Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2102/21 (S. Č.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2102/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-2102/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Saveta Čičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Saveta Čičić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 U 015782 18 Uvp od 18. marta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 015782 16 U od 12.

decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Saveta Čičić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Pala, podnijela je 16. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 U 015782 18 Uvp od 18. marta 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 015782 16 U od 12. decembra 2017. godine.

2. Rješenjem Federalnog zavoda za PIO Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi), Kantonalna administrativna služba u Tuzli (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 12. aprila 2012. godine apelantici, kao udovici umrlog S.Č. priznato je pravo na porodičnu penziju u iznosu od 179,61 KM počev od 6. februara 2010. godine.

3. Prvostepeni organ je donio rješenje od 23. septembra 2014. godine kojim apelantici sa 31. januarom 2014. godine prestaje pravo na isplatu porodične penzije, zbog nedostavljanja potvrde o životu (po obavijesti Centralne likvidature penzija od 9. septembra 2014. godine apelantica nije dostavila potvrdu o životu).

4. Odlučujući o žalbi apelantice izjavljenoj protiv rješenja od 23. septembra 2014. godine, tuženi je donio rješenje od 2. juna 2015. godine kojim je prvostepeno rješenje poništeno i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.

5. Prvostepeni organ je Rješenjem broj 106-41974-04 od 2. septembra 2015. godine apelantici uspostavio isplatu porodične penzije u iznosu od 79,86 KM počev od 1. februara 2014. godine.

6. Tuženi je Rješenjem broj FZ 3/8/1-35-3-75-4/15 MB/OB 1064197404 od 26. septembra 2016. godine odbio žalbu apelantice izjavljenu protiv rješenja od 2. septembra 2015. godine.

7. U upravnom sporu apelantice, kao tužioca, protiv rješenja od 26. septembra 2016. godine, Kantonalni sud je donio presudu od 12. decembra 2017. godine kojom je predmetna tužba odbijena.

8. Osporenom odlukom Vrhovnog suda od 18. marta 2021. godine odbijen zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv presude Kantonalnog suda od 12. decembra 2017. godine.

9. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni organ u rješenju od 2. septembra 2015. godine ocijenio da je apelantica 14. novembra 2014. godine dostavila akt kao zahtjev za ponovnu uspostavu isplate penzije i da je uz to dostavila ovjerenu izjavu od strane javnog bilježnika grada Čikaga 7. juna 2014. godine u kojoj apelantica navodi da joj je stalna adresa stanovanja u Morton Crove, Ilinois, SAD, te je priložila ličnu kartu izdatu u SAD-u. Zatim, da je 6. aprila 2015. godine zaprimljena i potvrda o životu za apelanticu, ovjerena od strane javnog bilježnika države Ilinois, SAD 2. februara 2015. godine u Čikagu, gdje je apelantica navela drugu adresu u SAD i priložila pasoš SAD-a. S tim u vezi je naveo da apelantica ima prebivalište u drugoj državi, zbog čega se apelantici ne osigurava isplata najnižeg iznosa penzije u smislu člana 72. stav 3. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (Službene novine BiH”, br. 29/9.8,49/00, 32/01, 73/05, 59/06, 4/09, 81/09 i 55/12; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO, prema kojoj se odredbe iz st. 1. i 2. ovog člana ne odnose na osiguranike koji su ostvarili pravo na srazmjerni dio penzije po međunarodnim ugovorima, ni na korisnike iz stava 2. koji nemaju prebivalište na teritoriji Bosne i Hercegovine. S obzirom da se u skladu s članom 51. Zakona o PIO starosna penzija usklađuje i razmatra svaka tri mjeseca, naveo je da je tuženi pravilno primijenio odredbe navedenih članova, kao i član 107. Zakona o PIO, kojima se propisuju prava kada se osoba iseli na stalan boravak u inozemstvo, zbog čega su neosnovani navodi apelantice o nepravilnoj primjeni odredaba Zakona o PIO. Također je naveo da je neosnovan prigovor apelantice da ona ima pravo na već ranije utvrđeni iznos penzije, jer je članom 116. Zakona o PIO propisano da prava stečena po ovom zakonu prestaju kada u toku korištenja prava prestanu da postoje uvjeti za sticanje i ostvarivanje prava, u slučajevima i pod uslovima koji su utvrđeni ovim zakonom. S obzirom da je apelantica uživalac penzije sa prebivalištem u drugoj državi, naveo je da je prestao da postoji pravni osnov za isplatu penzije apelantici u visini najniže penzije u Federaciji Bosne i Hercegovine, a ostvario se osnov za isplatu iste osnovom čl. 51., 72. i 107. Zakona o PIO. Naveo je da apelantica neosnovano u zahtjevu osporava pravilnost nižestepene presude tvrdeći da nije uzeta u obzir tvrdnja apelantice da ima prebivalište na teritoriji Republike Srpske, te da isto potvrđuju kopija lične karte i potvrda o prebivalištu, a koje isprave je apelantica po prvi put priložila uz tužbu. Naime, članom

22. Zakona o upravnim sporovima propisano je da se u tužbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog koje je utvrđeno u upravnom postupku i pod uslovom da tužilac pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do završetka upravnog postupka. Budući da je apelantica prijedlog za izvođenje navedenih dokaza prvi put ponudila u tužbi i tek tada predložila izvođenje tih dokaza, a pri tome nije uopće ni istakla, a niti pružila dokaze da bez svoje krivice nije mogla ranije predložiti te dokaze, naveo je da se upravo radi o novim dokazima koji se nisu mogli iznijeti uz tužbu.

Apelacioni navodi

10. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da ima pravo na već utvrđeni iznos penzije po rješenju od 12. aprila 2012. godine u iznosu od 179,6100 KM, te da nije bilo osnova za prekid prava na isplatu već utvrđene penzije, kao ni za ponovno utvrđivanje i određivanje visine penzije. Također navodi da apelantica ima jedino državljanstvo Bosne i Hercegovine, te da je u momentu podnošenja zahtjeva za penziju imala stalno mjesto prebivališta na teritoriji Republike Srpske. Apelantica navodi da ima sina i kćerku u SAD-u, te da povremeno u toku godine boravi u SAD-u, te ističe da ova činjenica nije i ne može biti razlog za donošenje osporavanog rješenja i umanjenja iznosa već utvrđene visine penzije.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično tanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o PIO, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2102/21 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio