Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1788/21 (A. M.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Invalidnina
- Invalid
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1788/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1788/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Ante Marić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ante Marić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 004819 20 U 2 od 22. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ante Marić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Paponja-Bunoza iz Mostara, podnio je 19. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004819 20 U 2 od 22. februara 2021. godine.
2. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 8. januara 2020. godine ukinuto je konačno rješenje Službe za zaštitu prava branilaca i članova njihovih porodica od 10. avgusta 2007. godine i upravna stvar riješena tako da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida IX grupe sa 30% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO), te da kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom novčanom iznosu od 51,00 KM, kao i ostala prava propisana Zakonom o zaštiti prava branilaca i članova njihovih porodica (u daljnjem tekstu: Zakon), s tim da prava priznata tim rješenjem apelantu pripadaju od 8. januara 2020. godine i traju dok postoje zakonom propisani uslovi za korišćenje priznatih prava.
3. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (Ministarstva) 8. januara 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 70 0 U 004819 20 U 2 od 22. februara 2021. godine odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.
4. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je tuženi, nakon izvršene revizije uvjerenja o pripadnosti i okolnostima stradavanja, uputio konkretan predmet lične invalidnine nadležnoj prvostepenoj ljekarskoj komisiji koja je, na osnovu uvida u cjelokupnu dokumentaciju u spisu i neposrednog pregleda apelanta, donijela nalaz i mišljenje od 10. oktobra 2018. godine. Dalje, da je apelant protiv tog, prvostepenog, nalaza i mišljenja blagovremeno izjavio prigovor, pa je drugostepena ljekarska komisija na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju i neposrednog pregleda apelanta donijela nalaz i mišljenje od 17. januara 2019. godine. Takođe, da je nalaz drugostepene ljekarske komisije potpun, jasan i dovoljno obrazložen i sadrži sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja u skladu sa odredbama člana 8. stav (2) Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu (u daljnjem tekstu: Pravilnik), kao i da je navedeni nalaz dat na osnovu neposrednog pregleda apelanta, pa da su neosnovani navodi iz tužbe da su povrijeđena pravila postupka i da su apelantu uskraćena prava koja mu po zakonu pripadaju. Vrhovni sud je takođe naveo da je punomoćnik apelanta predložio da se provede dokaz saslušanjem svjedoka dr I.A., dr M.K.-D. i A.P. na okolnost medicinskog vještačenja i postupka koji je prethodio donošenju pobijanog rješenja, kao i dodatno vještačenje stepena apelantovog vojnog invaliditeta po vještaku medicinske struke D.K., koji je taj sud odbio, jer takav vid vještačenja ne poznaje Zakon o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite. Vrhovni sud je naveo da poslove medicinskog vještačenja ljekarskih komisija obavlja Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, shodno odredbama Zakona o osnivanju Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, Zakona i Pravilnika. Vrhovni sud je naveo da je, shodno navedenom, zaključio da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, pa je predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da je predlagao saslušanje svjedoka (na okolnost medicinskog vještačenja apelanta), te da „Vrhovni sud ovaj dokaz nije proveo, niti je obrazložio iz kojih razloga se navedeni svjedok neće saslušati“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise.. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić