Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1850/21 (S.R.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Mjenica
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1850/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1850/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela S. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. R.

protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 022510 20 Gž 2 od 17. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. R. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Šamca, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Nada Milić i Miloš Đurić iz Gradačca, podnijela je 26. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 022510 20 Gž 2 od 17. marta 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 022510 18 P 2 od 12. avgusta 2020. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužioca („Addiko bank“ a.d. Banjaluka) i obavezana je apelantkinja (kao prvotužena) da tužiocu na ime duga po osnovu ugovora o kreditu od 18. novembra 2005. godine isplati novčani iznos od 14.529,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 1. decembra 2015. godine (stav I izreke prvostepene presude). Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca u preostalom dijelu, u odnosu na isplatu zakonske zatezne kamate na navedeni iznos počev od 18. novembra 2015. godine (stav II izreke prvostepene presude). Djelimično je usvojen protivtužbeni zahtjev apelantkinje slijedom čega je utvrđeno da mjenica od 18. novembra 2005. godine (u daljnjem tekstu: predmetna mjenica) nije pravilna i zakonita i da ista mjenica nije blagovremeno podnesena na isplatu, niti je izvršen protest mjenice (stav III izreke prvostepene presude). Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantkinje u preostalom dijelu da se utvrdi da je predmetna mjenica ništava, da ista nije podobna za pokretanje izvršnog postupka, te da je potraživanje tužioca protiv apelantkinje iz ugovora o kreditu od 18. novembra 2005. godine zastarjelo (stav IV izreke prvostepene presude). Obavezana je apelantkinja da tužiocu nadoknadi troškove predmetnog postupka u iznosu od 4.348,00 KM (stav V izreke prvostepene presude).

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je, u odnosu na stav I izreke prvostepene presude, naveo da je uvidom u spis tog suda broj 86 0 I 022510 12 I utvrdio da je pravni prednik tužioca (Hypo Alpe Adria banka) podnijela 18. januara 2012. godine prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave (predmetne mjenice) protiv apelantkinje, drugotuženog (S.R.) i trećetuženog (S.T.), radi naplate duga u iznosu od 16.373,01 KM. Dalje, da je taj sud svojim rješenjem od 23. septembra 2015. godine (povodom prigovora apelantkinje) odgodio predmetno izvršenje i odredio nastavak izvršnog postupka nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja (tužilac) uspije sa tužbom. Osnovni sud je naveo da je tokom postupka nesporno utvrđeno da se apelantkinja potpisivanjem ugovora o kreditu od 18. novembra 2005. godine obavezala da tužiocu vrati kredit u ugovorom predviđenim rokovima, te da tužilac svoje potraživanje i zasniva na odredbama navedenog ugovora o kreditu. Osnovni sud je (u vezi s prigovorom zastare koji je apelantkinja istakla) ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da je apelantkinji odobren kredit u 120 jednakih mjesečnih anuiteta, te da je posljednji neisplaćeni anuitet dospio na naplatu 1. aprila 2009. godine, kao i da je uplatom izvršenom 11. marta 2009. godine (kojom uplatom se smatra da je dužnik priznao dug) prekinuta zastarjelost koja je od toga dana počela ponovo teći. Osnovni sud je naveo da, kako nakon prekida zastarjelosti po predmetnom ugovoru o kreditu uplatom od strane apelantkinje, a niti od dospjelosti posljednjeg neispunjenog anuiteta, pa do podnošenja prijedloga za izvršenje tom sudu 18. januara 2012. godine, nije protekao rok od pet godina propisan članom 373. ZOO. Osnovni sud je takođe naveo da je, cijeneći zastarjelost potraživanja i prema odredbama člana

372. ZOO (kojim je propisano da potraživanja povremenih davanja zastarijevaju za tri godine) dalje utvrdio da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da je posljednjom uplatom po predmetnom ugovoru o kreditu razdužen dio anuiteta od 1. marta 2009. godine, te kako od toga dana, a niti od dospjelosti svi ostalih anuiteta, pa do podnošenja prijedloga za izvršenje tom sudu 18. januara 2012. godine nije protekao rok od tri godine propisan odredbama člana 372. ZOO, to se ima smatrati da nije nastupila zastara potraživanja ni za svaki pojedinačno dospjeli anuitet u konkretnom slučaju. Osnovni sud je naveo da stoga, kako tužilac svoje potraživanje zasniva na ugovoru o kreditu, za koji apelantkinja ne spori da ga je potpisala i da se obavezala tužiocu da će mu vratiti kreditna sredstva koja su joj odobrena, te kako je utvrđeno da predmetno potraživanje tužioca po tom osnovu nije zastarjelo, sud je usvojio tužbeni zahtjev tužioca kao osnovan.

4. U odnosu na stav IV izreke presude, Osnovni sud je naveo da je tokom postupka, odlučujući o postavljenom tužbenom zahtjevu, utvrdio da predmetna mjenica nije popunjena u skladu sa osnovnim pravnim poslom, te ista nije ni prezentovana na naplatu, niti je tužilac podigao protest mjenice u zakonom utvrđenim rokovima, slijedom čega je ista mjenica nevažeća (zbog čega je odlučio kao u stavu III izreke prvostepene presude). Osnovni sud je ukazao da je, takođe, odredbama važećeg Zakona o izvršnom postupku, i dosadašnjom praksom sudova u Republici Srpskoj, mjenici koja u sebi sadrži klauzulu „ bez protesta“ (kao što je to slučaj u konkretnom predmetu) priznato svojstvo vjerodostojne isprave, pa da je tužilac (kao ovlašćeni imalac takve mjenice) bio ovlašćen da pokrene izvršni postupak radi naplate mjeničnog duga. Osnovni sud je naveo da je tokom predmetnog postupka nesporno utvrđeno da je predmetna mjenica izdata kao sredstvo obezbjeđenja duga po ugovoru o kreditu i da je, nakon što je apelantkinja kao izvršenik prigovorila rješenju o izvršenju, predmetni spor nastavljen kao obligaciono pravni spor, tokom kojeg je utvrđena nezakonitost predmetne mjenice. Osnovni sud je dalje naveo da, kako je nezakonitost mjenice utvrđena tek predmetnom presudom, to ista nezakonitost ne povlači za sobom ništavost svih pravnih posljedica koje je prouzrokovala mjenica, odnosno isto ne podrazumijeva da mjenica u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje nije bila podobna za pokretanje izvršnog postupka, kako to traži apelantkinja da sud utvrdi u protivtužbi. Osnovni sud je naveo da zbog svega navedenog nalazi da je osnovan protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim apelantkinja traži da se utvrdi da predmetna mjenica nije pravilna i zakonita i da ista nije blagovremeno podnesena na isplatu, dok u preostalom dijelu, kojim se traži da se utvrdi da je predmetna mjenica ništava, te da ista nije podobna za pokretanje izvršnog postupka i da je potraživanje tužioca iz ugovora o kreditu od 18. novembar 2005. godine zastarjelo, sud nalazi da protivtužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Osnovni sud je naveo da je odluku o troškovima donio primjenom člana 386. st. (1) i (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa je apelantkinju obavezao da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 4.348,00 KM, a koji se sastoje od sudske takse na tužbu i presudu u iznosu od 1.000,00 KM, troškova vještačenja u iznosu od 300,00 KM, troškova na ime zastupanja na tri održana ročišta u iznosu od 2.106, 00 KM, iznos od 702,00 KM na ime sastava odgovora na protiv tužbu, sve sa paušalom od 25% i uvećano za iznos PDV-a od 17%, te nagradu za vrijeme u iznosu od 240,00 KM (ukupno četiri sata) shodno tarifnom broj 9. Advokatske tarife Republike Srpske. Osnovni sud je naveo da je troškove postupka tužiocu dosudio u cijelosti, s obzirom da je apelantkinja u sporu uspjela samo u neznatnom dijelu protivtužbenog zahtjeva, te je sud utvrdio da predmetna mjenica nije zakonita već prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, dok je u preostalom dijelu protivtužbeni zahtjev odbio kao neosnovan, pa stoga apelantkinji niti ne pripadaju troškovi postupka po protivtužbenom zahtjevu.

6. Odlučujući o žalbi apelantkinje izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 12. avgusta 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 86 0 P 022510 20 Gž 2 od 17. marta 2021. godine žalbu apelantkinje odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u stavovima I, IV i V izreke prvostepene presude, dok je u stavovima II i III izreke prvostepene presude pobijana presuda ostala neizmijenjena.

7. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je prihvatljivo obrazloženje prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi obligaciono-pravnom sporu, jer odgovornost apelantkinje proizlazi iz ugovora o kreditu od 18. novembra 2005. godine, a ne iz predmetne mjenice koja se u ovakvim sporovima cijeni samo kao materijalni dokaz, zajedno sa ostalim provedenim dokazima. Okružni sud je dalje naveo da je pravilno utvrdio prvostepeni sud da nije zastarjelo samo pravo tužioca da potražuje predmetni dug, vodeći pri tome računa i da se zastarjelost potraživanja cijeni za svaki dospjeli anuitet pojedinačno. Okružni sud je takođe naveo da, pošto se zastara potraživanja prekida ne samo podizanjem tužbe, nego i svakom drugom radnjom preduzetom pred sudom u cilju naplate potraživanja, to je pravilno prvostepeni sud našao da je tužilac podnošenjem prijedloga za izvršenje prekinuo zastaru potraživanja po predmetnom ugovoru o kreditu, jer je upravo predmetna mjenica poslužila kao sredstvo obezbjeđenja potraživanja po tom ugovoru, pa kako je nezakonitost mjenice utvrđena tek donošenjem pobijane presude, to ista nezakonitost ne povlači za sobom ništavost svih pravnih posljedica koje je prouzrokovala predmetna mjenica, odnosno, isto ne podrazumijeva da mjenica u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje nije bila podobna za pokretanje izvršnog postupka, koje utvrđenje je apelantkinja tražila svojom protivtužbom.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantkinja navodi da, ako mjenica nije pravilna i zakonita, da samim tim nije bila podobna ni za pokretanje izvršnog postupka, pa da onda dalje proizlazi da je predmetno potraživanje zastarjelo. Ističe da se redovni sudovi pravilno pozivaju na odredbe člana 388. ZOO (prekid zastarjevanja), ali da pri tome zanemaruju odredbe člana 389. ZOO (kojima je propisano da se smatra da nije bilo prekida ako povjeriočeva tužba bude odbačena ili odbijena, ili ako izdejstvovana ili preduzeta mjera izvršenja ili obezbjeđenja bude poništena). Apelantkinja navodi da, kako je u konkretnom slučaju povjeriočeva radnja utvrđena kao nezakonita, pa kako se nezakonitom radnjom ne može prekinuti zastarjelost postupka, to je evidentno da je povjerilac prvi put zahtijevao naplatu potraživanja po zakonitom osnovu tek nakon što je protekao petogodišnji rok zastarjelosti (budući da je „najprije izabrao mjenicu“, pa tek onda tražio isplatu duga po osnovu ugovora o kreditu). Dalje navodi da je izreka presude kontradiktorna budući da iz iste proizlazi da mjenica koja nije pravilna, nije zakonita, nije blagovremeno podnesena na isplatu i nije protestvovana, može biti podobna za pokretanje izvršnog postupka. Apelantkinja takođe osporava i odluku o troškovima postupka.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog kojih smatra da je u konkretnom slučaju u pitanju obligaciono-pravni spor, kao i da je u vezi s tim, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dao jasne razloge zbog kojih smatra da u konkretnom slučaju nije zastarjelo samo pravo tužioca da potražuje predmetni dug, niti je nastupila zastara potraživanja za svaki pojedinačno dospjeli anuitet, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u obrazloženju svoje odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, dao detaljne razloge za svoju odluku o troškovima postupka, a Ustavni sud u takvom obrazloženju ne vidi proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je i Okružni sud, prihvatajući činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i pozivanje tog suda na relevantne odredbe ZOO, cijenio prednje zaključke prvostepenog suda pravilnim, te dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti apelantkinjinih navoda, u čemu Ustavni sud takođe ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1850/21 (S.R.) | Sudska praksa | Aktio