Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2057/21 (M. S.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pristup sudu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2057/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2057/21, rješavajući apelaciju Mirsad Sipović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirsad Sipović protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 P 081116 20 Rev od 9. marta 2021. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 081116 20 Gž od 23. marta 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 081116 19 P od 13.

januara 2020. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Sipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 12. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 081116 20 Rev od 9. marta 2021. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 081116 20 Gž od 23. marta 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 081116 19 P od 13. januara 2020. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 41 0 P 081116 19 P od 13. januara 2020. godine odbačena je kao nedopuštena tužba apelanta podnesena protiv tužene M.F. radi utvrđivanja diskriminacije, te je obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 842,40 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 13. januara 2020. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 41 0 P 081116 20 Gž od 23. marta 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da se apelant u predmetnoj tužbi neosnovano pozvao na odredbe Zakona o zabrani diskriminacije (kada je svojim tužbenim zahtjevom tražio da se utvrdi da ga je tužena, vršeći svoje dužnosti, diskriminisala, kao i zabranu daljnjeg takvog diskriminisanja). Kantonalni sud je ukazao da s obzirom na činjenične navode tužbe, jasno slijedi da apelant traži utvrđenje da je tužena, obavljajući sudijsku dužnost, prema apelantu postupala diskriminatorski i nezakonito, za šta sudija u vršenju svoje dužnosti ne može odgovarati zbog toga što uživa imunitet. Kantonalni sud je takođe naveo da je apelant, ukoliko je ponašanje tužene cijenio neprihvatljivim na način kako je u tužbi opisano, na raspolaganju imao podnošenje zahtjeva propisanih odredbama čl. 357. do 361. Zakona o parničnom postupku (zahtjev za izuzeće i zahtjev za isključenje), o kojim zahtjevima se može raspravljati, za razliku od predmetnog zahtjeva, o kojem se ne može raspravljati, što tužbu (kako je pravilno utvrdio prvostepeni sud) čini nedopuštenom.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 23. marta 2020. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 41 0 P 081116 20 Rev od 9. marta 2021. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da iz spisa konkretnog predmeta proizlazi da je apelant tražio utvrđenje diskriminacije, zabranu daljnjeg nastavka vršenja svakog oblika diskriminacije i viktimizacije i objavljivanje presude u elektronskim medijima i tri najtiražnija dnevna lista u BiH, sa troškovima postupka. Vrhovni sud je naveo da je, dakle, apelant u svojoj tužbi tvrdio da je tužena, kao sudija Općinskog suda u Sarajevu, zloupotrebljavajući sudijsku funkciju, učestvovala u donošenju niza nezakonitih i nepravilnih odluka, na koji način je apelanta, kao advokata, dovela u neravnopravan položaj i prema njemu različito postupala ,,po osnovu etničke pripadnosti, nacionalnog i socijalnog porijekla, političkog uvjerenja, društvenog položaja i članstva u Advokatskoj komori F BiH“. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u postupku prethodnog ispitivanja tužbe zaključio da je takva tužba nedopuštena, pa je kao takvu odbacio pozivajući se na odredbe člana 67. stav (1) tačka 7. Zakona o parničnom postupku. Dalje, da je drugostepeni sud prihvatio pravno stanovište prvostepenog suda jer je Ustavom Federacije BiH određeno da sudije sudova Federacije BiH neće bili krivično gonjeni, niti odgovorni u građanskom postupku za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije (princip imuniteta sudija). Vrhovni sud je naveo da je takva odluka Kantonalnog suda zakonita. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da Zakon o sudovima u Federaciji BiH ne sadrži odredbu koja propisuje odgovornost za štetu koju u vršenju sudijske dužnosti učini sudija fizičkim ili pravnim licima svojim nezakonitim ili nepravilnim radom, te da je odredbama člana 59. navedenog zakona propisana odgovornost Federacije, odnosno kantona, za štetu koju u vršenju službe učine službenici suda fizičkim ili pravnim licima svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. Vrhovni sud je zaključio da, prema tome, pravo na naknadu štete protiv sudije zbog nezakonitog i nepravilnog rada nije podobno za sudsku zaštitu, pa kako je posljedica nepostojanja utuživosti odbacivanje tužbe, to je pravilno postupio prvostepeni sud (što je prihvatio i drugostepeni sud) kada je tužbu apelanta odbacio kao nedopuštenu.

Apelacioni navodi

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant dalje navodi da je došlo do kršenja člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant takođe navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz čl. 7 i 17. Opšte deklaracije o pravima čovjeka, kao i prava iz člana 2. tač. a), b) i c) i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, te prava iz čl. 2. do 4. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi sudovi pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, te ističe da u predmetnom postupku „nije tražio materijalnu odgovornost za pričinjenu štetu za koju nije propisana sudska zaštita“, nego je tražio „utvrđivanje i sprječavanje diskriminacije“. Apelant se pozvao na Zakon o zabrani diskriminacije čijim odredbama je propisano da tužilac može biti kako fizičko, tako i pravno lice, a u konkretnom slučaju apelant, pa mu se onda morala obezbijediti sudska zaštita i onda kada parnicu pokreće protiv fizičkog lica koje obavlja javnu funkciju, u konkretnom slučaju protiv sudije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi (a konkretno, Kantonalni sud i Vrhovni sud) u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, koju je kao pravilnu potvrdio Vrhovni sud, jasno ukazao da se apelant neosnovano pozvao na odredbe Zakona o diskriminaciji kada je tražio da se utvrdi da je tužena (u vršenju svoje sudijske dužnosti) prema apelantu postupala diskriminatorski i nezakonito, budući da sudija u vršenju svoje dužnosti ne može odgovarati za navedeno zbog toga što uživa imunitet. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci jasno ukazao i na to da sudija, shodno prednjem principu imuniteta, ne može građanski, niti krivično, odgovarati za bilo koju radnju učinjenu u vršenju svoje funkcije, kao i da je u vezi s tim ukazao da je odredbama Zakona o sudovima u FBiH propisana odgovornost Federacije, odnosno kantona, za štetu koju u vršenju službe učine službenici suda svojim nezakonitim ili nepravilnim radom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2057/21 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio