Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1780/21 (Z. Š.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1780/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1780/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Zoran Šuput, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zoran Šuput protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Pr 088914 21 Pžp od 21. aprila 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 Pr 088914 20 Pr od 10. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Šuput (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Milan Matić advokat iz Bijeljine, podnio je 19. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Pr 088914 21 Pžp od 21. aprila 2021. godine i Rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 Pr 088914 20 Pr od 10. decembra 2020. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 85 0 Pr 088914 20 Pr od 10. decembra 2020. godine apelant je oglašen odgovornim za počinjenje prekršaja iz člana 89. stav (1) Zakona o igrama na sreću, kažnjivo po članu 114. stav (2) navedenog zakona, pa mu je taj sud, na osnovu prednjih zakonskih propisa, te primjenom odredbi člana 43. Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima), izrekao novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM.
3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Republička uprava za igre na sreću (u daljnjem tekstu: Republička uprava) Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finansija) apelantu izdala prekršajni nalog od 26. maja 2020. godine zbog počinjenja navedenog prekršaja, te je apelant u zakonom propisanom roku zatražio sudsko odlučivanje povodom navedenog prekršajnog naloga, radi čega je taj sud zakazao usmeni pretres i proveo dokazni postupak. Osnovni sud je naveo da su na prijedlog predstavnika ovlašćenog organa (Republičke uprave) izvedeni sljedeći dokazi: saslušanje svjedoka M.J., te zapisnik o izvršenom inspekcijskom pregledu Republičke uprave od 8. februara 2020. godine, rješenje Republičke uprave od 27. marta 2020. godine (kojim je privrednom društvu „MOZZART“ d.o.o. Banjaluka, čije je apelant ovlašćeno lice, zabranjeno primanje gotovinskih uplata kojima registrovani igrači kupuju „top up“ vaučere), kao i nalog za isplatu od 8. februara 2020. godine. Osnovni sud je naveo da je na prijedlog apelanta izvršen i uvid u ugovor o poslovnoj saradnji zaključen 16. oktobra 2019. godine između apelanta i „AERO CENTAR KRILA“ d.o.o. Banjaluka, te provedeni drugi materijalni dokazi. Osnovni sud je naveo da je članom 89. stav (1) Zakona o igrama na sreću propisano da se uplate i isplate u internet igrama na sreću, transakcije i finansijsko poslovanje u internet igrama na sreću vrši preko bankovnih računa priređivača otvorenih u banci sa sjedištem u Republici Srpskoj ili koja imaju poslovnu jedinicu u Republici Srpskoj. Dalje, da je članom 1. stav (1) Pravilnika o izmjenama Pravilnika o priređivanju internet igara na sreću (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da uplate u internet igrama na sreću registrovani igrač vrši bezgotovinskim putem i one moraju biti vidljive priređivaču, igraču i Ministarstvu finansija trenutno nakon uplate, dok se isplate igračima vrše bezgotovinskim ili gotovinskim putem, dok je stavom (4) navedenog člana Pravilnika propisano da, u slučaju kada se plaćanje vrši elektronski, putem posrednika (vaučeri, bonovi, elektronski ili digitalni novac, enovčanik i slično), posrednik u plaćanju može biti pravno lice koje je dužno da pribavi odobrenje Ministarstva finansija, uz ispunjenje određenih uslova propisanih Pravilnikom. Osnovni sud je dalje naveo da je, dovodeći u vezu iskaz svjedoka M.J. koja je 8. februara 2020. godine obavila inspekcijski pregled, sa zapisnikom o kontroli čiji je sastavni dio dnevni izvještaj o izvršenim uplatama od 8. februara 2020. godine, rješenjem Ministarstva finansija od 27. marta 2020. godine i ugovorom o poslovnoj saradnji zaključenim 16. oktobra 2019. godine između apelanta i „AERO CENTAR KRILA“ d.o.o. Banjaluka, utvrdio da je apelant počinio prekršaj za koji se tereti navedenim prekršajnim nalogom tj. da je omogućio da se u poslovnoj jedinici u Doboju primaju gotovinske uplate registrovanih igrača koji su kupovali vaučere i vršili dopune preko posrednika pravnog lica “AERO CENTAR KRILA” d.o.o. Banjaluka koji za navedene poslove nije imao odobrenje Ministarstva finansija. Osnovni sud je takođe naveo da ocjenom izvedenih dokaza i dovođenjem istih u međusobnu vezu nije mogao prihvatiti odbranu apelanta koja je po ocjeni tog suda usmjerena na izbjegavanje odgovornosti.
4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 10. decembra 2020. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 85 0 Pr 088914 21 Pžp od 21. aprila 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
5. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud za svoje utvrđenje imao uporište u provedenim dokazima na usmenom pretresu, te da je pravilno, svestrano i savjesno cijenio sve provedene dokaze, kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve ocjene izveo zaključak u pogledu postojanja bića predmetnog prekršaja i prekršajne odgovornosti na strani apelanta. Okružni sud je naveo da, iako se žalbom pobija pravilnost i potpunost činjenične osnove prvostepenog rješenja, njeni suštinski argumenti svode se na ponovnu analizu izvedenih dokaza i drugačije zaključivanje usmjereno da „podrži liniju apelanta i oslobodi ga od odgovornosti“, pa taj sud smatra da su bez osnova navodi žalbe u pogledu pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Okružni sud je takođe naveo da je odbio kao neosnovan žalbeni prigovor koji se odnosi na povrede materijalnog propisa o prekršajima, jer je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u pogledu predmetnog prekršaja budući da su kaznene odredbe, kao i obilježje predmetnog prekršaja, propisane upravo zakonom koji je primijenio prvostepeni sud tj. Zakonom o igrama na sreću.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant takođe smatra da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Navodi da su osporene odluke donesene prije nego što je odlučeno o njegovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Republičke uprave od 27. marta 2020. godine (kojim je privrednom društvu „MOZZART“ d.o.o. Banjaluka, čije je apelant ovlašćeno lice, zabranjeno primanje gotovinskih uplata kojima registrovani igrači kupuju „top up“ vaučere), čime je „cjelokupan prekršajni postupak bio preuranjen“. Dalje ističe da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da je sa „AERO CENTAR KRILA“ d.o.o. Banjaluka zaključio ugovor o poslovnoj saradnji „u vrijeme kada mu nije trebalo posebno odobrenje“ za pružanje spornih usluga.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud i Okružni sud, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prekršajima, Zakona o igrama na sreću i Pravilnika, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić