Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-422/20 (J. H.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-422/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 422/20, rješavajući apelaciju Jasmina Heće, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Heće podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 489039 18 Kž 2 od 29. oktobra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasmin Hećo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 489039 18 Kž 2 od 29. oktobra 2019. godine. Apelant je zatražio i donošenje privremene mjere, bliže opisane u apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 19. februara 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 422/20 od (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 4. juna 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Tužilaštvo i Općinski sud su 10, 16. i 30. juna 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 489039 18 K2 od 20. septembra 2018. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 489039 18 KŽ2 od 29. oktobra 2019. godine, apelant je proglašen krivim da je radnjama detaljno opisanim u izreci prvostepene presude, 21. februara 2015. godine, u namjeri da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist prišao putničkom motornom vozilu bliže opisanom u izreci (u daljnjem tekstu: sporno vozilo), koje je, po punomoći, koristio Mevludin Kasumović (u daljnjem tekstu: oštećeni), te upotrebom podesnog predmeta otključao vozilo, a zatim iz njega otuđio jednu PVC kesu, u kojoj su se nalazili bliže opisani predmeti – alat, nakon čega je napustio vozilo i došao do svog vozila, te pokušao napustiti lice mjesta, u čemu su ga policijski službenici Policijske stanice Novo Sarajevo spriječili i lišili slobode, a otuđeni predmeti su vraćeni oštećenom. Na opisani način apelant je počinio krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo Optužnicom broj T09 0 KT 0082884 15 od 26. juna 2015. godine optužilo apelanta da je, radnjama opisanim u optužnici, počinio krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH, koja je potvrđena 30. juna 2015. godine. Nakon održanog glavnog pretresa, Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 K 489039 15 K od 3. juna 2016. godine kojom je apelant proglašen krivim, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci. Odlučujući o žalbama Tužilaštva i apelanta, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 K 489039 16 Kž od 15. februara 2018. godine uvažio tužiočevu žalbu, ukinuo gore navedenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
8. Općinski sud je tokom ponovljenog glavnog pretresa 18. juna 2018. godine, u skladu sa članom 331a. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), prihvatio kao dokaz iskaz svjedoka Emira Jolde sa glavnog pretresa od 31. maja 2016. godine, te su stranke i branilac izjavili da nije potrebno da se navedeni iskaz čita ili reproducira. Zatim su izvedeni bliže opisani dokazi Tužilaštva (strana 3).
9. Općinski sud je ocijenio osnovanim prigovor apelantovog branioca da zapisnik o pretresanju lica od 21. februara 2015. godine nije zakonit. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz zapisnika o pretresanju lica od 21. februara 2015. godine proizlazi da je sačinjen navedenog dana povodom vršenja radnje pretresanja lica – apelanta u Ulici Kolodvorska 7; da se pretresanje vršilo bez naredbe za pretresanje i bez prisustva svjedoka na osnovu ovlaštenja iz člana 78. stav 2. tačka d) ZKPFBiH, te da su prilikom pretresanja pronađeni i privremeno oduzeti predmeti koji su pobrojani u zapisniku. U vezi s tim je navedeno da je svjedok Emir Joldo, policijski službenik MUP-a Kantona Sarajevo, koji je u zapisniku konstatiran kao ovlašteno službeno lice koje je izvršilo radnju pretresanja, na glavnom pretresu izjavio da je nakon primljene prijave apelant zatečen na udaljenosti od oko sto, dvjesto metara od mjesta događaja; da su utvrdili da se radi o apelantu; potvrdio je da su zatekli predmete, alat; sačinjena je službena zabilješka, potvrda o oduzetim predmetima, potvrda o vraćanju predmeta; izvršeno je lišenje slobode; apelant je tada priznao da je izvršio navedeno krivično djelo, odnosno da je provalio u sporno vozilo, te im je iz gepeka svog vozila dao kesu u kojoj se nalazio alat, a navedeno proizlazi i iz Službene zabilješke broj 02/5-2-2- 1-191/15 od 21. „januara“ 2015. godine u kojoj je navedeno da je apelant policijskim službenicima predao sitni alat nakon što je zatečen na licu mjesta. Također, iz potvrde MUP-a Kantona Sarajevo od 21. februara 2015. godine proizlazi da su predmeti koji su navedeni i u gore navedenom zapisniku o pretresanju privremeno oduzeti od apelanta na osnovu člana 80. stav 1. ZKPFBiH, koja odredba propisuje da se predmeti iz člana 79. stav 1. ovog zakona mogu privremeno oduzeti i bez naredbe suda ukoliko postoji opasnost od odlaganja, što je u saglasnosti s gore navedenom izjavom Emira Jolde i navedenom službenom zabilješkom. Općinski sud je naveo da iz navedenih dokaza proizlazi da prema apelantu nisu primjenjivane bilo kakve intruzivne metode pribavljanja dokaza propisane odredbama ZKPFBiH, kakvu predstavlja i radnja pretresanja shodno odredbi člana 78. stav 2. tačka d) ZKPFBiH, već da im je apelant predao kesu u kojoj se nalazio alat iz gepeka svog vozila, iz čega proizlazi da je sačinjavanje zapisnika o pretresanju lica suvišno učinjena radnja od strane policijskih službenika, zbog čega Općinski sud odluku iz izreke ove presude nije zasnivao na zapisniku o pretresanju lica od 21. februara 2015. godine. Općinski sud je odbio i braniočev prigovor da su u konkretnom slučaju privremeno oduzeti predmeti vraćeni oštećenom, a da nije izvršeno prepoznavanje privremeno oduzetih predmeta, te da privremeno oduzeti predmeti nisu bili pohranjeni u skladu sa ZKPFBiH prije nego što su vraćeni oštećenom, iz razloga što je radnja prepoznavanja predmeta shodno odredbi člana 99. stav 3. ZKPFBiH posebna procesna radnja koja se preduzima u situaciji kada je potrebno utvrditi poznaje li svjedok lice ili predmet, što u konkretnom slučaju nije bilo potrebno s obzirom na činjenicu da je tada osumnjičeni apelant zatečen neposredno nakon izvršenja krivičnog djela, o čemu je obaviješten dežurni tužilac koji je naložio da se predmeti vrate oštećenom, što proizlazi iz Službene zabilješke broj 02/5-2-2-I-191/15 od 21. januara 2015. godine (u fusnoti uz ovaj datum je navedeno da se radi o grešci u datumu i da se radi o datumu 21. februara 2015. godine, kako je navedeno u tekstu službene zabilješke), a što je učinjeno kako proizlazi iz Potvrde o vraćanju privremeno oduzetih predmeta broj 02/5-2-2-46/15 od 21. februara 2015. godine.
10. Općinski sud je također odbio braniočev prigovor da privremeno oduzeti predmeti nisu bili pohranjeni u skladu sa ZKPFBiH prije nego što su vraćeni oštećenom zato što odredba člana 84. ZKPFBiH propisuje da se privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju u sudu ili sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje, iz koje odredbe proizlazi da se odluka suda o privremeno oduzetim predmetima shodno navedenoj zakonskoj odredbi donosi u situaciji kada je potrebno osigurati njihovo čuvanje, što u konkretnom nije bio slučaj s obzirom na činjenicu da su predmeti odmah vraćeni oštećenom.
11. Općinski sud je dalje naveo da je prihvatio tužiočev prijedlog da se iskaz oštećenog dat na Zapisnik MUP-a Kantona Sarajevo, Druga policijska uprava, broj 02/5-2-2-436/15 od 21. februara 2015. godine, pročita i koristi kao dokaz u skladu s odredbom člana 288. stav 2. ZKPFBiH, zato što oštećeni boravi na teritoriji Crne Gore i nije se odazivao pozivima suda. Branilac se usprotivio navedenom prijedlogu ističući da apelantu nije bila data mogućnost da svjedoka ispita u ranijem toku suđenja, te da se taj svjedok pozove, a ako bude nedostupan, da se postupi prema članu 288. stav 2. ZKPFBiH. Općinski sud je uvažio tužiočev prijedlog jer je, kako je navedeno, u postupku koji je prethodio donošenju presude, koja je ukinuta odlukom Kantonalnog suda, u više navrata pozivao oštećenog putem zamolnica za pružanje pravne pomoći nadležnom organu Republike Crne Gore, i to u tri navrata (datumi navedeni u presudi). Također, u ponovljenom postupku, poziv za 6. septembar 2018. godine oštećeni je primio 10. augusta 2018. godine, te se nije odazvao pozivu, a punomoćnik imenovanog je izjavio da je svjedok bolestan, da mu je ljekar preporučio mirovanje, u prilog kojem navodu je priložio medicinsku dokumentaciju Kliničkog centra Crne Gore, Hirurška klinika, te izvještaj ljekara specijaliste Kliničkog centra Crne Gore, Onkološke ambulante za hemoterapiju. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da okolnosti višestrukog neodazivanja pozivima suda od strane svjedoka, u situaciji kada se prisustvo svjedoka ne može osigurati drugim mjerama, u korelaciji s činjenicom da je svjedok liječen u Onkološkoj ambulanti za hemoterapiju, iz čega proizlazi da je obolio od teškog malignog oboljenja, u svojoj ukupnosti predstavljaju takve okolnosti zbog kojih je dolazak svjedoka pred sud znatno otežan iz važnih uzroka u smislu člana 288. stav 2. ZKPFBiH. Stranke i branilac su na glavnom pretresu održanom 6. septembra 2018. godine izjavili da nemaju drugih dokaznih prijedloga.
12. U presudi je interpretiran iskaz oštećenog iz istrage i Općinski sud je naveo da iz tog iskaza proizlazi da je oštećeni izjavio da je od strane NN lica izvršena teška krađa provaljivanjem u sporno vozilo koje je, prema saobraćajnoj dozvoli, vlasništvo njegovog daidže iz Bijelog Polja, a koje oštećeni koristi na osnovu punomoći. Krivično djelo je izvršeno tako što je NN izvršilac uz pomoć podesnog sredstva otključao prtljažnik vozila, a zatim u njemu pronašao i otuđio jednu PVC kesu u kojoj se nalazio opisani alat. Općinski sud je naveo da je u potpunosti prihvatio kao vjerodostojan iskaz oštećenog, nalazeći da je on uvjerljiv, te saglasan s izjavom svjedoka Emira Jolde, te pisanim dokazima izvedenim na glavnom pretresu. Navedeno je da je odbrani omogućeno izjašnjenje na navedeni iskaz i isticanje pitanja koja bi se svjedoku postavila da je neposredno saslušavan pred sudom, te su u presudi navedena pitanja koja bi, kako je navedeno, apelantov branilac postavio oštećenom (strana 6. presude). Cijeneći navedena pitanja koja bi svjedoku bila postavljena da je neposredno saslušavan, Općinski sud je zaključio da ona ne dovode u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenog budući da iz dokaza izvedenih na glavnom pretresu i ne proizlaze drugačiji odgovori od onih koje je iznio branilac postavljajući ih, odnosno iz dokaza izvedenih na glavnom pretresu ne proizlazi da je oštećeni vidio moment kada je lice otuđilo navedene stvari, s obzirom na to da tako nešto nije ni izjavio, a iz službene zabilješke policijskih službenika proizlazi dojava primljena od NN građana. Također, iz dokaza izvedenih na glavnom pretresu ne proizlazi da je vršena radnja prepoznavanja, da je izvršeno izuzimanje tragova papilarnih linija učinioca, te da je vršeno vještačenje. U vezi s pitanjem da li ima dokaz da je njegovo vozilo bilo zaključano u navedeno vrijeme i u navedenoj prilici, te da li su brave na tom vozilu bile ispravne da bi se vozilo moglo zaključati, Općinski sud nalazi da neposjedovanje dokaza o navedenom također ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka s obzirom na činjenicu da je dokumentovanje zaključavanja vozila nakon udaljavanja od njega na bilo koji način radnja za koju je malo vjerovatno da se preduzima od strane većine vozača.
13. U presudi su navedeni prezentirani i u sudski spis uloženi materijalni dokazi, bliže opisani, a koji se tiču postupanja policijskih službenika u inkriminirano vrijeme, i to: zapisnik o pretresanju lica iz kojeg proizlazi da je 21. februara 2015. godine na lokalitetu Kolodvorska 7, Novo Sarajevo, izvršeno pretresanje apelanta, kojom prilikom su kod njega pronađeni i privremeno oduzeti bliže opisani predmeti – alat; potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od apelanta iz koje proizlazi da su navedenog datuma apelantu oduzeti predmeti koji su navedeni u zapisniku; izvještaj o izvršenom pretresanju lica bez naredbe kojom ovlaštena lica Druge PU izvještavaju Tužilaštvo o izvršenom pretresu; potvrda o vraćanju privremeno oduzetih predmeta oštećenom od 21. februara 2015. godine; obavijest Tužilaštva broj T09 0 KTA 0082884 15 od 24. februara 2015. godine kojom se sudija za prethodni postupak Općinskog suda obavještava o izvršenom pretresanju lica bez naredbe za pretresanje i privremenom oduzimanju predmeta; te izvod iz kaznene i operativne evidencije za apelanta. Iz presude proizlazi da apelant nije imao primjedbi na izvedene dokaze.
14. Općinski sud je naveo da je analizom navedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, van svake sumnje utvrdio da je apelant počinio krivičnopravne radnje iz izreke ove presude. Da su pokretne stvari u vlasništvu oštećenog, i to jedna PVC kesa u kojoj se nalazio opisani alat, otuđene 21. februara 2015. godine oko 18.00 sati, na način da je upotrebom podesnog predmeta otključano predmetno vozilo, Općinski sud je utvrdio na osnovu provedenih dokaza, i to iskaza oštećenog od 21. februara 2015. godine, koji je to potvrdio, zatim na osnovu iskaza svjedoka Emira Jolde sa ročišta od 31. maja 2016. godine, kojim je potkrijepljen iskaz oštećenog, kao i na osnovu zapisnika o prijemu usmene prijave MUP-a Kantona Sarajevo od 21. januara 2015. godine iz kojeg proizlazi da je oštećeni prijavio izvršenje krivičnog djela na njegovu štetu na opisanom parking prostoru. Da je apelant počinio predmetno krivično djelo sud je utvrdio na osnovu činjenice da je zatečen neposredno nakon izvršenja krivičnog djela s pokretnim stvarima otuđenim od oštećenog, te da se tom prilikom nalazio u vozilu marke Golf, bijele boje, za koje vozilo iste boje i marke je policiji dojavljeno da je počinilac krivičnog djela u njega ušao i udaljio se sa lokacije, što proizlazi iz iskaza svjedoka Emira Jolde. Da je apelant tom prilikom bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje, odnosno da je predmetno krivično djelo počinio s umišljajem, Općinski sud je utvrdio na osnovu okolnosti konkretnog slučaja, koje okolnosti i preduzete radnje isključuju svaki drugi oblik vinosti.
15. Općinski sud je naveo da je izvršio djelimičnu korekciju činjeničnog opisa radnji koje se apelantu stavljaju na teret u odnosu na onaj sadržan u optužnom aktu, ne zadirući pritom u djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj optužnici u skladu sa članom 295. stav 1. ZKPFBiH, te je datum „22. januar 2015. godine“, kao datum izvršenja krivičnog djela, zamijenio datumom „21. februara 2016. godine", što proizlazi iz provedenih dokaza, te izvršio izmjenu dijela činjeničnog opisa koji se odnosi na mjesto izvršenja krivičnog djela, te je umjesto ulice „Kolodvorska“, naznačio Ulicu „Zmaja od Bosne do broja 26“, što proizlazi iz iskaza svjedoka – oštećenog, te izostavio dio: „(...) nakon čega je ušao u unutrašnjost istog (...)“ zato što se navedena okolnost nije mogla utvrditi iz dokaza izvedenih na glavnom pretresu. Navedenim intervencijama Općinski sud je uskladio činjenično stanje utvrđeno na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, činjenice iz kojih proizlaze elementi krivičnog djela su ostale očuvane, predmetnim izmjenama apelanta nije doveo u nepovoljniji procesni položaj, niti je izmijenio način izvršenja krivičnog djela, niti dinamiku događaja.
16. Konačno, Općinski sud je, u skladu sa članom 49. stav 1. KZFBiH, apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci, koja je u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti). Kao otežavajuću okolnost Općinski sud je cijenio činjenicu da je apelant višestruki povratnik u izvršenju krivičnih djela protiv imovine, odnosno da je pravomoćno osuđivan ukupno devet puta, od čega tri puta za krivična djela protiv imovine, što proizlazi iz izvoda iz kaznene evidencije od 6. marta 2015. godine. Od olakšavajućih okolnosti Općinski sud je u odnosu na apelanta cijenio da je otac dva maloljetna djeteta, te da je lošeg imovnog stanja.
17. Kantonalni sud je u svojoj Presudi broj 65 0 K 489039 18 KŽ2 od 29. oktobra 2019. godine naveo da je ispitao prvostepenu presudu u granicama navoda i prigovora iz žalbe apelantovog branioca u smislu člana 321. ZKPFBiH, kao i po službenoj dužnosti.
18. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na osnovu dokaza na glavnom pretresu, na koje se poziva u obrazloženju prvostepene presude, ispravno zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Prvostepeni sud je pravilno u smislu odredbe člana 288. stav 2. ZKPFBiH pročitao i prihvatio kao dokaz iskaz oštećenog s obzirom na to da je provedenim radnjama suda nesporno utvrđeno da je dolazak svjedoka pred sud otežan iz važnih razloga uslijed teškog malignog oboljenja, te su u navedenom dijelu neosnovani žalbeni prigovori. U tom kontekstu je i Kantonalni sud ponovno interpretirao iskaz oštećenog iz istrage koji je pročitan na glavnom pretresu. Također, i prema stavu Kantonalnog suda, iz navedenog iskaza nesporno proizlazi da je oštećeni legalno posjedovao predmetno vozilo i stvari u vozilu tako da su neosnovani žalbeni prigovori da oštećeni nije vlasnik navedenog vozila i stvari u vozilu. Iskaz oštećenog prvostepeni sud je potkrijepio time što je odbrani omogućio izjašnjenje na navedeni iskaz ovog svjedoka da je neposredno saslušavan pred sudom.
19. U odnosu na braniočev žalbeni prigovor koji se tiče nepravilne primjene člana 88. stav 1. ZKPFBiH, Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prigovor odbrane zato što je radnja prepoznavanja predmeta shodno članu 99. stav 3. ZKPFBiH posebna procesna radnja i preduzima se u situaciji kada je potrebno utvrditi poznaje li svjedok lice ili predmet, što u konkretnom slučaju nije bilo potrebno jer je apelant zatečen neposredno nakon izvršenja krivičnog djela i od njega su oduzeti predmeti koji, prema iskazu oštećenog, u cijelosti odgovaraju opisu otuđenih predmeta, iz čega proizlazi da nije postojala sumnja u istovjetnost pronađenih otuđenih predmeta, a odbrana nije osporavala naprijed utvrđene činjenice u pogledu istovjetnosti navedenih predmeta. Također, stav Kantonalnog suda je i da je prvostepeni sud pravilo postupio kada je odbio braniočev prigovor da privremeno oduzeti predmeti nisu bili pohranjeni u skladu sa ZKPFBiH prije nego što su vraćeni oštećenom jer odredba člana 84. ZKPFBiH propisuje da se privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju u sudu ili sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje, te iz navedenog proizlazi da se odluka o privremeno oduzetim predmetima donosi kada je potrebno osigurati predmete, a to ovdje nije bio slučaj jer su oni odmah vraćeni oštećenom. Nadalje, iz dokaza također ne proizlazi da je vršena radnja prepoznavanja predmeta, da je izvršeno izuzimanje tragova papilarnih linija učinioca, te da je vršeno vještačenje po pitanju da li ima dokaza da je vozilo oštećenog bilo zaključano u navedeno vrijeme i u navedenoj prilici i jesu li brave na tom vozilu bile ispravne, te da je prvostepeni sud našao da neposjedovanje ovih dokaza ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza s obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu da su predmeti oštećenog, koji su bili u njegovom vozilu, odnosno vozilu kojim je legalno raspolagao, bili u apelantovom posjedu neposredno nakon prijave o otuđenju predmeta od strane oštećenog jer ih je, prema stanju spisa, apelant predao ovlaštenim službenim licima nakon što su ga zaustavili.
20. U odnosu na žalbeni prigovor koji se tiče radnje prepoznavanja predmeta, Kantonalni sud nalazi da je on neosnovan i zbog toga što je prvostepeni sud detaljno na str. 3. i 4. pobijane presude obrazložio da je nije zasnovao na Zapisniku o pretresanju lica broj 02/5-2-2-41/15 od 21. februara 2015. godine (jer je ova radnja bila suvišna samim tim što im je apelant predao kesu u kojoj se nalazio alat), već da je prvostepenu presudu zasnovao na iskazu svjedoka Emira Jolde sa glavnog pretresa, koji je obrazložen u pobijanoj presudi i koji nije doveden u pitanje unakrsnim ispitivanjem od strane apelanta, te da je potkrijepljen gore navedenom službenom zabilješkom. Također, u vezi sa žalbenim navodima navedeno je da se na strani 7. pobijane presude nalazi i fusnota u kojoj je navedeno da je u pitanju greška u datumu i da je upravo u pitanju datum 21. februar 2015. godine kako je i navedeno u tekstu službene zabilješke. Zamjena datuma se odnosi i na situaciju kada je djelimično izvršena korekcija činjeničnog opisa radnji koje se apelantu stavljaju na teret ne zadirući pritom u identitet podnijete i potvrđene optužnice.
21. Neosnovanim su ocijenjeni i žalbeni prigovori apelantovog branioca da njegovim radnjama nije ostvareno biće krivičnog djela za koje je osuđen pobijanom presudom. S obzirom na to da su apelanta neposredno po izvršenju krivičnog djela zatekla ovlaštena službena lica, da je dobrovoljno predao otuđene stvari (alat), da su otuđene stvari vraćene oštećenom, to je bilo nepotrebno preduzeti radnje sudskog osiguranja dokaza, na šta odbrana neosnovano ukazuje u žalbi. Odredbom člana 85. ZKPFBiH je određeno da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije čiji popis nije moguć, zbog čega su stavljeni u poseban omot i zapečaćeni, vrši tužilac ili ovlašteno lice na osnovu pismenog odobrenja koje je izdao tužilac. S obzirom na to da se u predmetnom slučaju ne radi o stvarima čiji popis nije moguć u smislu navedene zakonske odredbe, to nije postojala ni obaveza postupanja u smislu odredbe člana 85. ZKPFBiH, na šta je neosnovano ukazano braniočevom žalbom.
22. Ocijenjeno je da je Općinski sud pravilno zaključio da je neposredno nakon izvršenja krivičnog djela apelant zatečen kako se udaljava sa lica mjesta izvršenja krivičnog djela, da je po zaustavljanju ovlaštenim službenim licima predao kesu sa alatom, koji je identičan alatu otuđenom iz spornog vozila, koji je koristio oštećeni i koji je po pronalasku uz potvrdu vraćen oštećenom. Nadalje, u pogledu radnje počinjenja neosnovani su žalbeni prigovori zato što je konkretno utvrđeno da je apelant upotrebom podesnog sredstva otvorio – otključao bravu spornog vozila, na koji način je došao do stvari iz zatvorenog prostora spornog vozila oštećenog.
23. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove žalbene navode da je izrečena kazna prestroga i da je u tom smislu nepravilno primijenjena odredba člana 49. KZFBiH. Izrečena kazna zatvora prema apelantu je, i prema ocjeni Kantonalnog suda, razmjerna težini počinjenog krivičnog djela i stepenu društvene opasnosti apelanta kao njegovog počinioca, s jedne strane, a, s druge strane, neophodna je za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz člana 42. KZFBiH koja se očigledno ne bi mogla postići blažom kaznom od izrečene.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
24. Apelant navodi da su osporenom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je ukazao i na povredu člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Istaknute povrede se ogledaju u proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava u postupku donošenja pobijane presude, te pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. U obimnoj apelaciji apelant opisuje hronologiju predmetnog postupka i, kako to proizlazi iz sadržaja apelacije, ponavlja cjelokupan sadržaj žalbe. Naime, apelant smatra da „pobijano rješenje“ uopće ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u pogledu utvrđenja da je počinio krivično djelo za koje je osuđen. Ukazuje da nije proveden postupak/radnja prepoznavanja predmeta u skladu sa članom 99. stav 3. ZKPFBiH. Prigovara da su u konkretnom slučaju pokretne stvari koje se navode u činjeničnom opisu izreke pobijane presude predate oštećenom, a da ni na koji pouzdan način nije utvrđeno da je on vlasnik tih pokretnih stvari, niti je uopće provedena procedura prepoznavanja tih pokretnih stvari od strane ovog svjedoka. U vezi s tim, smatra da se predmetne pokretne stvari nisu mogle predati oštećenom, a sve u skladu s odredbom člana 79. stav 1. ZKPFBiH, imajući u vidu da su predmetne pokretne stvari trebale da služe kao dokaz u postupku. Apelant ističe da je, zasnivajući „predmetno rješenje“ na Potvrdi o vraćanju privremeno oduzetih predmeta broj 02/5-2-2-46/15 od 21. februara 2015. godine, koja je izdata protivno odredbama člana 88. u vezi sa članom 79. ZKPFBiH, sud počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH. Pored toga, apelant smatra da je sud nezakonito intervenirao kada je iz činjeničnog opisa optužnice izbacio apsolutno nedokazani dio „nakon čega je ušao u unutrašnjost vozila”, mijenjajući time i dinamiku samog događanja kako je opisana u optužnici, te čineći izvršenje krivičnog djela koje je predmet optuženja nemogućim. Posljedično prednjem, apelant ukazuje da se povreda objektivnog identiteta optužbe i indicirana bitna povreda odredbi krivičnog postupka, pored ranije iznesenog, ogledaju i u tome da je sud iz izreke pobijane presude izmijenio datum navodnog izvršenja krivičnog djela, a u vezi s tim izmijenio i navodno mjesto izvršenja krivičnog djela (ono iz optužnice ostalo apsolutno nedokazano), a koji su takvog značaja da je bez izmjene činjeničnog opisa optužnog akta u pogledu njih sud bio dužan u skladu s odredbom člana 299. stav 1. tačka c) ZKPFBiH donijeti presudu kojom se apelant oslobađa optužbe. Apelant navodi da je sud pobijanu presudu zasnovao na iskazima oštećenog i svjedoka Emira Jolde, a sve imajući u vidu da su oni svoja saznanja o navodnom predmetu krivičnog djela crpili i iz nezakonito preduzete radnje prepoznavanja opisanih stvari u izreci, koju opisuje i sam sud prenoseći njihove iskaze u razlozima pobijane presude. Pored iznesenog, a kada je u pitanju nezakonitost iskaza saslušanog svjedoka Emira Jolde, proizlazi iz činjenice da iskaz proizlazi iz nezakonito preduzete radnje pretresanja koja je konstatirana u zapisniku od 21. februara 2015. godine, a za koji sam sud u razlozima iznesenim na strani 3. (treći pasus odozdo) navodi da je po prigovoru odbrane utvrdio da je nezakonit dokaz. Nadalje, ističe da pobijana presuda ne sadrži dokaze kojima je utvrđeno da je apelant upotrebom podesnog predmeta otključao vozilo, te ušao u njegovu unutrašnjost. Ovo tim prije što od apelanta nije oduzet bilo kakav ključ ili drugi podoban predmet kojim bi izvršio otključavanje predmetnog vozila jer ukoliko vozilo nije bilo zaključano, onda se apsolutno ne može raditi o krivičnom djelu teške krađe. Tužilaštvo nije izvelo kao dokaz vještačenje niti fotodokumentaciju kojom bi bilo konstatirano gdje se predmetno vozilo nalazilo, te evidentirano da je brava prtljažnika otvorena podesnim sredstvom i da nije izvršen uviđaj povodom navodnog krivičnog djela teške krađe i samim tim Tužilaštvo nije moglo van razumne sumnje dokazati da je na predmetnom vozilu izvršeno otvaranje brave prtljažnika upotrebom podesnog sredstva kako se navodi u optužnici. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo i do pogrešne primjene odredbe člana 3. stav 2. ZKPFBiH, prema kojoj se svaka sumnja odlučnom činjenicom, zakonitošću dokaza ili primjenom odredbe krivičnog zakonodavstva, mora tumačiti na način koji je povoljniji za optuženog. U kontekstu prethodno iznesenog, a sve kada sud i ne bi prihvatio naprijed iznesene žalbene razloge, odbrana ističe da je sud apelantu izrekao prestrogu krivičnu sankciju, te da je u tom smislu nepravilno primijenio odredbe člana 49. KZFBiH, što je dodatno obrazložio. Apelant dalje navodi da je povodom žalbe apelantovog branioca, izjavljene protiv presude Općinskog suda od 20. septembra 2018. godine, Kantonalni sud 18. aprila 2019. godine održao sjednicu vijeća (na koju su pristupili apelant i njegov branilac, koji je zastupnik apelanta po ovoj apelaciji), te je u vezi s tim u CMS sistemu Kantonalnog suda 22. aprila 2019. godine zabilježen upis sljedeće sadržine: „Zapisnik o vijećanju i glasanju nakon održane sjednice vijeće (Adisa Zahiragić 22.04.2019. godine)“, a iz čega proizlazi da je povodom žalbe apelantovog branioca vijeće kojim je predsjedavala sutkinja Adisa Zahiragić donijelo odluku povodom žalbe apelantovog branioca. Međutim, 17. oktobra 2019. godine apelantovom braniocu je dostavljen novi poziv za sjednicu vijeća zakazanu za 29. oktobar 2019. godine u 13.40 sati. Apelant i njegov branilac su 29. oktobra 2019. godine pristupili na zakazanu sjednicu vijeća, koja je održana pred sasvim drugim vijećem kojim je predsjedavao sudija Jasenko Ružić, uz učešće članova sudija Indire Jahić i Rozite Šimić, te su na njoj ponovno obrazložili žalbu od 29. oktobra 2018. godine. Odlučujući povodom žalbe apelantovog branioca protiv presude Općinskog suda od 20. septembra 2018. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 K 489039 18 KŽ2 od 29. oktobra 2019. godine kojom je žalbu apelantovog branioca odbio kao neosnovanu. Slijedom prethodno iznesenog, apelant smatra da je pobijanom Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 489039 18 Kž 2 od 29. oktobra 2019. godine u vezi s Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 489039 18 K2 od 20. septembra 2018. godine, nesumnjivo povrijeđeno „njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na nepristrasan sud, pravo na odbranu, kao i njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek“ na identičan način kako je to utvrđeno u navedenim presudama Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud). Navedeno stoga što se takvim postupanjem krši osnovno pravno načelo ne bis in idem, tj. da se ne može dva puta odlučivati o istom, iako je zapisnik nakon sjednice vijeća od 18. aprila 2019. godine u sebi sadržavao odluku povodom žalbe apelantovog branioca. Apelant, dalje, ističe da činjenični opis izreke presude Općinskog suda od 20. septembra 2018. godine ne sadrži zakonska obilježja krivičnog djela teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH. Pored toga, ističe da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama s obzirom na istaknute žalbene razloge, te da je Kantonalni sud propustio da iznese razloge o odlučnim činjenicama, na koji način je povrijeđeno apelantovo pravo na obrazloženu odluku. Apelant ukazuje i da je u postupku došlo do povrede člana 11. st. 2. i 3. ZKPFBiH, kao i da je zbog nepravilne primjene člana 295. stav i. ZKPFBiH sud „nezakonito intervenirao u činjenični opis optužnice“ kada je iz činjeničnog opisa optužnice izbacio apsolutno nedokazani dio „nakon čega je ušao u unutrašnjost vozila”, mijenjajući time i dinamiku samog događanja kako je opisana u optužnici, te čineći izvršenje krivičnog djela koje je predmet optuženja nemogućim. Ovo stoga što ako apelant nije ulazio u vozilo, postavlja se pitanje kako je onda iz vozila navodno mogao otuđiti predmete koji se navode u izreci pobijane presude.
b)Odgovori na apelaciju
25. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u potpunosti ostaje pri ocjeni dokaza izvedenih na glavnom pretresu, činjeničnih utvrđenja, te pravne ocjene djela sadržanih u obrazloženju Presude broj 65 0 K 489039 18 K 2 od 20. septembra 2018. godine, pri čemu je istakao da je apelantova odbrana tokom postupka koji je prethodio donošenju osporene odluke iznosila istovjetne prigovore onima sadržanim u apelaciji, na koje se sud očitovao u svojoj presudi. Osim toga, istaknuto je da sud shodno pozitivnom zakonodavstvu FBiH, iako ih u okolnostima određenog konkretnog slučaja uvažava i slijedi, nije vezan sudskim stavovima izraženim u drugim krivičnim predmetima, već isključivo zakonom. Konačno, ukazano je da nisu relevantni navodi iz apelacije u pogledu „toga šta nije utvrđeno tokom postupka“ budući da iz sadržaja „onoga što jeste utvrđeno“ proizlaze sva obilježja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim.
26. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na osnovu dokaza na glavnom pretresu, na koje se poziva u obrazloženju prvostepene presude, ispravno zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti. Prvostepeni sud je pravilno u smislu odredbe člana 288. stav 2. ZKPFBiH pročitao i prihvatio kao dokaz iskaz svjedoka oštećenog s obzirom na to da je provedenim radnjama suda nesporno utvrđeno da je dolazak svjedoka pred sud otežan iz važnih razloga uslijed teškog malignog oboljenja, te su u navedenom dijelu neosnovani žalbeni prigovori. Također je navedeno da iz iskaza oštećenog nesporno proizlazi da je oštećeni legalno posjedovao sporno vozilo i stvari u vozilu tako da su neosnovani žalbeni prigovori da navedeni oštećeni nije vlasnik navedenog vozila i stvari u vozilu. U odnosu na braniočev žalbeni prigovor koji se tiče nepravilne primjene člana 88. stav 1. ZKPFBiH, Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prigovor odbrane zato što je radnja prepoznavanja predmeta shodno odredbi 99. stav 3. ZKPFBiH posebna procesna radnja i preduzima se u situaciji kada je potrebno utvrditi poznaje li svjedok lice ili predmet, što u konkretnom slučaju nije bilo potrebno jer je osumnjičeni apelant zatečen neposredno nakon izvršenja krivičnog djela i od njega su oduzeti predmeti koji, prema iskazu oštećenog, u cijelosti odgovaraju opisu otuđenih predmeta, iz čega proizlazi da nije postojala sumnja u istovjetnost pronađenih otuđenih predmeta, a odbrana nije osporavala naprijed utvrđene činjenice u pogledu istovjetnosti navedenih predmeta. Također, stav Kantonalnog suda je i taj da je prvostepeni sud pravilo postupio kada je odbio braniočev prigovor da privremeno oduzeti predmeti nisu bili pohranjeni u skladu sa ZKPFBiH prije nego što su vraćeni oštećenom, jer odredba člana 84. ZKPFBiH propisuje da se privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju u sudu ili sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje, te iz navedenog proizlazi da se odluka o privremeno oduzetim predmetima donosi kada je potrebno osigurati predmete, a to ovdje nije bio slučaj jer su oni odmah vraćeni oštećenom. Nadalje, iz dokaza također ne proizlazi da je vršena radnja prepoznavanja predmeta, da je izvršeno izuzimanje tragova papilarnih linija učinioca, te da je vršeno vještačenje po pitanju da li ima dokaza da je vozilo oštećenog bilo zaključano u navedeno vrijeme i u navedenoj prilici i da li su brave na tom vozilu bile ispravne, te da je prvostepeni sud našao da neposjedovanje ovih dokaza ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza s obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu da su predmeti oštećenog, koji su bili u njegovom vozilu, odnosno vozilu kojim je legalno raspolagao, bili u apelantovom posjedu neposredno nakon prijave o otuđenju predmeta od strane oštećenog jer ih je, prema stanju spisa, apelant predao ovlaštenim službenim licima nakon što je zaustavljen. U odnosu na žalbeni prigovor koji se tiče radnje prepoznavanja predmeta Kantonalni sud nalazi da je on neosnovan zato što je prvostepeni sud detaljno na str. 3. i 4. pobijane presude obrazložio da je nije zasnovao na Zapisniku o pretresanju lica broj 02/5-2-2-41/15 od 21. februara 2015. godine jer je ta radnja bila suvišna samim tim što im je apelant predao kesu u kojoj se nalazio alat, već da je prvostepenu presudu zasnovao na iskazu svjedoka Emira Jolde sa glavnog pretresa, koji je obrazložen na strani 5. pobijane presude i koji nije doveden u pitanje unakrsnim ispitivanjem od strane apelanta, te da je potkrijepljen gore navedenom službenom zabilješkom. Također, na istoj strani pobijane presude nalazi se i fusnota u kojoj je navedeno da je u pitanju greška u datumu. Zamjena datuma se odnosi i na situaciju kada je djelimično izvršena korekcija činjeničnog opisa radnji koje se apelantu stavljaju na teret ne zadirući pritom u identitet podnijete i potvrđene optužnice. Neosnovani su i prigovori da apelantovim radnjama nije ostvareno biće krivičnog djela za koje je osuđen pobijanom presudom jer su ovlaštena službena lica zatekla apelanta neposredno po izvršenju krivičnog djela, te budući da je on dobrovoljno predao otuđene stvari (alat) i da su otuđene stvari vraćene oštećenom, to je bilo nepotrebno preduzeti radnje sudskog osiguranja dokaza, na šta odbrana neosnovano ukazuje u žalbi. Odredbom člana 85. ZKPFBiH je određeno da otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije čiji popis nije moguć, zbog čega su stavljeni u poseban omot i zapečaćeni, vrši tužilac ili ovlašteno lice na osnovu pismenog odobrenja koje je izdao tužilac. S obzirom na to da se u predmetnom slučaju ne radi o stvarima čiji popis nije moguć u smislu navedene zakonske odredbe, to nije postojala ni obaveza postupanja u smislu odredbe člana 85. ZKPFBiH. Nadalje, u pogledu radnje počinjenja neosnovani su žalbeni prigovori zato što je konkretno utvrđeno da je apelant upotrebom podesnog sredstva otvorio – otključao bravu spornog vozila, na koji način je upotrebom podesnog sredstva došao do stvari iz zatvorenog prostora spornog vozila oštećenog.
27. Tužilaštvo je odgovorilo da su prilikom donošenja osporenih odluka redovni sudovi pravilno i u potpunosti izveli adekvatne zaključke, da su utvrdili sve činjenice i okolnosti pod kojima je počinjeno krivično djelo teške krađe, da su Općinski i Kantonalni suda sve dokaze u potpunosti adekvatno cijenili, iznesen je sadržaj dokaza, nakon čega je data kako pojedinačna tako i međusobna ocjena navedenih dokaza i u konačnici izveden pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo teške krađe iz člana 287. stav 1. tačka a) KZFBiH koje mu se optužnicom stavlja na teret.
V.Relevantni propisi
28. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:
Član 287. stav (1) tačka a) Teška krađa (1) Kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina kaznit će se ko krađu (član 286. Krađa, stav 1.) učini:
a) obijanjem, provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka da dođe do tvari iz zatvorenih zgrada, soba, blagajni, ormara ili drugih zatvorenih prostorija ili prostora;
29. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 3. stav (2) Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 11. stav (2) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. st. (7) i (8) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
(8) Ako je optuženom izrečena kazna, u obrazloženju će se navesti koje je okolnosti sud uzeo u obzir pri odmjeravanju kazne. Sud će posebno obrazložiti kojim se razlozima rukovodio pri odluci da kaznu treba ublažiti ili optuženog osloboditi od kazne ili izreći uslovnu osudu ili da treba izreći bezbjednosnu mjeru ili oduzimanje imovinske koristi.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 489039 18 Kž 2 od 29. oktobra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 15. januara 2020. godine, a apelacija je podnesena 4. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant smatra da mu je u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant je ukazao i na povredu pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
37. Naime, predmetni postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
38. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
39. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima, kao i na tvrdnjama da je u predmetnom postupku došlo do povrede odredbi ZKPFBiH jer je presuda zasnovana na nezakonitim dokazima, te što Kantonalni sud nije odgovorio na njegove žalbene navode.
40. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
41. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
42. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine stav 25).
43. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizira i zaključke redovnih sudova u pogledu apelantove uloge u izvršenju predmetnog krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza, uslijed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koje čine obilježja predmetnog krivičnog djela u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo. Prema mišljenju Ustavnog suda, navedeno načelo može da bude dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno tom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni da istinito i potpuno utvrde kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51, dostupna na www.ustavnisud.ba).
44. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
45. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženjima osporenih odluka sadržani svi apelantovi procesnopravni prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno zakonitosti dokaza. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ponavlja da iz prvostepene presude proizlazi da apelant, koji je u toku postupak imao branioca, nije imao prijedloge za provođenje dokaza koje je sud odbio, te da mu je bilo onemogućeno da osporava provedene dokaze Tužilaštava.
46. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud sve dokaze, uključujući, između ostalih, i iskaz oštećenog iz istrage, koji je pročitan u skladu sa članom 288. stav 2. ZKPFBiH, kao i iskaz svjedoka Emira Jolde, doveo u vezu s provedenim materijalnim dokazima, detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak Općinskog suda u pogledu utvrđenja da je apelant počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju nije, kako to apelant navodi, zasnovano na nezakonitom dokazu – zapisniku o pretresanju apelanta od 21. februara 2015. godine, već na sveobuhvatnoj analizi svih provedenih dokaza izvedenih na glavnom pretresu, u pogledu kojih je apelantu i njegovoj odbrani bila data mogućnost da ih osporava. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio odlučne činjenice, zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku. Dakle, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je Općinski sud izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
47. U vezi s navodima apelacije kojima je ukazano na „nezakonitu intervenciju suda u činjenični opis optužnice“, Ustavni sud ukazuje da je članom 295. ZKPFBiH propisano da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud naveo da je izvršio djelimičnu korekciju činjeničnog opisa radnji koje se apelantu stavljaju na teret u odnosu na onaj sadržan u optužnom aktu, ne zadirući pritom u djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj optužnici u skladu sa članom 295. stav 1. ZKPFBiH, na način opisan u činjeničnom dijelu ove odluke u skladu s provedenim dokazima. Navedenim intervencijama Općinski sud je uskladio činjenično stanje utvrđeno na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu, činjenice iz kojih proizlaze elementi krivičnog djela su ostale očuvane, predmetnim izmjenama apelanta nije doveo u nepovoljniji procesni položaj, niti je izmijenio način izvršenja krivičnog djela, niti dinamiku događaja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 4868/15 od 10. aprila 2018. godine dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 35) i istakao da, prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz osporenih presuda i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, od potvrđivanja optužnice protiv apelanta nije mijenjana pravna kvalifikacija krivičnog djela. Slijedom toga, Ustavni sud smatra neosnovanim i ove apelantove navode.
48. Dalje, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene odluke Kantonalnog suda nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Pritom, Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene odluke sadržani svi apelantovi suštinski prigovori koje je isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno kvaliteta i zakonitosti pojedinih dokaza. Zatim, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ni da je Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih ključnih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Prepoznavajući bitnost vjerodostojnosti iskaza kako svjedoka Emira Jolde i oštećenog, upravo je i sam Kantonalni sud u obrazloženju osporene presude naglasak stavio na potrebu da se njihovi iskazi cijene s posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari. Dakle, Ustavni sud smatra da je Općinski sud u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih izvedenih dokaza kako na (glavnom) pretresu tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud ponovo napominje da nije u njegovoj nadležnosti da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud svoj zaključak o postojanju krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret u kontekstu apelantovih radnji izveo na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelacije kojima se osporava način na koji je Općinski sud odlučio prilikom izricanja krivičnopravne sankcije apelantu, tj. kazne zatvora u trajanju od devet mjeseci, jer je u tom smislu dao jasna i logična obrazloženja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Općinski sud ispoštovao svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove veoma opširne i obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da je Općinski sud, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu ni na koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Ustavni sud, također, napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
51. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrio njegove žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
Ostali navodi
52. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao i na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e)Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na član 21. stav (2) Pravila Ustavnog suda kojim je propisano da apelacija iz člana VI/3.b) Ustava treba sadržavati „i dokaze na kojima se apelacija zasniva“. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene odredbi ZKPFBiH ili zloupotrebe procesnog prava na apelantovu štetu, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan, ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak.
54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
55. Ustavni sud zaključuje da nije prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije jer apelant u apelaciji nije naveo bilo koju činjenicu ili dokaz na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu.
56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić