Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4986/19 („Krajina Borac“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ugovor o kupoprodaji
- Uknjižba
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4986/19
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4986/19, rješavajući apelaciju „Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija „Krajina Borac“ d.o.o.
Banja Luka.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 176091 18 Rev 4 od 15.
oktobra 2019. godine.
Na osnovu člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu „Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija „Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 176091 18 Rev 4 od 15. oktobra 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II /4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Krajina Borac“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jovana Pušac, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 176091 18 Rev 4 od 15. oktobra 2019. godine.
2. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio postupak izvršenja osporene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 4986/19 od 26. marta 2020. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Apelant je 18. februara 2021. godine podnio novi zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi odložio postupak izvršenja osporene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
5. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te tuženih „Trgovina Borac“ Travnik, Mihajla Kovačevića i „Malbašić Company“ d.o.o. Banja Luka zatraženo je 18. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. S obzirom na to da tuženom Mihajlu Kovačeviću nije bilo moguće dostaviti apelaciju na odgovor putem pošte (pošiljka vraćena s naznakom „nepoznat“), dostavljanje je izvršeno 21. juna 2021. godine putem oglasne table Ustavnog suda
6. Vrhovni sud je dostavio odgovor 30. septembra, Okružni sud i tuženi „Borac“ Travnik 9. oktobra 2020. godine. Osnovni sud i tuženi „Malbašić Company“ d.o.o. Banja Luka nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
8. Presudom Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine utvrđeno je da je pravno valjan kupoprodajni ugovor koji su 5. avgusta 1999. godine zaključili Mihajlo Kovačević kao kupac, sa jedne strane, i „Borac“ Travnik kao prodavac, sa druge strane (u daljnjem tekstu: sporni kupoprodajni ugovor), na osnovu koga je kupac Kovačević stekao pravo svojine – posjeda na kupljenom poslovnom prostoru, te je navedenom presudom prodavcu „Borac“ Travnik naloženo da prizna i trpi da se kupac Kovačević uknjiži kao vlasnik poslovnog prostora Robna kuća u Banjoj Luci, Trg Krajine bb, ukupne površine 360 m² (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor) u javnim evidencijama sa dijelom 1/1, te je, shodno tome, dužan da kupcu Kovačeviću preda ispravu podobnu za upis prava svojine na spornom poslovnom prostoru. U citiranoj odluci je utvrđeno da je prodavac „Borac“ Travnik bio vlasnik spornog poslovnog prostora i da predmetni ugovor ispunjava sve uslove za njegovu pravnu valjanost, shodno članu 9 Zakona o prometu nepokretnosti.
9. Iste ugovorne strane (kupac Kovačević i prodavac „Borac“ Travnik) 1. jula 2002. godine zaključile su dopunski ugovor kojim su dogovorile da se ovjerom dopunskog ugovora smatra da je kupac Kovačević preuzeo sporni poslovni prostor u posjed i svojinu, te da u njemu može obavljati djelatnosti koje je registrovao kod nadležnih organa, i to bez bilo kakvih daljnjih saglasnosti i izjašnjenja prodavca.
10. Republički javni tužilac u Banjoj Luci je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv Presude Osnovnog suda broj P-8843/99 od 19. oktobra 1999. godine. Odlučujući o zahtjevu, Vrhovni sud je donio Presudu broj Gvl-7/02 od 23. avgusta 2002. godine kojom je zahtjev djelimično usvojio i osporenu presudu preinačio u dijelu koji glasi: „[…] na osnovu kojeg ugovora je tužilac Mihajlo Kovačević stekao pravo vlasništva na kupljenom poslovnom prostoru“ tako što je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen, dok je u preostalom dijelu zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen i prvostepena presuda potvrđena (da je kupoprodajni ugovor pravno valjan i da je tužilac dužan da prizna i trpi da se apelant na osnovu presude upiše kao vlasnik spornog poslovnog prostora). Djelimičnu osnovanost prigovora Vrhovni sud je obrazložio navodeći da se pravo svojine na kupljenom poslovnom prostoru nije moglo steći „na osnovu ugovora“, kako je odlučeno osporenom presudom, nego tek upisom u javnu knjigu, ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
11. Rješenjem Osnovnog suda broj DN-132/03 od 23. januara 2003. godine dopušteno je polaganje isprava u knjigu položenih ugovora radi sticanja prava svojine na spornom poslovnom prostoru u korist kupca Kovačevića.
12. Nakon toga kupac Kovačević je sporni poslovni prostor prodao pravnom predniku „Malbašić Company“ d.o.o. Banja Luka („Gold exportimport“ d.o.o. Banja Luka) kupoprodajnim Ugovorom broj OV-20223/05 od 15. decembra 2005. godine, nakon čega je 16. decembra 2005. godine kupac/prodavac Kovačević „Malbašić Company“ d.o.o. Banja Luka uveo u posjed poslovnog prostora o čemu je sačinjena potvrda. Na osnovu tog ugovora, Osnovni sud je donio Rješenje broj DN-1096/06 od 3. marta 2006. godine kojim je dopušteno polaganje isprava s ciljem sticanja prava svojine u korist „Malbašić Company“ d.o.o. Banja Luka sa dijelom 1/1.
13. Iz raspoloživih dokumenata proizilazi da je apelant sporni poslovni prostor (u čijem je posjedu bio sve do 1999. godine, kada je „Malbašić Company“ preuzeo sporni poslovni prostor na osnovu kupoprodajnog ugovora) dao u zakup firmi „Astral“ d.o.o. Banja Luka na period od dvije godine, i to na osnovu ugovora o zakupu od 12. aprila 2000. godine, a kako navedena firma nakon isteka navedenog roka nije napustila sporni poslovni prostor, apelant je 19. jula 2002. godine pokrenuo parnični postupak protiv navedene firme radi predaje u posjed spornog poslovnog prostora, a nakon što je tužbeni zahtjev usvojen, apelant je pokrenuo i izvršni postupak protiv navedene firme. Kako je tokom izvršnog postupka utvrđeno da se u spornom poslovnom prostoru nalazi „Malbašić Company“, navedena firma „Astral“ d.o.o. Banja Luka i „Malbašić Company“ su uložili prigovore osporavajući rješenje o izvršenju, koje je Osnovni sud usvojio i rješenje o izvršenju stavio van snage.
14. Odlučujući o žalbi tužioca, Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-PŽ-07-000 310 od 30. januara 2008. godine (koje je bilo predmet apelacionog razmatranja Ustavnog suda u predmetu broj AP 1274/08) kojim je žalbu uvažio i prvostepeno rješenje preinačio u dijelu kojim je usvojen prigovor tako što je „Malbašić Company“ upućen da svoja prava ostvari u parnici, a u odnosu na firmu „Astral“ drugostepeni sud je ukinuo prvostepeno rješenje, te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
15. Odlučujući o apelaciji podnesenoj protiv navedenog Rješenja Okružnog suda broj 011-0- Pž-07-000 310 od 30. januara 2008. godine, Ustavni sud je Odlukom broj AP 1274/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1274/08 od 30. maja 2009. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) utvrdio povredu prava „Malbašić Company“ (u tom predmetu apelanta) na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U citiranoj odluci je, između ostalog, navedeno da postoji kršenje prava na imovinu u slučaju kada miješanje u apelantovo pravo na imovinu nije bilo u skladu sa zakonom, odnosno kada je sud proizvoljno primijenio materijalno pravo (član 94 Zakona o zemljišnim knjigama) zaključivši da je samo zemljišnoknjižni izvadak javna isprava kojom se dokazuje pravo svojine u situaciji kada nisu stvorene pretpostavke za upis prava svojine a na posebnim dijelovima zgrada, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama, zbog čega, prema istom zakonu, ostaje na snazi obaveza obrazovanja i vođenja knjige položenih ugovora. Detaljnije o tome u citiranoj odluci (op.cit., AP 1274/08, st. 38˗48).
Tok postupka do donošenja presuda koje su bile predmet apelacionih postupaka pred Ustavnim sudom
16. Apelant je 14. aprila 2004. godine podnio tužbu protiv tuženih „Trgovina Borac“ d.d. Travnik i Mihajla Kovačevića radi utvrđenja prava svojine na spornom poslovnom prostoru.
17. Podneskom od 26. maja 2006. godine apelant je precizirao i izmijenio tužbeni zahtjev.
18. Republika Srpska, koju zastupa Pravobranilaštvo, podnijela je zahtjev da joj se dozvoli stupanje u ovu parnicu kao umješaču na strani tužioca, nakon čega je sud rješenjem na ročištu od 29. avgusta 2011. godine dozvolio mješanje Republike Srpske na strani apelanta u ovoj pravnoj stvari.
19. Apelant je podneskom od 15. decembra 2010. godine zatražio da se sprovede jedinstven postupak po apelantovim tužbama protiv tuženih „Trgovina Borac“ d.d. Travnik, Mihajla Kovačevića i„Malbašić Company“ d.o.o. Banja Luka kao jedinstvenih suparničara vezano za sporni poslovni prostor, odnosno da se izvrši spajanje predmeta br. 57 0 Ps 056015 09 Ps
(P-413/04) i 71 0 P 070379 09 P (P-521/07).
20. Tuženi su 14. septembra 2011. godine podnijeli protivtužbu protiv apelanta i Republike Srpske.
21. Rješenjem tada postupajućeg Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci od 11. novembra 2011. godine sud je odbacio ovu protivtužbu u odnosu na protivtuženu Republiku Srpsku, što je svojim rješenjem od 3. marta 2012. godine potvrdio i Viši privredni sud u Banjoj Luci, a revizija protiv navedenog je 17. maja 2013. godine odbijena.
22. Rješenjem Vrhovnog suda od 18. novembra 2013. godine određeno je da je za postupanje u ovoj pravnoj stvari nadležan Osnovni sud u Banjoj Luci.
23. Zahtjev za stupanje u parnicu u svojstvu umješača na strani tuženih koji su podnijeli J.K. i N. V. 20. oktobra 2011. godine sud je odbio rješenjem od 6. marta 2014. godine. a)Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 2125/17
24. Prvostepenom Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 176091 13 P od 15. januara 2016. godine, koja je donesena po apelantovoj tužbi protiv tuženih „Trgovina Borac“ d.d. Travnik, Mihajla Kovačevića, te „Malbašić Company“ d.o.o. Banja Luka „radi utvrđenja, predaje u posjed i naknade štete“ i po protivtužbi tuženih protiv apelanta „radi utvrđenja“ je, između ostalog, utvrđeno da su ništavi ugovori o kupoprodaji spornog poslovnog prostora u Banjoj Luci zaključeni između tuženih u periodu od 5. avgusta 1999. godine do 15. decembra 2005. godine, te je tuženom „Malbašić Company“ naloženo da sporni poslovni prostor preda u posjed apelantu uz obavezivanje na isplatu novčane naknade po osnovu sticanja bez osnova. Protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da je izvršena privatizacija dijela preduzeća DTP „Krajina Borac“ Banja Luka ništava je odbačen zbog nenadležnosti za odlučivanje (sve preciznije navedeno u izreci presude).
25. Odlučujući o žalbi parničnih stranaka, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 16 Gž od 13. jula 2016. godine žalbe tuženih Mihajla Kovačevića i„Malbašić Company“ d.o.o. Banja Luka djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu isplate zbog nekorišćenja spornog poslovnog prostora na način pobliže preciziran u izreci presude, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoj dio troškova postupka. Žalba tuženih u preostalom dijelu odbijena je i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je utvrđena ništavost spornih ugovora i predaja u posjed (sve preciznije navedeno u izreci presude).
26. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama apelanta i tuženog „Malbašić Company“ d.o.o. Banja Luka, Presudom broj 71 0 P 176091 16 Rev od 9. marta 2017. godine apelantovu reviziju usvojio, a reviziju tuženog „Malbašić Company“ djelimično usvojio, te drugostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorišćenja poslovnog prostora, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu revizija tuženog „Malbašić Company“ je odbijena i prvostepena presuda potvrđena (dio koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora).
27. Vrhovni sud je nakon ispitivanja nižestepenih presuda utvrdio da je pravilan stav nižestepenih sudova da se pitanje svojine na spornom poslovnom prostoru ne može rješavati odvojeno od pitanja vlasničke transformacije preduzeća u društvenoj svojini, a kasnije državnoj i mješovitoj svojini, tj. od procesa privatizacije. Revizioni sud je prihvatio stav nižestepenih sudova da su sporni kupoprodajni ugovori koje su tuženi međusobno zaključili ništavi u smislu člana 103 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da, shodno tome, nastaju i pravne posljedice ništavosti (uspostavlja se stanje koje je bilo prije zaključenja ugovora). U tom pravcu je navedeno da tuženi „Borac“ Travnik u vrijeme zaključenja ugovora od 5. avgusta 1999. godine nije bio u posjedu spornog poslovnog prostora, već apelant koji je u međuvremenu u privatizaciji stekao svojinu na njemu, a kako tuženi „Malbašić Company“ trenutno drži u posjedu sporni poslovni prostor na osnovu ugovora koji su proglašeni ništavim u ovom postupku, tuženi „Malbašić Company“ je obavezan da ga apelantu vrati u posjed.
28. Odlučujući o apelaciji broj AP 2125/17 koju je tuženi „Malbašić Company“ podnio protiv navedenih presuda, Ustavni sud je apelaciju usvojio i osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 176 091 16 Rev od 9. marta 2017. godine ukinuo jer je u apelacionom postupku utvrđeno da je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu tuženog „Malbašić Company“ (u tom predmetu apelanta), što je bio razlog da se predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa standardima iz Odluke broj AP 2125/17 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2125/17 od 29. novembra 2018. godine, tač. 61-79, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci, između ostalog, zaključio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporene odluke ukazuju na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost zbog nepoštovanja pravosnažne presude koja je proizvela pravne posljedice, a takva okolnost je dovela do toga da u pravnom prostoru egzistiraju dvije odluke koje se međusobno isključuju, što je dovelo do pravne konfuzije i kršenja osnovnih načela pravne sigurnosti (op. cit., AP 2125/17, tač. od 61 do 79 odluke).
b) Činjenično stanje i postupak pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 1472/19
29. Odlučujući u ponovnom postupku, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine apelantovu reviziju usvojio, a reviziju tuženog „Malbašić Company“ djelimično usvojio, te je osporenu presudu Okružnog suda ukinuo u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za naknadu izgubljene zakupnine zbog nekorišćenja spornog poslovnog prostora, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu revizija tuženog „Malbašić Company“ je odbijena kao neosnovana (dio koji se odnosi na utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora i predaju u posjed spornog poslovnog prostora).
30. Odlučujući o apelaciji broj AP 1472/19 koju je tuženi „Malbašić Company“ podnio protiv Presude broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine, Ustavni sud je apelaciju usvojio i osporenu Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 18 Rev 2 od 1. marta 2019. godine ukinuo, jer je u apelacionom postupku utvrđeno da je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu tuženog „„Malbašić Company“ (u tom predmetu apelanta), što je bio razlog da se predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje u skladu sa standardima iz Odluke broj AP 1472/19 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1472/19 od 17. jula 2018. godine, tač. 54-64, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada osporena odluka Vrhovnog suda, koja je donesena nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 2125/17, ponovo i još snažnije ukazuje na ozbiljno kršenje prava na pravnu sigurnost zbog nepoštovanja pravosnažnih presuda redovnih suda koje su proizvele pravne posljedice prije podnošenja tužbe u ovom predmetu, ali i odluke Ustavnog suda broj AP 1274/08, koju Vrhovni sud potpuno ignoriše, i AP 2125/17, koju Vrhovni sud nije ispoštovao, i kada relevantne okolnosti konkretnog slučaja ukazuju da predmetni postupak, kada se sagleda u cjelini, nije bio pravičan jer je vođen na štetu tuženog„Malbašić Company“ u tom predmetu apelanta). Osporena Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 18 Rev 4 od 15. oktobra 2019. godine donesena u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1472/19 od 17. jula 2019. godine
31. Odlučujući u ponovnom postupku o reviziji tuženog –protivtužioca „Malbašić Company“ protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 176091 16 Gž od 13. jula 2016. godine, Vrhovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 176091 18 Rev 4 od 15. oktobra 2019. godine kojom je reviziju tuženog„Malbašić Company“ djelimično usvojio, obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za utvrđenje pravne ništavosti kupoprodajnih ugovora zaključenih između tuženih u periodu od 5. avgusta 1999. godine, 1. jula 2002. godine i 15. decembra 2005. godine, te zahtjevu za predaju poslovnog prostora u posjed, tako što je u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen. Revizija je odbijena u dijelu kojim se osporava odluka o protivtužbenom zahtjevu i odluka o troškovima postupka. Apelant je obavezan da tuženom „Malbašić Company“ naknadi troškove revizionog postupka.
32. Vrhovni sud je, obrazlažući pravni zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva, istakao da se taj pravni zaključak temelji na stavovima Ustavnog suda izraženim u Odluci broj AP 1472/19.
33. S tim u vezi je istaknuto da ranije donesena pravosnažna presuda kojom je odlučeno o nekom pravnom pitanju se ne može dovesti u sumnju čak i kada ne postoji res iudicata, jer bi u protivnom došlo do ozbiljnog kršenja prava na pravnu sigurnost kao osnovnog načela na kojem počiva jedno demokratsko društvo, a koje ne dozvoljava donošenje suprotnih sudskih odluka o istoj pravnoj stvari.
34. Dalje je navedeno da je neprihvatljiva tvrdnja revizije da je na temelju citirane pravosnažne sudske presude iz 1999. godine tuženi Kovačević stekao pravo svojine na spornom poslovnom prostoru. Naime, odlukom Vrhovnog suda iz 2002. godine, koja je donesena povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti, ta presuda je djelimično preinačena tako što je pravosnažno odbijen zahtjev tuženog Kovačevića za utvrđenje da je na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1999. godine stekao pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru s obrazloženjem da se, u smislu člana 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, pravo svojine na temelju pravnog posla stiče upisom u javne knjige. Međutim, nakon donošenja ove presude tuženom Kovačeviću je 2003. godine dopušteno polaganje isprava u okolnostima kada nisu bile stvorene pretpostavke za upis prava svojine na posebnim dijelovima zgrada u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama. U takvim okolnostima knjiga položenih ugovora ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis prava svojine na posebnim dijelovima zgrade, u smislu člana 94 Zakona o zemljišnim knjigama, što znači da upis u zemljišnu knjigu nije jedini način sticanja tog prava. Tuženi Kovačević je sporni poslovni prostor prodao tuženom „Malbašić Company“ nakon što je položio isprave kod nadležnog suda. On se nije mogao upisati u javne knjige (etažne svojine) kao nosilac prava svojine na ovom prostoru jer takve knjige nisu bile formirane, ali je polaganje isprava zamijenilo uknjižbu (član 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima). Okolnost što nakon 11 godina u upravnom postupku, odnosno proglašeno ništavim rješenje zemljišnoknjižnog suda, kojim je tuženom Kovačeviću dozvoljeno polaganje isprava, nema uticaja na valjanost same isprave (kupoprodajnog ugovora) budući da se validnost nekog pravnog posla ne može ocjenjivati na osnovu okolnosti koje su uslijedile nakon njegovog zaključenja. Valjanost kupoprodajnog ugovora iz 2005. godine, kojim je tuženi Kovačević sporni prostor prodao tuženom „Malbašić Company“, nije bila predmet ispitivanja u nekoj drugoj parnici. U vrijeme zaključenja tog ugovora tuženi Kovačević nije bio upisan kao vlasnik, odnosno posjednik u zemljišnim i katastarskim knjigama, ali je posjedovao pravosnažno rješenje kojim mu je dozvoljeno polaganje isprava radi sticanja prava svojine na tom prostoru. Stoga se tuženi „Malbašić Company“ sa osnovom poziva na načelo pouzdanja u zemljišne knjige, te načelo savjesnosti i poštenja. Naime, u odredbama člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama je sadržano načelo povjerenja po kome se pravo upisano u zemljišnu knjigu smatra tačnim (u slučaju nepostojanja tih knjiga ima se smatrati tačnim pravo u pogledu koga su položene isprave), posebno u odnosu na treća savjesna lica koja putem pravnog posla steknu pravo na nekoj nepokretnosti.
35. S obzirom na navedeno zaključeno je da je sporni ugovor iz 2005. godine pravno valjan, jer je sačinjen u formi propisanoj u članu 9 stav 2 Zakona o prometu nepokretnosti, a prodavac je bilo lice koje je na osnovu pravosnažnog rješenja izvršilo polaganje isprava u svrhu sticanja prava svojine na predmetu tog ugovora.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
36. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe je naveo da je u njegovom slučaju prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
37. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže ponavljajući obrazloženja razloga Vrhovnog suda data u presudama koje su bile predmet odlučivanja u apelacionim postupcima pred Ustavnim sudom i koje je Ustavni sud ukidao utvrđujući da je tim presudama tuženom „Malbašić Company“ povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
38. Takođe, u vezi sa pravom na pravično suđenje, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, jer je sudski postupak u konkretnoj pravnoj stvari započet 2002. godine protiv prvotuženog „Trgovina Borac“ Travnik i spojen sa parnicom pokrenutom 2004. godine protiv ostalih tuženih. Zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku traži naknadu nematerijalne štete.
39. Obrazlažući novi zahtjev za donošenje privremene mjere, koji je podnesen 18. februara 2021. godine, apelant navodi da je u međuvremenu doneseno pravosnažno rješenje Osnovnog suda u Banjoj Luci kojim je prihvaćen prijedlog za protivizvršenje kojim je obavezan apelant da preda u posjed poslovne prostorije koji su predmet ove apelacije tražiocu protivizvršenja (ovdje tuženom) „Malbašić Company“ d.o.o. Banja Luka. Navedeni izvršni postupak je u vezi sa podnesenom apelacijom u ovom predmetu, jer je proistekao iz osporene odluke u ovom predmetu, odnosno osnov donošenja navedenih rješenja je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 176091 19 Rev4 od 15. septembra 2019. godine. Ističe da je rješenjima o izvršenju pravosnažno naloženo apelantu da preda u posjed predmetne poslovne prostore„Malbašić Company“ d.o.o. Banja Luka, iako apelant više nije ni vlasnik ni posjednik predmetnog poslovnog prostora, iz kog razloga nije pasivno legitimisan za predaju u posjed. Sadašnji vlasnici poslovnih prostora su treća lica, što se vidi iz izvoda za navedene poslovne prostore iz knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža od 8. februara 2021. godine, a svojina i posjed navedenih lica nikada nisu osporeni od „Malbašić Company“ d.o.o., niti oni imaju bilo kakva dugovanja prema „Malbašić Company“ čime se nanosi nesaglediva materijalna šteta navedenim licima.
b) Odgovor na apelaciju
40. Vrhovni sud i Okružni sud, te tuženi „Trgovina Borac“ Travnik su naveli da je osporena presuda donesena primjenom odgovarajućih materijalnih i procesnih zakona, te da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao.
V.Relevantni propisi
41. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Ništavost ugovora zbog predmeta Član 47.
Kad je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv, ugovor je ništav.
Pobude za zaključenje ugovora Član 53.
(1) Pobude iz kojih je ugovor zaključen ne utiču na njegovu punovažnost. (2) Ali, ako je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku jednog ugovarača da zaključi ugovor i ako je to drugi ugovarač znao ili morao znati, ugovor će biti bez dejstva.
(3) Ugovor bez naknade nema pravno dejstvo ni kad drugi ugovarač nije znao da je nedopuštena pobuda bitno uticala na odluku njegovog saugovarača.
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
42. Zakon o sudovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 37/12, 14/14 – odluka US, 44/15 i 100/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 4.
Svako u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini dužan je da poštuje pravosnažnu i izvršnu sudsku odluku.
Član 6.
Sudovi štite prava i slobode zagarantovane Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavom Republike Srpske i zakonom, te osiguravaju ustavnost i zakonitost, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.
Član 7.
Sudsku odluku može preispitivati samo nadležni sud povodom pravnih lijekova u postupku propisanom Ustavom i zakonom.
Član 8.
Odluke sudova Republike Srpske su obavezujuće i izvršne na teritoriji Republike Srpske i Bosne i Hercegovine.
43. Zakon o zemljišnim knjigama Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 74/02, 67/03, 46/04, 109/05, 119/08, 60/11 – ZO i 6/12 – ZO) u relevantnom dijelu glasi: Član 94.
Primjena propisa o knjizi položenih ugovora Knjiga položenih ugovora uspostavljena je na osnovu propisa kojima je regulisano obrazovanje i vođenje ove knjige ostaje na snazi dok se ne ispune pretpostavke za upis vlasništva na posebnim dijelovima zgrade u skladu sa ovim zakonom.
44. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12. stav (1) (1) Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje) sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Član 67. stav (1) tačka 4) (1) Po prethodnom ispitivanju tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi:
4) da je stvar pravosnažno presuđena.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
45. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
46. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
47. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda broj 71 0 P 176091 18 Rev 4 od 15. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Od Osnovnog suda je 18. septembra 2020. godine zatraženo da dostavi fotokopiju dostavnice o uručenju osporene presude apelantu, ali Osnovni sud nije udovoljio ovom zahtjevu Ustavnog suda. S obzirom na to da je apelacija podnesena 26. decembra 2018. godine, a da nije osporen apelantov navod da je osporenu presudu primio 15. novembra 2019. godine, Ustavni sud smatra da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
48. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
49. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom, ali i ostalim presudama nižestepenih sudova povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
50. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
51. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
a)U odnosu na osporenu presudu
52. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da se ti navodi, u suštini, odnose na prigovore o primjeni materijalnog prava, te u tom pravcu u apelaciji iznosi brojne prigovore.
53. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
54. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, dostupna na www.ustavnisud.ba, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
55. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da, suprotno apelantovim navodima, osporena presuda Vrhovnog suda sadrži jasno i argumentovano obrazloženje zašto je reviziju tuženog „Malbašić Company“ djelimično usvojio, te obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za utvrđenje pravne ništavosti kupoprodajnih ugovora zaključenih između tuženih u periodu od 5. avgusta 1999. godine, 1. jula 2002. godine i 15. decembra 2005. godine, te zahtjevu za predaju poslovnog prostora u posjed, tako što je u tom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbio. Pri tome Vrhovni sud je zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva temeljio na stavovima Ustavnog suda izraženim u odlukama br. AP 1472/19 i AP 2125/17.
56. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da u datim okolnostima, iz kojih ne proizilazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na kojem je utemeljena osporena presuda, nema osnova da, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, sopstvenim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj presudi. Pri tome, vezano za apelantove navode koji se odnose na rješenja o protivizvršenju, Ustavni sud zapaža da su predmet ovog apelacionog postupka odluke donesene u parničnom postupku, pa Ustavni sud te navode ne može ispitivati.
57. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u konkretnom slučaju osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
58. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
59. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove toga člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koje treba uzeti u obzir
60. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 14. aprila 2004. godine kao dana podnošenja tužbe apelanta (apelant navodi da je tužba podnesena 2002. godine, ali iz dokumenata dostavljenih Ustavnom sudu proizilazi da je datum podnošenja tužbe 14. april 2004. godine) do 15. oktobra 2019. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je predmetni parnični postupak okončan. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka je 15 godina i šest mjeseci.
Analiza dužine trajanja predmetnog postupka
61. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o naročito složenom predmetu.
62. U pogledu apelantovog ponašanja, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je apelant na bilo koji način uticao na dužinu trajanja postupka.
63. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud donio presudu u roku od 11 godina i devet mjeseci od podnošenja tužbe (15. januara 2016. godine) iz čega slijedi da je postupak pred tim sudom u odlučujućoj mjeri uticao da predmetni postupak traje narazumno dugo. Pri tome je Ustavni sud uzeo u obzir i činjenicu da je Osnovni sud u periodu do donošenja prvostepene presude donosio nekoliko procesnih odluka koje su se ticale nadležnosti suda, spajanja predmeta, te o zahtjevima trećih lica za stupanje u parnicu kao umješača. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u roku od pola godine (13. jula 2016. godine) donio drugostepenu presudu, a Vrhovni sud je revizionu presudu donio nakon osam mjeseci (9. marta 2017. godine- apelantovu reviziju usvojio). Nakon toga je Vrhovni sud, nakon donošenja odluka Ustavnog suda u predmetima br. AP 1472/19 i AP 2125/17, donio još dvije odluke (1. marta 2019. godine i 15. oktobra 2019. godine). Odluka od 15. oktobra 2019. godine je konačna u ovom predmetu.
64. Ocjenjujući navedeno u kontekstu kriterijuma uspostavljenim sudskom praksom, Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Sumirajući sve navedeno, tj. ocjenjujući trajanje postupka u cjelini, te uzimajući u obzir da apelant na bilo koji način nije uticao na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Osnovni sud, kojem je trebalo 11 godina i devet mjeseci da donese prvostepenu presudu za što se taj sud nije očitovao u odgovoru na apelaciju. Takvo postupanje nije u skladu sa obavezom sudova da kontrolišu i upravljaju postupkom u skladu sa svojim procesnim ovlašćenjem.
65. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da je dužini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio prvostepeni sud i, takođe, u manjoj mjeri, i Vrhovni sud koji, nakon što je Ustavni sud ukinuo odluku tog suda, nije donio novu odluku u skladu sa standardima i stavovima Ustavnog suda izraženim u odluci, što je rezultiralo novim apelacionim postupkom i ukidanjem odluke Vrhovnog suda i vraćanjem Vrhovnom sudu da donese novu odluku. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ocjenjujući navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u prethodnim tačkama ove odluke, kao i činjenicu da Ustavni sud ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, Ustavni sud smatra da dužina postupka ne zadovoljava zahtjev razumnog roka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su navedena postupanja redovnih sudova suprotna standardima prava na pravično suđenje, pri čemu je ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka u odlučujućoj mjeri doprinijelo neažurno postupanje Osnovnog suda.
66. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
67. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljnoj primjeni materijalnog prava), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.
68. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Nediskriminacija
69. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da, iako se apelant nije izričito izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje.
70. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckh protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.
71. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, a imajući u vidu da apelant nije ponudio relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je u postupku okončanom osporenim odlukama diskriminisan po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, takođe, neosnovani.
Pitanje naknade nematerijalne štete
72. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
73. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine, i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nerazumne dužine trajanja postupka, apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
74. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
75. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak u cijelosti trajao 15 godina i šest mjeseci za što odgovornost snosi prvenstveno Osnovni sud, koji je prvostepenu odluku donio tek nakon 11 godina i devet mjeseci, a za navedeno nije dao razloge koji mogu dovesti do drugačije odluke Ustavnog suda.
76. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za odluku uz poštivanja standarda prava na pravično suđenje, u skladu sa prethodno donesenim odlukama Ustavnog suda u predmetima br. AP 2125/17 i AP 1492/19, pa ih Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra proizvoljnim.
77. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
78. Ustavni sud, takođe, zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
79. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
80. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov novi zahtjev (od 18. februara 2021. godine) za donošenje privremene mjere.
81. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić