 3. istog zakona, te, po ocjeni tog suda, nisu učinjene povrede na koje se apelant poziva, pa time nije došlo do povrede prava na pravično suđenje garantirano članom 6. Evropske konvencije. Kantonalni sud se pozvao na razloge navedene u presudi tog suda od 16. januara 2018. godine u kojoj su dati odgovori na sve prigovore odbrane koje apelant ponavlja u navedenoj apelaciji. Pošto nije utvrdio povredu apelantovog prava u krivičnom postupku, smatra da nije došlo do nepravilne primjene ZKPFBiH, pa prema tome da nije došlo do povrede ljudskih prava i sloboda utvrđenih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. V.Relevantni propisi

34. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 340. st. (1) i (2) Udruživanje radi činjenja krivičnih djela (1)Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju činjenja krivičnih djela propisanih zakonom u Federaciji ako za takvo organiziranje ili udruživanje radi činjenja pojedinog krivičnog djela nije propisana posebna kazna, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina (2) Ko postane članom grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do "tri" godine.

Član 383. st. (1) i (3) Zloupotreba položaja ili ovlašćenja (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja iskorišćavanjem svog službenog položaja ili ovlašćenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili ne obavivši svoje službene dužnosti, pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

(3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000 KM, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine.

35. Zakon o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/10 i 99/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju („Službene novine Federacije BiH“ broj 42/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 20. stav (2) (2) Uvjete i način ostvarenja novčane podrške po modelu ruralnog razvoja propisat će federalni ministar poljoprivrede posebnim propisom.

Član 22. stav (2) (2) Uvjete i način ostvarenja novčanih podrški po modelu ostalih vrsta podrški propisat će federalni ministar poljoprivrede posebnim propisom.

Član 28.

(1) Klijent koji ispunjava uvjete za ostvarivanje novčanih podrški po modelu kapitalnih ulaganja, modelu ruralnog razvoja, modelu podrške dohotku i modelu ostalih vrsta podrški podnosi zahtjev i propisanu dokumentaciju Federalnom ministarstvu poljoprivrede.

(2) Federalno ministarstvo poljoprivrede, na osnovu Programa podrški i posebnog propisa za svaki pojedini model novčane podrške iz stava (1) ovog člana, prima zahtjeve, vrši provjeru dokumentacije, obrađuje predmete i utvrđuje činjenično stanje na terenu.

(3) Kantonalna ministarstva i njihove stručne službe, odnosno kantonalni poljoprivredni zavodi u postupku realizacije novčane podrške po modelima iz stava (1) ovog člana, u slučajevima kada je to propisano Programom podrški i posebnim propisom mogu utvrditi činjenično stanje na terenu.

(4) Nakon obrade i provjere dostavljene dokumentacije Federalno ministarstvo poljoprivrede vrši obračun novčanih podrški za klijente čiji su zahtjevi blagovremeni, osnovani i potpuni i rješenjem odobrava i određuje visinu novčanih podrški koje pripadaju klijentu. Rješenje kojim se odobrava i određuje visina novčanih podrški konačno je u upravnom postupku i protiv njega nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor tužbom kod Kantonalnog suda u Sarajevu.

(5) Zahtjevi koji se odobre prosljeđuju se Federalnom ministarstvu finansija - Sektor Trezora na isplatu.

(6) Federalno ministarstvo poljoprivrede donosi konačno rješenje kojim odlučuje o zahtjevima koji su pristigli kao neblagovremeni, nepotpuni ili neosnovani.

Protiv rješenja Federalnog ministarstva poljoprivrede nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor tužbom kod Kantonalnog suda u Sarajevu.

(7) Stručni nadzor nad realizacijom novčanih podrški iz stava (1) ovog člana vrše po potrebi i službenici Federalnog ministarstva poljoprivrede koje ovlasti federalni ministar poljoprivrede.

36. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 243. stav (1) Odlučivanje o optužnici (1) Odmah po prijemu optužnice sudija za prethodno saslušanje ispitat će da li je sud nadležan, postoje li okolnosti iz člana 239. stav (1) tačka d) ovog Zakona, te je li optužnica propisno sastavljena (član 242. ovog Zakona). Ukoliko sud nađe da optužnica nije propisno sastavljena postupit će se u skladu sa članom 162. st. (3) i (4) ovog Zakona.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 014378 18 Kž 12 od 29. augusta 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. oktobra 2019. godine a apelacija je podnesena 3. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

41. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6, 13. i 14. Evropske konvencije.

42. Ustavni sud najprije podsjeća da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 4579/19 od 7. aprila 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odlučio o apelaciji koju je protiv istih presuda ponio J.I.L., saoptuženi u konkretnom krivičnom predmetu, i u toj odluci Ustavni sud je zaključio da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

43. U navedenoj odluci Ustavni sud je ispitao apelacione navode J.I.L., između ostalog, koji su se u suštini svodili na tvrdnje da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da su prekršeni pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo, te da osporene odluke ne sadrže valjano obrazloženje u pogledu odlučnih činjenica. Ustavni sud je u navedenoj odluci, nakon navođenja standarada vezanih za pravo na pravično suđenje, u odnosu na navode o načinu na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo i utvrdili činjenično stanje, istakao:

„104. Kada je u pitanju primjena KZFBiH, apelant tvrdi da nedostaju bitni elementi bića oba krivična djela za koja je proglašen krivim. U vezi sa krivičnim djelom udruživanje radi činjenja krivičnih djela, apelant tvrdi da nije utvrđeno kako je pozvao navodne pripadnike udruženja da postanu njegovi članovi, nisu utvrđeni zadaci koji su bili povjereni članovima udruženja, nisu svi saoptuženi učestvovali u izvršenju radnji za koje je proglašen krivim, odnosno u odnosu na svaku od radnji ne postoji uvjet od najmanje tri osobe koje se udružuju radi činjenja krivičnih djela.

105. U odnosu na krivično djelo zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja, apelant tvrdi da nije utvrđeno suprotno kojim propisima je postupao prilikom donošenja rješenja o dodjeli novčanih podrški, koje interese službe je povrijedio, da s tim u vezi nedostaje i blanketni propis, kao i da nije jasno na koji način su navodni članovi udruženja doprinijeli svojim djelovanjem zloupotrebi njegovih ovlaštenja.

106. U ovom dijelu apelant tvrdi i da su redovni sudovi pogrešno i preširoko, odnosno na njegovu štetu tumačili Zakon o novčanim podrškama, te Uputstvo o kancelarijskom poslovanju. U vezi s tim je istakao da su uvjeti i načini ostvarivanja novčanih podrški bili propisani pravilnicima koje je donio i koji su bili podvrgnuti proceduri donošenja u koju je bio uključen i Ured za zakonodavstvo. Najzad, po njegovom mišljenju, pogrešno je tumačeno i Uputstvo o kancelarijskom poslovanju, jer član 11. sadrži i riječ 'slično' koja je ostavljala mogućnost objavljivanja javnih poziva.“

44. Ustavni sud je s tim u vezi naveo i:

„109. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je identične navode apelant iznosio u toku postupka pred redovnim sudovima, te da su u vezi s njihovim odbijanjem kao neosnovanim u osporenim odlukama dati valjani razlozi i obrazloženja. Iz osporenih odluka proizlazi da je apelant, nakon imenovanja na funkciju ministra, za svoje savjetnike imenovao optuženog S.Š., te M.Š. a da im se od 2012. godine pridružio i E.A., da je u Ministarstvu organizirao sastanke na kojim im je dodjeljivao zadatke u vezi sa realizovanjem zloupotreba u dodjeli novčanih podrški, da su članovi udruženja imali zadatak da obilaze određene poljoprivrednike, odnosno da su imali zadatak da djeluju na tačno određenim područjima u FBiH, da su poljoprivrednike, odnosno potencijalne aplikante za novčanu podršku obilazili prije raspisivanja javnog poziva kako bi dogovorili povrat polovine od dobijenog podsticaja, da su ovaj novac prikupljali i predavali apelantu, odnosno licu koje je on odredio a za što su sami dobijali 10% od ovako prikupljenog novca. Slijedom navedenog, te imajući u vidu da je nesporno utvrđeno da je kod svih pripadnika udruženja postojala svijest da djelo vrše organizirano, samo činjenica da u preduzimanju svake od pojedinačno pobrojanih radnji u tački B. izreke prvostepene presude nisu istovremeno učestvovali i svi članovi udruženja, bez značaja je za postojanje krivičnog djela udruživanje radi činjenja krivičnih djela.

110. Nadalje, Ustavni sud zapaža da nije bilo sporno da je apelant radnje za koje je proglašen krivim preduzimao u vrijeme kada je obavljao funkciju ministra. Iz osporenih odluka proizlazi da su apelantova ovlaštenja ocijenjena shodno relevantnim odredbama Zakona o organizaciji uprave koji propisuje obaveze i odgovornosti ministra, te u vezi sa specifičnim ovlaštenjima i obavezama koja su mu dodijeljena Zakonom o novčanim podrškama. Slijedom navedenog, neosnovana je apelantova tvrdnja da redovni sudovi nisu utvrdili kojim propisima su utvrđena ovlaštenja koja je prekršio, odnosno suprotno kojim propisima nije postupao u interesu službe.

111. Osim toga, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant formalno postupao u granicama svojih ovlaštenja, ali da ova ovlaštenja nije koristio u interesu službe, već sa ciljem da za sebe i druge pribavi imovinsku korist. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je apelant, u skladu sa ovlaštenjima iz čl. 20. i 22. Zakona o novčanim podrškama, trebalo da donese propis o uvjetima i načinu ostvarivanja novčanih podrški, da je taj propis pravilnik, a da su uvjeti za dobijanje podsticaja, pored ostalog, nomenklatura podsticajnih proizvoda i visina podsticaja, te da je pravilnikom trebalo da bude propisana dokumentacija koju su poljoprivrednici obavezni podnijeti uz zahtjev za dobijanje podsticaja. Također, pravilnici su trebali sadržavati načelo proporcionalnosti, vrstu investicaja koje se podstiču, te mehanizme za obaveznu terensku kontrolu. Samo činjenica da sve navedeno nije i izričito pobrojano u citiranim zakonskim odredbama, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne znači da su ih redovni sudovi tumačili preširoko i na njegovu štetu. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da su pravilnici prolazili proceduru za donošenje, da su, pored ostalog, dostavljani i Uredu za zakonodavstvo, Ustavni sud zapaža da su dva svjedoka, uposlena u Ministarstvu u relavantnom periodu potvrdila da su pripremali nacrte pravilnika i dostavljali ih apelantu, ali da su im vraćani sa potpuno drugačijim sadržajem, koji je sačinjen u apelantovom kabinetu, tako da su oni samo mogli da ih prepišu. Također, a suprotno tvrdnjama apelanta, redovni sudovi su dali valjane razloge zbog čega javni poziv ne može predstavljati propis u smislu čl. 20. i 22. Zakona o novčanim podrškama. Pri tome ukazano je i da je u tački V javnog poziva bilo navedeno da se zahtjevi dostavljaju Ministarstvu, u tački VI da se dostavljaju u koverti sa naznakom 'ne otvaraj'. Ovakvo postupanje je ocijenjeno suprotnim Uputstvu o kancelarijskom poslovanju, koje ovakvu mogućnost propisuje za natječaje i licitacije. Da se dodjela podsticaja ne može smatrati 'sličnom situacijom' u smislu navedenog Uputstva, potvrdio je i sam apelant izjavivši da je naložio da se po prispjelim zahtjevima postupa odmah i hitno jer svi koji su predali zahtjeve ispunjavaju i uvjete. Također, da je postupano suprotno navedenom Uputstvu, kao i da su prispjeli zahtjevi selektivno birani i obrađivani, potvrdili su i svjedoci J.J. i J.Š. Slijedom navedenog neosnovana je i apelantova tvrdnja o preširokom tumačenju odredaba navedenog Uputstva.

112. Najzad, u prilog navedenim tvrdnjama apelant se pozvao na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2809/12 od 24. maja 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci zaključeno (vidi tačku 42) da postoji kršenje prava na pravično suđenje u vezi sa principom vladavine prava u situaciji kada redovni sudovi zakonsku odredbu (u konkretnom slučaju se radilo o odredbi koja je regulirala zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom) koja je rezultirala različitim tumačenjem i primjenom nisu tumačili i primijenili u korist stranke koja je u pitanju (apelanta u ovom predmetu). Ustavni sud smatra da nema razloga da se navedenim stavom rukovodi i u apelantovoj situaciji. Naime, izuzev vlastitog tumačenja relevantnih odredaba Zakona o novčanim podrškama i Uputstva o kancelarijskom poslovanju koje je suprotno stavu redovnih sudova, ni iz apelantovih navoda, kao ni iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da su navedene odredbe u istim ili sličnim situacijama tumačene različito, pa da su redovni sudovi propustili da ih tumače u apelantovu korist.

113. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka, a suprotno apelantovim tvrdnjama da on nakon potpisivanja rješenja nije imao nikakav utjecaj na isplatu dodijeljenih poticaja, proizlazi da su se rješenja o dodjeli novčanih poticaja u trezorsku aplikaciju radi isplate unosila u Federalnom ministarstvu poljoprivrede, a nakon čega je apelant kao ministar imao ovlaštenja da 'zakoči', odnosno otkoči 'isplate'. Iz osporenih odluka proizlazi i da apelant nije osporavao da je ova ovlaštenja i koristio. Također, u postupku je utvrđeno da je takvo ovlaštenje imao i optuženi S.Š. kao apelantov savjetnik. Sve navedeno potvrđeno je iskazom svjedoka T.F. Stoga, i zaključak redovnih sudova da je apelant zloupotrijebio ovlaštenja iz člana 28. stav 4. Zakona o novčanim podrškama prema kom federalno ministarstvo vrši obračun novčanih podrški i rješenjem odobrava i određuje visinu novčanih podrški ne ostavlja utisak proizvoljnosti.“

45. Dalje, Ustavni sud je u citiranoj odluci naveo da „(116) nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava“.

46. Pored toga, Ustavni sud je ispitao i navode J.I.L. o povredi načela in dubio pro reo, te je naveo:

„121. Imajući u vidu sve navedeno Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi imali sumnje u pogledu bilo kojeg dokaza u korist ili na štetu odbrane, odnosno da su povrijedili načelo in dubio pro reo. Također, proizlazi da je apelant imao mogućnost da svoje argumente suprotstavi argumentima optužbe, da su po njegovom prijedlogu izvedeni mnogobrojni dokazi (kako subjektivni, tako i objektivni) od kojih je neke, po njegovom zahtjevu, kako je i sam naveo, pribavljao prvostepeni sud, pa je neosnovana i apelantova tvrdnja da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, odnosno da je došlo do povrede principa jednakosti stranaka u postupku.

122. Nadalje, apelant je u opširnim navodima istakao da postupak potvrđivanja optužnice nije proveden u skladu sa zakonom,[…] .

125. Najzad, nedostaci u obavještenju o optužbi mogu se otkloniti u žalbenom postupku ako optuženi ima mogućnost da pred višim sudom predstavi svoju odbranu u pogledu izmijenjene optužbe i da ospori svoju osudu u pogledu svih relevantnih pravnih i činjeničnih aspekata (Dallos protiv Mađarske, st. 49-52, Sipavičius protiv Litvanije, st. 30-33, Župnik protiv Ukrajine, st. 39-43, I.H. i ostali protiv Austrije, st. 36-38, Juha Nuutinen protiv Finske, stav 33).

126. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da nije bio saslušan prije podizanja optužnice u odnosu na dvije tačke iz nje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud na osnovu uvida u spis utvrdio da je nakon potvrđivanja optužnice apelant podnio prethodne prigovore, navodeći da mu se potvrđenom optužnicom stavljaju na teret nove optužbe na koje se on nije nikada izjasnio. Zbog toga, sudija za prethodno saslušanje je pozvao kantonalnog tužioca da otkloni formalne nedostatke u optužnici, pa je tužilac, u skladu sa zahtjevom suda, ispitao apelanta na navedene okolnosti i zapisnik o njegovom saslušanju dostavio sudu. Nakon toga prvostepeni sud je odbio prethodne prigovore, nalazeći da su ispitivanjem apelanta na navedene krivičnopravne radnje otklonjene procesne smetnje koje su ukazivale na formalne nedostatke u optužnici. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da samo da kantonalni tužilac nije postupio po uputama suda, prvostepeni sud bi, a kako apelant tvrdi, morao odbaciti optužnicu i tužiocu bi tada ostala mogućnost da podigne novu ili izmijenjenu optužnicu. Apelant u apelaciji ne tvrdi da nije postupljeno na opisani način, pa suprotno njegovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da se radilo o propustu koji nije mogao biti otklonjen u daljnjem toku postupka i koji je mogao imati učinak da postupak protiv njega ne zadovoljava kriterij pravičnosti, odnosno da se radilo o dopunjenoj i nepotvrđenoj optužnici, pa da je postojala prepreka da se uopće vodi krivični postupak protiv njega.“

47. Imajući u vidu da apelant podnesenom apelacijom, kojom je osporio identične odluke kao i J.I.L. sa skoro identičnim navodima, u pogledu eventualne povrede prava na pravično suđenje nije istakao nikakve nove okolnosti u odnosu na one koje je J.I.L. već isticao u navedenom predmetu, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 4579/19 od 8. aprila 2021. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se, umjesto posebnog obrazloženja, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci (tač. od 100. do 131), budući da se oni u cijelosti mogu primijeniti i na konkretan predmet.

Pravo na efektivni pravni lijek

48. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek. S obzirom na to da apelant tvrdi da mu je ovo pravo prekršeno, jer Vrhovni sud nije razmotrio njegove žalbene navode, proizlazi da povredu ovog prava apelant vezuje za povredu prava na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio mogućnost izjavljivanja žalbe Vrhovnom sudu koji je nadležan da preispita kako činjenične, tako i pravne navode iz osporene presude, odnosno da je apelant imao na raspolaganju i da je koristio efektivni pravni lijek. Činjenica da je Vrhovni sud, a suprotno apelantovim navodima, nakon detaljnog ispitivanja svih žalbenih navoda zaključio da su neosnovani i, s tim u vezi, ponudio relevantne i dovoljne razloge, koje je Ustavni sud već ispitao u ovoj odluci u vezi sa pravom na pravično suđenje i zaključio da se radi o valjanim razlozima i obrazloženjima, upućuju na zaključak da je apelant nezadovoljan ishodom žalbenog postupka, a ne da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje.

49. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje i da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

50. Apelant tvrdi i da je diskriminiran jer je Vrhovni sud odustao od svoje prakse u tumačenju elemenata bića krivičnog djela zloupotreba službenog položaja ili ovlaštenja, odnosno da je diskriminiran zbog načina na koji je primijenjeno materijalno pravo u njegovom slučaju u odnosu na druge optužene koji su se nalazili u istoj situaciji. S tim u vezi je ukazao na dvije presude Vrhovnog suda. Po njegovom mišljenju, dikriminatorski odnos se ogleda i u činjenici da je Vrhovni sud odustao od svog stava da, ako u prvostepenoj presudi nisu ocijenjene razlike u iskazima koje su svjedoci dali u istrazi i na glavnom pretresu, a niti bitne razlike u iskazima svjedoka koje su dali na glavnom pretresu, postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k)

ZKP FBiH.

51. Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim situacijama na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) i ukoliko taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja.

52. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantovi navodi o različitoj sudskoj praksi, zbog specifičnih okolnosti svakog pojedinog predmeta, ne mogu biti dokaz da je on diskriminiran. Čak i slučaju da je isti sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne bi predstavljalo diskriminaciju, imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. Naime, u ovoj odluci su već detaljno ispitani apelantovi navodi u vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava, kao i navodi koji su se ticali dokaznog postupka (konkretno i iskaza svjedoka M.Š., E.A. i S.Š. na koje apelant i u ovom dijelu ponovno ukazuje) i Ustavni sud nije našao proizvoljnost, kako je to obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3967/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 37, dostupna na www.ustavnisud.ba).

53. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

54. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, kao i apelantove navode, koji su, kako je već konstatirano, u suštini identični navodima J.I.L. i koji se, štaviše, i ne odnose na apelanta lično. Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati, jer smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, kao redovni sudovi, dali logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i stava 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što upućuje na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.

56. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer je apelant imao na raspolaganju i koristio je efektivni pravni lijek - žalbu na prvostepenu presudu koju je drugostepeni sud detaljno ispitao i, s tim u vezi, ponudio valjane razloge i obrazloženja, pa samo činjenica da apelant nije zadovoljan odlukom o njegovoj žalbi ne pokreće pitanje djelotvornosti ovog pravnog lijeka.

57. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, jer apelant nije pružio bilo kakve argumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje o diskriminaciji.

58. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4690/19 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio