Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2002/21 (S. B. i L. B.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Zastara
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2002/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2002/21, rješavajući apelaciju koju su podnijele Svjetlana Božić i Lepa Božić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Svjetlana Božić i Lepa Božić protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 2 I 002079 21 Gži od 18. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Svjetlana Božić i Lepa Božić (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja i drugoapelantkinja ili apelantkinje) iz Lopara, podnijele su 4. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 2 I 002079 21 Gži od 18. marta 2021. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda u Bijeljini, odjeljenje u Loparama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 2 I 002079 20 I od 11. decembra 2020. godine, u izvršnom postupku apelantkinja protiv izvršenika (S.S.), određeno je izvršenje na osnovu izvršne isprave, sudskog poravnanja od 17. maja 2007. godine, zapljenom novčanih sredstava na penziji izvršenika.
3. Odlučujući o prigovoru izvršenika izjavljenom protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 11. decembra 2020. godine, taj sud je Rješenjem broj 80 2 I 002079 20 I od 15. januara 2021. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan.
4. Odlučujući o žalbi izvršenika izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 15. januara 2021. godine, Okružni sud je Rješenjem broj 80 2 I 002079 21 Gži od 18. marta 2021. godine predmetnu žalbu usvojio i preinačio osporeno rješenje tako što je usvojio prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda od 11. decembra 2020. godine te predmetno rješenje (kao i sve provedene izvršne radnje) ukinuo i obustavio predmetni izvršni postupak.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da je odredbama člana 379. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da sva potraživanja koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. Okružni sud je naveo da je sudsko poravnanje koje predstavlja izvršnu ispravu u konkretnom predmetu zaključeno 17. maja 2007. godine, te da, shodno odredbama člana 91. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) predmetno sudsko poravnanje ima snagu pravosnažno presuđene stvari sa danom 17. maj 2007. godine. Okružni sud je dalje naveo da osnovano žalbom izvršenik ukazuje da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da nije nastupila zastarjelost naplate potraživanja po navedenom sudskom poravnanju. Okružni sud je naveo da prednje iz razloga što iz spisa predmeta proizlazi da je na osnovu predmetne izvršne isprave prednik apelantkinja pokrenuo izvršni postupak (koji se pred Osnovnim sudom vodio pod brojem 80 2 Ip 000574 18 Ip) 21. avgusta 2017. godine (navedeni izvršni postupak je obustavljen rješenjem Osnovnog suda od 13. decembra 2018. godine), što znači da je već tada bio protekao rok od 10 godina iz člana 379. stav (1) ZOO. Okružni sud je naveo da se prijedlog za izvršenje u konkretnom slučaju mogao blagovremeno podnijeti do 17. maja 2017. godine. Okružni sud je naveo da, stoga, podnošenjem prijedloga za izvršenje 21. avgusta 2017. godine (a ne, kako to apelantkinje ističu, 17. avgusta 2017. godine) nije moglo doći do prekida navedenog roka zastarijevanja, kada je zastarni rok iz člana 379. stav (1) ZOO istekao prije podnošenja istog prijedloga. Okružni sud je naveo da kako nije ni tada došlo do prekida roka zastarijevanja, onda obustavom izvršnog postupka u predmetu Osnovnog suda broj 80 2 Ip 000574 18 Ip, u smislu odredbi člana 392. stav (5) ZOO, nije moglo doći do toga da rok zastarjelosti iz člana 379. stav (1) ZOO od 10 godina počne ponovo teći od dana okončanja tog izvršenog postupka. Okružni sud je naveo da se, dakle, podnošenjem prijedloga za izvršenje u predmetnom postupku 18. novembra 2020. godine nije mogao prekinuti tok zastare čiji rok je već protekao 17. maja 2017. godine, pa proizlazi da je naplata spornog potraživanje zastarjela.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelantkinje su se pozvale na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinje, između ostalog, navode da se izvršnom ispravom na osnovu koje je pokrenut predmeti izvršni postupak, sudskog poravnanja zaključenog 17. maja 2007. godine, S.S. obavezao da predniku apelantkinja isplati određeni novčani iznos u roku od tri mjeseca od dana zaključenja sudskog poravnanja. Apelantkinje ukazuju da je, shodno navedenom, predmetna obaveza dospjela 17. avgusta 2007. godine, pa, kako je prednik apelantkinja podnio prijedlog za izvršenje 17. avgusta 2017. godine, to znači da u konkretnom slučaju nije protekao zastarni rok od deset godina.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na imovinu, na koje su se apelantkinje pozvale u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba ZOO i ZPP bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelantkinja na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, naime, jasno ukazao na to da, shodno odredbama člana 91. ZPP, predmetno sudsko poravnanje ima snagu pravosnažno presuđene stvari sa danom 17. maj 2007. godine, te da je zastarni rok propisan odredbama člana 379. stav (1) ZOO počeo teći od navedenog dana, a Ustavni sud u takvom obrazloženju Okružnog suda ne nalazi proizvoljnost. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud ukazao da je, imajući navedeno u vidu, zastarni rok od deset godina istekao i prije nego što je prednik apelantkinja pokrenuo raniji izvršni postupak, pa da, stoga, u konkretnom slučaju navedena radnja prednika apelantkinja nije mogla dovesti do prekida toka navedenog roka zastarjelosti, slijedom čega je naplata spornog potraživanja zastarjela. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinja u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinje imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić