Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4567/20 (R. Ž.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Propisano zakonom
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4567/20

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4567/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Rahman Žunić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. rujna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Rahman Žunić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 456889 15 Rsž od 19. lipnja 2020. godine.

Na temelju članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Rahmanu Žuniću u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka toga roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Rahman Žunić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 456889 15 Rsž od 19. lipnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 456889 14 Rs od 24. lipnja 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rahman Žunić zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rahman Žunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 19. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 456889 20 Rev od 8. listopada 2020. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 456889 15 Rsž od 19. lipnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 456889 14 Rs od 24. lipnja 2015.godine, kao i zbog duljine trajanja predmetnog postupka. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2570/20 od 14. listopada 2020. godine u odnosu na AP 2677/20 odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio Ustavnom sudu 30. srpnja 2020. godine protiv rješenja Kantonalnog suda (osporenog i ovom apelacijom), jer je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak povodom apelantove revizije izjavljene protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je konstatirao da nakon njezinog donošenja, neovisno o vrsti te odluke, apelant ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod točkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 15. travnja 2021. godine od Općinskog suda, Kantonalnog suda, Vrhovnog suda i tužene (Federacije Bosne i Hercegovine - Sudska policija) da dostave odgovore na apelaciju.

4. Tužena i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 21. travnja 2021. godine.

5. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 22. travnja 2021. godine.

6. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 6. svibnja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

8. Apelant je 11. srpnja 2014. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.

9. Općinski sud je održao ročište za glavnu raspravu 24. lipnja 2015. godine.

10. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 456889 14 Rs od 24. lipnja 2015. godine obvezao tuženu da apelantu na ime razlike naknade za ishranu u tijeku rada (topli obrok) u razdoblju od 1. siječnja do 30. studenog 2013. godine isplati ukupan iznos od 1.749,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za naknadu troškova postupka od 885,92 KM odbio kao neutemeljen.

11. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na temelju čl. 383, 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i da je apelantu priznao troškove sastavljanja tužbe u iznosu od 240,00 KM, zastupanja na pripremnom ročištu i na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od po 240,00 KM, te PDV od 17% u iznosu od 122,40 KM, što ukupno iznosi 842,40 KM. Međutim, naveo je da je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova korištenja osobnog automobila na relaciji Ljubuški-Sarajevo-Ljubuški u iznosu od 277,20 KM, odsustva iz ureda opunomoćenika apelanta za vrijeme putovanja u iznosu od 480,00 KM i PDV 17% na zbir ovih iznosa od 128,72 KM. Naime, apelantovom opunomoćeniku-odvjetniku koji ima sjedište izvan sjedišta suda pripada naknada troškova kao i odvjetniku iz sjedišta suda.

12. Apelant je 18. srpnja 2015. godine izjavio priziv protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u presudi Općinskog suda od 24. lipnja 2015. godine.

13. Kantonalni sud je rješenjem od 19. lipnja 2020.godine odbio apelantov priziv i potvrdio rješenje prvostupanjskog suda o troškovima postupka.

14. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je ukazao da se putni troškovi odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao odvjetnik čije je sjedište u mjestu suda. Naveo je da se, iznimno, ovi troškovi mogu dosuditi ukoliko su, imajući u vidu sve okolnosti slučaja, bili opravdani sa stajališta odredbe članka 387. stavak 1. ZPP. Naime, izbor odvjetnika u postupcima odlučivanja o građanskim pravima i obvezama pred sudom osobni je izbor stranke, pa stranka u slučaju kada za zastupanje ovlasti odvjetnika čiji je ured izvan sjedišta suda, u pravilu, ima obvezu sama snositi troškove koji su njezinom opunomoćeniku zbog toga prouzrokovani. Kantonalni sud je naveo da te troškove u parnici, koji u principu nisu nužni, stranka koja parnicu izgubi nije dužna snositi, uz iznimku kada na području sjedišta suda u danom momentu stranka nije mogla angažirati kvalificiranog opunomoćenika za zastupanje (odvjetnika), a što se ocjenjuje uzimajući u obzir objektivne i subjektivne okolnosti (npr. na području suda nema odvjetnika koji vrše ovu samostalnu profesionalnu djelatnost,, ili su svi već angažirani u postupku na suprotnoj strani ili su odbili pružiti pravnu pomoć stranci itd...). Naveo je da je ovo pravno shvatanje usvojeno na Panelu za ujednačavanje sudske prakse iz građanske oblasti na kojem su sudjelovali predstavnici Suda Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda, Vrhovnog suda Republike Srpske i Apelacijskog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine održanom u Sarajevu 30. siječnja 2014. godine. Također je naveo da se angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda, a imajući u vidu vrstu i složenost predmetnog spora, te visinu vrijednosti spora, ne može smatrati neophodnim za vođenje parnice zbog čega se ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice. Obzirom na to da je apelanta u ovom slučaju upravo zastupao odvjetnik kojeg je apelant sam izabrao, naveo je da je neutemeljen apelantov prigovor o povredi prava na izbor odvjetnika. Ona temelju navedenog, naveo je da je prvostupanjski sud, odlučujući o apelantovom zahtjevu za naknadu putnih troškova njegovog odvjetnika u ukupnom iznosu od 885,92 KM, suprotno apelantovim navodima, pravilno primijenio odredbe čl. 383, 386. i 396. ZPP, kao i odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika kada je taj zahtjev odbio.

15. Apelant je 30. srpnja 2020. godine izjavio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda od 19. lipnja 2020. godine.

16. Vrhovni sud je rješenjem od 8. listopada 2020. godine odbacio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostupanjskog rješenja.

17. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je protiv odluke o troškovima postupka revizija dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva kumulativna uvjeta, a to su da je u tom sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP (pravno stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 17. rujna 2009. godine, objavljeno u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 1/2010). S tim u svezi je naveo da u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od navedenih uvjeta za dopuštenost revizije na odluku o troškovima postupka, jer ni odluka o glavnoj stvari, a ni odluka o troškovima postupka ne prelaze imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP (revizijom pobijani iznos odluke o troškovima postupka je 885,92 KM, a označena vrijednost glavnog zahtjeva je 1.749,91 KM) zbog čega revizija u smislu te zakonske odredbe nije dopuštena.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

18. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava iz Ustava Federacije Bosne i Hercegovine (prava na jednakost pred zakonom i prava na rad), kao i povredu prava iz Opće deklaracije o ljudskim pravima. Apelant navodi da je drugostupanjski sud, pogrešno tumačeći odredbe članka 387. ZPP, potvrdio prvostupanjsku presudu i odbio apelantov priziv u dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza vlastitim vozilom i troškove odsustva iz ureda, te ističe da mu ti troškovi pripadaju sukladno čl. 26. i 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika FBiH. Apelant u apelaciji ukazuje i to da su glede troškova postupka redovni sudovi u određenim postupcima zauzimali različit stajališta od stajališta suda u konkretnom postupku, a u prilog tome se pozvao i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14 od 27. listopada 2015. godine. Također, apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da su prvostupanjski sud i drugostupanjski sud nerazumno dugim trajanjem postupka, i to šest godina, iako se odluka o troškovima postupka mogla i morala riješiti žurno, a u najgorem slučaju do godinu dana, povrijedili apelantova prava, te stoga traži da mu se odredi naknada nematerijalne štete.

II.Odgovori na apelaciju

19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da smatra da stranka ne može biti oštećena ako uspije u sporu jer je izabrala odvjetnika izvan mjesta sjedišta suda, jer i preuzima rizik ako ne uspije u sporu da sama snosi troškove postupka odvjetnika izvan sjedišta suda, dok se na navode o duljini trajanja postupka nije posebice očitovao.

20. Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju naveo je da su rješenje Vrhovnog suda od 8. listopada 2020. godine, rješenje Kantonalnog suda od 19. lipnja 2020.godine i presuda Općinskog suda od 24. lipnja 2015. godine zasnovani na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Dalje, navodi da su na temelju Odluke o privremenom upućivanju sudaca u drugi sud broj 06-07-3 634-11/2020, koju je Visoko sudbeno i tužiteljsko vijeće Bosne i Hercegovine donijelo 4. svibnja 2020. godine, određeni suci Kantonalnog suda u Zenici privremeno upućeni na vršenje sudske funkcije u Kantonalni sud na dvanaest mjeseci u razdoblju od 1. lipnja 2020. do 1. lipnja 2021. godine, a radi pružanja pomoći Kantonalnom sudu u smanjenju broja starih i neriješenih predmeta. Naveo je da je na temelju navedene odluke sudac Kantonalnog suda u Zenici LJ.S. 26. svibnja 2020. godine zadužen predmetom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 456887 15 Rsž. Kantonalni sud smatra da u postupku pred drugostupanjskim sudom nije moglo doći do povrede apelantovnih prava na koja se pozvao u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neutemeljena.

21. Tužena je u odgovoru na apelaciju navela da su neutemeljeni navodi apelacije koji se odnose na ime odsustva iz ureda za vrijeme putovanja, kao i troškove korištenja osobnog automobila koje apelant potražuje, jer traženi troškovi nisu bili nužni za vođenje parnice, a apelant nije ni dokazao da su ovi troškovi odista nastali. Navela je da su u proteklom razdoblju u istovrsnim predmetima nadležni drugostupanjski sudovi u Federaciji Bosne i Hercegovine donijeli veliki broj odluka u kojima je odbijen kao neutemeljen tužbeni zahtjev o pitanju naknade nerazmjerno većeg iznosa troškova postupka, koji su se bez štetnog utjecaja na prava tužitelja mogli izbjeći. Također, tužena je predložila da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 387. stavak (1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žirnog rješavanja radnih sporova.

23. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 22/04 i 24/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Naknada po utrošenom satu Član 26. stav 1. tačka 5.

Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:

5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.

Član 31. st. 1., 2. i 4.

Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.

Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.

Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.

VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.

25. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;

26. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. Obzirom na to da se apelant poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, niti u Aneksu I. Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, zbog čega Ustavni sud nije nadležan niti za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.

27. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud u ovome dijelu je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su odluke redovnih sudova donesene u predmetnom postupku i duljina trajanja predmetnog postupka. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2570/20 od 14. listopada 2020. godine, u odnosu na AP 2677/20, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio Ustavnom sudu 30. srpnja 2020. godine protiv rješenja Kantonalnog suda (osporenog i ovom apelacijom), jer je pred Vrhovnim sudom bio u tijeku postupak povodom apelantove revizije izjavljene protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda. Obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 8. listopada 2020. godine (koje je apelant primio 30. listopada 2020. godine) apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 456889 15 Rsž od 19. lipnja 2020. godine. Sukladno svojoj praksi, Ustavni sud kao relevantan nadnevak podnošenja apelacije uzima u obzir nadnevak kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 7715/18 od 14. listopada 2020. godine). Imajući u vidu da je osporeno rješenje Kantonalnog suda od 19. lipnja 2020. godine dostavljeno apelantu 4. srpnja 2020. godine, te da je apelant 30. srpnja 2020. godine podnio apelaciju u predmetu broj AP 2677/20, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda.

31. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama redovnih sudova, te zbog duljine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

36. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Općinskog suda i rješenje Kantonalnog suda kojima je odlučivano o troškovima postupka. Ustavni sud podsjeća da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, sukladno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi, Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje). Iz navedenog je jasno vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira što ujedno nije osporen i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u osporenom postupku radilo o utvrđivanju građanskih prava i obveza apelanta, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi na konkretan slučaj.

U odnosu na osporene odluke Kantonalnog suda i Općinskog suda

37. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud ukazuje na to da, sukladno praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

38. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati je li osporena odluka utemeljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje utemeljeno na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da sud, sukladno odredbi članka 387. stavak 1. ZPP, prilikom odlučivanja o troškovima postupka uzima u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, te su obrazložili zbog čega nisu dosudili troškove odsustva opunomoćenika iz ureda i troškove korištenja osobnog automobila, zaključujući da se radi o troškovima koji u konkretnom slučaju nisu bili nužni. Sukladno tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da su dali jasne razloge kako glede utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa na konkretan slučaj. Stoga, Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska opunomoćenika ivan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1398/14 od 11. siječnja 2017. godine, AP 3184/17 od 22. svibnja 2019. godine i AP 2690/20 od 9. lipnja 2021. godine, kao i odluke o dopustivosti br. AP 2778/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 1886/19 od 17. prosinca 2019. godine, AP 57/21 od 3. veljače 2021. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) smatra da obrazloženje redovnih sudova nije proizvoljno.

40. Što se tiče apelantovog pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tome predmetu Ustavni sud je ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelant u predmetnim apelacijama, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (u točki 8) istaknuo: „Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, sukladno članku 387. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog opunomoćenika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna snositi, odnosno nadoknaditi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnog suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odreaba koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnog suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“ Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da je neutemeljeno pozivanje apelantaovo na predmetnu odluku Ustavnog suda.

41. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u ovome dijelu, neutemeljeni.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

43. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da su određeni sudski postupci žurne naravi (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. veljače 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stavak 18, i Novovi ć protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. listopada 2012. godine, stavak 51).

Razdoblje koje se uzima u obzir

44. Ustavni sud će u odnosu na duljinu trajanja predmetnog postupka razmatrati razdoblje od podnošenja tužbe 11. srpnja 2014. godine, pa do donošenja rješenja Kantonalnog suda od 19. lipnja 2020. godine, dakle, razdoblje od pet godina i 11 mjeseci.

Analiza duljine trajanja predmetnog postupka

45. U konkretnom slučaju Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je kao takav od većega značaja za apelanta i koji je po zakonu žurne naravi. Glede ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.

46. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na duljinu trajanja predmetnog postupka.

47. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je taj sud u predmetnom postupku prvostupanjsku odluku donio u razdoblju od oko 11 mjeseci nakon što je apelant podnio tužbu. Navedeno razdoblje se može smatrati razumnim rokom za provedbu prvostupanjskog postupka, jer se pred prvostupanjskim sudom provodi dokazni postupak na temelju kojeg se utvrđuje činjenično stanje, koje služi kao osnova za donošenje sudske odluke. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odluku o apelantovom prizivu izjavljenom protiv prvostupanjske presude donio tek nakon četiri godine i 11 mjeseci, računajući od dana izjavljivanja predmetnog priziva. Pri tome Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljivo opravdanje za navedeno razdoblje potpune pasivnosti. Imajući u vidu činjenicu da je prizivni postupak trajao dulje u odnosu na prvostupanjski postupak (pred kojim se, dakle, provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, sukladno praksi Europskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak, obzirom na samu narav postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda u postupku koji je po zakonu žurne naravi u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije ponudio objektivno prihvatljivo opravdanje za tako dugo trajanje postupka.

48. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog parničnog postupka, koji je po zakonu žurne naravi, ne zadovoljava zahtjev "razumnog roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

49. U smislu članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

50. Obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenog 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine, i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nerazumne duljine trajanja postupka, apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

51. Ovu naknadu dužna je platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, apelantima plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

52. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

53. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovoga prava, u biti, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa redovnih sudova, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u svezi sa povredom prava na pravično suđenje (u odnosu na osporene odluke) kada su ocijenjeni neutemeljenim. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, jer je predmetni postupak, koji je po zakonu žurne naravi, trajao pet godina i oko 11 mjeseci, a pri tome Kantonalni sud, koji je o prizivu protiv rješenja o troškovima postupka odlučivao četiri godine i 11 mjeseci i time u odlučujućoj mjeri doprinio tako dugom trajanju predmetnog postupka, nije ponudio (objektivno prihvatljivo) opravdanje za tako dugo trajanje postupka.

55. Ustavni sud, nadalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge kako glede utvrđenog činjeničnog stanja, tako i glede primjene relevantnih odredaba pozitivnopravnih propisa u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

56. Na temelju članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. st. (4) i (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4567/20 (R. Ž.) | Sudska praksa | Aktio