Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2121/21 (S. A.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2121/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-2121/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Suad Aličić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Suad Aličić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 K 333528 21 Kž od 21. aprila 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suad Aličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 15. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 K 333528 21 Kž od 21. aprila 2021. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, „do donošenja odluke po apelaciji stavio van snage poziv za evidentiranje zaštitne mjere – oduzimanja vozačke dozvole, odnosno kojom bi Ustavni sud prolongirao izvršenje sigurnosne mjere zabrane upravljanja prijevoznim sredstvom B kategorije u trajanju od tri mjeseca po presudi Kantonalnog suda broj 32 0 K 333528 21 Kž od 21. aprila 2021. godine“.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 K 333528 18 K od 15. oktobra 2020. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja zbog omamljenosti iz člana 333. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je taj sud, primjenom navedenih zakonskih odredbi, te uz primjenu odredbi čl. 49., 60. i 62. KZ FBIH izrekao uslovnu osudu kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Obavezan je apelant da plati troškove krivičnog postupka u iznosu od 693,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odbio prijedlog Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da se apelantu izrekne mjera sigurnosti zabrane upravljanja vozilom „B“ kategorije, kao što je predloženo u optužnici, iz razloga što je od počinjenja krivičnog djela prošao duži vremenski period, a da u tom periodu apelant nije počinio nijedan prekršaj niti krivično djelo, odnosno takvih podataka u spisu nema, niti to navodi Kantonalno tužilaštvo, pa sud smatra da izricanje takve mjere ne bi imalo svrhe.

4. Odlučujući o žalbi Kantonalnog tužilaštva izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 15. oktobra 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 32 0 K 333528 21 Kž od 21. aprila 2021. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odluci o sigurnosnoj mjeri, tako da je apelantu zbog učinjenog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja zbog omamljenosti iz člana 333. stav (1) KZ FBiH, za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, na osnovu člana 77. KZ FBiH izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja prijevoznim sredstvom „B“ kategorije u trajanju od tri mjeseca, računajući od pravosnažnosti presude, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

5. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da se osnovano žalbom Kantonalnog tužilaštva pobija prvostepena presuda zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji u odnosu na sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja prijevoznim sredstvom „B“ kategorije koju sud nije odredio apelantu. Kantonalni sud je naveo da se osnovano žalbom ukazuje da je, s obzirom na okolnosti pod kojima je krivično djelo izvršeno, bilo mjesta da se apelantu izrekne sigurnosna mjera zabrane upravljanja prijevoznim sredstvom, odnosno motornim vozilom „B“ kategorije, kako bi se ostvarila svrha krivičnopravne sankcije. Kantonalni sud je ukazao da navedeno iz razloga što je odredbama člana 77. stav (1) KZ FBiH propisano da se sigurnosna mjera zabrane upravljanja prijevoznim sredstvom može izreći učiniocu krivičnog djela protiv sigurnosti saobraćaja kada postoji opasnost da će, upravljajući prijevoznim sredstvom, ponovo učiniti takvo krivično djelo, pa se, u konkretnom slučaju, ova mjera zabrane kod apelanta odnosi na motorna vozila „B“ kategorije, dok je stavom (3) navedenog člana zakona propisano da se sigurnosna mjera može izreći u trajanju koje ne može biti kraće od tri mjeseca ni duže od pet godina, računajući od pravosnažnosti sudske odluke. Kantonalni sud je naveo da je apelant kritične prilike upravljao prijevoznim sredstvom „B“ kategorije sa koncentracijom alkohola u krvi od 1,50 g/kg, zbog čega je bio očigledno nesposoban za sigurnu vožnju, čime je ugrozio javni saobraćaj i doveo u opasnost tjelesni integritet svjedoka M.D. i njegove porodice, na što je pristao, jer je prouzrokovao saobraćajnu nezgodu tako što je izgubio kontrolu nad upravljačem i (suprotno odredbama člana 39. stav (1) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini) prešao na lijevu kolovoznu traku namijenjenu za kretanje vozila iz suprotnog smjera. Dalje, da je prednjim lijevim dijelom svog vozila udario u prednji lijevi dio putničkog motornog vozila kojim je upravljao navedeni svjedok, kojom prilikom je jedna osoba zadobila laku tjelesnu povredu u vidu uboja ili natučenja lijevog čeonog dijela glave. Kantonalni sud je naveo da se, imajući prednje u vidu, osnovano žalbom Kantonalnog tužilaštva prigovara da je bilo neophodno apelantu, zbog opasnosti da će upravljajući prijevoznim sredstvom, ponovo učiniti krivično djelo protiv sigurnosti javnog saobraćaja, izreći ovu sigurnosnu mjeru. Kantonalni sud je naveo da je, na osnovu svega iznesenog, taj sud djelimično uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva i preinačio pobijanu presudu u odluci o sigurnosnoj mjeri, tako da je apelantu, zbog učinjenog predmetnog krivičnog djela, za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim, na osnovu člana 77. KZ FBiH izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja prijevoznim sredstvom „B“ kategorije u trajanju od tri mjeseca, računajući od pravosnažnosti presude, nalazeći da je ista srazmjerna opasnosti da apelant ponovo učini isto krivično djelo, smatrajući da u konkretnom slučaju nije neophodno odrediti dodatni uslov da će sud za slučaj da apelant prekrši izrečenu sigurnosnu mjeru u vremenu njenog trajanja izrečenu uslovnu osudu opozvati i izreći izvršenje kazne iz te osude, kako je to predlagalo Kantonalno tužilaštvo u žalbi.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo kada mu je, preinačenjem presude Općinskog suda, izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom. Apelant smatra da, imajući u vidu odredbe člana 77. KZ FBiH, u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene pretpostavke za izricanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom jer tužilaštvo nije, van razumne sumnje, dokazalo postojanje opasnosti da će apelant ponovo učiniti takvo krivično djelo, pa s tim u vezi ističe da osporena presuda Kantonalnog suda ne sadrži obrazloženje kojim bi se „dali razlozi o takvom postupanju suda“ (preinačenju prvostepene presude u odluci o sigurnosnoj mjeri).

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe KZ FBiH, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2121/21 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio