Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1809/21 (Dž.M. i M.Ć.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Mjenica
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1809/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1809/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Dž. M. i M. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Dž.

M. i M. Ć. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 081233 20 Gž od 18. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dž. M. i M.Ć. (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Mostara, koje zastupa Ivan Markić advokat iz Mostara, podnijeli su 22. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 081233 20 Gž od 18. februara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezani su apelanti da tužiocu („Sparkasse bank“ d.d. Sarajevo) isplate novčani iznos od 10.932,01 KM sa zakonskom zateznom kamatom, da mu isplate iznos od 45,00 KM na ime troškova protesta mjenice sa zakonskom zateznom kamatom počev, kao i da mu nadoknade troškove predmetnog postupka u iznosu od 3.468,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o sporu u kojem se odlučuje o zahtjevu tužioca kao mjeničnog vjerovnika prema apelantima kao mjeničnim dužnicima za isplatu utuženog iznosa primjenom odredbi Zakona o mjenici. Dalje, da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužilac sa prvoapelantom zaključio ugovor o nenamjenskom kreditu od 8. jula 2008. godine, te da je prvoapelant u cilju obezbjeđenja plaćanja obaveza po predmetnom kreditu obezbijedio bjanko mjenicu koju su potpisali on i drugoapelant, uz bezuslovnu i neopozivu suglasnost, odnosno ovlašćenje tužiocu od 8. jula 2008. godine da, za slučaj neispunjenja predmetnih obaveza, navedenu mjenicu popuni i realizuje. Takođe, da prvoapelant nije ispunjavao obaveze iz predmetnog ugovora o nenamjenskom kreditu, radi čega je tužilac pokrenuo predmetni postupak protiv apelanata.

4. Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju, dakle, radi o vlastitoj bjanko mjenici koja, u momentu izdavanja, voljom izdavatelja (apelanata u konkretnom slučaju) ne sadrži sve bitne mjenične elemente, a predana je mjeničnom vjerovniku (tužiocu u konkretnom slučaju) sa ovlašćenjem da je kasnije popuni. Kantonalni sud je naveo da je, naime, u konkretnom slučaju ovlašćenje tužioca da popuni bjanko mjenice proizašlo iz mjeničnog ovlašćenja od 8. jula 2008. godine koje su apelanti potpisali, a navedenim ovlašćenjem nije određen krajnji rok do kada imalac mjenice može mjenicu popuniti i podnijeti na naplatu. Kantonalni sud je dalje naveo da je odredbama člana 106. Zakona o mjenici propisano šta vlastita mjenica sadrži, te da u nedostatku bilo kojeg sastojka ista ne vrijedi kao vlastita mjenica, dok su članom 107. istog zakona propisani izuzeci, pa je tako stavom (2) tog člana propisano da se vlastita mjenica u kojoj nije označena dospjelost smatra kao mjenica po viđenju. Kantonalni sud je naveo da je u predmetnoj mjenici dospjelost označena sa 17. januarom 2011. godine, pa stoga žalba pogrešno smatra da se radi o mjenici po viđenju. Kantonalni sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju prvoapelant kao korisnik kredita i pored dostavljenih opomena nije ispunjavao obaveze iz osnovnog posla (ugovora o nenamjenskom kreditu od 8. jula 2008. godine), pa mu je tužilac dostavio obavijest o proglašenju prijevremenog dospijeća sa danom 10. decembar 2010. godine (dan dospijeća osnovnog posla, što među strankama nije sporno), te je pozvao apelante da odmah, a najkasnije u roku od 20 dana izmire dugovanje. Dalje, da apelanti nisu u ostavljenom roku od 20 dana dobrovoljno platili dugovani iznos, pa su se po proteku tog roka ispunili uslovi za aktiviranje predmetne bjanko mjenice. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da, stoga, kada se ima u vidu vrijeme potrebno za dostavu obavijesti apelantima, te ostavljeni rok od 20 dana za dobrovoljno ispunjenje obaveze, označeni rok dospjelosti mjenice sa danom 17. januar 2011. godine, po zaključku tog suda, nije proizvoljan niti suprotan načelu savjesnosti i poštenja.

5. Kantonalni sud je dalje naveo da se protest zbog neisplate mjenice, plative na određeni dan, mora podići jednog od dva radna dana koji dolaze odmah za danom plaćanja mjenice (shodno odredbama člana 45. stav (3) Zakona o mjenici), pa, kako je mjenica dospjela na naplatu 17. januara 2011. godine, te je istog tog dana zbog neisplate i podnesena na protest, to se radi o blagovremeno podignutom protestu zbog neisplate. Kantonalni sud je naveo da, kako se radi o vlastitoj bjanko mjenici, koja je ispunjena sa svim obaveznim sastojcima, pa i datumom dospijeća, mjenica postaje potpuna i stvara obavezu za sve mjenične dužnike od dana dospijeća, pa budući da je bjanko mjenica popunjena sa danom 17. januar 2011. godine, tada dospijeva na naplatu, pa se i rok zastarijevanja mjeničnog potraživanja iz člana 80. stav (2) Zakona o mjenici računa od tog dana. Kantonalni sud je naveo da, naime, kao se u konkretnom slučaju nije radilo o mjenici po viđenju, već o vlastitoj bjanko mjenici na dan, pa, kako je propisani rok zastarijevanja godinu dana (od 17. januara 2011. godine), a tužilac je podnio prijedlog za izvršenje, odnosno mjeničnu tužbu 5. decembra 2011. godine, proizlazi da nije nastupila zastara potraživanja, pa je taj žalbeni prigovor apelanata Kantonalni sud odbio kao neosnovan.

6. Kantonalni sud je takođe naveo da su, dakle, mjeničnim ovlašćenjem od 8. jula 2008. godine apelanti dali tužiocu bjanko vlastitu mjenicu i ovlastili ga da, za slučaj neispunjenja obaveze (po ugovoru o nenamjenskom kreditu od 8. jula 2008. godine) popuni bjanko mjenicu AF2597432 u iznosu od 15.000,00 KM uz pripadajuću kamatu, proviziju, troškove, znači da upiše iznos mjenične svote, pa je tužilac mjenicu popunio na iznos mjenične svote od 10.952,01 KM, dakle, navedeni iznos nije popunjen mimo iznosa iz mjeničnog ovlaštenja. Kantonalni sud je naveo da, međutim, kako se u konkretnom slučaju radi o mjenici kao sredstvu osiguranja potraživanja, a budući da su stranke u ovom mjenično pravnom sporu istovremeno i sudionici osnovnog pravnog posla, apelanti su mogli prema tužiocu isticati prigovor visine duga i dokazivati da je isti manji od onog upisanog u mjenici. Kantonalni sud je naveo da, ipak, apelanti na okolnost visine duga nisu predlagali dokaze, pa ni dokazali da je njihova obaveza prema tužiocu manja od iznosa upisanog u mjenici, radi čega je i žalbeni prigovor apelanata na visinu duga taj sud odbio kao neosnovan.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti ističu da je tužilac predmetno potraživanje proglasio dospjelim 10. decembra 2010. godine, a datum dospijeća „upisao špekulativno i protivno ugovoru i ovlašćenju sa danom 17. januar 2011. godine“, smatrajući da je dospijeće na mjenicu morao upisati najkasnije sa danom kada je predmetne obaveze proglasio dospjelim. Dalje navode da se predmetna mjenica, budući da na njoj nije bio naznačen rok dospijeća, imala smatrati mjenicom po viđenju koja se morala podnijeli na isplatu najkasnije u roku od jedne godine od dana izdavanja, pa da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost predmetnog potraživanja. Takođe osporavaju i visinu duga, odnosno iznosa koji su obavezani da plate tužiocu.

Relevantni propisi

8. U Zakonu o mjenici („Službene novine Federacije BiH", br. 32/00 i 28/03), relevantne odredbe glase:

Član 80.

(1) Svi mjeničnopravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine, računajući od dospjelosti.

(2) Mjeničnopravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i protiv trasanta zastarijevaju za godinu dana, računajući od dana pravodobno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba “bez troškova“, onda od dospjelosti. (3) Mjeničnopravni zahtjevi indosanata jednih protiv drugih i protiv trasanta zastarijevaju za šest mjeseci, računajući od dana kad je indosant mjenicu iskupio ili od dana kad je protiv njega kod suda postupljeno.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o mjenici, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, suprotno neosnovanim navodima apelanata, detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak da se u konkretnom slučaju radi o vlastitoj mjenici na dan, a ne o mjenici po viđenju, budući da predmetna mjenica u momentu izdavanja voljom apelanata ne sadrži sve bitne mjenične elemente, ali da je predana tužiocu kao mjeničnom vjerovniku sa ovlašćenjem da je kasnije popuni, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je, u odnosu na pravno pitanje da li se u konkretnom slučaju radilo o vlastitoj mjenici ili o mjenici po viđenju, u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje i da pri tome nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4394/18 od 4. juna 2020. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-6177/18 od 2. jula 2020. godine). Ustavni sud takođe primjećuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe člana 80. Zakona o mjenici, dao jasno obrazloženje u pogledu neosnovanosti navoda apelanata da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost predmetnog potraživanja, u čemu Ustavni sud takođe ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1809/21 (Dž.M. i M.Ć.) | Sudska praksa | Aktio