Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-386/20 (S. D.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-386/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 386/20, rješavajući apelaciju Sonje Domazet, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Sonje Domazet podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 288193 15 Gž od 19. novembra 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sonja Domazet (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mustafa Karović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 31. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 288193 15 Gž od 19. novembar 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), tužene Općine Stari Grad (u daljnjem tekstu: tužena) i umješača na strani tužene Stanka Salvesanija (u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je 8. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 28. maja, odnosno 15. juna 2020. godine, a umješač 29. decembra 2020. godine. Tužena nije dostavila odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 14. septembra 2012. godine podnijela tužbu Općinskom sudu radi utvrđenja otkupa kupoprodaje stana na kojem postoji stanarsko pravo.
6. Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 270172 12 P od 27. februara 2015. godine odbio kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su se stekli zakonski uslovi za zaključenje ugovora o otkupu – kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo između apelanticine prednice Zorke Salvesani (u daljnjem tekstu: apelanticina pravna prednica ili apelanticina majka) koji se nalazi u Sarajevu u Ulici Kračule broj 12, pobliže označen kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), kao kupca i tužene kao prodavca prije smrti apelanticine pravne prednice kao kupca 14. avgusta 2007. godine, tako da ova presuda u svemu zamjenjuje ugovor o otkupu – kupoprodaji predmetnog stana, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se nakon što apelantica, kći Stanka Salvesanija (u daljnjem tekstu: apelanticin otac) i apelanticine pravne prednice izvrši uplatu iznosa od 11.628,00 KM na ime kupoprodajne cijene predmetnog stana u certifikatima, apelanticinu pravnu prednicu i kupca navedenog stana uknjiži sa pravom vlasništva 1/1 kod Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Sarajevu, kako bi apelantica u skladu sa zakonom ostvarila svoja prava na predmetnom stanu. Istom presudom apelantica je tražila da se Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu naloži da na osnovu ove presude izvrši upis vlasništva na predmetnom stanu na ime apelanticine pravne prednice sa dijelom 1/1.
7. Općinski sud je, prije svega, u obrazloženju presude prezentirao sadržaj tužbe i odgovora na tužbu, te naveo da je umješač podneskom tražio stupanje u parnicu na strani tužene, a svoj pravni interes je obrazložio činjenicom da su netačni i neosnovani navodi apelanticine tužbe „jer je on kao unuk umrlih [apelanticinih roditelja] živio s njima u istom porodičnom domaćinstvu [...] a ne [apelantica], te je podnio zahtjev za nastavak korištenja predmetnog stana i nastavak postupka za otkup stana.“ Sud je rješenjem sa pripremnog ročišta dozvolio miješanje umješača na strani tužene s obzirom na to da je utvrđeno da umješač ima pravni interes za stupanje u parnicu. Nadalje je navedeno da je na temelju izvedenih dokaza (sadržaja kao na stranici 2. obrazloženja presude) Općinski sud utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da su nosioci stanarskog prava na predmetnom stanu bili apelanticin otac i apelanticina majka kao bračni drugovi i sunosioci stanarskog prava, koji su umrli. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je nesporno da je apelanticin otac prije smrti (23. avgusta 2002. godine) tuženoj kao nosiocu prava raspolaganja na predmetnom stanu podnio zahtjev za otkup tog stana, međutim, predmetni stan u momentu podnošenja zahtjeva nije mogao otkupiti jer nije postojala mogućnost otkupa nacionalizovanih stanova. Nakon toga, apelanticina majka je 12. oktobra 2006. godine, u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), podnijela zahtjev tuženoj za otkup navedenog stana, ali je umrla (14. avgusta 2007. godine) prije okončanja postupka za otkup tog stana. Obrazloženo je da se predmetnom tužbom traži da se utvrdi da su se stekli uslovi za zaključenje ugovora, otkup – kupoprodaja predmetnog stana između apelanticine pravne prednice (njene majke) kao kupca i tužene kao prodavca, i to prije smrti kupca 14. avgusta 2007. godine.
8. Općinski sud je ukazao da apelantica suprotno odredbi člana 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) „tužbom za utvrđenje traži da se utvrdi da su se stekli uslovi za otkup predmetnog stana“. U vezi s tim je obrazloženo da u smislu navedene odredbe ZPP-a tužilac u tužbi može tražiti samo da sud utvrdi postojanje ili nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, istinitost, odnosno neistinitost neke isprave i da se takva tužba može podići samo kada je to posebnim propisom predviđeno. Dalje je navedeno da u predmetnoj pravnoj stvari Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) nije predviđena mogućnost da se u slučaju smrti nosioca stanarskog prava utvrdi da je sklopljen ugovor o otkupu stana između prodavatelja stana i nosioca stanarskog prava, niti postoji mogućnost potpisivanja ugovora o kupovini stana u ime umrlog nosioca stanarskog prava. Općinski sud je također ukazao da je članom 7. stav 3. Zakona o prodaji stanova propisano da se može pokrenuti sudski postupak ako prodavatelj na zahtjev nosioca stanarskog prava ne sklopi ugovor u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva i da se takav postupak pokreće konstitutivnom tužbom, a ne deklaratornom, što je slučaj u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da kako apelanticina pravna prednica za života nije pokrenula sudski postupak, niti je zaključila ugovor o kupovini predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo, da je ovako postavljen apelanticin tužbeni zahtjev suprotan Zakonu o prodaji stanova.
9. Općinski sud je nadalje obrazložio da je članom 12. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu. Stavom 3. citiranog člana propisano je da je zabranjeno istovremeno biti nosilac stanarskog prava na više od jednog stana. Također, članom 10. stav 1. Zakona o prodaji stanova propisano je da nosilac stanarskog prava, njegov bračni drug ili član užeg porodičnog domaćinstva mogu pod uslovima predviđenim ovim zakonom otkupiti samo jedan stan, a stavom 2. citiranog člana propisano je da je svaki ugovor zaključen suprotno ovoj odredbi zakona ništav. Također, članom 9. Zakona o prodaji stanova je propisano da pravo na kupovinu stana ima nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava ako su kumulativno ispunjena tri uslova, a jedan od uslova je da nasljednik nije otkupio drugi stan prema odredbama Zakona o prodaji stanova. Imajući u vidu navedeno, te uvidom u Ugovor o kupoprodaji stana u Ulici Grbavička broj 7 od 7. jula 2001. godine, izjavu o zajedničkom domaćinstvu, Općinski sud je utvrdio da je apelantica kao sunosilac stanarskog prava već otkupila jedan stan na kojem postoji stanarsko pravo zajedno sa svojim suprugom i članovima svog porodičnog domaćinstva, svojom djecom, tako da ne postoji mogućnost da po istom osnovu otkupi predmetni stan, niti kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, niti kao zakonski nasljednik. Stoga je Općinski sud apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, dok je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbe člana 386. stav 2. ZPP-a.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 288193 15 Gž od 19. novembra 2019. godine apelanticina žalba je odbijena i potvrđena presuda prvostepenog suda.
11. Kantonalni sud je naveo da apelantica osporava prvostepenu presudu zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud primjenom odredbe člana 8. ZPP-a cijenio sve dokaze koji su provedeni u toku postupka, kako posebno tako i sve dokaze zajedno, te je na osnovu slobodne ocjene dokaza utvrdio činjenično stanje a da pri tome nije povrijedio nijednu odredbu ZPP-a koja bi bila od uticaja na zakonitost i pravilnost presude, pa su navodi žalbe o povredi odredaba parničnog postupka neosnovani. Također smatra da su neosnovani apelanticini žalbeni navodi da je taj sud odlučujući o apelanticinom tužbenom zahtjevu na pogrešno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da su na predmetnom stanu nosioci stanarskog prava bili apelanticini roditelji, da je apelanticin otac prije smrti tuženoj podnio zahtjev za otkup predmetnog stana, međutim, u tom momentu nije postojala mogućnost otkupa nacionalizovanih stanova, zbog čega o njegovom zahtjevu nije moglo biti odlučeno. Općinski sud je dalje utvrdio, kako je naveo Kantonalni sud, da je apelanticina prednica nakon toga u skladu sa Zakonom o prodaji stanova tuženoj – Odsjeku za otkup stanova podnijela zahtjev za otkup predmetnog stana, ali je umrla prije okončanja postupka, pri tome za života nije pokrenula sudski postupak, niti je zaključila ugovor o kupovini navedenog stana na kojem postoji stanarsko pravo. Također je utvrđeno da je apelantica kao sunosilac stanarskog prava već otkupila jedan stan na kojem postoji stanarsko pravo zajedno sa svojim suprugom i članovima svog porodičnog domaćinstva, zbog čega je apelanticine žalbene navode odbio kao neosnovane. U vezi s tim, Kantonalni sud je također ukazao da je tačno da nasljednici prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava imaju pravo na kupovinu stana donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova (član 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova), ali da istim zakonom nije propisano da će se primjenjivati retroaktivno. Stoga, smatra da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom dokaza utvrdio da u konkretnoj pravnoj stvari nisu ispunjeni uslovi iz citirane odredbe član 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova, kojom je propisano pravo na kupovinu stana nasljednika prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava pod uslovima iz ovoga člana. Dakle, shodno navedenoj odredbi Zakona o prodaji stanova nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava može otkupiti stan ako su kumulativno ispunjeni slijedeći uslovi: da nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva, da je protekao rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupnju stana, a nije zaključen ugovor o kupoprodaji stana i da nasljednik nije otkupio drugi stan prema odredbama ovog zakona, što u konkretnom predmetu nije slučaj jer je kao nesporno utvrđeno da je apelantica otkupila drugi stan. Prema tome, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je uvidom u Ugovor o kupoprodaji stana u Ulici Grbavička broj 7 od 7. jula 2001. godine, te izjave o zajedničkom domaćinstvu zaključio da je apelantica kao sunosilac stanarskog prava već otkupila jedan stan na kojem postoji stanarsko pravo zajedno sa svojim suprugom i članovima svog porodičnog domaćinstva, svojom djecom. S obzirom na navedeno, zaključeno je da nije ispunjen jedan od kumulativnih uslova iz člana 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova za otkup predmetnog stana. Članom 10. navedenog zakona je propisano da nosilac stanarskog prava, njegov supružnik ili član užeg porodičnog domaćinstva mogu pod uslovima iz ovog zakona otkupiti samo jedan stan i da je ugovor zaključen suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana ništavan.
12. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud smatra da je odluka prvostepenog suda utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i uz pravilnu primjenu materijalnog prava jer je taj sud kroz obrazloženje svoje presude dao iscrpne, potpuno jasne i pravilne razloge koje u svemu prihvata i ovaj sud. Suprotno apelanticinoj žalbi, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud dao razloge da u predmetnoj pravnoj stvari Zakon o prodaji stanova ne predviđa mogućnost da se u slučaju smrti nosioca stanarskog prava utvrdi da je sklopljen ugovor o otkupu stana između prodavatelja stana i nosioca stanarskog prava koji je umro nakon podnošenja zahtjeva, niti postoji mogućnost potpisivanja ugovora o kupovini stana u ime umrlog nosioca stanarskog prava, a da nasljednik prvog nasljednog reda plati otkupnu cijenu stana. Ostale žalbene navode ovaj sud je cijenio, ali ih neće posebno obrazlagati budući da nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost donesene presude.
13. Iz spisa predmeta proizlazi da je umješač na strani tužene uz odgovor na apelaciju od 29. decembra 2020. godine dostavio Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 288193 20 Rev od 17. novembra 2020. godine kojim je apelanticina revizija odbačena primjenom odredbe člana 237. st. 2. i 3. i člana 247. stav 2. ZPP-a.
IV.Apelacija
I. Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
15. U vezi s povredom prava na pravično suđenje apelantica ističe da nije imala fer i pravično suđenje „budući da stranke u postupku nisu bile ravnopravne iz razloga što su se nižestepeni sudovi stavili na stranu tužene Općine Stari Grad Sarajevo, koja je bila u obavezi omogućiti n.s.p. otkup stana u zakonom propisanom roku, ali je to svjesno i tendenciozno opstruirala duži niz godina, sve do smrti podnosioca zahtjeva….“. Povredu navedenog prava apelantica dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, čl. 7, čl. 9. i čl. 10. stav 1. Zakona o prodaji stanova, kojim odredbama je, kako navodi, između ostalog propisano da supružnici stan mogu kupiti zajednički, odnosno pod istim uslovima, zbog čega smatra da je njena pravna prednica – majka i supruga umrlog nosioca stanarskog prava [apelanticinog oca] imala pravo da stupi u prava i obaveze svoga umrlog supruga. Također, navodi da tužena nije pozvala njenu pravnu prednicu, sunosioca stanarskog prava da zaključi ugovor o otkupu predmetnog stana, što smatra suprotnim odredbi člana 7. Zakona o prodaji stanova, kojom je propisano kako navodi da je prodavatelj stana obavezan u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva sa podnosiocem zahtjeva zaključiti ugovor o otkupu – kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo.
16. Dalje ističe da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu jer je prvostepeni organ izveo dokaz uvidom u potvrdu Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo, iz koje je, kako navodi, vidljivo da „podnosioci zahtjeva nemaju drugi stan niti su stekli drugo pravo koje odgovara tom pravu“. Također, navodi da je diskriminirana jer je tužena drugim stanarima dozvolila otkup stana, dok je njenim roditeljima bez ikakvog zakonskog osnova to pravo opstruisala.
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da su u obrazloženju presude tog suda dati razlozi za takvu odluku suda, pri kojima u cijelosti ostaje, te smatra da nisu povrijeđena apelanticina ustavna prava na koja se u apelaciji poziva. Stoga je Kantonalni sud predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Općinski sud je naveo da je u osporenoj presudi dato obrazloženje koje je u saglasnosti sa relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s materijalnim i procesnim pravom, pa apelanticine navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Umješač na strani tužene također apelanticine navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. Uz odgovor na apelaciju je dostavio Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 P 288193 20 Rev od 17. novembra 2020. godine.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka US, 50/12 – odluka USBiH i 16/13 – rješenje USBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04 i 36/06) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuju se uvjeti i način prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te način određivanja cijene stana i prestanak stanarskog prava.
II - PRAVO NA KUPNJU STANA
Član 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak.
Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.
Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
Član 9.
Stan, pod uvjetima iz ovog zakona, mogu kupiti i članovi užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, uz njegovu suglasnost ili u slučaju njegove smrti.
Članom užeg obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju se osobe u smislu Zakona o stambenim odnosima.
Pravo na kupovinu stana pod uvjetima iz ovog Zakona ima nasljednik prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava, ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:
• nosilac stanarskog prava nema člana užeg porodičnog domaćinstva;
• istekao je rok od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva nosioca stanarskog prava za kupovinu stana, a nije zaključen ugovor u kupoprodaji stana i
• nasljednik nije kupio drugi stan prema odredbama ovog Zakona.
Član 47.
Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo.
Pravo na kupovinu stana, prema odredbama ovog Zakona, ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan sa pravom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama.
[…] Napomena: Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine F BiH“, broj 36/06) koji je , objavljen 10. jula 2006. godine, a koji je stupio na pravnu snagu narednog dana od dana objavljivanja, izmjena je odredbom člana 47. stav 2. na način da je propisano: Pravo na kupovinu stana, prema odredbama ovog Zakona, ima i nosilac stanarskog prava na nacionalizovanom i konfiskovanom stanu[…].
21. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 – prečišćeni tekst, 12/87 i 36/89 – odluka US i „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 12.
Građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu.
Član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član toga domaćinstva a ostalo je u istom stanu (član 6. stav 1) ne može biti istovremeno i samostalan nosilac stanarskog prava na drugom stanu.
Zabranjeno je istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 288193 15 Gž od 19. novembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. decembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 31. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelantica navodi da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi utvrđenja otkupa – kupoprodaje stana na kojem postoji stanarsko pravo, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
30. Apelantica navodi da nije imala fer i pravično suđenje „budući da stranke u postupku nisu bile ravnopravne iz razloga što su se nižestepeni sudovi stavili na stranu tužene Općine Stari Grad Sarajevo koja je bila u obavezi omogućiti n.s.p. otkup stana u zakonom propisanom roku, ali je to svjesno i tendenciozno opstruisala duži niz godina, sve do smrti podnosioca zahtjeva, koje navode apelantica u suštini dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava (odredba čl. 7., čl. 9. i čl. 10. stav 1. Zakona o prodaji stanova).
31. U vezi s utvrđivanjem činjeničnog stanja i primjenom prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se problematizuju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
33. Ustavni sud zapaža da su sudovi u okolnostima konkretnog predmeta odlučivali o osnovanosti apelanticinog zahtjeva radi utvrđivanja da su se stekli uslovi za zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo između apelanticine pravne prednice kao kupca i tužene kao prodavca, prije smrti apelanticine pravne prednice 14. avgusta 2007. godine. Ustavni sud dalje zapaža da je presudom Kantonalnog suda kao konačnom u predmetnom postupku apelanticina žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda prvostepenog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasno i razložno obrazloženje da je apelanticin tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što odredbama Zakona o prodaji stanova nije predviđena mogućnost da se u slučaju smrti nosioca stanarskog prava utvrdi da je sklopljen ugovor o otkupu stana između prodavatelja stana i umrlog nosioca stanarskog prava, niti postoji mogućnost potpisivanja ugovora o kupovini stana u ime umrlog nosioca stanarskog prava, kao i iz razloga što apelantica kao zakonska nasljednica nosilaca stanarskog prava nije ispunila jedan od kumulativnih uslova iz člana 9. stav 3. citiranog zakona jer je otkupila drugi stan.
34. Ustavni sud u vezi s navedenim prvenstveno podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u vezi s pravom zakonskih nasljednika na otkup nacionalizovanog stana na kojem su pravni prednici apelanata imala konstituisano stanarsko pravo da nakon smrti njihovog prednika u smislu člana 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2050/19 od 22. decembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo (tačka 47): „Ustavni sud ponovo ukazuje da zakonodavac uživa široko polje slobode prilikom donošenja zakonskih rješenja o pitanjima u vezi s isključivanjem određenih kategorija lica iz dodjeljivanja određenih prava. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se radi o pravu na otkup nacionaliziranog stana na kojem je pravna prednica apelanata imala konstituisano stanarsko pravo. Ustavni sud primjećuje da pravna prednica apelanata za života nije mogla otkupiti predmetni stan jer zakon u vrijeme smrti nositeljice stanarskog prava, koja je umrla 2004. godine, nije omogućavao otkup takvih stanova. Izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova iz 2006. godine, članom 47. stav 2. Zakona o prodaji stanova, omogućen je otkup i nacionaliziranih stanova na kojima postoji stanarsko pravo, s tim da se bivšem vlasniku dodjeljuje drugi odgovarajući stan s pravom uknjižbe prava vlasništva. Ustavni sud, također, zapaža da apelanti tokom postupka nisu dokazali da su bili članovi porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava […] .“
35. Nadalje, u citiranoj odluci je (vidi tačku 48) navedeno: „Ustavni sud zapaža da je tokom 2006. godine izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova članom 9. stav 3. proširen krug lica koja mogu otkupiti stan na kojem postoji stanarsko pravo. Dakle, pored užeg člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog pravo, u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, pravo na otkup stana omogućen je i nasljedniku prvog nasljednog reda nosioca stanarskog prava pod uslovima koji su kumulativno propisani tim članom (vidi relevantne propise). Dakle, zakonskim rješenjem nasljednici prvog nasljednog reda ne stiču pravo na otkup samim tim što su nasljednici prvog nasljednog reda, već uz ispunjavanje zakonom propisanih uslova koji su kumulativno propisani. Ustavni sud smatra da takvo zakonsko rješenje nije diskriminatorsko u odnosu na nasljednike drugog nasljednog reda jer se ono odnosi na sve nasljednike drugog, odnosno nižih nasljednih redova, bez izuzetaka, ali i nasljednike prvog nasljednog reda koji ne ispunjavaju dodatne uslove propisane zakonom. Imajući u vidu da javna vlast uživa široko polje slobodne procjene prilikom isključivanja određenih kategorija lica iz dodjeljivanja određenih prava, prema mišljenju Ustavnog suda, konkretno ograničenje kojim se pravo na otkup stana, pored užeg člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, omogućava i nasljedniku prvog nasljednog reda uz ispunjavanje zakonom propisanih uslova je legitimno i proporcionalno cilju kojem se težilo“.
36. Ustavni sud je također u navedenoj odluci konstatovao da „shodno svemu iznesenom […] smatra da presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, kojom je odbijen tužbeni zahtjev kojim su apelanti tražili utvrđivanje prava na otkup nacionalizovanog stana na kojem je njihova pravna prednica imala stanarsko pravo zbog neispunjavanja uslova za otkup po Zakonu o prodaji stanova nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“ (stav 49).
37. U citiranoj odluci je Ustavni sud zaključio „da osporenim odlukama nije došlo do kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili utvrđivanje prava na otkup predmetnog stana zbog neispunjavanja uslova propisanih Zakonom o prodaji stanova, koje je zakonodavac propisao u okviru svog širokog polja slobodne procjene u izboru mjera i ograničenja kojima nastoji postići legitiman cilj, a kojima su nasljednici drugog nasljednog reda, ali i prvog nasljednog reda koji ne ispunjavaju sve zakonske uslove isključeni iz kruga lica koja mogu otkupiti stan, što je prema mišljenju Ustavnog suda legitimno i proporcionalno cilju koji se želio postići.“ (stav 51).
38. U konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred Općinskim sudom u cijelosti potvrdio stav ovog suda, da apelanticin otac predmetni stan nije otkupio kao ni apelanticina majka, koja je zahtjev podnijela nakon izmjena člana 47. Zakona o prodaji stanova (kojim je omogućen otkup nacionalizovanih stanova) s obzirom na to da je umrla prije okončanja predmetnog postupka. Pri tom je eksplicitno obrazloženo da Zakon o prodaji stanova ne propisuje mogućnost da se u slučaju smrti nosioca stanarskog prava utvrdi da je sklopljen ugovor o otkupu stana između prodavatelja stana i nosioca stanarskog prava koji je umro nakon podnošenja zahtjeva, niti postoji mogućnost potpisivanja ugovora o kupovini stana u ime umrlog nosioca stanarskog prava, a da nasljednik prvog nasljednog reda plati otkupnu cijenu stana. S druge strane, redovni sudovi su detaljno obrazložili da je apelantica kao zakonska nasljednica prvog nasljednog reda (kćerka) nosilaca stanarskog prava (član 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova) imala pravo na kupovinu predmetnog stana pod uslovom da su kumulativno ispunjena tri uslova: između ostalog jedan od uslova da nasljednik nije otkupio drugi stan, koji uslov, kako to proizlazi iz izvedenih dokaza, apelantica nije ispunila jer je, kako je to jasno obrazloženo osporenom presudom, u postupku nesporno utvrđeno da je apelantica kao sunosilac stanarskog prava već otkupila drugi stan na kojem postoji stanarsko pravo zajedno sa svojim suprugom i članovima svog porodičnog domaćinstva.
39. Osim toga, Ustavni sud zapaža da, suprotno navodima iz apelacije, iz činjenica predmeta ne proizlazi da su se redovni sudovi stavili na stranu tužene. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantici na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuje ravnopravno s tuženom, što uključuje predlaganje dokaza, niti da je na bilo koji način ravnopravnost strana u postupku bila narušena. Pri tome su redovni sudovi eksplicitno obrazložili da nisu bili ispunjeni zakonski uslovi za odlučivanje o zahtjevu apelanticinog oca za otkup predmetnog stana (jer u to vrijeme nije postojala mogućnost otkupa nacionalizovanog stana) pa se u takvim okolnostima pokazuju neosnovanim apelanticini navodi da je tužena svjesno i tendenciozno opstruisala otkup stana duži niz godina. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta (iz kojih dakle nespornim proizlazi da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje majke, kao i utvrđenje da je apelantica otkupila drugi stan), te dovodeći ih u vezu sa sadržajem tužbenog zahtjeva i sadržajem odredbi Zakona o prodaji stanova, na kojim je utemeljena osporena presuda Kantonalnog suda, kao i sa praksom Ustavnog suda u predmetu koji je pokretao slična pravna pitanja, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi elemente proizvoljnosti. Stoga nema osnova da u datim okolnostima Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog suda u osporenoj odluci.
40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom presudom u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelanticinog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
41. U odnosu na povredu prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode u suštini zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, a koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. Pri tome Ustavni sud zapaža da u situaciji kada je apelantica sa svojim suprugom i članovima svog porodičnog domaćinstva već otkupila jedan stan, dakle kada nije ispunila jedan od kumulativnih uslova iz odredbe člana 9. stav 3. Zakona o prodaji stanova, nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će biti udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu na način kako je on postavljen, odnosno da će taj stan postati njena imovina u smislu odredbi člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelanticine navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Nediskriminacija
42. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisana, iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisana u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos.
43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je tužena u istoj situaciji različito postupala jer je drugim stanarima predmetne zgrade dozvolila otkup stanova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode nije isticala tokom trajanja predmetnog postupka, niti to proizlazi iz spisa predmeta, tj. nije dostavila bilo kakve dokaze kojim bi potkrijepila svoje tvrdnje da je od tužene drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama. Prema tome, Ustavni sud u datim okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je apelantica, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama, bez objektivnog i razumnog opravdanja. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud dao detaljne razloge zašto je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova, odbio apelanticin tužbeni zahtjev, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti, niti u činjenicama predmeta nalazi okolnosti koje bi ukazivale da je apelantica u postupku drugačije tretirana u odnosu na tuženu.
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu, pri čemu apelantica nije mogla imati legitimno očekivanje da će biti udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu.
46. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer apelantica nije dostavila bilo kakve dokaze koji bi ukazivali da je drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić