Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4872/19 (Opština Brod)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4872/19

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4872/19, rješavajući apelaciju Opštine Brod, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Opštine Brod podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 60 0 Ps 024805 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Opština Brod (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobraniteljstvo Republike Srpske

– Sjedište zamjenika Doboj, podnijela je 17. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 60 0 Ps 024805 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, ,,Limikoma“ d.o.o. Banja Luka i „Termoelektra“ d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: prvotužitelj i drugotužitelj ili tužitelji) zatraženo je 15. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 18. februara 2021. godine. Tužitelji nisu dostavili traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 60 0 Ps 024805 16 Ps od 22. decembra 2017. godine, donesenom po tužbi tužitelja protiv apelantice kao tužene radi naplate potraživanja, obavezana je apelantica da tužiteljima na ime naknade štete, prouzrokovane nesavjesnim postupanjem i zloupotrebom privrednog društva JP „Gradska toplana“ a.d. Brod (u daljnjem tekstu: JP „Gradska toplana“), isplati određene novčane iznose (precizirane u izreci presude) na ime glavnog duga i prouzrokovanih sudskih troškova, zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama, te da tužiteljima solidarno naknadi troškove postupka. Odbijen je prvotužiteljev zahtjev za isplatu obračunatih zakonskih zateznih kamata preko dosuđenog iznosa.

6. Okružni privredni sud je nakon provedenih dokaza (brojnih materijalnih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke i saslušanja zakonskih zastupnika tužitelja) utvrdio da su tužitelji bili u poslovnim odnosima s JP „Gradska toplana“ po osnovu zaključenih ugovora o isporuci lož-ulja, odnosno po osnovu ugovora o izgradnji „Gradske toplane“, te da je iz ovih pravnih osnova proizašla obaveza JP „Gradska toplana“ prema tužiteljima (koja je utvrđena pravosnažnim sudskim odlukama Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 016913 12 Ps od 27. septembra 2012. godine i broj 60 0 Ps 007046 09 Ps od 14. augusta 2012. godine), kao i da je nad dužnikom tužitelja iz izvršne isprave (JP „Gradska toplana“) otvoren stečaj 17. juna 2014. godine zbog njegove nelikvidnosti (imovina stečajnog dužnika prodata za iznos od 22.500,00 KM, koji je utrošen na troškove stečajnog postupka). Također, apelantica je kao osnivač JP „Gradska toplana“ na osnovu ugovora sačinjenog kod notara (OPU-5403/10 od 11. oktobra 2010. godine) prenijela na JP „Gradska toplana“ pravo korištenja zemljišta na kojem su izgrađeni objekti toplane na osnovu kojeg je JP „Gradska toplana“ bila upisana kao nositelj prava korištenja. Na osnovu odluke o povećanju apelanticinog osnivačkog uloga u JP „Gradska toplana“ (od 30. novembra 2009. godine), u vidu procijenjene vrijednosti zemljišta, objekta i opreme (1.956.950,00 KM), sačinjen je ugovor o prenosu prava vlasništva na nekretninama, postrojenjima i opremi koji je također ovjeren kod notara pod brojem OPU-5558/12, međutim, navedeni ugovor (o prenosu prava vlasništva, a u svrhu povećanja apelanticinog osnovnog kapitala) nije proveden, iako je tabularna isprava bila izdata, već je kod istog notara 15. novembra 2013. godine zaključen aneks ugovora kojim apelantica odustaje od zaključenog ugovora o prenosu prava vlasništva i kojim se brišu zabilježena prava u korist JP „Gradska toplana“ iz zemljišnoknjižne evidencije. Apelantica je drugom komunalnom preduzeću (KP „Komunalac“ a.d. Brod) privremeno povjerila obavljanje isporuke toplotne energije, a 11. jula 2014. godine je raspisala javni oglas za prikupljanje ponuda za davanje na upravljanje, korištenje i održavanje objekata infrastrukture gradskog grijanja. Nakon provedenog postupka, apelantica je na osnovu ugovora od 5. augusta 2014. godine na preduzeće DT „Energija“ prenijela pravo korištenja objekata i komunalne infrastrukture.

7. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužitelja za naknadu štete prouzrokovane navodno nesavjesnim postupanjem i zloupotrebom privrednog društva JP „Gradska toplana“ od apelantice, te da je među parničnim strankama sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva. Rješavajući prigovor nedostatka pasivne legitimacije apelantice (koja ističe da nikada nije bila u ugovornom odnosu sa tužiteljima), sud ga je ocijenio neosnovanim zato što predmet tužbenog zahtjeva nije naknada štete iz ugovornog odnosa, već naknada štete iz vanugovornog odnosa. Naime, tužitelji traže naknadu štete prema odredbi člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zato što smatraju da im je apelantica svojim postupanjem nanijela direktnu štetu koju je dužna nadoknaditi. Dalje, imajući u vidu nesporno utvrđeno činjenično stanje, sud je istakao da je apelantica osnivač i jedini član JP „Gradska toplana“ (sa 100% učešća u osnovnom kapitalu), te istovremeno vlasnik nekretnina, objekata i opreme JP „Gradska toplana“ kojoj je imovinu faktično i pravno dao samo na korištenje, isto kao što je pomenutu imovinu naknadno povjerio na korištenje i upravljanje drugom pravnom licu – DT „Energija“. Okružni privredni sud ističe da je apelanticinim radnjama (povjeravanje imovine JP „Gradska toplana“, a zatim i brisanjem prava zabilježbe u korist JP „Gradska toplana“ i davanje imovine i infrastrukture gradskog grijanja na upravljanje i korištenje drugom pravnom licu) umanjena imovina JP „Gradska toplana“ do te mjere da je toplana faktično ostala bez cjelokupne imovine, odnosno da je apelantica takvim radnjama onemogućila tužitelje da naplate svoja potraživanja (svjesno i namjerno izbjegla izmiriti potraživanja tužitelja). U vezi s tim, sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 15. Zakona o privrednim društvima (u daljnjem tekstu: ZPD), te je istakao da je apelantica svojim postupanjem, odnosno pokretanjem i provedbom stečajnog postupka nad JP „Gradska toplana“ onemogućila tužitelje u postupku naplate njihovih potraživanja koja su bila utvrđena pravosnažnim sudskim odlukama i kao takva su bila poznata apelantici. Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je istakao da su ispunjeni uslovi koji su potrebni za ostvarivanje prava na naknadu štete iz odredbi čl. 154. i 155. ZOO-a, odnosno utvrđeno je da je apelantica prouzročila štetu tužiteljima tako što je umanjila imovinu JP „Gradska toplana“ upravljajući i raspolažući tom imovinom kao vlastitom imovinom i u vlastitom interesu. Naime, apelantica nije imala interes niti namjeru da prenese predmetne nekretnine i opremu u vlasništvo JP „Gradska toplana“ upravo kako bi izbjegla izmirenje obaveza, između ostalih tužitelja, znajući da bi se oni namirili naplatom iz prodaje te imovine ili iz novčanih sredstava koja bi ostvarivala JP „Gradska toplana“ da je nastavila poslovanje. S obzirom na navedene razloge, apelantica je dužna naknaditi štetu tužiteljima u visini koju je utvrdio vještak ekonomske struke, koji je sud prihvatio kao objektivan i istinit, dok apelantica ni na koji način nije osporavala nalaz vještaka. Odluku o troškovima postupka sud je donio na osnovu odredbi čl. 383, 386. stav 1, 387. i 396. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, imajući u vidu uspjeh stranaka u sporu.

8. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 024805 18 Pž od 13. novembra 2018. godine uvažena je apelanticina žalba i preinačena je prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu tako što su tužbeni zahtjevi tužitelja odbijeni u cijelosti, a tužitelji su obavezani da apelantici solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 19.500,00 KM.

9. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje na osnovu kojeg je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak o apelanticinoj odgovornosti, što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava. Dalje, istaknuto je da JP „Gradska toplana“ nije ni bila vlasnik imovine kojom je apelantica raspolagala, odnosno da je apelantica svojom imovinom raspolagala shodno ovlaštenjima koja joj pripadaju kao titularu prava vlasništva. Prilikom utvrđivanja apelanticine odgovornosti po osnovu zloupotrebe javnog preduzeća, Viši privredni sud je cijenio nesporne činjenice utvrđene od prvostepenog suda (koje je ponovio), te je zaključio da apelantica imovinu JP „Gradska toplana“ nije koristila za svoje lične svrhe i u svoju ličnu korist, s ciljem da ošteti tužitelje (kao povjeritelje) s obzirom na to da to nije bilo moguće jer tu imovinu JP „Gradska toplana“ nije ni imalo. U vezi s tim, Viši privredni sud je naveo da se član 15. ZPD-a nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju s obzirom na to da JP „Gradska toplana“ nije upisano u obliku društva koji je propisan ZPD-om (kao a.d. ili d.o.o.). Međutim, sud se nije upuštao u zakonitost upisane forme društva, te je cijeneći apelanticinu odgovornost prema navedenoj odredbi (član

15. ZPD.a) i odredbama ZOO-a zaključio da iz utvrđenih činjenica ne proizlazi da su kumulativno ispunjeni uslovi za apelanticinu odgovornost „po osnovu proboja pravne ličnosti“. Naime, Viši privredni sud smatra da se radilo o apelanticinoj imovini (kao osnivača JP „Gradska toplana“) kojom je ona mogla da raspolaže slobodno, te da u skladu sa svojim interesima odluči o načinu raspolaganja svojom imovinom (na koga će je prenijeti, kada i kojim pravnim poslom). Dakle, radi se o autonomnom i potpuno nezavisnom pravu vlasnika imovine koji, shodno sadržaju tog prava, može o tom raspolaganju da odluči slobodno, što je apelantica i učinila prenoseći pravo na zemljištu, objektima i opremi na drugo javno preduzeće, čime je omogućeno obavljanje djelatnosti od opšteg interesa.

10. S obzirom na sadržaj tužbenog zahtjeva, Viši privredni sud je naveo da bi se u konkretnom slučaju moglo govoriti o tužbi koja bi po svom karakteru bila paulijanska tužba, ili tužbi kojom bi se mogle pobijati radnje stečajnog dužniku (JP „Gradska toplana“), pod uslovom da se dokažu uslovi za uspješnost bilo jedne ili druge vrste tužbe. U vezi s tim, Viši privredni sud navodi da se u prvostepenoj presudi bez uspjeha pokušava nametnuti i zaključak da je apelantica odgovorna za neuspjeh tužitelja da naplate svoja potraživanja koja su imali prema JP „Gradska toplana“, kako u izvršnom tako i u stečajnom postupku iz razloga što tužitelji nisu dokazali navode da je apelantica prouzrokovala stečaj JP „Gradska toplana“, niti su koristili institut pobijanja pravnih radnji stečajnog dužnika (van stečaja i u stečaju). Također, Viši privredni sud smatra da apelantica u konkretnom slučaju nije odgovorna za nastalu štetu (u smislu odredbe člana 172. ZOO-a) jer se ne radi o apelanticinom nepravilnom niti nezakonitom radu, odnosno radu njenih organa. Ovo iz razloga što tužitelji nisu dokazali da im je šteta nastala u vršenju ili u vezi s vršenjem funkcija apelantice ili njenih organa, niti da postoji adekvatna uzročna veza između radnji organa pravnog lica (koje treba da su nepravilne, protivpravne ili suprotne zakonu) i nastale štete. S obzirom na navedeno, Viši privredni sud je istakao da su pogrešni zaključci prvostepenog suda da je šteta za tužitelje (koja se ogleda u tome što nisu mogli naplatiti svoja potraživanja od JP „Gradska toplana“ u izvršnom niti u stečajnom postupku i čija visina je pravilno utvrđena) nastala odustajanjem apelantice od zaključenog ugovora o prenosu prava vlasništva na nekretninama, postrojenjima i opremi radi povećanja osnovnog kapitala preduzeća (JP „Gradska toplana“) u zamjenu za akcije, na način utvrđen aneksom ugovora kojim je izvršeno brisanje zabilježenih prava u korist JP „Gradska toplana“, što znači da to javno preduzeće nije ni bilo vlasnik te imovine. Viši privredni sud smatra da se takve radnje ne mogu kvalifikovati kao deliktna odgovornost i koja bi prema tome mogla konstituisati apelanticinu odgovornost za naknadu štete prema pravilima obligacionog prava, niti se iz takvih radnji može zaključiti da je apelantica zloupotrijebila javno preduzeće (koje je u njenom vlasništvu) za postizanje svojih nedozvoljenih ili prevarnih ciljeva. Dalje, proizlazi da nema dokaza da je apelantica na nedozvoljen način koristila imovinu JP „Gradska toplana“ (jer to preduzeće tu imovinu nije ni imalo), slijedom čega nije mogla takvu (nepostojeću) imovinu ni koristiti za lične svrhe i ličnu korist. Naprotiv, sve te stvari, nekretnine i pokretne stvari potrebne za obavljanje komunalne djelatnosti, apelantica nije iskoristila za sebe nego ih je povjerila drugom javnom preduzeću na korištenje kako bi se omogućilo efikasno i zakonito ostvarivanje javnog interesa, što je i osnovni cilj osnivanja javnog preduzeća kao oblika javne službe. Iz istih razloga su neprihvatljivi zaključci pobijane presude da je apelantica takvim svojim postupkom dovela do stečaja i da je preduzetim pravnim radnjama spriječila povećanje imovine JP „Gradska toplana“. Ovo iz razloga što se u konkretnom slučaju radilo o imovini tužene, a ne imovini koju je JP „Gradska toplana“ steklo radom i poslovanjem u vrijeme kada je egzistiralo kao samostalno pravno lice, sa svim ovlaštenjima u pravnom prometu i koje za svoje obaveze prema trećim licima odgovara svojom cjelokupnom imovinom, a ne imovinom osnivača koja se i ne vodi kao njegov ulog. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je na osnovu odredbe člana 229. stav 1. tačke 3. i 4. ZPP-a preinačio prvostepenu presudu kao u izreci presude.

11. Vrhovni sud je Presudom broj 60 0 Ps 024805 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine usvojio reviziju tužitelja i preinačio drugostepenu presudu tako što je odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu od 22. decembra 2017. godine, te je obavezao apelanticu da tužiteljima naknadi troškove revizionog postupka.

12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet odlučivanja u predmetnom postupku zahtjev tužitelja za naknadu štete prouzrokovane apelanticinim nesavjesnim postupanjem zloupotrebom privrednog društva JP „Gradska toplana“ i nezakonitim raspolaganjem imovinom tog društva (u iznosima navedenim u izreci prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom), te je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova istaknuvši da zaključak drugostepenog suda nije pravilan. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud svoju odluku zasnovao na činjenici da je apelantica bila osnivač JP „Gradska toplana“ sa 100% udjela, da je obezbijedila sredstva (nekretnine i postrojenja) za rad tog društva koje je ugovorom prenijela na JP „Gradska toplana“, ali da taj ugovor nikad nije proveden u javnim evidencijama nekretnina, zbog čega je drugostepeni sud zaključio da je vlasnik imovine ostala apelantica koja je njome mogla slobodno raspolagati, odnosno da nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredbe člana 15. ZPD-a. Vrhovni sud je citirao odredbu člana 15. ZPD-a i naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da JP „Gradska toplana“ nije registrovano u sudu ni kao akcionarsko društvo niti kao društvo sa ograničenom odgovornošću, međutim, suprotno zaključku drugostepenog suda, iz izvedenih dokaza (ugovora zaključenog između apelantice i JP „Gradska toplana“ od 3. septembra 2012. godine) proizlazi da je JP „Gradska toplana“ organizovano kao društvo kapitala – jednočlano zatvoreno akcionarsko društvo. Također, čak i da nije došlo do promjene načina organizovanja, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 2. Zakona o javnim preduzećima propisano da javno preduzeće može biti organizovano samo kao društvo sa ograničenom odgovornošću ili akcionarsko društvo, što u krajnjem znači da apelantica može biti odgovorna po odredbi člana

15. ZPD-a bez obzira na koji od dva propisana oblika je organizovano društvo čiji je osnivač. Dalje, Vrhovni sud navodi da su uslovi za odgovornost članova društva ili akcionara postavljeni alternativno, a ne kumulativno, kako to zaključuje drugostepeni sud, što znači da je dovoljno da akcionar ili član društva učini jednu od navedenih radnji, koje su same po sebi nezakonite, da bi lično odgovarao za obaveze društva prema trećim licima. Pri tome, za odgovornost akcionara ili članova privrednog društva zbog nezakonitog raspolaganja imovinom tog društva nije neophodno da postoji cilj, odnosno namjera da se izigraju povjeritelji društva. Vrhovni sud je ukratko ponovio utvrđeno činjenično stanje (u pogledu osnivanja JP „Gradska toplana“, odluke o prenosu vrijednosti investicija uloženih u izgradnju i odluke o povećanju osnivačkog uloga u JP „Gradska toplana“), te je citirao odredbe člana 13. st. 1, 5, 6, 8. i 11. ZPD-a. Naime, kako dalje navodi Vrhovni sud, donošenjem odluke od 30. novembra 2009. godine (o povećanju osnivačkog uloga u JP „Gradska toplana“) i realizacijom te odluke ugovorima o prenosu, imovina osnivača (apelantice) prešla je u imovinu JP „Gradska toplana“, te apelantica nije mogla vratiti tu imovinu na osnovu aneksa ugovora (notarski ugovor zaključen između apelantice i JP „Gradska toplana“), niti njome dalje raspolagati. Dakle, zaključenjem aneksa ugovora i daljnjim raspolaganjem imovinom unesenom u osnovni kapital JP „Gradska toplana“ postupljeno je suprotno odredbi člana 13. st. 6. i 8. ZPD-a, čime su ostvarena obilježja radnje iz odredbe člana 15. stav 1. ZPD-a odnosno apelantica je zloupotrijebila svoj položaj i oštetila tužitelje kao povjeritelje JP „Gradska toplana“. Naime, takvim ponašanjem tužene imovina JP „Gradska toplana“ (čiji je osnivač apelantica) umanjena je do te mjere da su tužitelji onemogućeni da u izvršnom ili stečajnom postupku naplate svoja potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim sudskim odlukama (Okružnog privrednog suda broj 60 0 Ps 016913 12 Ps od 27. septembra 2012. godine i broj 60 0 Ps 007046 09 Ps od 14. augusta 2012. godine). Vrhovni sud navodi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se apelanticina odgovornost ne može uspostaviti po odredbama člana 154. ZOO-a, ali je pogrešan stav da ta odgovornost ne postoji po odredbi člana 172. stav 1. ZOO-a (da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vezi s vršenjem svojih funkcija). Nesporno je da su organi tužene kao jedinice lokalne samouprave (načelnik i skupština), koja je pravno lice po propisima o lokalnoj samoupravi, postupili suprotno odredbi člana 13. st. 6. i 8. ZPD-a (umanjenjem osnovnog kapitala i raspolaganjem imovinom JP „Gradska toplana“ bez odgovarajuće odluke tog društva o smanjenju osnovnog kapitala), te prouzrokovali štetu tužiteljima koja se manifestuje kao nemogućnost naplate potraživanja utvrđene pravosnažnim sudskim odlukama.

13. Dalje, kada bi se uzelo da ne postoji apelanticina odgovornost prema naprijed navedena dva osnova, odnosno, kako to zaključuje drugostepeni sud, da apelanticina imovina nije prešla u imovinu privrednog društva zbog propuštanja upisa u javne evidencije nekretnina, apelanticina odgovornost bi postojala i prema odredbi člana 179. stav 3. ZPD-a. Naime, prema navedenoj odredbi, akcionari akcionarskog društva ne odgovaraju za obaveze društva, osim do iznosa ugovorenog, a neuplaćenog uloga u imovinu društva, ili u slučaju društva sa ograničenom odgovornošću (član 99. stav 3. ZPD-a), po kojoj član društva sa ograničenom odgovornošću ne odgovara za obavezu društva, osim do iznosa neunesenog u imovinu društva. Dakle, neprelaženjem apelanticine imovine, po odluci Skupštine opštine od 30. novembra 2009. godine i po ugovorima o unošenju te imovine u osnovni kapital društva, apelantica kao akcionar ili član društva bi bila odgovorna do visine neunesenog uloga (koji prema navedenoj odluci iznosi 1.956.950,00 KM) koji prelazi iznos koji tužitelji potražuju (1.928.000,00 KM), utvrđen od vještaka finansijske struke u postupku pred prvostepenim sudom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, te je primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP-a odlučio kao u izreci presude, dok je o troškovima postupka odlučio na osnovu odredbe čl. 386, 387. i 397. ZPP-a važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata i uspjeha tužitelja u revizionom postupku.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije te zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Obrazlažući navode o povredi prava na koja se pozvala, apelantica je navela hronologiju predmetnog postupka, te je istakla da je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je obavezao kao osnivača JP „Gradska toplana“ da izmiri obaveze koje su nastale između tužitelja i JP „Gradska toplana“. Dalje, apelantica smatra pogrešnim zaključak Vrhovnog suda da je na osnovu odluke o povećanju osnivačkog uloga JP „Gradska toplana“ došlo do promjene vlasničkih odnosa, bez upisa tih prava u javne evidencije na osnovu Zakona o registraciji privrednih subjekata i Zakona o tržištu hartija od vrijednosti. Također, apelantica navodi da njenu imovinu čine zemljište, objekti i oprema koji su dati na korištenje JP „Gradska toplana“ radi obavljanja registrovane djelatnosti, te da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju pogrešno primijenio odredbe čl. 13. i 15. ZPD-a kada je zaključio da JP „Gradska toplana“ ima imovinu u svom vlasništvu kojom je apelantica nesavjesno poslovala. Naime, kako apelantica dalje navodi, odlukom o povećanju osnivačkog uloga JP „Gradska toplana“ (od 30. novembra 2009. godine) nije konstituisano pravo JP „Gradska toplana“ na navedenoj imovini, već je isto pravo (vlasništva) ostalo na njoj (upisana kao vlasnik predmetne imovine u vrijeme donošenja osporene odluke), te je navela da je navedenu odluku stavila van snage (12. septembra 2013. godine). Osim navedenog, apelantica je navela hronologiju osnivanja JP „Gradska toplana“, donošenja odluka vezanih za prenošenje prava korištenja na zemljištu na kojem su izgrađeni objekti gradske toplane, povećanja osnivačkog uloga, problema u poslovanju JP „Gradska toplana“ i stečajnom postupku nad JP „Gradska toplana“, te je istakla da je Vrhovni sud predmetni spor posmatrao isključivo u smislu odredbi ZPD-a i utvrdio njenu odgovornost u skladu sa čl. 13, 15. i 179. stav 3. ZPD-a. Apelantica smatra da je osporenom presudom narušen princip prava vlasništva i upisa vlasništva u javne evidencije, narušena ujednačena primjena zakona na državnoj teritoriji i pravna sigurnost kao sastavni dio principa vladavine prava, te je predložila da se osporena odluka ukine.

b)Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima datim u obrazloženju osporene presude, da nije došlo do povrede apelanticinih prava koja su navedena u apelaciji, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 250.(stav 1.)

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

17. Zakon o javnim preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 75/04 i 78/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 2.

(1)Javno preduzeće u smislu ovog zakona je pravno lice koje je upisano u sudski registar kao privredno društvo u formi akcionarskog društva ili društva sa ograničenom odgovornošću, radi obavljanja djelatnosti od općeg interesa i u čijem osnovnom kapitalu Republika Srpska ili jedinica lokalne samouprave direktno ili indirektno ima većinsko vlasništvo.

18. Zakon o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13. (st. 1., 5., 6. i 8.)

(1) Ortaci, članovi i akcionari privrednog društva dužni su da ulože svoje ugovorene uloge u imovinu društva u skladu sa ovim zakonom, osnivačkim aktom, ugovorom ili drugim aktom društva.

(5) Ako lica iz stava 1. ovog člana ne ulože ugovorene nenovčane uloge, mogu odlučiti da ulože novčani iznos jednak vrijednosti neuloženog nenovčanog uloga, po prethodnoj saglasnosti društva.

(6) Kada je predmet uloga pravo svojine, svi uneseni ulozi u imovinu privrednog društva svojina su društva i ne mogu biti korišćeni od ortaka, članova i akcionara kao njihova lična imovina.

(8) Lica iz stava 1. ovog člana nemaju pravo na vraćanje uloga ili na kamatu na ulog u privredno društvo. Plaćanja privrednog društva po osnovu povlačenja i poništenja akcija ili sticanja sopstvenih akcija ili udjela, kao i druga plaćanja tim licima u skladu sa ovim zakonom ne smatraju se vraćanjem uloga ili plaćanjem kamate na uloge.

Član 15.(stav 1.)

(1) Komanditori komanditnog društva, kao i članovi društva sa ograničenom odgovornošću i akcionari akcionarskog društva mogu prema trećim licima lično odgovarati za obaveze društva ako zloupotrijebe privredno društvo za nezakonite ili prevarne ciljeve ili ako sa imovinom privrednog društva raspolažu kao sa sopstvenom imovinom na način kao da privredno društvo kao pravno lice ne postoji.

Član 179. (stav 3.)

(3) Akcionari akcionarskog društva ne odgovaraju za obaveze društva, osim do iznosa ugovorenog a neuplaćenog uloga u imovinu društva, u skladu sa ovim zakonom.

19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 172. (stav 1.)

(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 60 0 Ps 024805 19 Rev od 2. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 24. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantica smatra da su osporenom odlukom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.

25. U vezi s apelanticinim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Evropskom konvencijom, Ustavni sud napominje da je apelantica organ javne vlasti, pa shodno tome ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, tačke 12–15). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa, odnosno nositelja javne vlasti ispitivao u pravilu u vezi s navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da ostala prava iz kataloga prava (član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini, predstavljaju lična prava na koja se u pravilu ne mogu pozivati organi javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, tačka 28). Stoga će u datim okolnostima apelanticinog slučaja Ustavni sud apelaciju ispitati u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak u kojem je apelantica imala procesnu poziciju tužene odnosi na naknadu štete (prouzrokovane nesavjesnim postupanjem i zloupotrebom privrednog društva JP „Gradska toplana“), dakle na predmet građanskopravne prirode, pa stoga apelantica u navedenom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

28. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica osporava odluku Vrhovnog suda kojom je u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i obavezana apelantica da tužiteljima isplati određene iznose na ime naplate potraživanja, dok iz navoda apelacije proizlazi da apelantica smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

29. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

31. Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta zapaža da je Vrhovni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred nižestepenim sudovima, na osnovu ovlaštenja sadržanog u članu 250. stav 1. ZPP-a, uvažio reviziju tužitelja i preinačio drugostepenu presudu tako da je u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. Tom odredbom je propisano: „Ako revizioni sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu“. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao jasne i precizne razloge zašto je usvojena revizija tužitelja, odnosno zašto je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te je dao iscrpne razloge zašto apelanticini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

32. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelanticinim navodima, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom, koje u suštini među parničnim strankama i nije sporno, u konačnici potvrdio prvostepenu presudu kojom je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelanticinim navodima i zaključku drugostepenog suda, jasno i argumentovano obrazložio da su u konkretnom slučaju primjenjive odredbe ZPD-a u pogledu apelanticine odgovornosti. Pri tome, Vrhovni sud se pozvao na relevantne odredbe Zakona o javnim preduzećima (član 2) u vezi sa načinom organizacije javnog preduzeća – JP „Gradska toplana“ (može biti organizovano samo kao d.o.o. ili a.d.), te shodno tome izveo zaključak o odgovornosti tužene u skladu sa odredbama ZPD-a (čl. 13, 15. i 179. stav 3), odnosno zaključio da su apelanticini organi (član 172. stav 1. ZOO-a) svojim radnjama tužiteljima prouzrokovali štetu koja se manifestovala kao nemogućnost naplate potraživanja koja su utvrđena pravosnažnim presudama. Naime, Vrhovni sud je istakao da je nakon donošenja odluke o povećanju osnivačkog uloga u JP „Gradska toplana“ (od 30. novembra 2009. godine), realizacijom navedene odluke ugovorima o prenosu (koji su zaključeni kod notara), apelanticina imovina prešla u imovinu JP „Gradska toplana“ i da je apelantica zaključenjem aneksa ugovora i daljnjim raspolaganjem prenesenom imovinom ostvarila obilježja radnje iz odredbe člana 15. stav 1. ZPD-a, odnosno da je zbog neprelaženja navedene imovine u osnovni kapital JP „Gradska toplana“ (po navedenoj odluci i ugovorima) apelantica kao akcionar ili član društva odgovorna do visine neunesenog uloga. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud osporenu presudu zasnovao na činjeničnom stanju utvrđenom od prvostepenog suda, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, ZPD-a i ZOO-a, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj odluci.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

34. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.

35. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda koji je dao detaljne razloge zbog čega je u konačnici usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP-a, ZPD-a i ZOO-a, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

37. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelantica tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4872/19 (Opština Brod) | Sudska praksa | Aktio