Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2091/21 (Agencija za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Javna vlast
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Privatizacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2091/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-2091/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Agencija za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Agencija za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 069206 20 Rev 2 od 9. marta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 069206 20 Pž 3 od 16. septembra 2020.
godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 069206 19 Ps 2 od 13. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Agencija za privatizaciju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Plamenko Čustović advokat iz Sarajeva, podnio je 14. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 069206 20 Rev 2 od 9. marta 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 069206 20 Pž 3 od 16. septembra 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 069206 19 Ps 2 od 13. februara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezani su apelant (kao prvotuženi) i Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da solidarno tužiocu (Unsko-sanski kanton) isplate iznos od 2.122.148,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 1.061.074,16 KM.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ukazao da je članom IIIa. Odluke o načinu raspolaganja novčanim sredstvima ostvarenim prodajom preduzeća i banaka na teritoriji FBiH (u daljnjem tekstu: Odluka) propisano da se novčana sredstva ostvarena prodajom državnog kapitala preduzeća za koje Agencija odobrava i provodi postupak privatizacije preduzeća koja imaju dijelove na području više kantona i preduzeća koja u svojim početnim bilansima iskazuju djelimično ili u cjelini ista prava i obaveze i isti kapital, nakon izmirenja obaveza i to 20% za sanaciju i osiguranje kapitala za penzijsko i invalidsko osiguranje i finansiranje troškova federalne i kantonalnih agencija za privatizaciju prema njihovim finansijskim planovima na koje saglasnost daju mjerodavne vlade, raspoređuju na način da 1/3 sredstava pripadne Federaciji, a ostatak od 2/3 na jednake dijelove kantonima na čijim teritorijama su sjedišta preduzeća na koja se odnosi sporni kapital. Dalje je ukazao da je u vrijeme provođenja privatizacije preduzeća „TKA” d.o.o. Cazin bio na pravnoj snazi član 33. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća, koji je propisivao da se novčana sredstva ostvarena prodajom preduzeća prebacuju na posebne račune budžeta drugotuženog ili kantona, ovisno od toga da li se radi o preduzeću od federalnog ili kantonalnog značaja. Zatim da je preduzeće ,,TKA“ d.o.o. Cazin od kantonalnog značaja, jer se nalazilo na listi preduzeća tužioca prema kojima ovlaštenja i obaveze vlasnika po osnovu državnog kapitala vrši Vlada tužioca, a ne na listi preduzeća prema kojima ovlasti po osnovu državnog kapitala vrše organi drugotuženog. Naveo je da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant sporni novčani iznos protivpravno zadržao za sebe, te takvom radnjom povrijedio član 33. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća i odredbu člana IIIa. Odluke. Dalje su utvrdili da je ta radnja imala za posljedicu štetu u vidu izmakle koristi koju je tužilac mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari (član 189. stav 1. u vezi sa stavom 3. Zakona o obligacionim odnosima), te da između radnji apelanta i posljedice postoji uzročna veza, jer je ostvarivanje izmakle koristi za tužioca spriječeno štetnom radnjom apelanta. Naveo da je prvostepeni sud, primjenom čl. 154., 155. i 189. Zakona o obligacionim odnosima, zaključio da postoji odštetna odgovornost apelanta i drugotuženog, jer su svojim nezakonitim radnjama i propuštanjima spriječili povećanje imovine tužioca. Naveo je da apelant nije uspio oboriti pretpostavku krivice, jer okolnost da mu je Vlada drugotuženog dala saglasnost za zadržavanje spornog novčanog iznosa, toj apelantovoj radnji ne oduzima karakter štetne protivpravne radnje niti je oslobađa krivice, jer je i sama saglasnost Vlade drugotuženog u konkretnom slučaju suprotna navedenim zakonskim i podzakonskim odredbama. Naveo je da je drugotuženi propustio vršiti pravilan nadzor zakonitosti rada i finansijskog poslovanja apelanta, na koji je obavezan članom 13. stav 3. Zakona o Agenciji za privatizaciju FBiH. Naveo je da je nadležnost apelanta za provođenje postupka privatizacije preduzeća ,,TKA“ d.o.o. Cazin bila uslovljena isključivo činjenicom da navedeno preduzeće ima dijelove na području više kantona (član 6. alineja 1. Zakona o agenciji za privatizaciju FBiH).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da se preduzeće ne može smatrati od kantonalnog značaja, ako je njegov program privatizacije odobravala Vlada FBiH, a postupak privatizacije proveo apelant. Također navodi apelant sredstva dobivena privatizacijom preduzeća TKA Cazin nije prihodovao svojevoljno, nego isključivo na osnovu odluke Vlade drugotuženog kojoj predmetna sredstva pripadaju i koja je odobrila apelantu da za svoje finansiranje upotrijebi predmetna sredstva. Naime, apelant se finansira i iz budžeta, pa je Vlada drugotuženog dozvolila da apelant zadrži iznos koji se nalazio na njenom računu, umjesto da se taj iznos prenese na budžetski račun i odmah vrati apelantu u svrhu finansiranja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na status apelanta, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine da je širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić