Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4157/18 (D. S.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Državno vlasništvo
- Pravo na pravnu sigurnost
- Građanski postupak
- Društveno vlasništvo
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4157/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4157/18, rješavajući apelaciju Drage Simića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Drage Simića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 044082 18 Rev 2 od 30. maja 2018. godine.
Ostavljaju se na snazi Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 044082 14 Gž od 10. decembra 2014. godine i Presuda Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 044082 12 P od 26. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Drago Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine podnio je 24. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 044082 18 Rev 2 od 30. maja 2018. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje navedene presude Vrhovnog suda do okončanja postupka po apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Bonel a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 30. jula 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor 6. avgusta 2018. godine, Okružni sud 7. avgusta 2018. godine, tužilac 8. avgusta 2018. godine i Vrhovni sud 17. avgusta 2018. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 044082 12 P od 26. marta 2014. godine odbijen je u cijelosti tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništavo i da ne proizvodi pravno dejstvo upisano pravo raspolaganja preduzeća Borovo d.d. za proizvodnju i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda iz Vukovara, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: prvotuženi), na poslovnom prostoru u Bijeljini bliže opisanom u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni prostor), kao i ništavost ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora preciziranog u presudi od 18. aprila 2000. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), kojim je prvotuženi kao prodavac prodao predmetni prostor apelantu i Vasiliju Dragiću kao kupcima; da se naloži brisanje svih upisa u javnim knjigama o nepokretnostima koji su izvršeni na osnovu predmetnog ugovora, kao i naknadno upisanih tereta, te predaja predmetnog poslovnog prostora u posjed tužiocu. Takođe, odbijen je i tužbeni zahtjev da se utvrdi da je tužilac u postupku privatizacije stekao pravo svojine na predmetnom prostoru. Istom presudom tužilac je obavezan da apelantu, prvotuženom i Vasiliju Dragiću nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosima preciziranim u presudi.
6. Osnovni sud je nadalje obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi nesporno utvrđeno da je 18. aprila 2000. godine između apelanta i Vasilija Dragića kao kupaca i prvotuženog kao prodavca zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog prostora, te da je potpis prvotuženog kao prodavca ovjeren kod notara u Vukovaru pod brojem Ov. 1902/2000, dok su potpisi apelanta i Vasilija Dragića kao kupaca ovjereni 30. novembra 2000. godine kod Osnovnog suda pod brojem OV: 9192/2000. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je u pogledu spornog pitanja pravne valjanosti predmetnog ugovora nesporno utvrđeno da je ugovor zaključen u pismenoj formi, da su potpisi kupaca ovjereni kod nadležnog suda, a potpis prodavca kod javnog bilježnika i nakon što su ugovorne strane u cijelosti izvršile obaveze iz ugovora, apelant i Vasilije Dragić su se uknjižili sa suvlasničkim dijelovima od po ½ dijela na predmetnom prostoru u određenim podulošcima katastarsko knjižnog uloška br.6068 KO Bijeljina I, kako je pobliže opisano u izreci presude. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su apelant i Vasilije Dragić na osnovu valjanog pravnog posla i uknjižbom u zemljišne knjige stekli pravo svojine na predmetnom prostoru, shodno odredbama člana 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Pored toga, Osnovni sud je ukazao da je valjanost predmetnog ugovora o kupoprodaji posredno preispitana i u parničnom postupku pokrenutom po tužbi apelanta i Vasilija Dragića protiv tužioca radi predaje prostora u posjed apelantu i Vasiliju Dragiću, odnosno po protivtužbi tužioca kojom je postavio identičan tužbeni zahtjev (predaja u posjed predmetnog prostora koji su apelant i Vasilije Dragić podijelili na nekoliko zasebnih cjelina). Navedeni postupak je, kako je utvrdio taj sud, okončanom pravosnažnom presudom tog broj P-1082/02 od 3. aprila 2003. godine (potvrđena presudom Okružnog suda od 16. aprila 2007. godine i presudom Vrhovnog suda od 27. avgusta 2009. godine) kojom je usvojen tužbeni zahtjev apelanta i Vasilija Dragića i tužiocu naloženo da im preda u posjed predmetni prostor, dok je tužiočev protivtužbeni zahtjev odbijen. Nakon toga, tužilac je u izvršenju navedene presude Osnovnog suda apelantu i Vasiliju Dragiću predao u posjed predmetni prostor, koji su se uknjižili kao vlasnici sa ½ dijela.
7. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu iskaza i nalaza vještaka geodetske struke preciziranog u presudi utvrđeno da je prvotuženom uknjiženo pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru sa 1/1 dijela na osnovu zapisnika Opštinske komisije za izlaganje podataka o nepokretnostima i utvrđivanja prava svojine na nepokretnostima SO-e Bijeljina (u daljnjem tekstu: Komisija). Osnovni sud je utvrdio da je prvotuženi od 1960-ih godina bio nosilac prava raspolaganja na predmetnom prostoru. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je tužiočev pravni prednik „Borovo-Balprom“ d.o.o. Banja Luka osnovan 11. novembra 1991. godine Odlukom preduzeća „Borovo Komerc“, u čiji sastav je prenesen predmetni poslovni prostor kao osnovno sredstvo poslovanja. Osnovni sud je zaključio da su neosnovane tužiočeve tvrdnje da je njegov pravni prednik stekao pravo raspolaganja i svojine na predmetnom prostoru, koje je aktom o tužiočevom osnivanju od 22. decembra 1999. godine prenio na tužioca. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da akt o osnivanju preduzeća ne predstavlja pravni osnov za prenos prava raspolaganja ili svojine na nepokretnostima sa jednog pravnog subjekta na drugog, a tokom postupka tužilac nije sudu dostavio pravno valjan dokaz da su tužilac, odnosno njegov pravni prednik, stekli pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru u smislu odredbe člana 20
ZOSPO-a.
8. Osnovni sud je takođe zaključio da su neosnovane tužiočeve tvrdnje da predmetni prostor nije mogao biti otuđen iz društveno-državne svojine u privatnu svojinu, kao i tvrdnje da je po sili zakona predmetni prostor postao njegova svojina u postupku privatizacije državnog kapitala. U prilog navedenom, Osnovni sud je ukazao da je prvotuženi pravno lice sa sjedištem „van prostora Bosne i Hercegovine i Republike Srpske“, te je pozivajući se na odredbe Aneksa G člana 2 Sporazuma o pitanju sukcesije bivše SFRJ (u daljnjem tekstu: Sporazum) zaključio da predmetni prostor nije mogao biti predmet privatizacije državnog kapitala u postupku tužiočeve privatizacije budući da je na osnovu dokaza utvrđeno da je prvotuženi prije zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji bio uknjižen kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom prostoru u evidenciji o stvarnim pravima na nepokretnostima (katastru i zemljišnim knjigama). Pri tom je naglašeno da pozivanje na odluku Vlade RS kojom se izuzimaju od zabrane prometovanja navedene nepokretnosti nije od uticaja u konkretnom slučaju s obzirom na to da je Uredba o zabrani raspolaganja nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske proglašena neustavnom odlukom Ustavnog suda RS koja je objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 28/01 zbog čega i nije bilo prepreke za prometovanje predmetnih nepokretnosti. S obzirom na sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji pravno valjan u skladu sa odredbama člana 9 Zakona o prometu nepokretnosti, člana 33 ZOSPO-a u vezi sa Aneksom G član 2 Sporazuma o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, te je u cijelosti odbio kao neosnovan i preostali dio tužbenog zahtjeva cijeneći da nije bilo pravnog osnova da se u zemljišnim knjigama apelant i Vasilije Dragić brišu kao vlasnici predmetnog poslovnog prostora, niti je bilo osnova da tužilac od apelanta i Vasilija Dragića kao vlasnika traži predaju u posjed predmetnog prostora.
9. Okružni sud je, odlučujući o tužiočevoj žalbi protiv navedene presude, donio Presudu broj 80 0 P 044082 14 Gž od 10. decembra 2014. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, prihvatajući u cijelosti činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda.
10. Vrhovni sud je, odlučujući o tužiočevoj reviziji, donio Presudu broj 80 0 P 044082 15 Rev od 26. januara 2017. godine kojom je djelomično uvažena revizija i obje nižestepene presude preinačene u dijelu kojim je odlučeno o ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji tako što je utvrđeno da je predmetni ugovor ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, što su apelant, Vasilije Dragić i prvotuženi dužni priznati i trpjeti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, i to brisanjem upisa prava svojine u korist apelanta i Vasilija Dragića izvršenog na osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji, te su apelant i Vasilije Dragić obavezani da tužiocu predaju u posjed predmetni poslovni prostor i solidarno mu nadoknade troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.
11. Nakon toga, apelant, Vasilije Dragić i prvotuženi su podnijeli apelaciju Ustavnom sudu koja je registrovana pod brojem AP 3074/17. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3074/17 od 31. januara 2018. godine kojom je usvojio apelaciju, utvrdio kršenje njihovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 80 0 P 044082 15 Rev od 26. januara 2017. godine jer je utvrdio da navedena presuda ne sadrži obrazloženje u odnosu na apelantove navode u tom predmetu da je o predmetnoj stvari već pravosnažno presuđeno.
12. U postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 80 0 P 044082 18 Rev 2 od 30. maja 2018. godine kojom je reviziju djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelovima u kojima je odlučeno o ništavosti ugovora o restituciji, te u pogledu odluke o troškovima postupka tako što je utvrdio da je ništav kupoprodajni ugovor zaključen između apelanta, Vasilija Dragića i prvotuženog 18. aprila 2000. godine u Vukovaru čiji je predmet bio predmetni prostor, što su apelant, Vasilije Dragić i prvotuženi dužni priznati i trpjeti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, brisanjem upisa apelanta i Vasilija Dragića izvršenih na osnovu navedenog ugovora u zk. izvacima preciziranim u presudi, a apelant je obavezan da tužiocu preda u posjed dva poslovna prostora precizirana u presudi. Presudom su obavezani apelant i Vasilije Dragić da solidarno naknade tužiocu troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
13. U vezi s tim je navedeno da je u vrijeme izgradnje spornog prostora prvotuženi bio kombinat u društvenoj svojini, pa je u skladu s tada važećim zakonskim propisima i taj prostor bio u društvenoj svojini (u javnim evidencijama o nepokretnostima on se vodio kao opštenarodna imovina). Društvena svojina na sredstvima preduzeća je, kako je obrazloženo, isključivala postojanje pravnog subjekta svojine i preduzeća su sredstvima raspolagala, koristila ih i njima upravljala kao sa društvenom svojinom jer je članom 16 stav 3 Osnovnog zakona o preduzećima („Službeni list SFRJ“ br. 17/65 i 20/65), koji se primjenjivao u vrijeme izgradnje navedenog prostora, bilo propisano da su sredstva preduzeća društvena svojina, a članom 19 stav 1 tog zakona da preduzeća samostalno odlučuju o korišćenju i raspolaganju sredstvima u društvenoj svojini. Prema mišljenju Vrhovnog suda, predmetni prostor je u smislu navedenih zakonskih odredbi, koje su relevantne za definisanje pravnog režima svojinskih i posjedovnih ovlašćenja na tom prostoru, ulazio u osnovna sredstva pravnog prednika prvotuženog i bio je u režimu društvene svojine. Prvotuženi je, prema obrazloženju, taj prostor koristio i njime upravljao do 1991. godine kada ga je prenio u sredstva preduzeća „Borovo – Balprom“ d.o.o. Banja Luka (tužiočev pravni prednik). Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda, prvotuženi nikada nije bio vlasnik spornog prostora niti je to mogao biti po naprijed citiranom zakonu, kao i Zakonu o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 11/88 – prečišćeni tekst) i Zakonu o preduzećima („Službeni list SFRJ“ br. od 77/88 do 61/90). Zakon o prometu i raspolaganju društvenim kapitalom („Službeni list SFRJ“ br. 84/89 i 46/90), kako je obrazloženo, u članu 1 propisivao je da su preduzeća i dalje u društvenoj svojini, s tim što im je dozvoljeno da pribavljaju dodatni kapital i takav karakter (društvene) svojine predmetni prostor je imao na dan 28. aprila 1993. godine, tj. u vrijeme stupanja na snagu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik Republike Srpske” br. od 4/93 do 8/96; u daljnjem tekstu: Zakon o prenosu sredstava).
14. Prema članu 3 tog zakona, kako je obrazloženo, sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postaju državna svojina. Prema podacima u spisu, kako je naveo Vrhovni sud, prvotuženi je privatizovan 2003. godine, što znači da je u vrijeme zaključenja spornog kupoprodajnog ugovora bio dio preduzeća u društvenoj svojini, pa predmetni poslovni prostor, kako je obrazloženo, nije mogao biti njegova privatna svojina (to nije bilo moguće prema tada važećim propisima). S druge strane, tužiočev prednik „Borovo – Balprom“ d.o.o. Banja Luka osnovan je u novembru 1991. godine, a njegov osnivač je bio „Borovo-Komerc“, koji je bio registrovan kao preduzeće u društvenoj svojini, te je prilikom osnivanja u sastav tužiočevog prednika unesen i predmetni prostor, a tužiočev prednik je od osnivanja bio u posjedu tog prostora. Kako je tužiočevo sjedište, odnosno sjedište njegovog pravnog prednika bilo na teritoriji Bosne i Hercegovine, konkretno Republike Srpske, u smislu odredbe člana 3 Zakona o prenosu sredstava, prema mišljenju Vrhovnog suda, navedene nepokretnosti su po sili zakona prešle iz društvene u državnu svojinu, što je evidentirano i u zemljišnim knjigama. Iz dokumentacije u spisu, prema obrazloženju presude, proizlazi da je nosilac prava raspolaganja na spornom poslovnom prostoru bila Opština Bijeljina, da bi se na osnovu zapisnika Komisije iz 1999. godine prvotuženi upisao kao nosilac prava raspolaganja. Kako je obrazložio Vrhovni sud, na toj činjenici nižestepeni sudovi zasnivaju svoju odluku, odnosno zaključuju da je ovaj upis omogućio prvotuženom da proda sporni prostor. Pri tome ovi sudovi su se pozvali i na Aneks G Sporazuma o pitanjima sukcesije kojim je regulisano pitanje nasljedstva imovine bivše SFRJ i u vezi s kojim je Savjet ministara BiH Odlukom broj 268/03 od 15. decembra 2003. godine propisao način, postupak i organe kojima se podnose zahtjevi za vraćanje u prvobitno stanje prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini koja se nalazi na teritoriji BiH. Ova odluka predviđa da se postojanje prava na imovinu ili prava na obeštećenje (član 2 Aneksa G citiranog Sporazuma) utvrđuje u upravnom postupku.
15. Međutim, kako je obrazloženo, Aneks G ovog Sporazuma garantuje zaštitu privatne svojine građana i pravnih lica bivše SFRJ od države nasljednice (član 1) jer se tim aneksom garantuju prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini koja se nalazi u državi nasljednici, koju su građani ili pravna lica imali u svojoj privatnoj svojini na dan 31. decembra 1990. godine. Kako je sporni prostor tog datuma bio u društvenoj svojini (opštenarodna imovina), prema mišljenju Vrhovnog suda, neprihvatljiv je zaključak nižestepenih sudova da on u smislu Aneksa G pripada prvotuženom, pa je stoga osnovana tužiočeva tvrdnja da se spor imao riješiti u svjetlu Aneksa A navedenog Sporazuma koji propisuje da pokretna i nepokretna imovina koja se na dan 31. decembra 1990. godine nalazila u društvenoj, odnosno državnoj svojini pripada onoj državi nasljednici na čijoj se teritoriji nalazi. Shodno tome, predmetni poslovni prostor, koji je na dan 31. decembra 1990. godine bio u društvenoj (kasnije državnoj) svojini, prema obrazloženju presude, nije mogao pripasti prvotuženom kao preduzeću sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, već Bosni i Hercegovini, odnosno Republici Srpskoj na čijoj se teritoriji nalazi.
16. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je potrebno imati u vidu reciprocitet u odnosu na sprovođenje citiranog Sporazuma budući da sudovi po službenoj dužnosti kao faktičko pitanje moraju provjeriti da li je zadovoljen uslov reciprociteta u odnosu na konkretnu državu nasljednicu SFRJ (ovdje Hrvatska), što nižestepeni sudovi u konkretnoj stvari nisu provjerili, a zanemarili su i činjenicu da je do rata predmetni poslovni prostor bio u društvenoj svojini, da bi od 1993. godine postao državna svojina. Navedeno je da je ispitujući po službenoj dužnosti sudsku praksu u Republici Hrvatskoj taj sud došao do saznanja da sudovi u toj državi odbijaju zahtjeve za povrat imovine pravnih lica čije je sjedište u Bosni i Hercegovini, a koja se nalazi na teritoriji Hrvatske. U vezi s tim, a primjenom principa reciprociteta, prema mišljenju Vrhovnog suda, osnovani su navodi revizije da prvotuženi nije imao pravo na vraćanje spornog poslovnog prostora (on to nikada nije ni tražio), slijedom čega nije imao ni pravo da taj prostor proda trećim licima (ovdje apelant i Vasilije Dragić), odnosno nije mogao na njih prenijeti više prava nego što ga sam ima, što predmetni kupoprodajni ugovor čini ništavim u smislu odredbe člana 103 stav 1 ZOO-a budući da je suprotan prinudnim propisima o kojima je naprijed bilo riječi (radi se o nezakonitom otuđenju državne svojine). Kako je obrazložio Vrhovni sud, pri tome valja naglasiti da bi postojanje reciprociteta bilo bitno samo u slučaju da je predmetni poslovni prostor na dan 31. decembra 1990. godine bio u privatnoj svojini, ali kako je tog datuma on bio u društvenoj svojini, on pripada državi na čijoj se teritoriji nalazi, bez obzira na to da li postoji reciprocitet ili ne.
17. Nadalje je navedeno da utvrđenjem ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog prostora nastaju i pravne posljedice te ništavosti (član 104 ZOO-a). Naime, posljedice su takve kao da ugovora i nema, te se uspostavlja stanje kakvo je bilo prije zaključenja ugovora, te je time osnovan tužiočev zahtjev za predaju prostora budući da apelant i Vasilije Dragić više nemaju pravni osnov za držanje prostora u svom posjedu. Isto tako, kako je navedeno, posljedica ništavosti je brisanje svih upisa izvršenih na osnovu spornog ugovora, zbog čega je osnovan i zahtjev za brisanje upisa apelanta i Vasilija Dragića kao vlasnika prostora stvorenih nakon izvršene diobe. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nije pravilan zaključak drugostepenog suda da tužilac nema aktivnu legitimaciju u ovom sporu jer nikada nije bio upisan u javne knjige kao vlasnik ili nosilac nekog drugog prava na predmetnom prostoru, jer njegova aktivna legitimacija proističe iz činjenice da je prilikom osnivanja taj prostor prenesen u njegova sredstva i od tada, tj. od 1991. godine je bio u njegovom posjedu (sve do 2001. godine kada je u izvršnom postupku, koji su protiv njega pokrenuli apelant i Vasilije Dragić, deložiran). Stoga, prema mišljenju tog suda, tužilac ima i pravni interes za utvrđenje ništavosti ugovora kojim se raspolagalo prostorom koji je on u to vrijeme koristio i njime upravljao.
18. Osim toga, navedeno je da ranija pravosnažna presuda prvostepenog suda broj P-1082/02 od 3. aprila 2003. godine, kojom je udovoljeno zahtjevu apelanta i Vasilija Dragića da se tužilac obaveže da im predmetni prostor preda u posjed, nije bila smetnja za vođenje nove parnice jer ovdje nije riječ o presuđenoj stvari. Naime, kako je obrazložio Vrhovni sud, zahtjev iz ranije parnice i zahtjev koji je predmet ovog spora nisu isti ni po prijedlogu iz tužbe ni po činjeničnom i pravnom osnovu, a u ovom sporu se kao stranka pojavljuje i prvotuženi, koji nije bio stranka u parnici koja se vodila pod brojem P-1082/02. Shodno članu 196 stav 2 ZPP-a, za postojanje presuđene stvari, prema tumačenju tog suda, potrebno je da se ispune tri uslova: da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. Prema tome, kako je obrazloženo, u ovom slučaju nema uslova za postojanje presuđene stvari jer nijedan od gore navedenih uslova nije ispunjen (ne postoji ni identitet stranaka, ni identitet tužbenih zahtjeva ni identitet činjeničnog osnova). Zahtjevom iz ranije parnice, prema obrazloženju presude, samo se tražila predaja poslovnog prostora u posjed, dok u ovoj parnici, pored zahtjeva za predaju u posjed (koji se zasniva na drugačijem činjeničnom osnovu u odnosu na zahtjev iz ranije parnice) egzistira još nekoliko zahtjeva koji nisu bili predmet ranijeg spora. To je, prije svega, zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog prostora i zahtjev za utvrđenje prava svojine na tom prostoru, te zahtjev za restituciju i brisanje upisa u javnim knjigama. Navedeno je da pravosnažna presuda broj P-1082/02 od 3. aprila 2003. godine, kojom je udovoljeno zahtjevu apelanta i Vasilija Dragića za predaju predmetnog poslovnog prostora na osnovu jačeg prava na posjed, uopšte ne sadrži stav suda o pravnoj valjanosti kupoprodajnog ugovora zaključenog 18. aprila 2000. godine.
19. Štaviše, prema obrazloženju Vrhovnog suda, u obrazloženju te presude je navedeno da bi, u slučaju da se u posebnoj parnici utvrdi ništavost ovog ugovora, tužilac stekao pravo da zahtijeva da mu apelant i Vasilije Dragić sporni poslovni prostor predaju u posjed. Tužilac je, kako je navedeno, pokrenuo parnicu takvim zahtjevom i u toj parnici su donesene odluke koje su predmet revizionog odlučivanja, te i pod pretpostavkom da se u parnici broj P-1082/02, čiji predmet nije bila valjanost navedenog kupoprodajnog ugovora već samo predaja poslovnog prostora, o valjanosti ovog ugovora raspravljalo kao o prethodnom pitanju, opet ne bi bilo uslova za postojanje presuđene stvari. Prema mišljenju Vrhovnog suda, odluka o prethodnom pitanju ne ulazi u izreku presude, već se nalazi samo u obrazloženju presude, a ta odluka ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je donesena, u smislu člana 12 stav 2 ZPP-a. Dakle, u ovoj parnici, kako je obrazloženo, čiji je predmet ništavost navedenog ugovora, sud nije bio vezan za raniju odluku suda o tom pitanju, koje je u toj odluci rješavano kao prethodno pitanje, pa su pravilno nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje da predmetni poslovni prostor predstavlja tužiočevu svojinu stečenu u postupku privatizacije. U vezi s tim se, kako je navedeno, vodi upravni postupak pred Republičkom upravom za geodetske i imovinskopravne poslove – Područna jedinica Bijeljina, u skladu s odredbom iz člana 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 51/06 do 28/13). Isto tako, prema obrazloženju presude, nije bilo osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti upisa prava raspolaganja u korist prvotuženog jer taj upis nije izvršen na osnovu kupoprodajnog ugovora, već na osnovu zapisnika Komisije, pri čemu treba uzeti u obzir da parnični sudovi nisu nadležni za ocjenu zakonitosti akata te komisije, već se o tome odlučuje u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je nesporno da se u konkretnom slučaju radi o već presuđenoj stvari, a činjenica da je u novom postupku učestvovao i prvotuženi kao nužni umješač ne znači da ne postoji identitet stranaka. Takođe, smatra da je pogrešan stav Vrhovnog suda da činjenica da o pitanju prava svojine ne postoji naznaka u izreci presude iz prethodnog postupka, već samo u obrazloženju takođe ne znači da predmet postupka nije bio isti. Navodi i da se ne može predmetni slučaj posmatrati kroz propise na koje se Vrhovni sud pozvao i da je nesporno da prvotuženi nije bilo preduzeće u svojini Republike Srpske, već je preduzeće iz druge države, sukcesor bivše SFRJ, tako da je njegova imovina zaštićena i prvotuženi je mogao njome raspolagati zbog čega smatra da je njegov kupoprodajni ugovor zakonit i pravnovaljan. Takođe, navodi i da je osporena presuda kontradiktorna sama sebi i nerazumljiva. Apelant smatra da bi Ustavni sud trebao donijeti privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje osporene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke po apelaciji jer bi mu u suprotnom nastali enormni finansijski problemi koji bi mu ugrozili egzistenciju.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da je apelacija neosnovana. Između ostalog, navodi da su sve apelantove tvrdnje neosnovane, te da ne postoji ranija presuda o istoj pravnoj stvari budući da se u prethodnom postupku radilo o zahtjevu za predaju u posjed predmetnog prostora, a u konkretnom o utvrđivanju ništavosti ugovora.
22. Okružni sud je naveo sadržaj presuda donesenih u predmetnom postupku i istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima koja je dao u svojoj presudi.
23. Osnovni sud je naveo da su svi sudovi koji su sudili u predmetnom postupku u svojim presudama dali adekvatna obrazloženja svojih odluka.
24. Tužilac je naveo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti i u odgovoru komentariše sadržaje donesenih presuda.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 53.
[…] (3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.
Član 196.
(1) Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna.
(2) Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbacit će tužbu.
26. U Zakonu o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik RS“ br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postaju državna svojina.
27. U Zakonu o državnim preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 3/954/96, 21/96 i 3/97) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Državno preduzeće je preduzeće u državnoj svojini koje je nastalo osnivanjem od strane države ili po Zakonu o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu
28. U Sporazumu o pitanjima sukcesije („Službeni glasnik BiH“ broj 10/01) relevantne odredbe glase:
Član 9.
Sporazum će se sprovoditi u dobroj veri prema Povelji Ujedinjenih Nacija od strane Država sukcesora i u saglasnosti sa međunarodnim pravom.
Član 10.
Nije dozvoljeno stavljati rezerve na ovaj Sporazum.
Član 11. stav 1.
(1) Ovaj Sporazum podleže ratifikaciji.
VI. Aneks A
VII. Pokretna i nepokretna imovina
Član 1.
(1) U cilju postizanja pravednog rješenja, pokretna i nepokretna državna imovina federacije koja je bila konstituisana kao SFRJ ("državna imovina") prenosi se na Države sukcesore u skladu sa sljedećim odredbama članova ovog priloga.
(2) Ostala imovinska prava i interesi SFRJ regulisani su Prilogom F ovog Sporazuma.
(3) Privatna svojina i stečena prava građana i ostalih pravnih lica SFRJ regulisana su Prilogom G ovog Sporazuma.
Član 2.
(1) Nepokretna državna imovina koja se nalazila na teritoriji SFRJ prenosi se Državi sukcesoru na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila.
(2) Države sukcesori će na najbolji način nastojati da pomognu jedna drugoj u provođenju svojih diplomatskih i konzularnih aktivnosti, obezbjeđivanjem odgovarajuće imovine na njihovim odnosnim teritorijama.
Član 3. stav 1.
(1)Pokretna materijalna državna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriji SFRJ preći će na Državu sukcesora na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila na dan kada je ova proglasila svoju nezavisnost.
Član 7.
Kada se, u skladu sa ovim Prilogom, imovina prenosi na jednu od Država sukcesora, vlasništvo i pravo u odnosu na takvu imovinu važiće od dana kada je ova proglasila svoju nezavisnost, a pravni osnov i ostala prava u odnosu na tu imovinu svake druge Države sukcesora, smatraće se od tog datuma ništavnim.
Aneks G Privatna svojina i stečena prava Član 1 Privatna svojina i stečena prava građana ili drugih pravnih lica SFRJ će biti zaštićena od strane Država sukcesora u skladu sa odredbama ovog Priloga.
Član 2 (1)(a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Države sukcesora i na koju su građani ili druga pravna lica SFRJ imali pravo na dan 31.12.1990. godine biće priznata, zaštićena i vraćena u prvobitno stanje od strane te Države u skladu sa utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava, i to nezavisno od nacionalnosti, državljanstva, boravišta ili prebivališta takvih lica. Ovim se obuhvataju lica koja su, nakon 31.12.1990. godine stekla državljanstvo ili novo prebivalište ili boravište u Državi različitoj od Države sukcesora. Osobe koje nisu bile u mogućnosti da ostvare takva prava će imati pravo na naknadu u skladu sa građanskim i međunarodnim pravnim normama.
(b) Svaki namjerni prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu izvršen poslije 31.12.1990. godine zaključen pod pritiskom ili suprotno podparagrafu (a) ovog člana će biti ništavan.
(2) Svi ugovori zaključeni između građana ili drugih pravnih lica SFRJ počev od 31.12.1990. godine uključujući i one zaključene od strane javnih preduzeća, biće poštovani bez ikakve diskriminacije. Svaka Država sukcesor će obezbijediti izvršavanje obaveza na osnovu takvih ugovora, u slučajevima gde je raspadom SFRJ bilo onemogućeno izvršavanje takvih ugovora.
Član 7.
Sve fizičke i pravne osobe iz svake države sukcesora će, na temelju reciprociteta, imati ista prava pristupa sudovima, upravnim sudištima i tijelima te države i drugih država sukcesora u svrhe ostvarivanja zaštite njihovih prava.
29. U Odluci o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 2/04) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U cilju zaštite privatne svojine i stečenih prava građana i pravnih lica iz država sljednica bivše SFRJ, potpisnika Sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljem tekstu: Sporazuma), ovom odlukom se uređuje način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Član 2.
Građani i druga pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, saglasno odredbama člana 2. Aneksa "G" Sporazuma, obraćaju se pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava i to: za područje Federacije BiH-Kantonu-odnosno Općini na čijem se području imovina nalazi, za područje Republike Srpske Ministarstvu za ekonomske odnose i koordinaciju Republike Srpske, a za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, gradonačelniku (u daljem tekstu: nadležni organi).
Član 3.
Uz pismeni zahtjev iz člana 2. Odluke potrebno je priložiti odgovarajuću dokumentaciju iz koje se nesporno može utvrditi postojanje prava svojine, odnosno stečenih prava na imovinu u skladu sa odredbama čl. 1. i 2. Aneksa "G" Sporazuma.
Odgovarajućom dokumentacijom priloženom uz zahtjev smatraju se izvodi iz zemljišnih knjiga, katastra nekretnina, pravosnažna sudska presuda, ugovori ili drugi pravno valjani dokumenti.
Član 4.
Na osnovu dokumentacije propisane u članu 3. ove odluke, nadležni organ ovlašten za rješavanje o statusu imovine, utvrđuje osnovanost zahtjeva i donosi rješenje kojim se utvrđuje postojanje prava na imovinu ili prava na obeštećenje saglasno odredbama člana 2. Aneksa "G" Sporazuma u cjelini prema zahtjevu ili u njegovom dijelu.
Član 5.
Kada nadležni organ utvrdi da se na osnovu dokumentacije iz člana 3. ove odluke ne može utvrditi postojanje prava svojine i stečenih prava na imovinu, rješenjem će odbiti zahtjev.
Član 6.
Protiv rješenja iz čl. 4. i 5. ove odluke može se izjaviti žalba: za područje Federacije Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, za područje Republike Srpske, Vladi Republike Srpske i Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Žalba se izjavljuje u roku od 15 dana od prijema rješenja. Protiv Odluke po žalbi iz člana 6. može se pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda entiteta, odnosno Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
30. U Odluci o izuzimanju od zabrane prometa nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 39/00) relevantne odredbe glase: Član 1.
Izuzimaju se od zabrane prometa nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske slijedeće nepokretnosti:
(...)
14. „Borovo“ Proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda Vukovar-Hrvatska, poslovni prostor površine 115m2 izgrađen na zemljištu označenom k.č. broj 2409, etažni dio PR-4br. 19 i kk.ul.br. 6068 u K.O. Bijeljina I, ulica Gavrila Principa broj 6, Bijeljina ;
(...)
Član 2.
Saglasnost za izuzimanje od zabrane prometa daje se pod uslovom da u narednih pet godina od dana donošenja Odluke ne dođe do novog prometa IDopustivost
31. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 044082 18 Rev 2 od 30. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 24. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
IIMeritum
35. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
37. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
38. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, odnosno da se radi o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od Vrhovnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
41. Apelant osporava predmetnu odluku Vrhovnog suda, između ostalog, tvrdeći da je taj sud donio osporenu odluku pri čemu, ponovno, nije vodio računa o res iudicata. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je svojom odlukom broj AP 3074/17 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3074/17 od 31. januara 2018. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) utvrdio kršenje prava apelanata u tom predmetu (uključujući i apelanta iz konkretnog predmeta) na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 80 0 P 044082 15 Rev od 26. januara 2017. godine jer je utvrdio da navedena presuda ne sadrži obrazloženje u odnosu na navode apelanata da je o predmetnoj stvari već pravosnažno presuđeno (res iudicata), te da je Vrhovni sud u postupku izvršenja navedene odluke Ustavnog suda donio presudu koja je osporena apelacijom o kojoj Ustavni sud odlučuje ovom odlukom. U navedenoj odluci broj AP 3074/17 Ustavni sud je, između ostalog, istakao: „Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda ukazujući na povredu načela (res iudicata) jer su redovni sudovi odlučivali o tužbenom zahtjevu iako se radi o presuđenoj pravnoj stvari. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je prije podnošenja predmetne tužbe, o kojoj je odlučeno osporenom presudom Vrhovnog suda, vođen postupak po tužbi prvoapelanata (tužioci u tom postupku) kojom su tražili da im tužilac (tuženi u tom postupku) preda u posjed predmetni poslovni prostor. Takođe, tužilac (tuženi u tom postupku) postavio je identičan protivtužbeni zahtjev protiv prvoapelanata (tužioci u tom postupku – predaja u posjed predmetnog poslovnog prostora – uključujući i apelanta iz konkretnog predmeta). Predmet je vođen pod brojem P-1082/02. Ustavni sud zapaža da je tužilac (tuženi u tom postupku) svoj protivtužbeni zahtjev zasnivao na istim tvrdnjama na kojim je zasnivao i tužbeni zahtjev o kojem su odlučivali redovni sudovi u konkretnom predmetu, te da je u tom postupku pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P- 1082/02 od 3. aprila 2003. godine (presuda Osnovnog suda od 3. aprila 2003. godine potvrđena presudom Okružnog suda od 16. aprila 2007. godine i presudom Vrhovnog suda od 27. avgusta 2009. godine) usvojen tužbeni zahtjev prvoapelanata (tužioci u tom postupku), a odbijen protivtužbeni zahtjev tužioca (tuženog u tom postupku), sa zauzetim stavom da su prvoapelanti (tužioci u tom postupku), dokazali da su stekli pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru po osnovu valjanog pravnog posla, zaključenjem ugovora o kupoprodaji 20. aprila 2000. godine za koji nisu ispunjeni uslovi za utvrđenje njegove ništavosti. Shodno tom zaključku, pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 3. aprila 2003. godine odbijen je protivtužbeni zahtjev tužioca za iseljene prvoapelanata iz predmetnog poslovnog prostora, budući da je nesporno da su prvoapelanti, shodno odredbama čl. 20 i 33 ZOSPO-a, stekli pravo svojine na osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji od 20. aprila 2000. godine, za koji nisu ispunjeni uslovi za utvrđenje ništavosti.
42. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 196 stav 2 ZPP-a propisano: 'Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravosnažno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta po zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu'. Imajući u vidu da je u obrazloženju prvostepene i drugostepene presude vrlo detaljno navedeno kako je predmetni postupak već pravosnažno okončan Presudom Osnovnog suda broj P-1082/02, koja je na kraju potvrđena (i) od Vrhovnog suda, za Ustavni sud se kao prvo nameće pitanje zašto Osnovni i Okružni sud nisu odbacili predmetnu tužbu na osnovu odredaba iz člana 196 stav 2 ZPP-a. Međutim, iako se u kontekstu obrazloženja prvostepene i drugostepene presude u odnosu na pravosnažno presuđenu stvar čini sasvim nelogično da Osnovni i Okružni sud nisu odbacili predmetnu tužbu ako već smatraju da je o tom pitanju pravosnažno riješeno, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi predmetnu tužbu ipak odbili. Stoga, ta nelogičnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP-a, sa aspekta zaštite ustavnih prava apelanata, nije bila tog stepena da bi bila povrijeđena njihova osnovna prava i da bi to Ustavni sud trebao utvrđivati svojom odlukom. Za apelante je ključno da tužilac nije uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom. Međutim, presudom Vrhovnog suda sve je promijenjeno jer je taj sud ukinuo prvostepenu i drugostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev. Sada se kao ključno pitanje nameće da li je zaista o predmetnoj parnici već pravosnažno riješeno. Ukoliko zaista jeste, onda bi se u ovom slučaju radilo o arbitrarnoj primjeni člana 196 stav 2 ZPP-a. Međutim, u obrazloženju presude Vrhovnog suda, koja je konačna u postupku pred redovnim sudovima, nije ništa navedeno u pogledu toga da li je o predmetnoj parnici već pravosnažno odlučeno. Stoga, ni Ustavni sud ne može ispitati ključne apelacione navode da je u konkretnom slučaju došlo do arbitrarne primjene relevantnog prava jer je o predmetu tužbe već pravosnažno riješeno s obzirom na to da Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke nije dao navode u pogledu toga da li je predmetna stvar već pravosnažno riješena.“
43. U odnosu na istaknuto, a u vezi sa apelantovim navodima da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, Ustavni sud podsjeća da se presuđenom stvari (res iudicata) smatra predmet kod kojeg, kako je i Vrhovni sud obrazložio, postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz priložene dokumentacije uz apelaciju proizlazi da su u postupku koji je pred Osnovnim sudom vođen pod brojem P-1082/02 stranke bile apelant i Vasilije Dragić u ulozi tužilaca, a da je tužilac iz apelacije koja je predmet ove odluke u predmetu P- 1082/02 bio u ulozi tuženog. U konkretnom slučaju se prvotuženi pojavio kao (kako je i naveo apelant) nužni umješač. Nadalje, prema obrazloženju Vrhovnog suda, predmet spora u predmetu P-1082/02 je bilo pitanje predaje u posjed predmetnih nepokretnosti (koji se zasnivao na zasnovanom pravu svojine apelanta i Vasilija Dragića), dok se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju ništavosti kupoprodajnog ugovora, brisanju prava iz zemljišnih knjiga i restituciji (koji se zasniva na nezakonitom raspolaganju društvenom/državnom imovinom) i zahtjevu za utvrđenje prava svojine. Navedene činjenice Vrhovni sud je okarakterisao kao činjenice koje znače da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari – res iudicata.
44. U vezi s tim, Ustavni sud još jednom skreće pažnju na činjenicu da je u obrazloženju Presude Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-07-000 805 od 27. avgusta 2009. godine, koja je donesena po reviziji izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 092 od 16. aprila 2007. godine, a kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda broj P-1082/02 od 3. aprila 2003. godine, a obje ove presude potvrđene navedenom revizionom presudom, istaknuto: „Po ocjeni ovog suda, ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora nije ništav u smislu odredbe člana 103 ZOO-a. Njome se sa prodavca kao legitimnog titulara prava raspolaganja prenosi svojina na kupce, cijena je u cijelosti isplaćena i u času prometa prodavač je ovlastio kupce da ishode svoju uknjižbu i traže predaju u posjed. S obzirom na pravnu prirodu prodavca, nije bilo potrebno sprovesti postupak javnog nadmetanja (član 19 Zakona o prometu nepokretnosti ('Službeni list SRBiH' br. 38/78- 22/91, te 'Službeni glasnik RS' broj 29/94 – u daljem tekstu: ZPN), jer se ta odredba odnosi samo na nepokretnost u državnoj svojini na teritoriji entiteta Republike Srpske, a ne i na imovinu stranog pravnog lica. Nema mjesta ni pozivanju na povredu pravila preče kupnje iz člana 32 ZPN-a, već iz razloga što nije dokazano da je taj promet osporen na način propisan odredbom člana 36 istog zakona – da je Opština Bijeljina tužbom zahtijevala njegovo poništenje. Pored toga, ni Pravobranilaštvo RS nije našlo osnova za postupanje u smislu odredbe člana 25 tog zakona, a ugovor je dostavljen tom organu, iz razloga propisanih odredbama članova 22–24 ZPN-a, o čemu svjedoči potvrda na ugovoru. Nema mjesta ni tvrdnji da je ugovor ništav jer je suprotan odredbi člana 9 stav 2 ZPN-a u vezi sa odredbom člana 21 Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima ('Službeni list SFRJ' br. 43/82 i 72/82 – u daljem tekstu: ZRSZ) prema kojoj je za ugovore koji se odnose na nepokretnosti isključivo mjerodavno pravo države na čijoj teritoriji se one nalaze, a zbog činjenice da je potpis prodavca ovjeren kod notara u Republici Hrvatskoj, a ne pred sudom u Republici Srpskoj. Ovaj nedostatak forme ugovora nije suprotan navedenim odredbama jer iz cilja zakona kojim se određuje forma ugovora (član 70 ZOO-a) proizlazi da je smisao zahtjeva iz člana 9 stav 2 ZPN-a, ovjerom potpisa od autoritativnog organa javne vlasti, poštovati načelo pravne sigurnosti. Notarska ovjera potpisa prodavca je u saglasnosti i s odredbom člana 1 stav 2 tačka (d) Konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava od 5. oktobra 1961. godine ('Službeni list FNRJ – Međunarodni ugovori i drugi sporazumi' broj 10/62), pa u smislu odredbe člana 1 stav 1 te Konvencije notarski ovjeren potpis prodavca je podoban za utvrđenje valjanosti ugovora o kupoprodaji. Prema tome, notarska ovjera potpisa prodavca se izjednačava sa sudskom ovjerom i time je ispunjen zahtjev forme ugovora iz člana 9 stav 2 ZPN-a. U svakom slučaju, tužioci su sporni poslovni prostor stekli teretno, plaćanjem kupoprodajne cijene, i na osnovu valjanog ugovora ishodili upis prava svojine na spornom poslovnom prostoru, Otuda im pripada pravo da na osnovu člana 37 ZOSPO-a od tuženog zahtijevaju njegovu predaju u posjed, što i nižestepeni sudovi pravilno utvrđuju.“
45. Dakle, iz citiranog obrazloženja Vrhovnog suda jasno proizlazi da je u navedenom predmetu utvrđeno da je sporni kupoprodajni ugovor pravno valjan. Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, ističe da se postupajući po uputama datim u Odluci broj AP 3074/17, u presudi koja je osporena konkretnom apelacijom, Vrhovni sud bavio isključivo formalnom stranom pitanja res iudicata, pri tome ne vodeći računa o suštini predmeta i odlučenja redovnih, nižestepenih sudova, kao ni o provedenim dokazima u postupcima pred tim sudovima. Ustavni sud ukazuje da, u odnosu na apelatnove navode da je Vrhovni sud u predmetima s istim strankama donosio različite odluke, Ustavni sud ima u vidu naprijed datu elaboraciju vezanu kako za pitanje res iudicata tako i za utvrđenje redovnih sudova u postupku koji je okončan naprijed citiranom presudom Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-07-000 805 od 27. avgusta 2009. godine, prema kojem je sporni kupoprodajni ugovor pravno valjan, te ističe da je krucijalna u vezi s ovim pitanjem činjenica da je Vrhovni sud u predmetu u kojem su, formalno gledano, stranke u postupku bile iste i u kojim su se rješavala pitanja vezana za pravo svojine i posjeda na spornom poslovnom prostoru, donio dijametralno suprotne odluke.
46. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je u predmetu broj AP 3750/19 donio odluku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3750/19 od 3. marta 2021. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovanu apelaciju apelanta u tom predmetu, u navedenoj odluci rješavao i pitanje presuđene stvari (res iudicata). U navedenom predmetu postavilo se pitanje presuđene stvari u situaciji kada su redovni sudovi u drugom postupku koji je vođen između istih stranaka po istom činjeničnom pitanju utvrdili da je izjava koju je apelant dao u svojstvu jemca pravno valjana, dok su u postupku u kojem su donesene odluke koje su osporene apelacijom broj AP 3750/19 nižestepeni sudovi utvrdili (a Vrhovni sud preinačio te presude) da izjava nije pravno valjana jer se u drugom predmetu radilo o rješavanju prethodnog pitanja koje vezuje sud samo u tom drugom predmetu, ali ne i u ostalim postupcima.
47. U vezi s navedenim, Ustavni sud je u Odluci broj AP 3750/19 istakao: „Ustavni sud primjećuje i da je u vezi s tim Vrhovni sud utvrdio da se radi o već presuđenoj stvari (res iudicata), te sve i da je u prethodnom postupku kao prethodno pitanje utvrđena valjanost navedene izjave ona se ne može posmatrati samo u kontekstu tog predmeta, već vezuje sudove i u konkretnom predmetu jer bi u protivnom egzistirale dvije pravosnažne, a potpuno oprečne presude. Pri tom, Vrhovni sud obrazlaže i da nesporno u ovim predmetima postoji i identitet stranaka (u obrnutim ulogama) i činjenični identitet (dugovanje po osnovu kredita) i istovjetnost zahtjeva jer se oba tiču utvrđivanja postojanja odnosa između istih stranaka iz kojeg proizlazi obaveza izmirenja dugovanja po osnovu kredita. (…) Kako je prethodnom presudom već riješeno da je sporna apelantova izjava pravno valjana i da iz nje proističe apelantova obaveza za solidarno namirenje dugovanja po osnovu kredita drugotuženoj, to, kako je obrazložio i Vrhovni sud, ni prema jednoj zakonskoj odredbi ne postoji mogućnost da se u drugom postupku, kakav je konkretan, utvrdi suprotno. Čak i ako bi se uzelo da je o valjanosti te izjave u prethodnom postupku rješavano kao o prethodnom pitanju, Ustavni sud smatra da se ne može prihvatiti apelantov stav da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 12 ZPP-a (prema kojoj rješenje prethodnog pitanja vrijedi samo u parnici u kojoj je i rješavano o tom pitanju) kada je utvrdio da su sudovi i u konkretnom slučaju morali i moraju biti vezani za takvo utvrđenje. Ovakvim strogo formalističkim tumačenjem navedenog člana 12 ZPP-a, prema mišljenju Ustavnog suda, bio bi narušen jedan od osnovnih pravnih principa, a to je princip pravne sigurnosti. Naime, egzistiranjem dvije suprotne presude po suštinski istom pitanju nastala bi situacija u kojoj jedna presuda isključuje drugu, te pokrenuta pravna pitanja ne bi bilo moguće riješiti. Jednostavno rečeno, nastao bi pravni haos u kojem ne bi bilo moguće postupanje ni po jednoj od navedenih presuda, a one bi egzistirale u pravnom poretku. U situaciji kakva je ova, prihvatanjem apelantove tužbe u konkretnom slučaju desilo bi se ono što je istakao Evropski sud u naprijed navedenom predmetu (vidi Brletić protiv Hrvatske, Presuda broj 42009/10 od 16. januara 2014. godine), odnosno bilo bi narušeno načelo da res iudicata zahtijeva da nijedna stranka nema pravo tražiti reviziju pravosnažne i obavezujuće presude samo u svrhe odobravanja ponovnog suđenja i donošenja nove odluke u predmetu (…)“.
48. Dovodeći u kontekst navedeni stav kako Ustavnog suda tako i Evropskog suda sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da se taj stav može primijeniti i na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, utvrđujući u jednoj odluci da sporni kupoprodajni ugovor zadovoljava sve kriterijume pravne valjanosti, a onda donoseći odluku u kojoj isti ugovor proglašava ništavim, Vrhovni sud nedvojbeno doveo u pitanje princip pravne sigurnosti. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da se Vrhovni sud nije bavio ni činjenicom da je Odlukom o izuzimanju od zabrane prometa nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske, koju je donijela Vlada RS, jasno skinuta zabrana prometovanja predmetnim poslovnim prostorom, a koja činjenica je takođe značajna za donošenje odluke u konkretnom predmetu. Pri tom, Ustavni sud naglašava da su, za razliku od Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi, koji su nesporno dali odgovore na sva naprijed istaknuta pitanja, obrazložili i da je Uredba o zabrani raspolaganja nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske po osnovu koje je donesena Odluka o izuzimanju od zabrane prometa nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske proglašena neustavnom Odlukom Ustavnog suda RS broj U-33/99 od 13. juna 2001. godine (jer se ograničenja prava svojine mogu vršiti samo zakonom, a ne i uredbama; odluka dostupna u „Službenom glasniku RS“ broj 28/01), a čime je prestala postojati zabrana prometovanja nepokretnostima na teritoriji Republike Srpske, što govori u prilog pravnoj valjanosti spornog ugovora. Ustavni sud naglašava da se odluke Ustavnog suda RS kojim je zakon ili opšti akt proglašen neustavnim ne primjenjuju retroaktivno osim u slučajevima kada je odnos koji je zavisan od ukinutog zakona ili opšteg akta pravosnažno okončan (član 68 Zakona o Ustavnom sudu RS), te sve kada bi se navedena odluka i primijenila na konkretan slučaj ona ne bi imala drugačiji uticaj od navedene Odluke izuzimanju od zabrane prometa nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske s obzirom na to da je i jednom i drugom odlukom omogućen promet predmetnim nepokretnostima. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi osnovani.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
50. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, uzimajući u obzir da naprijed navedeni sudski postupci vezani za predmetne nepokretnosti do donošenja odluke Vrhovnog suda koja je predmet ispitivanja ove odluke Ustavnog suda traju već skoro 20 godina i da bi vraćanje predmeta na ponovni postupak Vrhovnom sudu još više produžilo njegovo trajanje, postupio u skladu sa članom 62 stav (5) Pravila Ustavnog suda tako što je ostavio na pravnoj snazi odluke Okružnog suda i Osnovnog suda, imajući u vidu da su ti sudovi na osnovu relevantnih propisa dali odgovor i obrazloženja svih spornih pitanja, koja korespondiraju naprijed iskazanim stavovima Ustavnog suda i Evropskog suda.
Ostali navodi
51. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju prava na imovinu vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da je došlo do kršenja tog apelantovog prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema potrebe da se u ovakvoj situaciji ispituju i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
IIIZaključak
52. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se Vrhovni sud, nakon što mu je Odlukom Ustavnog suda broj AP 3074/17 ukinuta presuda i predmet mu vraćen na ponovno odlučivanje, rješavajući pitanje res iudicata bavio isključivo formalnom stranom ovog pitanja i pri tom zanemario činjenicu da je u drugom postupku koji je vođen između istih stranaka i po pitanjima vezanim za iste nepokretnosti već donio odluku koja je dijametralno suprotna odluci osporenoj konkretnom apelacijom, čime je taj sud doveo u pitanje pravnu sigurnost jer uporedo egzistiraju dvije različite presude, što je suprotno principima res iudicata i pravne sigurnosti, u situaciji kada Vrhovni sud nije vodio računa ni da je odlukom Vlade RS sa predmetnih nepokretnosti skinuta zabrana prometovanja, čime je omogućena njihova kupoprodaja.
53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
54. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić