Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2131/21 (N. V.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2131/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2131/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nail Vražalica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nail Vražalica protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 368480 19 Gž od 19. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nail Vražalica (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić iz Sarajeva, podnio je 16. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 368480 19 Gž od 19. marta 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant građenjem stekao vlasništvo na nadograđenom objektu - stanu i stubištu koji se nalazi u potkrovlju stambenog objekta, kao i garaži, nadograđenoj kotlovnici i sanitarnom čvoru koji se nalazi uz stambeni objekat (u daljnjem tekstu: sporni objekti), sagrađen na zemljištu bliže navedenom u izreci presude, što su prvotuženi (Dž.Dž.) i drugotužena (J.Dž.) dužni priznati te trpiti da se apelant na osnovu presude upiše u Zemljišnoknjižnom uredu nadležnog suda kao vlasnik spornih objekata sa dijelom od po 9/20, kao i na zemljištu ispod spornih objekata i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu, te da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu nadležnog suda da izvrši upis prava vlasništva apelanta na spornim objektima sa dijelom od po 9/20, kao i na zemljištu ispod spornih objekata i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su tuženi (apelantov zet i kćerka) 24. augusta 2004. godine kupili zemljište i sporne objekte (tada je postojalo prizemlje i potkrovlje) te da je u momentu kupovine u zemljišnim knjigama bilo upisano samo zemljište, a da su sporni objekti bili vanknjižno vlasništvo, koji su nakon legalizacije upisani u zemljišnoknjižni uložak i tuženi upisani na njima kao suvlasnici sa dijelom ½. S tim u vezi je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći čl. 24., 25., 26. i 27. Zakona o vlasničko pravnim odnosima i član 59. Zakona o stvarnim pravima, na kojima je apelant zasnivao tužbeni zahtjev, zaključio da apelant nije dokazao odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva, te da je pravilno, primjenom člana 126. Zakona o parničnom postupku, odbio apelantov tužbeni zahtjev. Naime, činjenica da apelant nije učestvovao u kupovini zemljišta i spornih objekata potvrđena je iskazima tuženih, apelanta i svjedoka SP. i K.V. (apelantove supruge), tj. da uopće nije znao niti dao saglasnost za njihovu kupovinu, jer je u to vrijeme bio u Njemačkoj. Naveo je da apelant nije dokazao tvrdnju da je uz saglasnost i dogovor sa tuženim radio na adaptaciji spornih objekata i da je uložio svoja finansijska sredstva. Naime, prvostepeni sud je iz materijalnih dokaza utvrdio da su sva plaćanja izvršili tuženi i da nijedan dokument ne glasi na apelanta ni na njegovu suprugu, te da je svjedok I.Dž. od tuženih imao punomoć za adaptaciju spornog objekta (I.Dž. je angažovao radnike, dovozio ih i odvozio, plaćao i vršio nabavku materijala) i da mu je prvotuženi slao novčana sredstva iz Njemačke, kao i da računi koji se odnose na građevinski materijal glase na I.Dž. ili prvotuženog. Dalje je naveo da apelant nije dokazao tvrdnju da su tuženi uz saglasnost i u dogovoru sa apelantom i njegovom suprugom kupili zemljište i sporne objekte radi zajedničkog življenja, kao ni tvrdnju da je između apelanta i njegove supruge i tuženih postojao dogovor oko korištenja spornih objekata. Naime, u toku postupka utvrđeno je da je apelant sa suprugom dolazio samo kao gost na noć ili dvije, da je boravio u Velešićima, a u međuvremenu gradio kuću u Rogatici, te da su parnične stranke u tom periodu živjele odvojeno. Također je naveo da je nedokazana apelantova tvrdnja da se radi o rekonstrukciji i povećanju odnosno građenju spornih objekata. Budući da je prvostepeni sud osnovom nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrdio da su sporni objekti u istim gabaritima kao što su i kupljeni, te da su poslije njihove kupovine vršeni radovi koji se odnose na zamjenu poda, prozora, mokrog čvora, na malterisanje i krećenje, na izgradnju stepeništa prema potkrovlju i dr., naveo je da apelant nije dokazao da se radi o gradnji stambenog objekta, tj. potkrovlja, tj. da se radovi ne mogu podvesti i pod pojam rekonstrukcije, niti da je to izgradio, odnosno rekonstruisao svojim sredstvima.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi, između ostalog, da je provedenim dokazima dokazao da sva novčana sredstva kojima je kupljen, dograđen i rekonstruisan sporni objekt potiču od apelanta, te da tuženi nisu imali sredstava za finasiranje preduzetih radnji. Dalje navodi da su parnične stranke živjele zajedno od 1997.godine do 2012. godine, kada su tuženi izbacili iz kuće apelanta i njegovu suprugu, te da su sve kupovali i koristili zajedno. Također navodi da je naknadnim radovima, izvršenim poslije kupovine spornog objekta, izvršeno više od 60% radova u cilju dovođenja spornog objekta od prvobitnog stanja u sadašnje stanje, te da se sve to smatra građenjem u smislu člana 59. Zakona o stvarnim pravima.

5. Zakon o vlasničko - pravnim odnosima (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 24.

Po samom zakonu pravo vlasništva se stiče stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, dosjelošću, sticanjem od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu Član 27.

Osoba koja izgradi građevinski objekat trajne namjene na zemljištu na kojem drugi ima pravo vlasništva (graditelj) stiče pravo vlasništva i na zemljište na kojem je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za njegovu upotrebu, ako nije znala niti je mogla znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. U slučaju iz stava 1. ovog člana, vlasnik zemljišta ima pravo, u roku od tri godine od dana saznanja za završenu izgradnju, a najkasnije do deset godina od završene izgradnje, zahtijevati da mu graditelj naknadi prometnu vrijednost zemljišta u vrijeme donošenja sudske odluke.

6. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS FBiH i 94/20 - Rješenje US FBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Član 59.

Građenje na tuđem zemljištu (1)Zgrada koju neko sagradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku zemljišta.

(2)Vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati da mu se preda u posjed njegovo zemljište sa zgradom, a graditelj će moći od vlasnika tražiti naknadu, po pravilima obligacionoga prava.

(3)Vlasnik zemljišta može zahtijevati da nesavjestan graditelj uspostavi prijašnje stanje ili da otkupi zauzeto zemljište po tržišnoj cijeni; u jednom i drugom slučaju vlasnik zemljišta ima pravo na naknadu štete po općim pravilima obaveznog prava.

(4)Ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgode usprotivio daljnjoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo zahtijevati samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, a prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda.

(5)Ako graditelj nije bio savjestan, zgrada pripada vlasniku zemljišta i kada se nije bez odgode usprotivio gradnji iako je znao za građenje, ali tada vlasnik zemljišta nema pravo zahtijevati uspostavu prijašnjeg stanja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan, odnosno da nije dokazao tvrdnje da je učestvovao u kupovini zemljišta i spornih objekata, te da je uz saglasnost i dogovor sa tuženim učestvovao u adaptaciji spornog objekta i da je uložio svoja finansijska sredstva, a u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić