Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-314/20 (Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Javna vlast
  • Zastara
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-314/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 314/20, rješavajući apelaciju Javnog preduzeća "Rad" d.d. Tešanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Javnog preduzeća "Rad" d.d. Tešanj podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 165617 19 Pž od 13. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 165617 18 Ps od 19. jula 2019.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Javno preduzeće "Rad" d.d. Tešanj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mahir Hinović, advokat iz Jelaha, podnio je 24. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 165617 19 Pž od 13. decembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 165617 18 Ps od 19. jula 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 6. maja 2021. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda i advokata Mustafe Cerovca i Damira Cerovca iz Tešnja, kao pravnih zastupnika „Elektroprizme“ d.o.o. Tešanj (u daljnjem tekstu: tuženi) u postupku pred redovnim sudovima, zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. U periodu od 10. do 21. maja 2021. godine Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Ps 165617 18 Ps od 19. jula 2019. godine (koja je ispravljena rješenjima Općinskog suda od 23. jula 2019. godine i 30. septembra 2019. godine) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati novčani iznos od 15.380,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan (bliže preciziran u izreci navedene presude). Također, navedenom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je apelant u uređenoj tužbi naveo da je tuženi za izvršene komunalne usluge isporučene vode u obavezi da apelantu plati neplaćeni dio računa za august 2017. godine u iznosu od 15.380,68 KM, dok je tuženi dio računa u iznosu od 107,40 KM platio. Nadalje je istakao da među parničnim strankama nisu bile sporne činjenice da su apelantovi radnici 23. aprila 2015. godine, tražeći kvar, uočili da je u šahtu tuženog došlo do isticanja velike količine vode i da je tom prilikom zatečeno stanje na vodomjeru tuženog bilo 6.717 m3. Zatim je istakao da je tuženi apelantu reklamirao utrošak vode, pa je povodom navedene reklamacije apelant tuženog dopisom od 6. maja 2015. godine obavijestio da će ugraditi kontrolni vodomjer, a utrošak vode za april i maj 2015. godine će fakturisati tuženom u narednom periodu.

7. Općinski sud je ukazao da iz apelantovog dopisa od 6. oktobra 2015. godine proizlazi da je nakon postavljanja kontrolnog vodomjera (6. maja 2015. godine) izvršeno očitanje stanja vodomjera tuženog i kontrolnog vodomjera krajem juna 2015. godine, kao i koje je stanje tada bilo i da je posljednje očitanje vodomjera izvršeno krajem septembra 2015. godine. Nadalje je ukazao da je apelant 16. novembra 2015. godine u šaht tuženog postavio i drugi kontrolni vodomjer. Zatim je ukazao da iz izvještaja od 16. maja 2017. godine proizlazi da je rukovodilac RJ „Vodovod i kanalizacija“ ponovo obavijestio Upravu apelanta o kvaru na šahtu tuženog, dakle, dvije godine poslije nastalog kvara, kao i o postavljanju kontrolnih vodomjera i očitavanju stanja potrošnje na vodomjeru i kontrolnim vodomjerima (bliže opisano u obrazloženju presude). Nadalje je ukazao da iz računa od 31. augusta 2017. godine proizlazi da je apelant tuženom za august 2017. godine fakturisao naknadu za utrošenu vodu u količini od 6.796 m 3, naknadu za baždarenje i vodomjerno mjesto, naknadu za iskorištenje voda, naknadu za zaštitu voda u ukupnom novčanom iznosu od 15.380.68 KM. Također je ukazao da je apelant tuženom ispostavio i zbirni račun za august 2017. godine, kojim je tuženom fakturisao utrošenu vodu i navedene naknade u novčanom iznosu od 15.488,08 KM, koji je tuženi osporio. S tim u vezi je istakao da je apelant dopisom od 14. februara 2018. godine obavijestio tuženog da je odbio kao neosnovano osporavanje računa, navodeći i da je tuženi dopisom od 6. septembra 2017. godine obaviješten da je apelant 17. maja 2017. godine razmatrao reklamaciju tuženog od 2. jula 2015. godine, te da je donio odluku prema kojoj je reklamacija odbijena kao neosnovana.

8. Općinski sud je naveo da se iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka arhitektonske struke nesumnjivo može utvrditi da tuženom nije u augustu isporučena voda u količini iskazanoj na računu od 31. augusta 2017. godine i da navedena potrošnja predstavlja potrošnju vode nastalu do 23. aprila 2015. godine i potrošnju vode u periodu od 23. aprila 2015. godine do 31. augusta 2017. godine. Zatim je naveo da je apelantov punomoćnik na ročištu za glavnu raspravu istakao da je predmet tužbenog zahtjeva dug tuženog koji se odnosi na račun za isporučenu vodu za august 2017. godine u iznosu od 15.380,68 KM, da je apelant tuženom ispostavio zbirni račun u iznosu od 15.488,08 KM, da je tuženi dio navedenog računa platio 14. septembra 2017. godine u iznosu od 107,40 KM, te da je ovom uplatom, kao i uplatama iz narednog perioda do dana podnošenja tužbe tuženi platio apelantu potrošnju vode koja je nastala nakon kvara na instalacijama tuženog, odnosno tuženi je izmirio dug nastao nakon perioda od 23. aprila 2015. godine.

9. Općinski sud je istakao da iz nespornih navoda apelantovog punomoćnika „koji kada se dovedu u vezu sa pismenim nalazom i mišljenjem“, proizlazi da se apelantov tužbeni zahtjev (u iznosu od 15.380,68 KM) odnosi na dug za utrošenu vodu do 23. aprila 2015. godine, a da je tuženi apelantu izmirio dug za potrošnju vode nastalu u periodu od 23. aprila 2015. godine do 31. augusta 2017. godine. Naime, iz izvedenih dokaza nesumnjivo je utvrđeno da je do isticanja vode u spornoj količini došlo uslijed kvara na dijelu vodovodne mreže iza vodomjera za čije je održavanje odgovoran tuženi, a koju je apelant fakturisao utuženim zbirnim računom za august 2017. godine.

10. Međutim, među parničnim strankama je sporno da li je navedeno apelantovo potraživanje zastarjelo, kao i kada je apelantovo potraživanje dospjelo. Naime, tuženi smatra da je nastupila zastara potraživanja jer je apelantovo potraživanje nastalo u periodu do 23. aprila 2015. godine, a apelant spori istaknuti prigovor zastare tvrdnjom da je njegovo potraživanje nastalo sa 31. augustom 2017. godine kao danom obračuna komunalnih usluga, da je tuženi osporavao potrošnju vode i stanje zabilježeno na vodomjeru zbog čega je izvršio ugradnju kontrolnog vodomjera, a da je osnov za obračun vode i ispostavu računa tuženom utvrđen u augustu 2017. godine, na osnovu rezultata mjerenja ugrađenog kontrolnog vodomjera.

11. Općinski sud je istakao da je kod ocjene osnovanosti prigovora zastare utuženog potraživanja pošao od odredaba člana 374. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, kako u konkretnom sporu i apelant i tuženi imaju svojstvo pravnog lica, to se, shodno navedenoj odredbi ZOO, na predmetno apelantovo potraživanje primjenjuje zastarni rok od tri godine. Nadalje je naveo šta je propisano odredbama člana 361. stav 1. (kad zastarjelost počinje teći) i člana 388. (kad se zastarijevanje prekida) ZOO.

12. Općinski sud je ukazao da je u konkretnom slučaju tužba, koja je sudu podnesena u formi prijedloga za izvršenje, podnesena 1. augusta 2018. godine, pa je tog datuma došlo do prekida zastare. Dakle, potraživanje koje je dospjelo do 1. augusta 2015. godine je zastarjelo shodno članu 374. ZOO. Zatim je ukazao da je odredbom člana 32. stav 1. Odluke o vodovodu i kanalizaciji (u daljnjem tekstu: Odluka) propisano da se obračun utrošene vode koju plaća korisnik vrši prema utrošenoj količini vode pokazanoj na vodomjeru. Naime, izvedenim dokazima, a posebno nalazom i mišljenjem vještaka arhitektonske struke je utvrđeno da utuženim računom apelant nije u cijelosti fakturisao potrošnju vode nastalu u augustu 2017. godine, nego je fakturisao spornu potrošnju vode nastalu u periodu do 23. aprila 2015. godine, a koja činjenica nije bila sporna ni među parničnim strankama. Zatim je ukazao da je apelant 6. maja 2015. godine postavio kontrolni vodomjer, da je krajem juna 2015. godine izvršio očitanje kontrolnog vodomjera i kontroliranog vodomjera tuženog (što proizlazi iz izvještaja o očitanju vodomjera za tuženog od 6. oktobra 2015. godine), te da su oba vodomjera zabilježila identičnu potrošnju. Dakle, apelantu su u junu 2015. godine bili poznati elementi za obračun utrošene vode na osnovu rezultata mjerenja ugrađenog kontrolnog vodomjera zbog čega Općinski sud nije prihvatio apelantovu tvrdnju da je osnov za obračun vode (prikazan na vodomjeru) i ispostavu računa tuženom utvrđen u augustu 2017. godine, na osnovu rezultata mjerenja ugrađenog kontrolnog vodomjera.

13. Općinski sud je naveo da su apelantu elementi za ispostavu fakture postali poznati krajem juna 2015. godine, kada je apelant bio dužan ispostaviti fakturu tuženom, sa rokom plaćanja od 10 dana, saglasno odredbama člana 29. stav 5. Odluke. Međutim, iz pismenog nalaza i mišljenja vještaka arhitektonske struke proizlazi da apelant tuženom u periodu od 31. marta 2015. godine do 31. augusta 2017. godine nije ispostavljao račune. Zbog toga, nasuprot apelantovom prigovoru da je predmetno potraživanje nastalo sa 31. augustom 2017. godine, kao danom obračuna komunalnih usluga, potraživanje je nastalo u periodu do 23. aprila 2015. godine, a dospjelo u krajnjem slučaju 10. jula 2015. godine, saglasno odredbi člana 29. stav 5. Odluke. Naime, tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 1. augusta 2018. godine, pa kako je od dana dospijeća potraživanja pa do dana podizanja tužbe protekao trogodišnji zastarni rok iz člana 374. stav 1. ZOO, to proizlazi da je istaknuti prigovor zastare potraživanja osnovan i da je apelantovo potraživanje u cijelosti zastarjelo.

14. Nadalje je ukazao da je apelant tuženog dopisom od 6. maja 2015. godine obavijestio da će utrošak vode za april i maj 2015. godine fakturisati u narednom periodu nakon ugradnje kontrolnog brojila, zbog osporavanja utroška vode, te mu je obračun utrošene vode po kontrolnom vodomjeru bio poznat u junu 2015. godine. U vezi s tim, Općinski sud je naglasio da je, uprkos navedenom, Nadzorni odbor apelanta tek na sjednici 17. maja 2017. godine razmatrao reklamaciju tuženog od 2. jula 2015. godine, odnosno gotovo dvije godine od reklamacije, te je tuženom navedenu potrošnju vode fakturisao dvije godine poslije isticanja vode, što je nedopustivo, a što je suprotno i načelu savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO. Naime, savjesnost i poštenje predstavljaju jedan od osnovnih kriterija tumačenja pravnih akata i radnji stranaka. S tim u vezi je ukazao šta je propisano čl. 12. i 18. ZOO, te istakao da bi drugačiji stav suda omogućio apelantu izigravanje prinudnih normi o zastari potraživanja.

15. Pored navedenog, Općinski sud je ukazao da, i u slučaju da se konkretnom pravnom odnosu da značaj naknade štete, opet je, u smislu odredaba člana 376. stav 1. ZOO, nastupila zastara potraživanja, jer su tužitelju okolnosti štete postale poznate 23. aprila 2015. godine, a u krajnjem slučaju u junu 2015. godine, a apelant je tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 1. augusta 2018. godine, pa je protekao trogodišnji zastarni rok propisan odredbom člana 376. stav 1. ZOO.

16. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 165617 19 Pž od 13. decembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

17. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao, između ostalog, da apelantove tvrdnje u žalbi da je predmetno potraživanje nastalo sa 31. augustom 2017. godine, kao danom obračuna komunalnih usluga, nisu osnovane jer obaveza nastaje dospjelošću, što predstavlja trenutak kada povjerilac u obligacionom odnosu može tražiti njeno ispunjenje. U konkretnom slučaju tužba je podnesena 1. augusta 2018. godine, a ovo može dovesti do prekida zastare samo potraživanja koja su dospjela na naplatu tri godine prije označenog dana, ali ne i potraživanja koja su dospjela prije 1. augusta 2015. godine. Naime, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da je apelantovo potraživanje nastalo u periodu do 23. aprila 2015. godine, a dospjelo u krajnjem slučaju 10. jula 2015. godine, saglasno odredbi člana 29. stav 5. Odluke (što proizlazi i iz nalaza vještaka arhitektonske struke), pa je do dana podizanja tužbe protekao trogodišnji zastarni rok iz člana 374. stav 1. ZOO iz čega proizlazi da je istaknuti prigovor zastare potraživanja osnovan.

18. Kantonalni sud je istakao da je Nadzorni odbor apelanta tek na sjednici od 17. maja 2017. godine razmatrao reklamaciju tuženog od 2. jula 2015. godine, dakle, gotovo dvije godine od reklamacije i potrošnju vode fakturisao dvije godine poslije isticanja vode, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO. Također je istakao da je prigovor tuženog o zastarjelosti potraživanja prvostepeni sud pravilno ocijenio osnovanim i ispravno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

20. Apelant je istakao da je prvostepeni sud utvrdio da je nastupila zastara potraživanja, te da je takvo utvrđenje rezultat samovoljnog i očigledno proizvoljnog tumačenja dokaza i navoda iz postupka od prvostepenog suda, na način da se samovoljno određuje rok dospijeća plaćanja. Naime, evidentno je da je na iskazanoj fakturi rok dospijeća određen na 30. septembar 2017. godine, te da je nesporno da u toku postupka tuženi nije osporavao rok dospijeća fakture, niti je prije pokretanja postupka izvršio reklamaciju kojom bi osporavao rok plaćanja. Dakle, radi se o nespornoj činjenici među parničnim stranama koju sud nije bio ovlašten dalje da utvrđuje. Međutim, Općinski sud potpuno pogrešno utvrđuje da je rok dospijeća u krajnjem slučaju 10. juli 2015. godine i to na osnovu apelantovog zapisnika, što je apsolutno proizvoljno i pogrešno. Naime, Odlukom nije propisano na koji način se vrši kontrola ispravnosti vodomjera, ni u kojem vremenskom periodu se mora izvršiti predmetna kontrola. U periodu od postavljanja kontrolnog vodomjera do novembra 2015. godine nije bilo značajnijeg utroška vode, a posebno do kraja juna, zbog čega se nisu mogli sa sigurnošću utvrditi razlozi povećanog utroška vode. Apelant je istakao da su sudovi zanemarili činjenicu da je tuženi 2. jula 2015. godine na protokol apelanta izjavio i reklamaciju na utrošak vode, pa je apelant morao postupiti na način kako je i postupio, te nastaviti sa kontrolama vodomjera, kako bi se riješila izjavljena reklamacija.

21. Pored navedenog, apelant je istakao da su sudovi zanemarili činjenicu da je tuženi platio dio ispostavljenog računa i da u toku postupka nije matematički dokazano na koju količinu utrošene vode i za koji period je izvršeno plaćanje dijela duga. Dakle, plaćanjem dijela duga tuženi je priznao predmetnu fakturu, a što sudovi nisu pravilno ocijenili. Stoga, apelant smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud proizvoljno i nepravilno tumačili dokaze i proizvoljno i pogrešno primijenili relevantne zakonske odredbe.

b)Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je istakao da su, u suštini, neosnovani apelacioni navodi, da provedenim postupkom i odlučivanjem na način kao u osporenoj presudi tog suda nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Općinski sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude tog suda, te da pri donošenju prvostepene presude apelantu nisu uskraćena prava na koja se pozvao, niti su proizvoljno tumačeni dokazi.

24. Tuženi je istakao da je, u suštini, predmetna apelacija prima facie neosnovana, te je predložio da se odbaci.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Načelo savesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.

Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.

(1) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahteva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).

(2) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne delatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

(3) Učesnik u obligacionom odnosu dužan je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze drugog učesnika.

Kad zastarelost počinje teći Član 361. stav 1.

(1) Zastarelost počinje teći prvog dana posle dana kad je poverilac imao pravo da zahteva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Međusobna potraživanja iz ugovora o prometu robe i usluga Član 374. stav 1.

(1) Međusobna potraživanja pravnih lica iz ugovora u prometu robe i usluga, kao i potraživanja naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima, zastarevaju za tri godine.

Podizanje tužbe Član 388.

Zastarevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom poveriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, u cilju utvrđivanja, obezbeđenja ili ostvarenja potraživanja.

26. Odluka o vodovodu i kanalizaciji («Službeni glasnik Općine Tešanj» br. 10/05, 4/09 i 4/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dIjelu glasi:

V - NAKNADA ZA KORIŠTENJE VODE I KANALIZACIJE

Član 29. stav 5.

Plaćanje naknade za utrošenu vodu i odvodnju kanalizacije vrši se u 12 mjesečnih obroka godišnje i to do 10-tog tekućeg mjeseca za protekli mjesec.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 165617 19 Pž od 13. decembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 24. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant pobija osporene presude, tvrdeći da su mu tim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. S obzirom na to da je apelant kao javna ustanova u istom statusu kao i nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a da Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može da podnese apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Ustavni sud zapaža da je osporena odluka proistekla iz parnice koju je apelant pokrenuo radi isplate duga, dakle, radi se o apelantovim građanskim pravima, te apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

35. Apelant, u suštini, smatra da su Općinski i Kantonalni sud prilikom donošenja osporenih presuda proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

36. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant svojim tužbenim zahtjevom tražio isplatu duga koji se odnosi na račune (račun i zbirni račun) za isporučenu vodu za august 2017. godine, te da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev zaključujući da je predmetno potraživanje zastarjelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud tokom predmetnog parničnog postupka izvršio uvid u materijalne dokaze predložene od parničnih stranaka, kao i da je proveo vještačenje vještaka arhitektonske struke, da se pozvao na odredbe čl. 361. i 388. ZOO, te da je zaključio da je, s obzirom na to da je predmetno potraživanje nastalo u periodu do 23. aprila 2015. godine, dospjelo u krajnjem slučaju 10. jula 2015. godine (saglasno odredbi člana 29 . stav 5. Odluke), a da je tužba u konkretnom slučaju podnesena 1. augusta 2018. godine, protekao je trogodišnji zastarni rok iz člana 374. stav 1. ZOO. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. Dovodeći u vezu obrazloženje koje su dali Općinski i Kantonalni sud u osporenim odlukama sa odredbama čl. 361. stav 1. (iz koje proizlazi da zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano), 374. stav 1. i 388. (koja propisuje kad se zastarijevanje prekida) ZOO, kao i odredbom člana 29. stav 5. Odluke (iz koje proizlazi da se plaćanje naknade za utrošenu vodu i odvodnju kanalizacije vrši do 10. tekućeg mjeseca za protekli mjesec), Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.

37. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao i pred prvostepenim sudom, kao i u žalbi protiv prvostepene presude (vezano za reklamaciju tuženog koja je apelantu dostavljena 2. jula 2015. godine), a koje su prvostepeni i drugostepeni sud razmotrili, te u osporenoj presudi jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju pozivajući se na odredbe čl. 12. i 18. ZOO (vidi tač. 14. i 18. ove odluke). Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je tuženi platio dio ispostavljenog računa, te da u toku postupka nije dokazano na koju količinu utrošene vode i za koji period je izvršeno plaćanje dijela duga. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u obrazloženju prvostepene presude Općinski sud jasno ukazao da iz nespornih navoda apelantovog punomoćnika proizlazi da se apelantov tužbeni zahtjev odnosi na dug za utrošenu vodu do 23. aprila 2015. godine, a da je tuženi izmirio dug za potrošnju vode nastalu u periodu od 23. aprila 2015. godine do 31. augusta 2017. godine (vidi tač. 8. i 9. ove odluke). Dakle, Općinski i Kantonalni sud su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

Pravo na imovinu

39. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada u obrazloženju osporenih presuda Općinskog i Kantonalnog suda nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi dali argumentirane i jasne razloge zašto je u okolnostima konkretnog slučaja neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, odnosno zašto je osnovan prigovor zastare tuženog.

41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-314/20 (Javno preduzeće "RAD" d.d. Tešanj) | Sudska praksa | Aktio