Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2069/21 (C. T.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2069/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-2069/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Cvijeta Tomašković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Cvijeta Tomašković zbog nemogućnosti realizacije potraživanja utvrđenog pravosnažnom i izvršnom Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 007624 01 P od 15. oktobra 2012. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Cvijeta Tomašković (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Brčkog, podnijela je 11. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti realizacije potraživanja utvrđenog pravosnažnom i izvršnom Presudom Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 007624 01 P od 15. oktobra 2012. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 007624 01 P od 15. oktobra 2012. godine (pravosnažna 4. januara 2013. godine) utvrđeno je da je apelantkinji nezakonito prestao radni odnos kod tuženog (Osnovno državno preduzeće Fabrika obuće „Izbor“ Brčko u likvidaciji), te je obavezan tuženi da apelantkinji na ime naknade plate za period pobliže označen izrekom predmetne presude isplati iznos od 5.187,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da za apelantkinju uplati pripadajuće doprinose iz radnog odnosa u korist nadležnih fondova za penzijsko, invalidsko i zdravstveno osiguranje za precizirani period.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 L 001173 06 L od 7. jula 2015. godine (pravosnažno 6. avgusta 2015. godine) obustavljen je postupak likvidacije pokrenut rješenjem tog suda od 23. juna 2006. godine nad Osnovnim državnim preduzećem Fabrika obuće „Izbor“ Brčko u likvidaciji pošto su ispunjeni uslovi za otvaranje stečajnog postupka, te je određeno da će se, nakon pravosnažnosti tog rješenja, nad predmetnim preduzećem pokrenuti stečajni postupak.

4. Rješenjem Osnovnog suda broj 96 0 St 091986 15 St od 29. juna 2018. godine (pravosnažno 3. avgusta 2018. godine) zaključen je stečajni postupak nad Osnovnim državnim preduzećem Fabrika obuće „Izbor“ Brčko u stečaju, te je naloženo Registru preduzeća i preduzetnika Osnovnog suda da nakon pravosnažnosti predmetnog rješenja izvrši brisanje stečajnog dužnika iz sudskog registra.

5. U obrazloženju predmetnog rješenja Osnovni sud je naveo da je u toku postupka likvidacije i stečaja nad Osnovnim državnim preduzećem Fabrika obuće „Izbor“ Brčko podnesen veliki broj prijava potraživanja od strane bivših radnika navedene firme, te prijava potraživanja Brčko distrikta BiH, kao i da je većinu potraživanja bivših radnika stečajni upravnik osporio pošto nije imao poslovnu dokumentaciju društva na osnovu koje bi provjerio osnovanost njihovih potraživanja, pa su isti radnici upućeni da u parničnom postupku dokažu osnovanost svojih potraživanja. Dalje, da je parnični postupak radnika pravosnažno okončan rješenjem Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH od 16. septembra 2017. godine, te je utvrđeno da nisu osnovana potraživanja radnika, dok je priznato potraživanje apelantkinje u iznosu od 5.187,35 KM sa zakonskom zateznom kamatom i potraživanje Brčko distrikta BiH u iznosu od 2.887,50 KM. Takođe, da je ukupna stečajna masa iznosila 7.335,30 KM, od čega je, prema planu za glavnu diobu, isplaćeno 3.000,00 KM Brčko Distriktu BiH po osnovu povrata predujmljenih sredstava za troškove postupka, 160,00 KM na ime troškova oglašavanja, 3.360,00 KM na ime nagrade stečajnom upravniku i 8,74% na ime izmirenja priznatih potraživanja apelantkinje i Brčko Distrikta BiH (apelantkinji iznos od 252,00 KM i Brčko Distriktu BiH iznos od 453,00 KM). Osnovni sud je naveo da je u svom izvještaju dostavljenom tom sudu 29. decembra 2017. godine, kao i dokazu o izvršenoj isplati apelantkinji od 29. juna 2018. godine, stečajni upravnik obavijestio Osnovni sud da su svi poslovi u stečajnom postupku završeni i predložio da sud donese rješenje o zaključenju stečajnog postupka.

Apelacioni navodi

6. Apelantkinja smatra da joj je zbog nemogućnosti realizacije potraživanja koja su utvrđena navedenom pravosnažnom i izvršnom sudskom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj je uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja ukazuje da se nad imovinom tuženog vodio stečajni postupak koji je zaključen, pa je, s obzirom da je dužnik prestao da postoji, Brčko Distrikt BIH odgovoran za izvršenje pravosnažne presude imajući u vidu da je dužnik bio u većinskom vlasništvu Brčko Distrikta BiH, a da je stečajni postupak nad dužnikom zaključen zbog nedostatka stečajne mase. Takođe se pozvala na odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) Kačapor i druge podnositeljke protiv Srbije, odluka od 15. januara 2008. godine, aplikacija broj 2269/06 i Marinković protiv Srbije, odluka od 22. oktobra 2013. godine, aplikacija broj 5353/11.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u konkretnom slučaju odnosi na nemogućnost realizacije pravosnažne i izvršne sudske odluke na teret Osnovnog državnog preduzeća Fabrika obuće „Izbor“ Brčko u stečaju, za koga apelantkinja ističe da je bilo u nadležnosti Brčko Distrikta BiH. Dakle, apelantkinja smatra da je Brčko Distrikt BiH dužan iz svojih sredstava da joj isplati iznos dosuđen pravosnažnom presudom Osnovnog suda, s obzirom da je dužnik bio u većinskom vlasništvu Brčko Distrikta BiH, a da je stečajni postupak nad dužnikom zaključen zbog nedostatka stečajne mase. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se apelantkinja u svojoj apelaciji pozvala na odluke Evropskog suda Kačapor i druge podnositeljke protiv Srbije, odluka od 15. januara 2008. godine, aplikacija broj 2269/06 i Marinković protiv Srbije, odluka od 22. oktobra 2013. godine, aplikacija broj 5353/11 u kojima je „Evropski sud u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji utvrdio da neizvršenje pravosnažne presude od strane države predstavlja povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te naložio tuženoj državi da izvrši presudu i aplikantima isplati nematerijalnu štetu“.

10. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud, nakon odluka na koje se apelantkinja poziva (a koje se, dakle, odnose na neizvršenje pravosnažne presude od strane države), u predmetu Bahrija Muminović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, koji se inter alia odnosio i na nemogućnost realizacije potraživanja iz radnog odnosa utvrđenih presudom čije se neizvršenje osporava predmetnom apelacijom, zauzeo stanovište: „U predmetnom slučaju Sud zapaža da su aplikanti istaknuli da bi se vlasnici poduzeća o kojima je riječ (odnosno, Federacija Bosne i Hercegovine u slučaju Krivaje, Tuzlanski kantonu slučaju TTU, i Grad Mostar u slučaju Sigurnosti) trebali smatrati odgovornima za dugove poduzeća, uključujući i dugove po presudama u njihovu korist. Oni su tako ustvari pozvali Sud da skine korporativni veo u pogledu ovih poduzeća. U tom smislu, aplikanti između ostalog navode da su vlasti o kojima je riječ zloupotrijebile korporativnu formu i imovinu poduzeća. Sud dalje primjećuje da se prema domaćem zakonu (vidi tačku 61. gore u tekstu) može pokrenuti parnični postupak za podizanje korporativnog vela u takvim okolnostima. Kako je gore već navedeno, postojanje puke sumnje u izglede na uspjeh pravnog lijeka koji nije očito uzaludan nije valjan razlog za propust da se on iskoristi.... Konačno, u pogledu argumenta da bi prigovor vlade trebalo odbiti jer je Ustavni sud proglasio apelacije gđe Muminović, g. Bradarića i g. Iveljića dopuštenima i razmatrao njihove predmete u meritumu, Sud zapaža da su razmatrane i proglašene dopuštenima samo njihove pritužbe o dužini postupka (vidi tačke 19., 27. i 37. gore u tekstu). Ustavni sud se nije bavio pitanjem da li bi dugove po presudama u korist aplikanata trebalo pripisati državi, što znači i naplatiti od države, što je suština ovog slučaja pred Sudom. Tako se ovaj dio predmeta mora odbaciti u skladu sa članom 35. stavovi 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova…“ (vidi Evropski sud, Bahrija Muminović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 27. novembra 2018. godine, aplikacija broj 14738/16). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, kao i činjenicu da apelantkinja nije pokrenula postupak „podizanja korporativnog vela“, odnosno nije, na osnovu odredbi člana 152. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14), odnosno odredbi člana 153. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“ br. 28/18 i 6/21) podnijela deklaratornu tužbu u parničnom postupku s ciljem utvrđivanja da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 7. Zakona o preduzećima Brčko Distrikta BiH kako bi Brčko Distrikt BiH bio odgovoran za izmirenje predmetnih potraživanja, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja u konkretnom slučaju nije iscrpila pravne lijekove moguće po zakonu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1467/17 od 11. juna 2019. godine, AP-2334/17 od 25. juna 2019. godine i AP-5011/19 od 10. novembra 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), gdje je dosljedno podržao navedenu praksu Evropskog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da apelantkinja u konkretnom slučaju nije iscrpila pravne lijekove moguće po zakonu, te je iz tog razloga predmetna apelacija nedopustiva.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2069/21 (C. T.) | Sudska praksa | Aktio