Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-71/20 (R.D.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Prava iz radnog odnosa
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Otkaz
- Radni spor
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-71/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 71/20, rješavajući apelaciju R. D., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka 1), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. srpnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija R. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 Rs 015802 19 Rev od 15. listopada 2019. godine (u dijelu u kojem je potvrđena drugostupanjska presuda Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 015802 11 Rs od 18. lipnja 2012. godine).
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 Rs 015802 19 Rev od 15. listopada 2019. godine (u dijelu u kojem je ukinuta drugostupanjska presuda Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 015802 11 Rs od 18. lipnja 2012. godine) zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant R. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 9. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 015802 19 Rev od 15. listopada 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od tuženog „Agrokop“ a.d. Trebinje (nad kojim je tijekom postupka otvoren stečajni postupak, čije sudske postupke je, na temelju rješenja Okružnog privrednog suda u Trebinju, preuzeo „Agrofin“ d.o.o. Trebinje; u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. svibnja 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju, dok je od Osnovnog suda zatraženo da dostavi i fotokopiju dostavnice o uručenju pobijane presude apelantu.
3. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovor na apelaciju 17. lipnja i 6. srpnja 2021. godine. Okružni sud i Osnovni sud u ostavljenom roku nisu dostavili odgovor na apelaciju. Osnovni sud je 14. lipnja 2021. godine dostavio traženu fotokopiju dostavnice.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 Rs 015802 11 Rs od 18. lipnja 2012. godine utvrđeno je da je rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu od 17. lipnja 2011. godine nezakonito, da je nezakonita odluka Upravnog odbora tuženog o razrješenju apelanta kao direktora poduzeća od 8. svibnja 2011. godine, pa da stoga radni odnos apelantu kod tuženog nije prestao, te je naloženo tuženom da apelanta vrati na posao na ranije radno mjesto direktora ili drugo odgovarajuće radno mjesto (nenovčano potraživanje). Istom presudom je naloženo tuženom da apelantu isplati naknadu na ime neisplaćenih plaća i razlika plaća, naknadu za topli obrok, naknadu za regres za godišnji odmor, uplatu neuplaćenih doprinosa u korist Fonda MIO Republike Srpske u iznosima i za razdoblja pobliže navedena u izreci presude, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Presudom je odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se naloži tuženom da donese rješenje u skladu s odredbama Ugovora o radu radi isplate nagrada (bonusa) u određenom novčanom iznosu pobliže navedenom u izreci presude (novčano potraživanje). Konačno, presudom je naloženo tuženom da apelantu naknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Osnovni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je 17. kolovoza 2010. godine apelant s tuženim zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme radi obavljanja poslova direktora, te da je odlukom Skupštine članova tuženog apelant imenovan za direktora tuženog. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio i da je rješenjem tuženog od 10. svibnja 2011. godine apelantu odobreno korištenje godišnjeg odmora u razdoblju od 11. svibnja do 10. lipnja 2011. godine, da se apelant nakon isteka odobrenog godišnjeg odmora nije javio na posao, niti je svoj izostanak opravdao, zbog čega je tuženi 17. lipnja 2011. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu na temelju odredbe članka 126. stavak 1. točka 1. i članka 98. stavak 2. točka 8. Zakona o radu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZOR). Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelant tuženom predao izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad (doznake) za razdoblje od 20. do 30. lipnja 2011. godine, da apelant, saslušan kao parnična stranka, nije pobijao da nakon završetka korištenja godišnjeg odmora nije radio u spornom razdoblju, niti je naveo razloge kojim bi opravdao svoj izostanak s posla u tom razdoblju. Osnovni sud je utvrdio da je Upravni odbor tuženog odlukom od 8. svibnja 2011. godine razriješio apelanta s mjesta direktora tuženog nakon što se na sjednici koja je održana toga dana raspravljalo o teškom stanju u privrednom društvu i hitnim mjerama koje se moraju poduzeti radi saniranja takvoga stanja, te da je tuženi 17. lipnja 2011. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu zbog teže povrede radnih obveza. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je primjenom odredaba članka 128. stavak 1. ZOR-a zaključio da tuženi očito nije postupio po citiranom članku kojim je propisano da „ako poslodavac radnika daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obveza, dužan je radniku omogućiti da bude saslušan i da iznese svoju obranu, a ukoliko je to moguće, s obzirom na okolnosti, kao i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke“, ocijenivši da nije ni bitno je li radnik učinio težu povredu radne obveze koja mu je stavljena na teret, te je li se nalazio na godišnjem odmoru ili bolovanju jer je očito da je donesena odluka, odnosno rješenje nezakonito. Slijedom navedenog utvrđenja da je odluka, odnosno rješenje nezakonito, Osnovni sud je odredio vraćanje u prijašnje stanje, odnosno reintegraciju u radni odnos i odlučio da apelantu pripada naknada plaća i razlika neisplaćenih plaća, te naknada za topli obrok i regres, dok je odbio dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu bonusa (o čemu se prvostupanjski sud detaljno izjasnio na stranici 6. obrazloženja).
7. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud je donio Rješenje broj 95 0 Rs 015802 18 Rsž 2 od 22. svibnja 2019. godine kojim je žalbu uvažio, presudu Osnovnog suda od 18. lipnja 2012. godine preinačio i tužbeni zahtjev odbio. Istim rješenjem apelant je obvezan tuženom naknaditi troškove parničnog postupka.
8. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostupanjske presude, utvrdio da prvostupanjska presuda nije pravilna i zakonita. U svezi s tim, Okružni sud je naveo da je tuženi u žalbi utemeljeno ukazao da je prvostupanjski sud donio odluku pogrešnom primjenom materijalnog prava jer je utvrdio da je odluka o razrješenju direktora nezakonita, kao i rješenje o prestanku radnog odnosa pozivajući se na odredbe članka 128. ZOR-a, kojim nije propisan način na koji se direktor razrješava dužnosti, pri čemu nije cijenio odredbe Zakona o privrednim društvima. U tom smislu, Okružni sud je pojasnio da je odredbama Zakona o privrednim društvima propisan i uređen način osnivanja privrednih društava, upravljanje društvima, prava i obveze osnivača, ortaka, članova i akcionara, povezivanje i reorganizacija, statusne promjene i promjene pravne forme privrednih društava i likvidacija privrednih društava, u koje spada i akcionarsko društvo kao tuženi. U konkretnom slučaju se radi o otkazu ugovora o radu apelantu kao direktoru privrednog društva tuženog, što znači osobi koja ima ugovorna ovlaštenja za upravljanje poslovima privrednog društva. Obavljanje poslova direktora je propisano odredbama članka 39. ZOR-a i međusobna prava, obveze i odgovornosti direktora ureduju se posebnim ugovorom, kao što je u konkretnom slučaju zaključen ugovor o radu između apelanta i organa upravljanja u ime poslodavca (predsjednik Upravnog odbora). Okružni sud je naveo da je odluka o razrješenju apelanta kao direktora tuženog od 8. svibnja 2011. godine donijeta od Upravnog odbora društva na temelju Zakona o privrednim društvima na sjednici održanoj 8. svibnja 2011. godine. Pri tome, Okružni sud je ukazao i na odredbe članka 34. Statuta tuženog kojim je propisano da se kao organ društva smatra direktor kao organ poslovođenja, dok je odredbom članka 51. propisano da Upravni odbor obavlja, između ostalih poslova, i posao postavljanja i razrješenja direktora. U tom smislu, Okružni sud je istaknuo da iz zapisnika sa XVII. redovne sjednice Upravnog odbora tuženog od 8. svibnja 2011. godine proizlazi da je na dnevnom redu te sjednice, između ostalog, bilo i pitanje smjene direktora, na kojoj sjednici je bio prisutan i apelant – direktor, kao i članovi Upravnog odbora, te da je dan prijedlog da se apelant smjeni s obzirom na činjenicu da su članovi Upravnog odbora smatrali da je najodgovorniji za trenutno stanje u društvu, nakon čega je donijeta odluka o njegovoj smjeni. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud svoju odluku donio pogrešnom primjenom materijalnog prava jer se pozvao na odredbe članka 128. ZOR-a, kojima nije propisan način na koji se direktor razrješava dužnosti.
9. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 95 0 Rs 015802 19 Rev od 15. listopada 2019. godine reviziju djelomično usvojio, ukinuo drugostupanjsku presudu (Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka pogrešno označena kao rješenje) u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade na ime neisplaćenih plaća i razlike plaća, naknade za topli obrok, naknade za regres za godišnji odmor i uplatu neuplaćenih doprinosa u korist Fonda MIO Republike Srpske, te u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i predmet u tom dijelu vratio drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje (novčano potraživanje), dok je u ostalom dijelu revizija odbijena (nenovčano potraživanje).
10. Vrhovni sud je neutemeljenost revizijskih prigovora u dijelu kojim je odlučeno o apelantovim nenovčanim potraživanjima detaljno pojasnio na str. 3. i 4. obrazloženja presude, a utemeljenost revizije u dijelu kojim je odlučeno o apelantovim novčanim potraživanjima na str. 4. i 5. obrazloženja.
11. U svezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim je odlučeno o apelantovim nenovčanim potraživanjima, Vrhovni sud se pozvao na odredbu članka 304. stavak 1.ž) Zakona o privrednim društvima, kao i odredbu članka 51. alineja 7. Statuta tuženog, prema kojima je Upravni odbor nadležan vršiti izbor i razrješenje direktora. Vrhovni sud je obrazložio da iz utvrđenog činjeničnog stanja u predmetnoj parnici, koje ne može biti predmet pobijanja u revizijskom postupku, prema izričitoj zabrani propisanoj odredbom članka 240. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), proizlazi da je Upravni odbor tuženog razriješio apelanta s dužnosti direktora na sjednici održanoj 8. svibnja 2011. godine, a iz sadržaja zapisnika sa te sjednice proizlazi da je to učinjeno zato što je stanje u privrednom društvu takvo da ako se nešto drastično ne promijeni bit će ugrožena kompletna proizvodnja za tu godinu, te da je zbog toga imperativ da se u kratkom roku provedu sve potrebne mjere radi sanacije takvoga stanja. Imajući u vidu navedeno, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je drugostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ta odluka tuženog nezakonita.
12. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao na odredbu članka 98. stavak 2. točka 8. ZOR-a, kojom je propisano da je neopravdani izostanak s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini teža povreda radne dužnosti zbog koje poslodavac može jednostrano raskinuti ugovor o radu s radnikom na temelju odredbe članka 126. stavak 1. točka 1. ZOR-a. U konkretnom slučaju, iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant na temelju rješenja tuženog o korištenju godišnjeg odmora od 10. svibnja 2011. godine bio na godišnjem odmoru od 11. svibnja do 10. lipnja 2011. godine, da se nakon toga nije javio na posao, te da je tuženom predao izvješće o privremenoj nesposobnosti za rad za razdoblje od 20. do 30. lipnja 2011. godine, odnosno da je u razdoblju od 11. lipnja 2011. godine do dana donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa 17. lipnja 2011. godine neopravdano izostao s posla. Saslušan kao parnična stranka u predmetnoj parnici apelant je potvrdio navedene činjenice i nije naveo razloge kojim bi opravdao svoj izostanak s posla u razdoblju od završetka godišnjeg odmora 11. svibnja 2011. godine do odlaska na bolovanje 20. svibnja 2011. godine.
13. Prema ocjeni Vrhovnog suda, utemeljeno apelant u reviziji navodi da je ugovorom o radu zasnovao radni odnos kod tuženog na neodređeno vrijeme i da se zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa od 17. lipnja 2011. godine cijeni prema odredbama ZOR-a. Međutim, prema mišljenju Vrhovnog suda, u situaciji kada je nesumnjivo utvrđeno da apelant nije opravdao svoj izostanak sa posla u razdoblju od 11. do 17. svibnja 2011. godine (kada je donesena odluka o otkazu), što nije učinio ni u predmetnom postupku kada je saslušan kao parnična stranka jer nije naveo opravdane razloge za svoje odsustvo s posla u tom razdoblju, neutemeljen je revizijski prigovor da je pobijana presuda u dijelu koji se odnosi na zakonitost rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu od 17. lipnja 2011. godine donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe članka 128. ZOR-a.
14. Vrhovni sud je naveo da nije utemeljen ni apelantov revizijski prigovor da su u konkretnom slučaju bile ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe članka 117. ZOR-a zato što tijekom postupka nije izveden dokaz uvidom u apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o otkazu ugovora o radu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je odluka o odbijanju apelantovog zahtjeva za radnu reintegraciju, suprotno apelantovoj tvrdnji, donesena suglasno odredbi članka 130. ZOR-a.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
16. U biti, apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita jer je donesena suprotno svim pozitivnim zakonskim propisima, kao i osnivačkim i drugim aktima tuženika. Apelant je istaknuo da je ugovor o radu otkazan u vrijeme kad se nalazio na bolovanju, i to u tijeku godišnjeg odmora, o čemu je uredno obavijestio tuženog.
17. Apelant u apelaciji ukazuje da je na pripremnom ročištu, na ročištu za glavnu raspravu, te u prvostupanjskoj presudi, sud izvršio uvid u „apelantov dopis od 28. lipnja 2011. godine“, koji je dostavio u prilogu apelacije (bez apelantovog svojeručnog potpisa i prijemnog pečata tuženog ili suda), za koji tvrdi da je žalba protiv rješenja o prestanku radnog odnosa. U svezi s tim, apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je Vrhovni sud u pobijanoj odluci naveo da uopće nije predložen i izveden dokaz o kojem ovisi primjena članka 117. ZOR-a, odnosno da postoji očigledna proizvoljnost u načinu na koji su Vrhovni sud i Okružni sud tumačili relevantne odredbe članka 117. ZOR-a u svezi s njegovom primjenom u svezi s odredbama ZPP-a, zbog čega se ne može zaključiti da je postupak prema apelantu bio pravičan. b)Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da nisu utemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na koja je ukazao u apelaciji. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je pobijana odluka donesena nakon pažljive i savjesne ocjene svih dokaza utvrđenih pred nižestupanjskim sudovima, te je za svoju odluku, suprotno apelacijskim navodima, dao jasne i potpune razloge sadržane u obrazloženju presude, isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene prava na njegovu štetu. S obzirom na to da navodi iz apelacije ne dovode u pitanje ispravnost i zakonitost pobijane odluke koja je donesena uz poštovanje svih prava zagarantiranih Ustavom BiH i Europskom konvencijom, smatra da je navedena apelacija neutemeljena.
19. Tuženi je naveo da se u razlozima pobijane presude Vrhovnog suda, kao ni u presudama nižestupanjskih sudova koji su joj prethodili ne može u bilo kojem segmentu naći proizvoljnost u tumačenju i primjeni relevantnih procesnih i materijalnih normi. Slijedom navedenog, tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
5. Privremena spriječenost za rad Članak 89.
Djelatnik je dužan, najkasnije u roku tri dana od dana nastupanja privremene spriječenosti za rad u smislu propisa o zdravstvenom osiguranju, o tome dostaviti poslodavatelju potvrdu mjerodavnog liječnika.
Članak 98. stavak (2) točka 8) Sukladno stavku 1. ovoga članka, težom povredom radnih obveza, zbog kojih poslodavatelj može jedno strano raskinuti ugovor o radu sa djelatnikom, drže se: 8. neopravdan izostanak s posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini, Članak 117.
Djelatnik koji drži da mu je poslodavatelj povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti zahtjev poslodavatelju da mu osigura ostvarivanje tog prava.
Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka može se podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede.
Podnošenje zahtjeva za zaštitu prava u smislu stavka 1. ovoga članka ne odlaže izvršenje rješenja ili radnje protiv kojih je djelatnik podnio zahtjev za zaštitu prava, osim ako se radi o odbijanju djelatnika da radi na poslovima pri čijem obavljanju postoji izravna opasnost po život ili teže narušavanje zdravlja djelatnika ili trećih osoba.
Zahtjev za zaštitu prava djelatnik može podnijeti poslodavatelju u pismenom obliku ili usmeno.
Poslodavatelj je dužan odlučiti po zahtjevu djelatnika u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči, držat će se da je zahtjev prihvaćen.
2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavatelja Članak 126. stavak (1) točka 1) Poslodavatelj može otkazati ugovor o radu djelatniku:
1. ako djelatnik izvrši težu povredu radnih obveza iz članka 98. ovoga zakona, Članak 128.
Ako poslodavatelj djelatniku daje otkaz ugovora o radu zbog teže povrede radnih obveza, dužan je djelatniku omogućiti da bude saslušan i da iznese svoju obranu, ukoliko je to moguće obzirom na okolnosti, kao i razmotriti mišljenje sindikata ili savjeta djelatnika, ako mu je mišljenje dostavljeno prije donošenja konačne odluke.
Poslodavatelj može dati otkaz ugovora o radu iz razloga narečenih u stavku 1. ovoga članka u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu radnih obveza i za učinioca povrede.
U slučaju prijepora pred mjerodavnim sudom, poslodavatelj je dužan dokazati postojanje razloga za otkaz ugovora o radu.
21. Zakon o gospodarskim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11, 67/13, 100/17 i 82/19). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o gospodarskim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08 i 58/09) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
11.3. Djelokrug i način rada Djelokrug Članak 304. stavak (1) točka ž) (1) Upravni odbor akcionarskog društva mjerodavan je naročito za odlučivanje o pitanjima koja se odnose na:
ž) izbor i razrješenje izvršnih ravnatelja, odobravanje uvjeta ugovora koje društvo zaključuje sa njima i ustvrđivanje njihove naknade, (…) VI.Dopustivost
22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na pobijanu presudu u dijelu u kojem je ukinuta prvostupanjska presuda
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na dio pobijane presude koji se odnosi na troškove postupka Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, te članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b)Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1) i stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena;
25. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
26. U konkretnom slučaju, apelant pobija Presudu Vrhovnog suda broj 95 0 Rs 015802 19 Rev od 15. listopada 2019. godine kojom je apelantova revizija djelomično usvojena i drugostupanjska presuda u dijelu odluke o apelantovom novčanom potraživanju ukinuta, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje. Budući da je, dakle, postupak o predmetu apelacije (u dijelu kojim je odlučeno o novčanom potraživanju) u tijeku pred drugostupanjskim sudom, slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
27. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na pobijanu presudu u dijelu u kojem je potvrđena prvostupanjska presuda
28. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 Rs 015802 19 Rev od 15. listopada 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 15. studenog 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. siječnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
31. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
32. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 49/18 od 15. siječnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
34. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. U biti, smatra da je odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita jer je donesena suprotno svim pozitivnim zakonskim propisima, kao i osnivačkim i drugim aktima tuženika. Također, apelant ukazuje da je Vrhovni sud u pobijanoj odluci naveo da uopće nije predložen i izveden dokaz o kojem ovisi primjena članka 117. ZOR-a, odnosno da postoji očigledna proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud tumačio relevantne odredbe članka 117. ZOR-a.
35. U svezi s apelacijskim prigovorima koji pokreću pitanje proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
37. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).
38. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant pobija presude Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda. Međutim, imajući u vidu da je Osnovni sud udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu (osim u dijelu koji se odnosi na isplatu bonusa, koji apelant apelacijom niti ne pobija), Ustavni sud će navode apelacija ispitati samo u odnosu na presudu Vrhovnog suda kao konačnu odluku u konkretnom predmetu (u odnosu na nenovčano potraživanje). Dovodeći u svezu navedene stavove sa konkretnim predmetom, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku, okončanom pobijanom presudom Vrhovnog suda, između ostalog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonite odluke Upravnog odbora tuženog o apelantovom razrješenju od 8. svibnja 2011. godine i rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu od 17. lipnja 2011. godine, te da ga tuženi vrati na posao na ranije radno mjesto direktora ili drugo odgovarajuće radno mjesto (nenovčano potraživanje) i pri tome se pozvao na relevantne odredbe ZOR-a i Zakona o privrednim društvima. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja pobijane presude Vrhovnog suda proizlazi kao nesporno da je odluka o razrješenju apelanta kao direktora tuženog donijeta od Upravnog odbora tuženog na sjednici održanoj 8. svibnja 2011. godine u smislu članka 304. stavak 1.ž) Zakona o privrednim društvima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je odluka o njegovom razrješenju sa mjesta direktora nezakonita jer je nadležni organ tuženog u skladu sa svojim ovlaštenjima donio odluku o apelantovom razrješenju zbog neopravdanog izostanka s posla u trajanju od tri dana u smislu odredbi članka 98. stavak 2. točka 8., u svezi sa člankom 126. stavak 1. točka 1. ZOR-a. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud navedeni zaključak obrazložio na način da apelant nije opravdao svoj izostanak s posla u razdoblju od 11. do 17. svibnja 2011. godine (kada je donesena odluka o otkazu), niti je to učinio u predmetnom postupku kada je saslušan kao parnična stranka jer nije naveo opravdane razloge za svoje odsustvo s posla u tom razdoblju.
39. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da postoji očigledna proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud tumačio relevantne odredbe članka 117. ZOR jer dokazi koje su predložile parnične stranke uopće nisu izvedeni niti pročitani pred trećestupanjskim sudom. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je odredbom članka 117. ZOR-a propisano da „radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti zahtjev poslodavcu da mu osigura ostvarivanje tog prava, da se taj zahtjev može [...] podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede, te da je poslodavac [...] dužan odlučiti o zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči, smatrat će se da je zahtjev prihvaćen.“ Međutim, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio i ovim pitanjem, te da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da u konkretnom slučaju nisu bile ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe članka
117. ZOR-a iz razloga što tijekom postupka nije izveden dokaz uvidom u apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o otkazu ugovora o radu, iz čega proizlazi da Vrhovni sud navedeni „dopis“, nije cijenio kao zahtjev u smislu citiranog članka 117. ZOR-a, ocijenivši da je apelant propustio u postupku pred nižestupanjskim sudovima provesti dokaz čitanjem žalbe ili drugog pravnog sredstva koje je navodno koristio protiv odluke tuženog o prestanku radnog odnosa. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane presude zaključio da je odluka o odbijanju apelantovog zahtjeva za radnu reintegraciju donesena suglasno odredbi članka 130. ZOR-a. Prema tome, Ustavni sud u razlozima pobijane odluke, suprotno apelantovim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na njegovu štetu. Dovodeći u svezu obrazloženje pobijane presude s odredbama propisa na koje se pozvao Vrhovni sud u pobijanoj odluci, Ustavni sud smatra da obrazloženje pobijane odluke nema elemente koji ukazuju na to da su sudovi proizvoljno cijenili izvedene dokaze u konkretnom slučaju, odnosno proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, a koje okolnosti bi, u smislu naprijed navedenih stavova Europskog i Ustavnog suda, mogle biti osnova da Ustavni sud u navedenim aspektima svojim tumačenjem zamijeni dano tumačenje redovnih sudova.
Ostali navodi
40. Apelant se u apelaciji pozvao i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija u pravcu povrede ovog prava temelji na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na imovinu, u biti, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud, kod zaključka u svezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, pozivanje na povredu prava na imovinu, također, smatra neutemeljenim.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu od 17. lipnja 2011. godine, te da je nezakonita odluka Upravnog odbora tuženog o apelantovom razrješenju s mjesta direktora od 8. svibnja 2011. godine, a dano obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
43. Na temelju članka 18. stavak (3) točka 1) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke
44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić