Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2065/21 (K.B.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2065/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-2065/21, rješavajući apelaciju koju je podnio K. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio K. B.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 042732 20 Rev od 16. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 042732 18 Gž od 30. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 042732 17 P od 15. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. K. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković advokat iz Tomislavgrada, podnio je 9. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 042732 20 Rev od 16. februara 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 042732 18 Gž od 30. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 P 042732 17 P od 15. maja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je tužilac (A.K.) vlasnik i posjednik stambenog objekta kao i zemljišta koje služi za njegovu redovnu upotrebu koji je stacioniran na dijelu dvije katastarske čestice površine 60 m2 (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), pa dosljedno prednjem utvrđenju obavezani su apelant i I.Z. priznati, te dozvoliti tužiocu da se predmetna nekretnina odcijepi od matične parcele, da se navedeni dio upiše u novi zemljišno knjižni uložak sa novim katastarskim oznakama, da se sačini prijavni list, te da se apelant i I.Z. sa predmetne nekretnine brišu uz istovremenu uknjižbu svega 1/1 na ime tužioca.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je tužilac na predmetnoj nekretnini, kao izgrađenom građevinskom zemljištu, na temeljima stare štale (apelantov otac je vlasnik štale, te nosilac prava korištenja na zemljištu ispod štale i zemljištu za redovnu upotrebu), po odobrenju i usmenom dogovoru s apelantovim ocem 1984. godine sagradio porodičnu kuću jednokatnicu. Zatim da je apelantov otac 1997. godine pribavio urbanističku i građevinsku dozvolu za nadogradnju na svoje ime i to za tužioca da bi tužilac i njegova porodica riješili stambeno pitanje, a osnovom koje je tužilac od 1997. do 1999. godine na adaptiranom prizemlju dogradio sprat i potkrovlje. Dalje je utvrđeno da tužilac od 1984. godine u navedenom stambenom objektu neometano stanuje sa svojom porodicom i da ga u tome niko nije ometao niti mu osporavao pravo vlasništva na tom stambenom objektu, te da je Općina Tomislavgrad u vrijeme podnošenja tužbe bila upisana kao vlasnik na predmetnoj nekretnini sa dijelim 1/1, dok su apelant i I.Z. bili upisani kao nosioci prava korištenja, ali su se apelant i I.Z. do zaključenja glavne rasprave upisali kao suvlasnici i na zemljištu ispod zgrade i zemljištu za redovnu upotrebu. S tim u vezi je naveo da je predmetna nekretnina izgubila karakter prava trajnog korištenja, te prešla u privatno vlasništvo zajedno sa stambenim objektom (član 4. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine). Pri tome je ukazao da se prema članu 42. Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni list SRBiH“ broj 4/92) trajno pravo korištenja zemljišta moglo prenijeti, otuđiti, naslijediti, opteretiti ali samo zajedno sa zgradom. Naveo je da je odredba člana 41. Zakona o građenju („Službene novine F BiH“ broj 25/03) identične sadržine te je u istoj dato pravo otuđenja izgrađenog građevinskog zemljišta, ali samo zajedno sa zgradom koja je u privatnom vlasništvu. Također je ukazao da je članom 39. Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine propisano da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakon stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade. S tim u vezi je naveo da je tužilac kao gradilac savjestan, te da su ispunjeni zakonom propisani uslovi za sticanje prava vlasništva građenjem-nadziđavanjem na stambenom objektu, zemljištu ispod objekta, te zemljištu za redovnu upotrebu. Naveo je da je riječ o vanknjižnom vlasništvu tužioca na predmetnoj nekretnini, gdje su apelant i I.Z. samo formalno upisani, koji upis ne odgovora stvarnom stanju koje traje još od 1984. godine. Osnovom navedenog, naveo je da je pravilno presuđeno primjenom čl. 24., 25. i 27. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, odnosno člana 59. st. 1. i 4. Zakona o stvarnim pravima. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da nisu ispunjeni uvjeti za sticanje prava vlasništva ni dosjelošću, kao ni građenjem, te ističe da je građevinska dozvola za rekonstrukciju štale glasila na apelantovog oca što je evidentan dokaz nesavjesnosti tužioca.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2065/21 (K.B.) | Sudska praksa | Aktio