Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2318/20 (M. B.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Vještak
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2318/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2318/20, rješavajući apelaciju Muhameda Budimlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Budimlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 K 009692 19 Kžk od 5. marta 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muhamed Budimlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 10. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 K 009692 19 Kžk od 5. marta 2020. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje kazne zatvora, odnosno svake mjere ograničavanja njegove slobode.
2. Apelant je 20. jula 2020. godine i 17. februara 2021. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 2318/20 od 28. oktobra 2020. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), te Federalnog tužilaštva FBiH (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 21. avgusta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Tok postupka
7. Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 K 009692 15 K od 2. oktobra 2017. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačke a) i d), krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. i krivično djelo izazivanja opšte opasnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 32 godine.
8. Vrhovni sud je Rješenjem broj 01 0 K 009692 17 Kž 7 od 28. marta 2018. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu, presudu Kantonalnog suda ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje.
9. U ponovnom postupku Kantonalni sud je Presudom broj 01 0 K 009692 18 K 2 od 14. decembra 2018. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačke a) i d), krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. i krivično djelo izazivanja opšte opasnosti iz člana 323. stav 1. KZFBiH. Apelant je osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 32 godine.
10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 01 0 K 009692 19 Kž 13 od 22. maja 2019. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu, presudu Kantonalnog suda ukinuo i odredio održavanje glavnog pretresa pred Vrhovnim sudom.
11. Iz obrazloženja rješenja proizlazi, pored ostalog, da su neosnovanim ocijenjeni i apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) odbijanjem prijedloga da se provede njegovo psihološko vještačenje po vještaku kojeg je predložio. U vezi s tim je ukazano da je Vrhovni sud u rješenju od 28. marta 2018. godine naveo da je nenavođenjem u prvobitnoj prvostepenoj presudi razloga zbog kojih je odbijen prijedlog za provođenje psihološkog vještačenja povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Nadalje, ukazano je da iz obrazloženja sada pobijane presude i iz zapisnika o glavnom pretresu od 6. decembra 2018. godine slijedi da je prvostepeni sud naveo razloge zbog kojih odbija ovaj dokazni prijedlog, a koji apelantovom žalbom nisu osporeni niti dovedeni u pitanje.
12. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da nije odlučeno o njegovom prijedlogu da se izvede kriminalističko vještačenje. U vezi s tim je ukazano da iz zapisnika o glavnom pretresu od 6. decembra 2018. godine, kao i iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je prvostepeni sud prijedlog odbio navodeći razloge za takvu svoju odluku, koji se žalbom ne dovode u pitanje. Također, netačnom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da prvostepeni sud nije izričito odlučio o njegovom prijedlogu da se kao svjedok ispita H. B. U vezi s tim je ukazano da iz zapisnika o glavnom pretresu od 6. decembra 2018. godine proizlazi da je prvostepeni sud prijedlog odbio navodeći razloge za takvu svoju odluku, a navedeni razlozi žalbom nisu osporeni. Vrhovni sud je podsjetio na član 278. ZKPFBiH koji u stavu 2. propisuje da ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza. Kako je prvostepeni sud dao određene i konkretne razloge zbog kojih smatra da je provođenje navedenih dokaza u konkretnom predmetu nepotrebno i da oni nisu od značaja za predmet, Vrhovni sud je zaključio da nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d)
ZKPFBiH.
13. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da je osnovanom ocijenjena apelantova tvrdnja da mu je pravo na odbranu prekršeno jer je prvostepeni sud dao proizvoljne razloge odbijajući njegov prijedlog da se provede daktiloskopsko vještačenje. U vezi s tim je ukazano da je prvostepeni sud pogrešno naveo da je o ovom prijedlogu odbrane pravosnažno odlučeno rješenjem Vrhovnog suda od 26. marta 2018. godine imajući u vidu, pored ostalog, da je ovim rješenjem prvobitna prvostepena presuda ukinuta, a u ponovnom postupku prvostepeni sud se uopšte nije bavio razlozima zbog kojih je apelant predložio to vještačenje.
14. Vrhovni sud je osnovanim ocijenio i apelantov žalbeni navod da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer je prvostepeni sud bez navođenja suštinskih razloga odbio njegov prijedlog da se provede vještačenje bioloških tragova po vještaku odbrane, a radi pregleda uzetih bioloških tragova nađenih na licu mjesta (tragova broj 6 – grlić boce, broj 18 – komad izolir-trake i broj 24 – veći dio kašike ručne bombe) i radi njihove analize i uporedbe sa nespornim apelantovim DNA tragovima, kao i da se izvrši pregled i analiza „sirovih“ podataka elektroferograma koji su u međuvremenu dostavljeni sudu na CD nosaču, ali ne i apelantu, na temelju kojih su dati nalazi vještaka optužbe za biološke tragove. Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da su elektroferogrami dokumenti usko stručne prirode, koje može pročitati lice koje raspolaže stručnim znanjem iz oblasti genetike, da iz stanja spisa slijedi da ih je apelant upravo zbog toga u tzv. sirovoj formi tražio i predlagao biološko vještačenje kako bi se mogli analizirati i eventualno osporiti nalaz i mišljenje vještaka M. M. Ukazano je i da iz stanja spisa proizlazi da su se apelantovi prigovori odnosili na višestruka ponavljanja postupka mjerenja/bilježenja genskih alela od pomenutog vještaka, što, prema apelantovom mišljenju, izaziva sumnju u njihovu pouzdanost s obzirom na to da je vještakinja M. M. tek u unakrsnom ispitivanju o tome govorila. Vrhovni sud je istakao da se ovim konkretnim razlozima prilikom odbijanja apelantovog prijedloga da se provede biološko vještačenje po vještaku odbrane prvostepeni sud nije bavio. U ovom dijelu je ukazano i da prvostepeni sud nije obrazložio zbog čega bi okolnost što je na koverti u kojoj se nalaze elektroferogrami u tzv. sirovoj formi na CD nosaču napisana oznaka „tajno“ i koja je kao takva dostavljena sudu bila zapreka za prihvatanje prijedloga odbrane za provođenje biološkog vještačenja.
15. Vrhovni sud je ocijenio osnovanom i apelantovu tvrdnju da mu je prekršeno pravo na odbranu jer prvostepeni sud nije izričito odlučio o prijedlogu odbrane da se pročita akt Kantonalnog tužilaštva od 29. novembra 2017. godine. Također, osnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da prvostepeni sud nije „tačno identifikovao“ njegov prijedlog kojim je tražio da se pročita akt MUPUSK Bihać dostavljen odbrani povodom zahtjeva upućenog od MUP-a Bihać nadležnom organu Republike Austrije s obzirom na to da je prvostepeni sud odlučio da se odbija prijedlog odbrane da se od MUPUSK Bihać traže podaci o aktu koji je MUP dostavio nadležnom organu Republike Austrije.
Osporena presuda
16. Vrhovni sud je Presudom broj 01 0 K 009692 19 Kžk od 5. marta 2020. godine apelanta proglasio krivim da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d) KZFBiH i osudio ga na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 30 godina. Apelant je proglašen krvim jer je u namjeri da liši života J. K., iz bezobzirne osvete zbog toga što je izgubio sporove u nekoliko parničnih predmeta u vezi s izdržavanjem njegove bivše supruge koju je J. K. zastupala kao advokat, ispred ulaznih vrata u njenu advokatsku kancelariju postavio improviziranu bliže opisanu eksplozivnu napravu koju je napravio uz pomoć NN lica, pa kada je J. K., kako bi ušla u kancelariju, pomjerila napravu došlo je do eksplozije od koje je zadobila smrtonosne povrede.
17. Apelant je oslobođen optužbi da je počinio krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. i krivično djelo izazivanja opšte opasnosti iz člana 323. stav 1. KZFBiH.
18. U obrazloženju presude detaljno su pobrojani dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, a koji su, u skladu sa članom 332. stav 2. ZKPFBiH, preuzeti na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom. Nadalje, detaljno su pobrojani dokazi koji su pročitani pred ovim sudom. Najzad, iz obrazloženja presude proizlazi da je u postupku pred ovim sudom po prijedlogu odbrane provedeno vještačenje spornih i nespornih bioloških tragova po Agenciji za forenzička ispitivanja i vještačenja BiH (u daljnjem tekstu: Agencija za forenziku), povodom čega je ispitan vještak biološke struke U. M., te je u spis uložen pisani nalaz i mišljenje Agencije za forenziku broj 14-3-1-04-1 -47712/19 od 26. novembra 2019. godine.
19. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantovu tvrdnju da se dovodi u pitanje vjerodostojnost zapisnika o uviđaju u kojem je pogrešno konstatovan pronalazak osigurača ručne bombe, a da on nije bio predmet vještačenja od vještaka S. B. U vezi s tim je ukazano da je sastavni dio zapisnika o uviđaju crtež lica mjesta, u kojem su fiksirani uočeni tragovi, te fotodokumentacija u kojoj su fotografije predmeta pronađenih prilikom uviđaja i koji su dostavljeni na vještačenje, da je vještak S. B. potvrdio da bomba ne bi eksplodirala da je imala osigurač, te najzad da iz nalaza i mišljenja provedenih vještačenja slijedi da je precizno naznačeno koji predmeti i pod kojim oznakama su bili podvrgnuti vještačenjima, pa slijedom toga nema nikakvog prostora za sumnju o istovjetnosti predmeta i tragova pronađenih prilikom uviđaja i podvrgnutih vještačenju.
20. Nadalje, cijeneći iskaz vještaka B. F. koji je bio nosilac vještačenja i koji je zaprimio sav dokazni materijal, Vrhovni sud je zaključio da je dostavljanje i prijem predmeta vještačenja urađen po pravilima struke, kao i da su svi ispitani vještaci saglasno izjavili da u slučaju da materijal nije bio propisno upakovan, bio bi vraćen kantonalnom MUP-u. Vrhovni sud je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da predmeti koji su bili predmet vještačenja po vještacima Federalne uprave policije Sarajevo, Odjel za forenziku i vještačenja, nisu bili propisno upakovani i propisno otvoreni po prijemu u FUP Sarajevo.
21. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je odbio kao nepotreban apelantov prijedlog da se izvrši kriminalističko vještačenje na Fakultetu za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu, a „na okolnosti uticaja činjenica o povredi omota u kojima su se dokazi nalazili prilikom otvaranja, na vjerodostojnost i očuvanost stanja dokaza i njihov uticaj na pravilnu mogućnost davanja nalaza i mišljenja vještaka biološke struke shodno stepenu narušenosti tragova s ciljem pravilnog utvrđivanja identiteta spornih i nespornih tragova.“ Ukazano je da je neposrednim pregledom na glavnom pretresu utvrđeno kako su predmeti bili upakovani, kao i da je svaki od pojedinačno ispitanih vještaka obrazložio proceduru po kojoj se vrši otvaranje dokaza koji se dostave, pa okolnost kako su bili zapakovani dokazi nakon što su izvršena predmetna vještačenja, sa čim u vezi je apelant predočio fotodokumentaciju koju je sačinio S. Š., ne dovodi u pitanje vjerodostojnost tih dokaza jer je od primarnog značaja da su dokazi bili propisno upakovani kada su zaprimljeni na vještačenje.
22. Na osnovu iskaza, te nalaza i mišljenja vještaka S. B. utvrđeno je na koji način je bila napravljena improvizovana eksplozivna naprava koja je kritičnog dana postavljena ispred advokatske kancelarije. Ovaj vještak je naveo da je eksplozivnu napravu mogao postaviti svako, dakle i neko ko nema vojno znanje i iskustvo, ali da ju je mogao osmisliti samo onaj ko posjeduje takvo znanje i iskustvo. Takav stav vještaka, prema stavu Vrhovnog suda, upravo potvrđuju i tragovi NN lica koji su pronađeni na kašici ručne bombe (tragovi 24. i 33) za koje se ni do danas nije moglo utvrditi kojem licu pripadaju.
23. Vrhovni sud je detaljno interpretirao i nalaz i mišljenje vještakinje hemijske struke G. R. R. koja se izjasnila o centru eksplozije, da su tragovi pronađeni na licu mjesta bili izloženi djelovanju visoko brizantnih eksploziva, da su tragovi na licu mjesta uslijed djelovanja visokih temperatura i visoke kinetičke energije uslijed detonacionog talasa deformisani i istopljeni – dijelovi plastične trake, plastične flaše i gumenog otirača, dok su komadi metala, kao npr. kašika ručne bombe, sa deformacijama i probojem zrna.
24. Cijeneći iskaze, kao i nalaze i mišljenja pobrojanih vještaka, Vrhovni sud je odbio kao nepotreban apelantov prijedlog da se izvrši vještačenje eksplozivne naprave s ciljem utvrđivanja vrste eksplozivne naprave i mogućeg načina njenog aktiviranja, utvrđivanja položaja kašike ručne bombe u času eksplozije na temelju stepena oštećenja kašike ručne bombe, te položaja u kojem su nađeni dijelovi kašike ručne bombe, utvrđivanja temperature, a sve s ciljem opstojnosti bioloških tragova koji su pronađeni na dijelovima kašike ručne bombe. Prema stavu Vrhovnog suda, o svim tim okolnostima izjasnili su se naprijed pobrojani vještaci. Slijedom navedenog, kako iz nalaza vještaka hemijske struke slijedi da se, između ostalog, kašika ručne bombe kretala u pravcu detonacionog talasa, Vrhovni sud nije prihvatio ničim potkrepljenu apelantovu tvrdnju da zbog visoke temperature na njoj nisu mogli biti pronađeni biološki tragovi.
25. Vrhovni sud je dalje istakao da iz nalaza i mišljenja vještakinja biološke struke M. M. i E. K. koje su opisale način na koji su izvršile analizu tragova dostavljenih na vještačenje proizlazi da su utvrdile prisustvo apelantovog DNK na tri predmeta koja su sačinjavala improvizovanu eksplozivnu napravu: na grliću plastične flaše od deterdženta za suđe (trag 6), na crnoj ljepljivoj traci kojom je bila omotana plastična flaša (trag broj 18) i na većem dijelu kašike ručne bombe (trag broj 24). Pri tome su iz mikrotragova koji su se nalazili na dva predmeta pronađena na licu mjesta, a to su grlić plastične flaše i crna ljepljiva traka, izolovale DNK profil počinioca u vrijeme kada se još nije znalo ko je osumnjičen za počinjenje tog krivičnog djela. U to vrijeme vještačeni su i nesporni tragovi tri lica sa prezimenom Hozdić, pa je utvrđeno da se oni ne podudaraju niti sa jednim spornim tragom. Nakon toga je Interpol na obrascu iz Republike Austrije dostavio apelantov DNK profil pa je nakon analize utvrđeno da se rezultati dobijeni analizom spornih tragova pronađenih na licu mjesta poklapaju s apelantovim nespornim tragom. Isti rezultat dobijen je i nakon što je apelant lišen slobode po dolasku u BiH, kojom prilikom je također uzet biološki materijal od njega. Na posebne upite, vještakinje su objasnile da se u slučaju vještačenja mikrotragova u njihovoj laboratoriji radi metodom dobijanja tzv. konsenzualnog profila, da bi se dobio što vjerodostojniji rezultat, a ovo sve iz razloga što su DNK materijal i tragovi koji su pronađeni bili u vrlo maloj količini, pa se u takvim situacijama pristupa takvoj metodi, a ne metodi postavljanja stohastičkog praga, kako je apelant smatrao. Vještakinje su, pored ostalog, pojasnile da su, kad je u pitanju tzv. konsenzualni profil, s ciljem dobijanja što preciznijeg rezultata vršile četiri mjerenja, da se rezultat, da bi bio pouzdan, mora ponoviti dva puta, a što je konkretni slučaj. Slijedom navedenog, Vrhovni sud nije prihvatio ničim potkrepljene apelantove tvrdnje da je vještakinja M. M. „štimala dobijene rezultate”. Nalazi vještakinja biološke struke ocijenjeni su objektivnim i stručnim i prema stavu Vrhovnog suda ne postoji niti jedan pokazatelj koji bi upućivao na zaključak da su vještakinje imale bilo kakav interes da, kako je apelant tvrdio, sačine lažne nalaze i mišljenja. Slijedom navedenog, dokumentacija koja se ticala objavljivanja u sredstvima informisanja, da je Federalnoj upravi policije na dan kada su vršene dvije analize bio poznat apelantov nesporni DNK profil i da je Federalna televizija javno objavila informaciju kantonalnog ministarstva o eventualnom počiniocu, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost tih dokaza jer su nalazi rađeni na egzaktnim činjenicama i podacima.
26. U prilog pouzdanosti i tačnosti nalaza i mišljenja vještakinja M. M. i E. K., Vrhovni sud je ukazao na dokaz koji je proveden pred ovim sudom po naredbi suda od Agencije za forenziku, a nalaz i mišljenje je izložila vještakinja U. M. Iz njenog iskaza, kao i nalaza i mišljenja proizlazi da je poređenjem alelnih varijanti apelanta sa varijantama na tragu broj 18 (izolir-traka pronađena na mjestu djela), utvrđena LR vrijednost od 97711,7864 prema Verbalnoj skali koja se tretira „jako vjerovatna“ pa da se može zaključiti da je apelant jedan od donora bioloških tragova na tragu 18 (izolir-traka), osim ako nema jednojajčanog blizanca. Tragovi broj 6 (plastična boca) i broj 24 (kašika ručne bombe), prema kriterijima ove laboratorije, nisu pogodni za analizu jer su pronađeni aleli bili ispod 50 pikova (to je prag koji se koristi u laboratoriji), dok su na tragu broj 18 (izolir-traka) svi aleli bili iznad 50 pikova, a vještakinja se samo očitovala na one koji su iznad 50 pikova. S obzirom na dato pojašnjenje, Vrhovni sud je zaključio da ne postoje značajne razlike u odnosu na nalaz vještakinja M. M. i E. K.
27. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je odbio kao nepotreban apelantov prijedlog da se provede daktiloskopsko vještačenje na označenim trgovima nađenim na licu mjesta, imajući u vidu da su vještakinje M. M. i E. K. potvrdile da je DNK analiza pouzdanija, te da u konkretnom slučaju i nije bilo dovoljno materijala pogodnog za ovu vrstu vještačenja.
28. Vrhovni sud je ukazao da je članom 111. ZKPFBiH određeno da je lice koje je tužilac, odnosno sud odredio za vještaka dužno tužiocu, odnosno sudu dostaviti svoj izvještaj koji, pored ostalog, sadrži i dokaze koje je vještak pregledao. Zbog toga, Vrhovni sud je odbio apelantov prijedlog da mu se dostave tzv. sirovi podaci pohranjeni na CD-u i da njihovu analizu izvrši stručni savjetnik odbrane. Poštujući apelantovo pravo na odbranu, Vrhovni sud je na apelantov prijedlog odredio vještačenje po Agenciji za forenziku. Nadalje, apelantu je omogućeno da uz konsultacije stručnog lica ispita vještaka U. M., ali ne i da vještaka ispituje stručni savjetnik odbrane jer takva mogućnost ne postoji u ZKPFBiH. Također, odbijen je i apelantov prijedlog da se Agenciji za forenziku naloži „da preuzimanje podatka iz izvršenih analiza DNK tragova izvrši neposredno sa aparata za izvršene analize u FMUP i da apelant, zajedno sa stručnim savjetnikom, prisustvuje tom postupku”. Vrhovni sud je ukazao na član 110. ZKPFBiH kojim je određeno da ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može izvesti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjerit će se, u pravilu, takvoj ustanovi koja u tom slučaju određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje. Slijedom navedenog, zaključeno je da ni ovaj apelantov prijedlog nije imao uporište u zakonu. Odbijen je i apelantov prijedlog da se pristupi pribavljanju dodatnih podataka iz Agencije za forenziku jer se samo u jednom dijelu odnosio na nalaz i mišljenje vještaka U. M., dok se u preostalom dijelu odnosio na vještačenja Federalne uprave policije, kao i presjek razlika dva vještačenja. U vezi s tim je ukazano je da se vještakinja U. M. o tome izjasnila na pretresima pred ovim sudom i u dostavljenom nalazu i mišljenju. Vještakinja U. M. je pojasnila da je vještačila sirove podatke koji su joj dostavljeni na CD-u; da nije vršila nadvještačenje, tj. nije vršila upoređivanje svog vještačenja sa vještačenjima koja su izrađena u FUP-u; da nije koristila metodu „konsenzusa“, već je sva analiza alela vršena prema pragu postavljenom iznad 50 pikova. Kako je vještakinja U. M. sačinila novi nalaz i mišljenje na osnovu sirovih podataka dostavljenih na CD-u, neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da broj datoteka na CD-u sa sirovim podacima ne odgovara broju obrađenih elektroferograma iz osnovnog vještačenja, da se DNK profili očitani iz istih elektroferograma razlikuju u izvještajima vještaka M. M. i U. M., te da je DNK profil, kad je u pitanju trag 8 (izolir-traka) pogrešno očitan. Najzad, bez značaja je ocijenjena apelantova tvrdnja da na čaši pronađenoj u njegovoj kući nisu pronađeni i njegovi DNK tragovi. U vezi s tim je ukazano da iz nalaza proizlazi da nisu pronađeni tragovi koji bi po svojoj količini bili podobni za vještačenje, a ne da je utvrđeno da ne pripadaju apelantu.
29. Nadalje, iz iskaza, kao i nalaza i mišljenja vještaka mehanoskopske struke B. F. utvrđeno je da su tragovi pronađeni prilikom pretresa kuće i pratećih objekata, kao i vozila u apelantovom vlasništvu – crna izolir-traka i papir, po svojim karakteristikama (širini i boji ljepljive trake – širina 18 mm i crna boja), debljini, boji i vrsti papira – debljina 0,04 mm, bijela boja, masni papir) identični tragovima pronađenim na mjestu izvršenja krivičnog djela prilikom vršenja uviđaja – izolir-traci i papiru, koji su korišteni za izradu eksplozivne naprave. Ovaj vještak je objasnio da iako se krajevi izolir-trake i papira pronađeni u kući i vozilu optuženog apelanta nisu mogli uklopiti s krajevima izolir-trake i papira pronađenim na licu mjesta, da je to zbog toga što su tragovi sa lica mjesta bili izloženi visokim temperaturama, ali da to samo po sebi ne znači da ne potiču od istih predmeta s obzirom na to da je izolir-traka pronađena na licu mjesta i u apelantovom automobilu istovrsna.
30. Vrhovni sud je slušao i vještakinju psihološke struke I. J. koja je objasnila psihološki profil i strukturu apelantove ličnosti. Odbijen je kao neosnovan apelantov prijedlog da se izvrši novo vještačenje po vještaku psihologu, a na okolnosti analize njegovih iskaza u kontekstu iskaza datih u pretkrivičnom ranijem postupku i u toku krivičnog postupka jer, prema odredbama ZKPFBiH, analizu iskaza svih svjedoka, pa i iskaza optuženog, jedino je ovlašten dati sud, a ne psiholog.
31. Nadalje, na osnovu iskaza i nalaza i mišljenja vještaka za mobilnu telefoniju A. R. utvrđeno je da apelant na dan kritičnog događaja nije imao nikakvu telefonsku komunikaciju, u smislu primljenih i odlaznih poziva, ni sa jednim licem, da je imao samo propuštene pozive i da je tek narednog dana, kada je već krenuo u Austriju, ostvario prvi razgovor.
32. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je svjedok H. H. u svojoj izjavi naveo da mu je apelantov sin H. B. rekao da je 99,9% sigurno da je apelant ubio advokaticu, da ga je zvao više puta iz Austrije i da je ovaj svjedok o tome obavijestio komandira policije u Bosanskoj Krupi. Međutim, neosnovanom je ocijenjena apelantova tvrdnja da je apelantov sin imao motiv za izvršenje krivičnog djela jer je svjedoku H. H. nudio da pretuče apelanta. U vezi s tim je ukazano da apelantov sin nije imao nikakav motiv za počinjenje krivičnog djela budući da je ubijena advokatica zastupala njegovu majku, na čijoj je on stran i bio i uspjela je u svim sporovima. Osim toga, na osnovu DNK analize, koja je urađena na tragu broj 24, na kojem je pronađen miješani parcijalni profili još nekog lica osim apelanta, kao i na tragu broj 33, na kojem je pronađen miješani parcijalni profil drugih lica, nije utvrđeno postojanje DNK profila apelantovog sina, a također ni komparacijom njegovog nespornog traga sa drugim tragovima pronađenim na licu mjesta – br. 6, 18, 21. i 27, na kojima je utvrđen DNK profil, nije utvrđeno poklapanje sa DNK profilom apelantovog sina.
33. Bez značaja su ocijenjeni pojedinačno pobrojani pismeni akti upućeni nadležnim tijelima u Austriji, a u vezi sa činjenicom da je broj telefona s kojeg je policija obaviještena o eventualnom počiniocu krivičnog djela zapravo broj iz grada u kojem živi apelantov sin. U vezi s tim je ukazano da je iskaz svjedoka H. H. potvrdio i svjedok A. H., tj. da je upravo H. H. rekao da je mogući izvršilac ovog djela apelant, o čemu su odmah obavijestili načelnika PU u Bosanskoj Krupi. Stoga, okolnost da je telefonom iz grada u Austriji u kojem živi apelantov sin obaviještena policija o mogućem počiniocu krivičnog djela sama po sebi ne dovodi u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka H. H. i A. H., a zbog čega nisu prihvaćene apelantove tvrdnje da mu je sve ,,namontirano“ od njegovog sina. Vrhovni sud je istakao i da prema dokazima u spisu (obavještajni izvještaj PS Cazin od 20. februara 2015. godine) apelantov sin u kritičnom vremenskom periodu nije uopšte bio u BiH.
34. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je Vrhovni sud imao u vidu i posredne dokaze: iskaz E. P. koji je potvrđen iskazom ovlaštenog službenog lica O. V. prema kojem je apelant, dok je bio u pritvoru, E. P. ispričao da je umiješan u ubistvo advokatice i da će isto postupiti i prema postupajućoj tužiteljici u ovom predmetu. Vjerodostojnost iskaza svjedoka E. P. i O. V., prema ocjeni Vrhovnog suda, nije dovedena u pitanje ni dokazom odbrane – akt Kantonalnog tužilaštva od 29. novembra 2017. godine iz kojeg proizlazi da je protiv apelanta obustavljena istrga zbog krivičnog djela prinude prema licu koje vrši pravosudnu funkciju iz člana 359a. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 28. KZFBiH u sticaju sa krivičnim djelom teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. u vezi sa članom 32. KZFBiH jer ta okolnost sama po sebi ne znači da navedeni svjedoci ne govore istinu.
35. Da je apelant uputio prijetnje nastradaloj advokatici potvrdio je njen suprug koji je izjavio da je njegova supruga bila izuzetno hrabra žena i da se zabrinuo kad mu je ispričala da joj je apelant prijetio, da nikada ranije nije ispričala da joj je neko prijetio, te da se ovo desilo dva do tri dana prije nego što je ubijena.
36. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su svjedoci koje je apelant predložio F. H., H. H. i J. K. saglasno izjavili da ih je apelant uoči spornog događaja pozvao radi popravke automobila, da su mu otklonili kvar, nakon čega su popili piće i apelant je oko 23.00 ili 23.30 časova otišao svojoj kući. Navedeno, prema stavu Vrhovnog suda, ne utiče na zaključak da je apelant imao dovoljno vremena (s obzirom na udaljenost) da ode do Bihaća, postavi eksplozivnu napravu i vrati se do jutarnjih sati svojoj kući. Nadalje, ukazano je na kontradiktornosti u iskazima svjedoka odbrane F. M. i M. B.; da su svjedoci I. B. i Dž. O. svjedočili o apelantovoj porodici, njihovom zajedničkom životu i sukobima, ali ne i o spornom događaju; da svjedoci S. M. i R. M. nisu imali nikakva saznanja o spornom događaju. Detaljno interpretirajući iskaz apelanta koji je ispitan u svojstvu svjedoka, Vrhovni sud je ponudio razloge i obrazloženja zbog čega se ne može pokloniti vjera iskazu svjedokinje S. D., a u prilog čemu je ukazano i na nalaz vještaka za telekomunikacije koji je pregledao apelantov telefon. Neosnovanom su prihvaćene i apelantove tvrdnje da je dobrovoljno došao u BiH jer je sam izjavio da on ne bi ni došao da je znao da će mu oduzeti auto i staviti ga u pritvor, odnosno da ne bi došao da je znao da je za njim izdata potjernica. Ocjenjujući vjerodostojnost apelantovog svjedočenja, Vrhovni sud mu nije poklonio vjeru ističući da je apelant tokom cijelog postupka tvrdio da nije počinio ovo krivično djelo, da ne zna ni gdje se nalazi kancelarija smrtno stradale advokatice i da u ruci nikad nije držao bombu, da nikada vojsku nije služio i da ne zna napraviti eksplozivnu napravu, što je sve u suprotnosti s izvedenim dokazima.
37. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je kao svjedok odbrane saslušana i D. Dž. koja je izjavila da je bila prijateljica s usmrćenom advokaticom, da su se viđale svako jutro, ali da joj usmrćena advokatica nije povjerila da joj neko prijeti. Prema stavu Vrhovnog suda, ova okolnost ne znači da prijetnji nije bilo, kako je tvrdio apelant, s obzirom na iskaz advokaticinog supruga koji je izjavio da mu je oštećena nekoliko dana prije kritičnog događaja povjerila da joj je apelant prijetio pred sudom. Također, prema stavu suda, isto vrijedi i za zapisnike iz predmeta koji su se vodili pred Opštinskim sudom u Cazinu u kojim je postupala usmrćena advokatica, a kojim je apelant želio da dokaže da se ponašao pristojno na sudu i da nije prijetio usmrćenoj advokatici.
38. Prema stavu Vrhovnog suda, i ostali dokazi odbrane, koji se odnose na mnogobrojnu prepisku apelantovog branioca sa Federalnom upravom policije i direktorom Draganom Lukačem, sa MUP-om USK Bihać i Tužilaštvom USK Bihać radi dostavljanja elektroferograma u sirovoj formi, o telefonskom pozivu upućenom iz Austrije MUPUSK Bihać, o načinu izrade fotodokumentacije također upućeni MUPUSK Bihać (s obzirom na to da MUPUSK Bihać nije imao tehničkih mogućnosti da izradi fotodokumentaciju), nemaju uticaj na utvrđenje da je apelant učinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka d) KZFBiH.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
39. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
40. Obrazlažući navode o povredi prava na pravično suđenje, apelant je istakao da je radi ostvarivanja prava na dostavljanje dokaza radi analize, a posebno najvažnijeg dokaza sirovih (neobrađenih) podataka – elektroferograma, koji mu nisu dostavljeni, mada je to tražio od 2016. godine, Vrhovnom sudu u tri navrata podnio pismene zahtjeve, kao i zahtjev da se, kako navodi, zbog iskazane spremnosti Federalne uprave policije uzrokovane propustima i manipulisanjem biološkim tragovima učinjenim prilikom vještačenja na zahtjev Tužilaštva i potrebe za izbjegavanjem sumnje u vjerodostojnost dostavljenih podataka iz FSA datoteka na CD-u kao tajnih podataka odbrani omogući pristup, zajedno sa stručnim savjetnikom odbrane, neposredno izvornim podacima na aparatu u Federalnoj upravi policije gdje su navedeni podaci pohranjeni prilikom analize. Apelant ističe da je predložio da vještačenje i očitavanje sirovih podataka izvrši Medicinski fakultet u Beogradu. Ovaj njegov prijedlog nije usvojen, već je Vrhovni sud, kako navodi, za vještačenje navodno odbrane odredio Agenciju za forenziku, a koje vještačenje on nije prihvatio kao svoje. Nadalje, apelant je istakao da je predložio provođenje dokaza vještačenjem tragova papilarnih linija nađenih na pojedinim tragovima, vještačenje eksplozivne naprave na temelju njenih dijelova pronađenih na licu mjesta, psihološko vještačenje, a sve na okolnosti koje su precizno određene u podnescima, kao i čitanjem materijalnih dokaza, i to pismenog akta KMUP Bihać od 17. februara 2015. godine, 15. novembra 2018. godine, pismenog akta nadležnog organa Republike Austrije dostavljen KMUP Bihać. Međutim, Vrhovni sud je odbio njegov prijedlog da se izvrši dostavljanje sirovih neobrađenih podataka elektroferograma, kao i da se izvrši vještačenje tragova papilarnih linija, vještačenje eksplozivne naprave i psihološko, te kriminalističko vještačenje uz zaključak da se radi o nepotrebnim dokazima. Također, ističe i da je odbijen prijedlog da se u svojstvu vještaka odbrane, pa i svjedoka ispita profesor doktor O. S. koji je u toku postupka, na zahtjev odbrane, kao stručni savjetnik odbrane u potpunosti upoznat sa svim činjenicama i dokazima pribavljenim u prethodnom dijelu postupka. Slijedom navedenog, apelant smatra da je sud odbio da izvede najvažnije dokaze u korist odbrane, pa i kada je odbrana u skladu sa članom 284. ZKPFBiH sama osigurala uslove za izvođenje tih dokaza saslušanjem vještaka za biološke tragove i vještaka kriminalističke i daktiloskopske struke, takav prijedlog je bez zakonskog osnova odbijen.
41. Nadalje, apelant je istakao da je vještakinja tužilaštva M. M. koja je radila biološko vještačenje u toku postupka saslušana tri puta. Prema njegovim tvrdnjama, prilikom prvog slušanja je tvrdila da postoji potpuno poklapanje svih dobikenih alela, zajedničkih analiziranih lokusa dobijenih iz izolata broj 18 (komad izolir-trake) i traga broj 6 (grlić boce) sa dostavljenim nespornim apelantovim profilom. Prilikom unakrsnog ispitivanja, a u vezi s tvrdnjom odbrane da su analize na tragu broj 6 i tragu broj 18 vršene četiri puta, što vještakinja nije navela u osnovnom nalazu, pojasnila je da nisu posjedovali dovoljno materijala, da je prilikom svake analize rezultat bio različit, pa da je primjenom konsezualne metode nastojala doći do najvjerodostojnijeg profila. Apelant je naveo i da se vještakinja nije mogla izjasniti ni o primijenjenim vrijednostima analitičkog praga u konkretnom slučaju. Prema njegovom mišljenju, ovakav nalaz je protivrječan i nepouzdan, a zbog čega je i predloženo da se provede vještačenje po vještaku odbrane profesoru doktoru O. S. iz Beograda, ali ovaj prijedlog je odbačen kao dokaz bez osnova, i to proizvoljnim i zlonamjernim postupanjem suda. Apelant je detaljno interpretirao nalaz koji je sačinio O. S. prema kojem su, pored ostalog, prilikom ponovljenih analiza istog biološkog traga dobijeni rezultati koji su međusobno različiti, da su utvrđeni DNK profili međusobno nekonzistentni, da je količina DNK u tragovima manja od potrebnih 120 pikograma po svakoj ponovljenoj analizi, pa da zbog toga tragovi broj 6, 18 i 24 nisu podobni za pouzdanu identifikaciju lica koje predstavlja izvor takvog biološkog traga. Najzad, apelant ističe i da je O. S., suprotno tvrdnji vještakinje M. M., istakao da metoda konsenzusa nije i jedina metoda koja se primjenjuje u sličnim situacijama i da o tome u literaturi ne postoji konsenzus.
42. Apelant dalje tvrdi da je Tužilaštvo kako bi potkrijepilo nepouzdani nalaz vještakinje M. M. kao dokaz saslušalo E. P. koji je u jednom periodu bio u pritvoru zajedno sa apelantom. Prema njegovim tvrdnjama, E. P. je na zahtjev Tužilaštva, a putem ovlaštenih službenih lica, ispitivan zbog sumnje da je prodao bombu apelantu, tj. u svojstvu osumnjičenog, kako je sam izjavio da mu je saopšteno, ali je tom prilikom sačinjen zapisnik o saslušanju svjedoka koji je sačinilo ovlašteno službeno lice O. V. Nakon toga E. P. je saslušalo i Tužilaštvo. Ovaj svjedok, saslušan na glavnom pretresu, kategorički je izjavio da mu apelant nije pričao o umiješanosti u ubistvo advokatice, o prijetnjama upućenim postupajućoj tužiteljici, ali i o nezakonitim i neistinitim postupanjima ovlaštenog službenog lica i kantonalnog tužioca prilikom njegova saslušanja. Prema njegovim tvrdnjama, Vrhovni sud je potpuno pogrešno interpretirao iskaz ovog svjedoka (zapisnik o saslušanju sačinjen pred kantonalnim tužilaštvom) gdje na pitanja tužioca navedeni svjedok poriče da mu je apelant bilo što pričao u vezi s tim krivičnopravnim događajem, naprotiv, da mu je apelant pričao da je apelantov sin njemu namjestio ubistvo. Apelant ističe i da je istraga protiv njega u vezi sa ugrožavanjem sigurnosti postupajuće tužiteljice obustavljena zbog nedostatka dokaza.
43. Nadalje, apelant ističe da je Vrhovni sud, i pored njegovog argumentovanog protivljenja, vještačenje sirovih podataka povjerio Agenciji za forenziku zbog uticaja na predsjednika vijeća i insistiranja direktora Federalne uprave policije i šefa Odjeljenja za biološka vještačenja E. K. Apelant ističe da je i prema nalazu vještačenja Agencije za forenziku, koje ne prihvata kao svoje, potvrđena njegova tvrdnja da nađene količine bioloških tragova uzetih radi analiza nisu nađene u dovoljnim količinama za pouzdanu analizu, i to na tragu broj 6 (grlić flaše) i tragu broj 24 (manji fragment kašike ručne bombe). Prema apelantovim tvrdnjama, vještakinja Agencije U. M. nije imala na raspolaganju sve analize koje su vršene u Centru za forenziku, u pogledu očitanja neobrađenih podataka dostavljenih u sirovoj formi pod oznakom „tajno“, netačno je izvršila očitanje u pogledu traga broj 18 (komad izolir-trake), u vezi sa čim je apelant sudu ponudio detaljno obrazloženje. U prilog navedenom, apelant je ukazao i na nekonzistentnosti sa rezultatima očitavanja po vještaku M. M. za trag broj 18, kao i sa grafičkim ispisima elektroferograma za sve četiri analize dostavljene odbrani na CD-u u 2016. godini.
44. Imajući u vidu dokazane međusobne protivrječnosti nalaza vještaka Centra za forenzička vještačenja (M. M.), upoznatost vještaka sa apelantovom ličnosti netačnom dojavom, višekratno vršene analize od Centra za forenzička vještačenja koja su u nalazu prećutna uz tvrdnju iz nalaza od 3. marta 2015. godine da je utvrđeno potpuno poklapanje svih alela spornih i nespornih tragova na tri traga nađena na licu mjesta sa apelantovim profilom, a kasnije u toku unakrsnog ispitivanja o međusobno nekonzistentnim rezultatima izvršenih analiza po danima za iste tragove uz tvrdnju da je vještakinja primijenila tzv. konsenzusnu metodu uz pokušaj da utvrdi najpribližnije rezultate, apelant smatra neprihvatljivim stav Vrhovnog suda koji je nalaz ocijenio objektivnim i stručnim samo zato što navodno ne postoji nijedan objektivan pokazatelj koji bi upućivao na zaključak da su vještakinje imale bilo kakav interes da sačine lažan nalaz i mišljenje. U prilog navedenom, apelant je ukazao i da prema nalazu vještakinje U. M., kako je to cijelo vrijeme tvrdio, za tragove broj 6 i 24 analizirane količine genetskog materijala nisu bile dovoljne i da nisu podobne za analize, pa iako je vještakinja M. M. tvrdila suprotno, sud je, ne otklanjajući ove protivrječnosti proizvoljnim i netačnim zaključkom ove nalaze prihvatio kao tačne. Slijedom navedenog, smatra da je proizvoljna i zlonamjerna odluka Vrhovnog suda da odbije prijedlog da se sasluša vještak odbrane O. S. koji je u svom nalazu potpuno i precizno ukazao na sve propuste učinjene prilikom očitavanja nalaza, selektivnog dostavljanja pojedinih nalaza, na nepodobnu količinu analiziranih materija za sve uzorke, kao i na potpuno netačno očitavanje sirovih podataka za trag broj 18 po vještakinji U. M.
45. Proizvoljnim i neosnovanim apelant smatra i zaključak Vrhovnog suda o motivu koji mu se pripisuje za preduzimnje radnji prema nastradaloj advokatici. U vezi s tim je istakao da su pred sudom pročitani svi zapisnici parničnih i vanparničnih postupaka vođenih između njegove ranije supruge i njega radi raspravljanja imovinskopravnih odnosa na koje Tužilaštvo i ukazuje, naročito su doslovno pročitani zapisnici sa ročišta na kojima je, pored svog zastupnika, bio prisutan i apelant, a u kojim nije zabilježena niti jedna njegova radnja o ometanju rada suda, odnosno na bilo koji način nisu zabilježene eventualne prijetnje. U prilog navedenom, apelant je ukazao i na iskaz svjedokinje D. Dž., advokatice koja je bila bliska sa nastradalom advokaticom, i koja je izjavila da joj ona nikad nije pričala o eventualnim prijetnjama.
46. Nadalje, u opširnim navodima apelant se pozvao na iskaze svjedoka odbrane koji, prema njegovom mišljenju, govore u prilog zaključku da nije počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim.
47. U pogledu namjere da izvede dokaze vještačenjem papilarnih linija na tragovima nađenim na licu mjesta koje vještačenje nije provedeno po Tužilaštvu, a koji prijedlog odbrane je sud odbio, apelant tvrdi da bi se tim vještačenjem pouzdano dokazalo da ništa od nađenih tragova nije bilo u njegovoj detenciji. U vezi s odbijanjem prijedloga da se izvrši ponovno vještačenje po vještaku psihologu, apelant je istakao da je psihologinja I. J. bila opterećena predrasudom stvorenom javnim iznošenjem vijesti o apelantu kao počiniocu, da je zaključak o vjerodostojnosti njegovog iskaza zasnovala na osnovu uočenih reakcija i gestikulacija, pri tom ne navodeći nijednu radnju niti gestikulaciju koja bi predstavljala osnov za izvođenje zaključka o vjerodostojnosti iskaza.
48. Nadalje, apelant je ukazao da je u postupku nesporno utvrđeno da su njegova bivša supruga i sin imali pristup kući, da su svjedoci odbrane Dž. O. i I. B. potvrdili da je apelantov sin bez osnova policiji prijavljivao apelanta za navodna uznemiravanja, da je njegov sin odbio da svjedoči koristeći zakonsku mogućnost, a s ciljem izbjegavanja vlastite odgovornosti, odnosno prikrivanja mogućih informacija koje bi ukazivale na njegovu umiješanost u navedene događaje. U vezi s tim je ukazao i na iskaze svjedoka H. H. i A. H. koji su potvrdili da je apelantov sin tražio od H. H. da prebije apelanta, da su ti zahtjevi bili dugotrajni i uporni, da ga je njegov sin prijavio policiji da je počinio krivično djelo, a što je potvrdio svjedok A. H. Također, ukazao je i da iz nalaza vještakinje U. M. proizlazi da su na kašici ručne bombe i tragu 18 pronađeni DNK profil muškog lica, ali Tužilaštvo nije preduzelo nikakve istražne radnje unatoč objektivnoj mogućnosti poređenja nađenih DNK profila sa DNK profilima iz baze podataka.
49. Najzad, apelant smatra da sud, Tužilaštvo i drugi državni organi koji su učestvovali u krivičnom postupku nisu osigurali njegovo pravo na jednakost u postupanju, pravo na odbranu i pretpostavku nevinosti.
b)Odgovor na apelaciju
50. Vrhovni sud se u opširnom odgovoru na apelantove navode detaljno referirao na razloge i obrazloženja iz osporene presude kako su oni već izloženi u dijelu ove odluke označenom kao „činjenice predmeta“. Nadalje, bespredmetnim je ocijenjeno apelantovo pozivanje na nalaz i mišljenje O. S. jer on nikad nije ni ispitan u postupku pred sudom, a nalaz i mišljenje na koje se apelant poziva u apelaciji O. S. je sačinio po naredbi advokata, što je u suprotnosti sa odredbom člana 110. stav 1. ZKPFBiH kojom je propisano da naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. Također, ukazano je i da je iskaz svjedoka E. P. sud imao samo u vidu i cijenio ga u vezi s drugim dokazima, prije sveg iskazom svjedoka O. V., ovlaštenog službenog lica koji je izjavio da je E. P. izjavio da mu je optuženi pričao da je ubio advokaticu, te je tražio od njega da metalnom šipkom istuče i kantonalnu tužiteljicu koja zastupa optužbu u ovom predmetu, kao i u odnosu na dokaze odbrane – akt Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona broj T01 0 KT 0027333 17 od 29. novembra 2017. godine iz kojeg slijedi da je Tužilaštvo USK obustavilo istragu protiv apelanta zbog krivičnog djela prinude prema licu koje vrši pravosudnu funkciju iz člana 359a. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 28. KZFBiH u sticaju s krivičnim djelom teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. u vezi sa članom 32. KZFBiH.
51. Federalno tužilaštvo je u opširnom odgovoru na apelaciju istaklo da tokom postupka pred Vrhovnim sudom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio razloge zbog čega su prigovori apelantovog branioca neosnovani, a koji su isticani i tokom trajanja prvostepenog postupka i koji se ponovo ponavljaju u apelaciji. Prema stavu Tužilaštva, Vrhovni sud je pravilno zaključio, ocjenom svih dokaza, kako onih koji su neposredno izvedeni pred prvostepenim sudom i preuzeti od Vrhovnog suda tako i dokaza koji su neposredno izvedeni na pretresu održanom pred Vrhovnim sudom, da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
52. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da odlukom tog suda nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva, odnosno da je postupak protiv apelanta okončan presudom Vrhovnog suda.
53. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je Vrhovni sud donio odluku zasnovanu na zakonu uz poštovanje prava garantovanih članom 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
54. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 , 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 6. stav (2) Prava osumnjičenog odnosno optuženog (2) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
Član 15. stav (1) Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 61. stav (3), (4), (5) Pravo branioca da pregleda spise i dokumentaciju (3) Poslije podizanja optužnice osumnjičeni, odnosno optuženi i branitelj imaju pravo na uvid u sve spise i dokaze (4) Sudija za prethodno saslušanje, sudija odnosno vijeće, kao i tužilac dužni su, kada dođu u posjed novog dokaza ili bilo koje informacije ili činjenice koja može poslužiti kao dokaz na suđenju, staviti ih na uvid braniocu, osumnjičenom, odnosno optuženom.
(5) U slučaju iz st. 3. i 4. ovog člana branilac, osumnjičeni, odnosno optuženi može izvršiti fotokopiranje svih spisa i dokumenata.
Član 110.
Naredba o vještačenju (1) Pisanu naredbu za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U naredbi će se navesti činjenice o kojima se vrši vještačenje.
(2) Ako za određenu vrstu vještačenja postoji stručna ustanova ili se vještačenje može izvesti u okviru državnog organa, takva vještačenja, a posebno složenija, povjeriće se, u pravilu, takvoj ustanovi, odnosno organu. U tom slučaju ta ustanova, odnosno organ određuje jednog ili više stručnjaka koji će izvršiti vještačenje.
Član 111.
Dužnosti vještaka kog je odredio tužilac odnosno sud Lice koje tužilac odnosno sud odredi za vještaka dužno je tužiocu, odnosno sudu da dostavi svoj izvještaj koji sadrži sljedeće: dokaze koje je pregledao, obavljene testove, nalaz i mišljenje do kojeg je došao i sve druge relevantne podatke koje vještak smatra potrebnim za pravednu i objektivnu analizu. Vještak će detaljno obrazložiti kako je došao do određenog mišljenja.
Član 115.
Dostavljanje nalaza i mišljenja Vještak dostavlja nalaz i mišljenje, kao i radni materijal, skice i zabilješke organu koji ga je odredio.
Član 116.
Vještačenje u stručnoj ustanovi ili državnom organu (1) Ako se vještačenje povjerava stručnoj ustanovi odnosno organu, tužilac odnosno sud će upozoriti tu ustanovu ili organ koji vrši vještačenje da u davanju nalaza i mišljenja ne može učestvovati lice iz člana 112. ovog zakona ili lice za koje postoje razlozi za izuzimanje od vještačenja predviđeni u ovom zakonu, a biće upozoren i na posljedice davanja lažnog nalaza i mišljenja.
(2) Stručnoj ustanovi odnosno državnom organu staviće se na raspolaganje materijal potreban za vještačenje, a ako je potrebno, postupiće se u skladu s postupkom određenim odredbom člana 113. ovog zakona.
(3) Pisani nalaz i mišljenje lica koja su izvršila vještačenje dostavlja stručna ustanova odnosno državni organ.
Član 126.
Analize dezoksiribonukleinske kiseline Analizu dezoksiribonukleinske kiseline (u daljem tekstu: DNK) može vršiti isključivo ustanova specijalizovana za ovu vrstu vještačenja.
Član 129.
Registar izvršenih analiza DNK i zaštita podataka (1) Sve izvršene analize DNK vode se u posebnom registru u federalnom ministarstvu nadležnom za zdravstvo, ako posebnim zakonom nije drugačije određeno.
(2) Federalni ministar pravde donosi Pravilnik o načinu prikupljanja i uzimanju uzoraka biološkog materijala za potrebe DNK analize u krivičnom postupku, o načinu pakiranja prikupljenog biološkog materijala, čuvanja, obrade i pohrane uzoraka i dobivenih rezultata DNK analize u Federaciji.
(3) Zaštita podataka dobijenih analizama iz stava 1. ovog člana uređuje se posebnim zakonom.
Član 278.
Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (1) Sudija odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno, ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 284.
Angažovanje svjedoka (1) Vještaka mogu da angažuju stranke, branilac i sud.
(2) Troškove vještaka iz stava 1. ovog člana snosi onaj koji ga je angažovao VI.Dopustivost
55. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
56. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
57. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 01 0 K 009692 19 Kžk od 5. marta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. maja 2020. godine, a apelacija je podnesena 10. jula 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
58. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
59. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
60. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
61. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
62. Apelantovi opširni navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da mu je uskraćen pristup „sirovim“ podacima elektroferograma koji su poslužili kao osnov za izradu nalaza i mišljenja vještaka Tužilaštva, a što je, prema njegovim navodima, bilo od odlučujućeg značaja za utvrđivanje njegove krivice; da je odbijen njegov prijedlog da se vještačenje bioloških tragova povjeri Medicinskom fakultetu u Beogradu, odnosno O. S., već je, pored njegovog izričitog protivljenja, vještačenje povjereno Agenciji za forenziku čije vještačenje on ne prihvata kao svoje; da je zanemarena i nije cijenjena okolnost da se vještačenja navedene agencije i Centra za forenziku razlikuju, kao i da su vještaci Centra za forenziku manipulisali podacima; da su bez valjanih razloga i obrazloženja odbijeni njegovi prijedlozi da se provedu pojedinačno pobrojana vještačenja; da je proizvoljna zaključak da su predmetni vještačenja bili propisno upakovani i čuvani. Prema apelantovom mišljenju, sve navedeno je rezultiralo povredom principa jednakosti stranaka u postupku s obzirom na to da Tužilaštvo nije imalo ograničenja u pristupu i provođenju dokaza optužbe, te povredom njegovog prava na odbranu. U prilog navedenom, apelant je istakao i da je proizvoljan zaključak o motivu kojim se rukovodio pri izvršenju krivičnog djela uz zanemarivanje zlonamjernog postupanja njegovog sina, njegovom ponašanju nakon što je saznao za izvršenje krivičnog djela, te zanemarivanju iskaza svjedoka odbrane iz kojih, kao tvrdi, proizlazi da nije počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim.
63. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije sadrži pravo stranaka u postupku da iznesu zapažanja koja smatraju relevantnim za svoj predmet. Budući da je zadatak Konvencije garantovati prava koja su praktična i ostvariva, a ne prava koja su teoretska ili prividna, to se pravo može smatrati učinkovitim samo ako je podnosilac zahtjeva zapravo „saslušan“, odnosno ako su njegova zapažanja propisno ispitana od sudova. Član 6. stav 1. Konvencije obavezuje sudove da provedu propisno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su iznijele stranke, ne dovodeći u pitanje njihovu ocjenu o tome jesu li oni relevantni za njihovu odluku (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Kari-Pekka Pietiläinen protiv Finske, broj 13566/06, stav 33, 22. septembar 2009. godine, sa referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). On, stoga, sadrži načelo jednakosti stranaka u postupku koje kao jedan od elemenata šireg pojma pravičnog suđenja zahtijeva da svaka stranka dobije razumnu priliku izložiti svoje argumente pod uslovima koji je ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika (vidi G. B. protiv Francuske, br. 44069/98, stav 58,
ECHR 2001-X).
64. Nadalje, prema stanovištu Evropskog suda, pravo na pravično suđenje ne nameće obavezu raspravnom sudu da odredi vještačenje ili da provede bilo koje druge dokazne radnje samo zato što je stranka to zatražila. Kada odbrana insistira da sud sasluša svjedoka ili izvede druge dokaze (kao što je, na primjer, vještačenje), na domaćim je sudovima da odluče je li potrebno ili dovoljno važno prihvatiti da se ti dokazi ispituju na raspravi. Domaći sud može slobodno, u skladu s uslovima Konvencije, odbiti pozvati svjedoke koje je predložila odbrana (vidi Evropski sud, Huseyn i drugi protiv Azerbajdžana, presuda od 26. jula 2011. godine, stav 196; Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije, presuda od 25. jula 2013. godine, st. 718. i 721; Poletan i Azirovik protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, presuda od 12. maja 2016. godine, stav 95).
65. Također, Evropski sud smatra da, shodno članu 6. Evropske konvencije, obično nije njegov zadatak da utvrdi je li određeno mišljenje vještaka dostupno domaćem sudu pouzdano ili ne. Domaći sudovi obično imaju široku diskreciju kod biranja među suprotstavljenim mišljenjima vještaka i izboru onog koje smatraju dosljednim i vjerodostojnim. Međutim, pravila o dopuštenosti dokaza ne smiju lišiti odbranu prilike da efektivno ospori nalaze vještaka, posebno dostavljanjem ili pribavljanjem alternativnih mišljenja i izvještaja. U određenim okolnostima odbijanje omogućavanja dodatnog ili drugog stručnog ispitivanja materijalnih dokaza može se smatrati povredom člana 6. stav 1. (vidi Stoimenov protiv Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije, stav 38; Matytsina protiv Rusije, broj 58428/10 od 27. marta 2014. godine, stav 169) jer može biti teško osporiti izvještaj vještaka bez pomoći drugog vještaka u odgovarajućem području (vidi Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije, stav 731). U takvim situacijama, samo pravo odbrane da predloži sudu određivanje još jednog vještačenja nije dovoljno. Kako bi učinkovito ostvarila to pravo, odbrana mora imati istu priliku predstaviti svoje „vještačenje“ (vidi Evropski sud, Matytsina protiv Rusije, stav 187, u kojem se upućuje na naprijed citirani predmet Khodorkovskiy i Lebedev protiv Rusije, stav 731). To pravo nije apsolutno i oblici u kojima odbrana može zatražiti pomoć vještaka mogu se razlikovati (ibid., stav 732).
66. Dovodeći u vezu naprijed navedene stavove Evropskog suda sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud najprije zapaža da je Vrhovni sud ukinuo prvostepenu presudu i odredio održavanje glavnog pretresa pred ovim sudom ocijenivši osnovanim apelantov žalbeni navod da mu je pravo na odbranu prekršeno jer je prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane da se provede vještačenje bioloških tragova po vještaku odbrane, a radi pregleda uzetih bioloških tragova nađenih na licu mjesta (tragova broj 6 – grlić boce, broj 18 – komad izolir-trake i broj 24 – veći dio kašike ručne bombe) i radi njihove analize i poređenja sa apelantovim nespornim DNA tragovima, kao i da se izvrši pregled i analiza „sirovih“ podataka elektroferograma koji su u međuvremenu dostavljeni sudu na CD nosaču, ali ne i apelantovom braniocu, a na osnovu kojih je izrađen nalaz vještaka optužbe za biološke tragove. Vrhovni sud je u navedenom rješenju u vezi s tim istakao da su elektroferogrami dokumenti usko stručne prirode, koje može pročitati lice koje raspolaže stručnim znanjem iz oblasti genetike, pa da je apelant zbog toga i tražio elektroferograme u tzv. sirovoj formi i predlagao biološko vještačenje kako bi se mogli analizirati i eventualno osporiti; da su se apelantovi prigovori u vezi sa nalazom Tužilaštva odnosili na višestruka ponavljanja postupka mjerenja/bilježenja genskih alela od pomenutog vještaka, što je, prema apelantovim tvrdnjama, izazivalo sumnju u njihovu pouzdanost s obzirom na to da je vještakinja tek u unakrsnom ispitivanju o tome govorila; da prvostepeni sud nije obrazložio zbog čega bi okolnost što je na koverti u kojoj se nalaze elektroferogrami u tzv. sirovoj formi na CD nosaču napisana oznaka „tajno“ i koja je kao takva bila prepreka da se prihvati apelantov prijedlog za provođenje biološkog vještačenja.
67. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud odluku da odbije apelantov zahtjev da mu se dostave tzv. sirovi podaci zasnovao na članu 111. ZKPFBiH kojim je određeno da je vještak kojeg je odredio tužilac, odnosno sud dužan svoj izvještaj, koji sadrži i dokaz koji je pregledao, dužan dostaviti tužilaštvu, odnosno sudu, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Nadalje, Vrhovni sud je prihvatio apelantov prijedlog i povjerio biološko vještačenje tzv. sirovih podataka Agenciji za forenziku. Ustavni sud zapaža da je članom 126. ZKPFBiH određeno da se analiza DNK može vršiti isključivo u specijalizovanoj ustanovi, te da sam zakon ne isključuje mogućnost da ta vrsta vještačenja bude povjerena i inostranoj specijalizovanoj ustanovi. Slijedom navedenog, prema ZKPFBiH, ne postoji mogućnost da ta vrsta vještačenja bude povjerena vještaku pojedincu, a zbog čega nije moglo ni biti udovoljeno apelantovom zahtjevu da se to vještačenje povjeri O. S. Nadalje, apelant je tražio da se vještačenje povjeri Medicinskom fakultetu u Beogradu, a Vrhovni sud ga je povjerio Agenciji za forenziku. Apelacionim navodima, kao ni u postupku pred Vrhovnim sudom, apelant nije doveo u pitanje stručnost i sposobnost Agencije za forenziku da kao nesporno specijalizovana ustanova i obavi povjereno vještačenje, odnosno zbog čega bi kao specijalizovana ustanova mogao da bude izabran jedino Medicinski fakultet u Beogradu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u skladu sa članom 284. ZKPFBiH apelant imao mogućnost da angažuje vještaka i da sam snosi troškove vještačenja. U suštini, iz apelantovih navoda proizlazi da je ovu mogućnost i koristio angažmanom O. S. kao stručnog savjetnika odbrane, te mu je bilo omogućeno da u konsultacijama s njim ispita i vještaka Agencije za forenziku U. M., kao i da osporava nalaz i mišljenje Centra za forenziku koji su sačinile vještakinje M. M. i E. K. Također, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da osporava i dovodi u pitanje i nalaz vještaka Agencije za forenziku, a Vrhovni sud je ove navode detaljno ispitao, a razlozi i obrazloženja koja je ponudio u vezi s tim, prema stavu Ustavnog suda, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Najzad, iz apelantovih navoda ne proizlazi da specijalizovane ustanove, povjeravajući izradu nalaza i mišljenja navedenim vještacima, nisu poštovale ograničenja u smislu člana 112. ZKPFBiH (pravila o izuzeću vještaka). Slijedom navedenog, ne može se zaključiti da apelant nije imao efektivnu mogućnost da nalazu i mišljenju vještaka za biološko vještačenje, koje je provedeno po naredbi Tužilaštva, suprotstavi nalaz i mišljenje vještaka iz odgovarajućeg područja samo zbog činjenice da je vještačenje, u skladu sa zakonom, povjereno specijalizovanoj ustanovi koja nije bila određena po apelantovom prijedlogu, pa da je zbog toga apelant doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tužioca i da je ova okolnost uticala na efikasno ostvarivanje apelantovog prava na odbranu.
68. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su detaljno interpretirani i cijenjeni nalaz i mišljenje vještaka Centra za forenziku pri FMUP M. M. i E. K. kao vještaka Tužilaštva, te da je doveden u vezu i cijenjen u vezi sa nalazom i mišljenjem vještaka Agencije za forenziku U. M. Suprotno apelantovim tvrdnjama da se ne radi o saglasnim nalazima i da ih Vrhovni sud kao takve nije mogao prihvatiti, Ustavni sud najprije zapaža se radi o dvije različite laboratorije koje koriste različite metode pri analizi i procjeni rezultata pa korištene metode s naučnog i stručnog aspekta Vrhovni sud i nije mogao ispitivati i cijeniti. Nadalje, vještaci su u oba slučaja pojasnili na koji način su vršili analizu, koje parametre su koristili i zašto podaci do kojih su došli, sa stanovišta struke i nauke, predstavljaju pouzdane podatke. Stoga, okolnost da su vještaci Tužilaštva koristili metodu koja podrazumijeva više ponavljanja (u kojem se najmanje dva rezultata moraju podudarati) kako bi došli do pouzdanog rezultata po standardima korištene metode, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne znači da su vještaci Tužilaštva „štimali“ rezultat. Na drugačiji zaključak ne upućuju ni apelantove tvrdnje da se radi o nepouzdanoj metodi, odnosno da je trebalo koristiti metodu koju je on sugerisao. Naime, i prema stavu apelantovog stručnog savjetnika O. S. kako je interpretiran u obrazloženju, ne dovodi se u pitanje postojanje i korištenje navedene metode, odnosno i prema stavu O. S. u nauci i struci ne postoji saglasnost o njenoj učinkovitosti i pouzdanosti. Slijedom navedenog, bez značaja je i apelantova tvrdnja da su vještaci Tužilaštva već u trenutku analize znali ko je osumnjičeni jer je to saopštilo ovlašteno službeno lice kantonalnog MUP-a i objavila sredstva informisanja. Naime, prema utvrđenju Vrhovnog suda, rezultati nespornog DNK traga bili su poznati prije navedenog saopštenja i objavljivanja apelantovog imena kao osumnjičenog, a koje utvrđenje apelant ničim nije doveo u sumnju. S obzirom na različite metode i parametre analize koje su različite specijalizovane ustanove koristile, pouzdanost i tačnost dobijenih podataka ne mogu se dovesti u sumnju apelantovom tvrdnjom da je vještakinja U. M. potvrdila da nije bilo dovoljno DNK tragova na predmetima vještačenja, odnosno da je analizom utvrdila postojanje apelantove DNK samo na jednom od predmeta, za razliku od vještaka Tužilaštva koji su utvrdili prisutnost apelantovog DNK na tri predmeta. Ustavni sud zapaža da u prilog navedenom govori i nalaz i mišljenje vještaka mehanoskopske struke B. F., a koji nalaz apelant ničim nije osporio, da su predmeti pronađeni prilikom pretresa kuće i automobil apelanta – crna izolir-traka i papir (označenih karakteristika) identični izolir-traci (na kojoj su, pored ostalog nađeni apelantovi DNK tragovi) i papiru koji su nađeni na licu mjesta prilikom uviđaja. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je vještakinja U. M. vještačila tzv. sirove podatke koji su na CD-u i dostavljeni sudu, te da nije vršila upoređivanje s nalazom i mišljenjem vještaka Tužilaštva, već je sačinila novi nalaz. Slijedom navedenog, i kod tvrdnji i samog apelanta da nije postojalo dovoljno materijala za DNK analizu ne može se prihvatiti da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da odbije kao nepotreban apelantov prijedlog da se provede daktiloskopsko vještačenje na tragovima nađenim na licu mjesta jer je DNK analiza pouzdanija i jer nije bilo dovoljno materijala za ovu vrstu vještačenja, a koje argumente apelant ničim nije doveo u pitanje. Također, neosnovana je i apelantova tvrdnja da je Vrhovni sud, kako navodi, nepodudane i kontradiktorne nalaze i mišljenja biološkog vještačenja potkrijepio pogrešnim interpretiranjem iskaza svjedoka E. P. jer iz osporene presude proizlazi da je Vrhovni sud ovaj dokaz označio kao posredni, te je imao u vidu da je iskaz svjedoka E. P. potvrđen i iskazom ovlaštenog službenog lica O. V.
69. Nadalje, Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud odbio kao nepotreban apelantov prijedlog da se provede kriminalističko vještačenje na okolnosti o povredi omota u kojem su se dokazi nalazili, na vjerodostojnost i očuvanje dokaza i njihov uticaj na pravilnost nalaza i mišljenja vještaka biološke struke. Detaljno iznoseći razloge i obrazloženja za ovakav stav, Vrhovni sud je, pored ostalog, istakao da je neposrednim pregledom na glavnom pretresu utvrđeno kako su predmeti bili upakovani, te da je svaki od pojedinačno saslušanih vještaka obrazložio da ne bi ni mogli biti uzeti na analizu da nisu bili propisno upakovani. Stoga, ne može se prihvatiti proizvoljnim stav Vrhovnog suda da okolnost kako su predmeti bili upakovani nakon što je vještačenje urađeno, a na čemu je apelant i temeljio svoje sumnje o povredi omota, vjerodostojnosti i pouzdanosti dokaza, ne mogu imati značaj.
70. Nadalje, iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je na temelju nalaza i mišljenja vještaka balističara i vještaka hemijske struke, koji su detaljno interpretirani i koje apelant ni u apelaciji kao ni u postupku pred Vrhovnim sudom nije doveo u pitanje, odbio kao nepotreban apelantov prijedlog da se izvrši vještačenje vrste eksplozivne naprave, mogućeg načina njenog aktiviranja, utvrđivanja položaja kašike bombe u trenutku njenog aktiviranja jer iz interpretiranih nalaza i mišljenja proizlazi da su navedeni vještaci već odgovorili na ta pitanja.
71. Također, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da odbije apelantov prijedlog za novo psihološko vještačenje na okolnosti analize njegovih iskaza u kontekstu iskaza datih u pretkrivičnom ranijem postupku i u toku krivičnog postupka s obzirom na to da prema odredbama ZKPFBiH analizu iskaza svih svjedoka, pa i iskaza optuženog, može dati jedino sud, a ne psiholog.
72. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da je Vrhovni sud zlonamjerno i proizvoljno odbio provođenje vještačenja koje je apelant predlagao. Ustavni sud zapaža da je u okviru diskrecije koja mu je dodijeljena i u smislu člana 6. Evropske konvencije, kao i članom 278. ZKPFBiH, Vrhovni sud, nakon što je detaljno ispitao apelantove argumente, zaključio da je provođenje predloženih dokaza nepotrebno sa čim u vezi je ponudio valjane razloge i obrazloženja koji prema stavu Ustavnog suda ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Stoga, proizlazi da apelantu nije bilo uskraćeno pravo da predlaže dokaze, odnosno da njegovi argumenti budu „saslušani“ pa se ni u ovom djelu ne dovodi u pitanje poštovanje principa jednakosti i apelantovog prava na odbranu, kako se to sugeriše apelacionim navodima.
73. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud detaljno interpretirao apelantov iskaz, te da je ponudio razloge i obrazloženja zbog kojih mu nije poklonio vjeru. Pri tom, Vrhovni sud je imao u vidu i iskaze svjedoka koji su saslušani po apelantovom prijedlogu, kao i nalaz vještaka za telekomunikacije, u kojim nije našao potvrde za apelantove tvrdnje o navodno ostvarenim telefonskim kontaktima kritičnog dana, apelantovom dolasku i odlasku iz mjesta u kojem se nalazi njegova kuća, motive za povratak iz Austrije nakon što je saznao za ubistvo advokatice. Posebnu pažnju Vrhovni sud je poklonio i utvrđivanju postojanja motiva kod apelanta za preduzimanje inkriminisane radnje, upućene prijetnje nastradaloj advokatici, koje je potvrdio njen suprug, kao i učinak postupaka u kojim je ona zastupala apelantovu suprugu na apelantovu imovinu i značaj koji je imovina imala za apelanta. U tom smislu, okolnost da, kako apelant tvrdi, bliska prijateljica nastradale advokatice nije potvrdila da joj je ona povjerila da su joj upućene prijetnje bez značaja je za zaključak o postojanju prijetnji, kao i činjenica da one nisu zabilježene u zapisnicima sa rasprava iz predmeta u kojim je apelant bio parnična stranka sa svojom suprugom. Nadalje, Vrhovni sud je detaljno ispitao i apelantove tvrdnje o eventualnoj umiješanosti njegovog sina u inkriminisani događaj, odnosno da mu je on sve podmetnuo i ocijenio ih neosnovanim imajući u vidu, pored ostalog, da iz izvještaja nadležnog MUP-a proizlazi da apelantov sin u vrijeme kritičnog događaja nije bio u BiH, kao i da se pronađeni DNK tragovi na predmetima vještačenja ne podudaraju sa nespornim DNK uzorkom apelantovog sina. Posebno je cijenjena i apelantova tvrdnja da je njegov sin anonimnim telefonskim pozivom iz Austrije obavijestio policiju da je apelant počinilac krivičnog djela i u vezi s tim iskaz svjedoka H. H. koji je potvrdio da ga je apelantov sin u više navrata zvao telefonom i tvrdio da je siguran da je počinilac apelant, te da je on o tome obavijestio načelnika policije u Bosanskoj Krupi. Nadalje, imajući u vidu u obrazloženju presude interpretirane iskaze svjedoka odbrane, ne može se zaključiti da je proizvoljan zaključak Vrhovnog suda da oni nisu imali saznanja koja bi bila relevantna za utvrđivanje apelantove krivične odgovornosti, a što ne znači, imajući u vidu dokaze koji su cijenjeni, da iz ovih iskaza, kako apelant tvrdi, proizlazi da nije počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim.
74. Ustavni sud zapaža da je propust prvostepenog suda da apelantu omogući pristup tzv. sirovim podacima i prihvati njegov prijedlog za biološko vještačenje kako bi se ti podaci mogli analizirati i eventualno osporiti bio razlog za ukidanje prvostepene presude i održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. Nadalje, u postupku pred Vrhovnim sudom ovaj propust je i otklonjen na način kojim nije narušen princip jednakosti stranaka u postupku i apelantovo pravo na odbranu. Naime, u okolnostima konkretnog predmeta nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Vrhovni sud propustio ispitati apelantova zapažanja koja je on smatrao relevantnim za svoj predmet, da se o njima detaljno očitovao, dajući razloge i obrazloženja zbog kojih je neke od njih ocijenio osnovanim, odnosno nepotrebnim. U tom smislu nema ništa što bi uputilo na zaključak da Vrhovni sud pri tom nije postupao u okviru diskrecije koja mu je dodijeljena i članom 6. Evropske konvencije i domaćim zakonom da odbije provođenje dokaza kad to smatra nepotrebnim. Stoga, samo okolnost da vještačenje nije povjereno specijalizovanoj ustanovi po apelantovom izboru, već specijalizovanoj ustanovi čija stručnost i nadležnost za provođenje vještačenja nije dovedena u pitanje, te kod činjenice da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da u konsultacijama sa stručnim saradnikom po vlastitom izboru ispituje i osporava nalaze i mišljenja obje specijalizovane ustanove, ne dovodi u pitanje zaključak da je apelant imao i koristio mogućnost da nalazu i mišljenju vještaka Tužilaštva suprotstavi drugo stručno mišljenje. Najzad, imajući u vidu razloge i obrazloženja iz osporene presude Vrhovnog suda u prilog zaključku o motivu kojim se apelant rukovodio pri izvršenju krivičnog djela, o apelantovim tvrdnjama o zlonamjernom postupanja njegovog sina, apelantovom ponašanju nakon što je saznao za izvršenje krivičnog djela, te zaključcima u vezi s iskaza svjedoka odbrane, ne može se zaključiti da je dovedena u pitanje pravičnost krivičnog postupka protiv apelanta.
75. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je u krivičnom postupku protiv apelanta narušen princip jednakosti stranaka u postupku na apelantovu štetu i da mu je prekršeno pravo na odbranu, niti postoji bilo šta što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta nije bio pravičan.
76. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
77. Apelant je u apelaciji istakao i da mu je prekršeno pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, ali ovaj navod nije i posebno obrazlagao. Imajući u vidu da iz osporene presude Vrhovnog sud nije moguće zaključiti da su dovedene u pitanje garancije navedenog prava, to Ustavni sud ovaj navod nije posebno ispitivao.
VIII.Zaključak
78. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je u krivičnom postupku protiv apelanta narušen princip jednakosti stranaka u postupku na apelantovu štetu i da mu je prekršeno pravo na odbranu, niti postoji bilo šta što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta nije bio pravičan.
79. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
80. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić