Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-233/20 (J. M.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-233/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 233/20, rješavajući apelaciju Jakuba Muratbegovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jakuba Muratbegovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 P 069730 19 Gž od 23. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 P 069730 16 P od 7. juna 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jakub Muratbegović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Hajrudin Pokvić, advokat iz Bugojna, podnio je 17. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 46 0 P 069730 19 Gž od 23. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 46 0 P 069730 16 P od 7. juna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od punomoćnika tužene S. B. (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 25. aprila 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni i Općinski sud su dostavili odgovore u periodu od 5. do 10. maja 2021. godine.
4. Punomoćnik tužene nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 10. juna 2016. godine podnio tužbu protiv tužene radi utvrđivanja prava vlasništva na dvije podrumske prostorije (u presudi precizirane oznake prostorija i površina, u daljnjem tekstu: sporne prostorije).
7. Tužena je 5. oktobra 2016. godine dostavila odgovor na tužbu.
8. Presudom Općinskog suda broj 46 0 P 069730 16 P od 7. juna 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on vlasnik spornih prostorija koje se nalaze u zgradi u vlasništvu tužene, a ranije vlasništvo R. S. (oznake i površina zgrade precizirane u izreci presude), „a koju je stekao kupovinom od Sl. S. i Sv. S.“, i da se tužena obaveže da apelantu preda u posjed sporne prostorije u roku od 30 dana kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, sve pod prijetnjom izvršenja.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, naveo da je u toku dokaznog postupka saslušao svjedoke A. H., S. K., J. M., H. M., F. P., F. V., J. C., parnične stranke, izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka E. P., da je izvršio uvid u materijalne dokaze (detaljno navedeno na stranici 4. i 5. presude), te da je u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio provedene dokaze kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, na osnovu čega je utvrdio činjenično stanje. Zatim, da je među strankama nesporno utvrđeno da su dva brata R. S. i J. S. u Bugojnu sagradili stambeno-poslovni objekat, kao i da su prije rata pred sudom pokrenuli postupak za diobu nekretnina koje su imali u suvlasništvu sa ½ dijela, a pokrenuli su i postupak za fizičku diobu, između ostalog, podrumskih prostorija koje se nalaze u stambeno-poslovnom objektu, gdje se nalaze i sporne prostorije koje su predmet tužbenog zahtjeva. Tužena je potomak R. S., dok su Sl. S. i Sv. S. (brat i sestra) potomci J. S., bivših suvlasnika stambeno-poslovnog objekta. Utvrđeno je da su tužena, Sl. S. i Sv. S. zbog rata napustili Bugojno i svoje nekretnine, kao i da su postupci koje su njihovi prednici pokrenuli pred sudom prekinuti zbog rata. Tužena se 1998. godine vratila u Bugojno, a Sl. S. i Sv. S. u januaru 1998. godine sa apelantom su zaključili ugovor o kupoprodaji, a prethodno ugovor o kapari 1997. godine i prodali mu svoj suvlasnički dio od ½ dijela u predmetnim nekretninama. Tužena je 1997. godine potpisala saglasnost u kojoj je navela da je saglasna da nasljednici J. S. (Sl. S. i Sv. S.) prodaju svoju polovinu objekta jer ona nije zainteresirana da ostvari svoje pravo preče kupovine nekretnine u suvlasništvu i kupi njihov dio od ½. Međutim, među parničnim strankama je sporno da li su Sl. S. i Sv. S. prodali apelantu sporne prostorije koje drži i uživa tužena, to jest da li su Sl. S. i Sv. S. bili vlasnici tih prostorija i da li su ih mogli prodati apelantu, odnosno da li je ugovor o kupoprodaji u dijelu koji se odnosi na sporne prostorije ništav.
10. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tužena 1997. godine dala saglasnost Sl. S. i Sv. S. da mogu prodati svoj dio kuće, i to ½ kuće, haustora, dvorišta, voćnjaka, te je opisno navedena polovina kuće koja je pripadala pokojnom J. S., a koja se nalazi na desnoj strani objekta. U toj saglasnosti nigdje se ne navode sporne prostorije, a te prostorije se ne navode ni u ugovoru o kapari iz 1997. godine u kojem je navedeno da apelant kupuje ½ dijela devastirane stambene zgrade koja je pripadala J. S. Općinski sud je naveo da su nakon toga Sl. S. i Sv. S. apelantu prodali svoj suvlasnički dio od ½, ali u ugovoru o kupoprodaji su pojedinačno navedene prostorije koje apelant kupuje, pa su, između ostalog, navedene sporne prostorije koje se nalaze u prizemlju zgrade vlasništvo R. S. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tužena osnovano istakla da nikad nije dala saglasnost da se prodaju sporne prostorije budući da su njeno vlasništvo jer se nalaze u njenoj polovini kuće, u dijelu koji je bio vlasništvo njenog oca R. S.
11. Nadalje, Općinski sud je naveo da je nesporno, kao što su istakli i apelant i svjedoci koje je predložio, da su Sl. S. i Sv. S. apelantu prodali sporne prostorije koje u svom posjedu drži i uživa tužena. Općinski sud je naveo da je nesporno utvrdio da u vrijeme davanja saglasnosti za prodaju suvlasničkog dijela, kao i u vrijeme zaključenja ugovora o kupoprodaji tužena nije bila u Bugojnu i da se vratila tek u toku 1998. godine, kada je apelant već ušao u posjed devastirane kuće, adaptirao je i do dolaska tužene uradio radove koji su bili neophodni na kući. Obje sporne prostorije se nalaze u dijelu kuće koji je pripadao ocu tužene. Također, nesporno je da podrumski dio kuće među prednicima parničnih stranaka nije bio podijeljen, te da su prednici imali suvlasnički dio od ½, što znači da je apelant mogao od svojih prednika kupiti samo ½ podrumskog prostora, koja iznosi 45,31 m² i koju i drži u posjedu. Apelantu je moralo biti jasno da od prodavaca kupuje njihov idealni dio ½ kuće koja je podijeljena po vertikali, te da njegovi pravni prednici Sl. S. i Sv. S. nisu mogli biti vlasnici dvije sporne prostorije jer bi u tom slučaju njihov suvlasnički dio u predmetnoj nekretnini bio veći od ½, a suvlasnički dio tužene manji od ½. Imajući u vidu da apelantovi pravni prednici nisu bili vlasnici dvije sporne prostorije, Općinski sud je zaključio da je ugovor o kupoprodaji djelimično ništav u stavu u kojem su navedene sporne prostorije, sve u smislu člana 109. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
12. Općinski sud je, dalje, naveo da je ugovor o kupoprodaji koji ima za predmet nekretninu uvijek dvostrano obavezujući obligacioni ugovor sa zakonom propisanom formom, koji nastaje saglasnom izjavom volja ugovornih strana, koje se moraju usaglasiti o bitnim elementima konkretnog ugovora kako je to regulirano članom 26. ZOO-a. Bitni sastojci kupoprodajnog ugovora o prometnu nekretnina su predmet ugovora, cijena i saglasnost volja ugovornih strana. U vezi s tim, Općinski sud je naveo šta je propisano članom 63. ZOO-a, te je naveo da se ugovorne strane, apelant kao kupac i Sl. S. i Sv. S. kao prodavci nisu usaglasili o predmetu kupoprodaje, zbog čega je među njima postojao nesporazum o predmetu ugovora budući da prodavci nisu bili ni suvlasnici ni vlasnici spornih prostorija. Imajući u vidu da je predmet ugovora bitan elemenat ugovora o kupoprodaji, Općinski sud je istakao da ugovor nije nastao, odnosno nije nastao u dijelu koji se odnosi na te dvije sporne prostorije, te je u tom dijelu ništav u smislu odredbi člana 109. u vezi sa članom 110. ZOO-a. U konkretnom slučaju nije pravno bilo moguće izvršiti promet spornih prostorija jer nisu bile ni u vlasništvu ni u suvlasništvu Sl. S. i Sv. S., a niko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ih sam ima.
13. Apelant je 3. jula 2019. godine izjavio žalbu protiv prvostepene presude.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 46 0 P 069730 19 Gž od 23. oktobra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, naveo da iz spisa, prvostepene presude i žalbe proizlazi da su parnične stranke pred sudom, u skladu sa članom 7. stav 1. ZPP-a, izvele dokaze koje su smatrale bitnim za odlučivanje, koji su decidirano navedeni u obrazloženju prvostepene presude, te da je prvostepeni sud, cijeneći izvedene dokaze slobodnom ocjenom u skladu sa čl. 8. i 123. stav 2. ZPP-a, utvrdio činjenično stanje. Nakon toga, Kantonalni sud je naveo činjenična utvrđenja iz prvostepene presude, te je istakao da je u cijelosti prihvatio zaključke prvostepenog suda budući da je ocjenom izvedenih dokaza od parničnih stranaka prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao i to jasno obrazložio. U vezi s tim, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene prigovore da prvostepeni sud nije pravilno cijenio izvedene dokaze, te da zbog toga nije pravilno utvrdio činjenično stanje o svim spornim činjenicama i da nije primijenio materijalno pravo na koje se pozvao. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je obrazložio da je na osnovu člana 226. ZPP-a odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava. Apelant smatra da prvostepeni sud nije ispravno cijenio dokaze, da je prihvatao isključivo dokaze suprotne strane, a da se nije bavio analizom dokaza koje je izveo apelant, kao i da nije razmotrio sve činjenice i dokaze koji su važni za predmet. U vezi s tim, apelant navodi da sudovi nisu cijenili ugovor o kupoprodaji, saglasnost za zaključenje ugovora, iskaz apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke i iskaz svjedoka A. H., a iz kojih proizlazi da je apelant stekao pravo vlasništva na spornim prostorijama. Također, apelant navodi da Kantonalni sud nije obrazložio svoju odluku. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku i traži naknadu nematerijalne štete.
II.Odgovor na apelaciju
17. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iz osporene odluke, a u kojoj su iznijeti i detaljno obrazloženi stavovi tog suda. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je istakao da nisu povrijeđena apelantova prava, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Općinski sud je naveo da je iscrpno obrazloženje dato u prvostepenoj presudi, koja je potvrđena od drugostepenog suda, zbog čega ne stoje apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje. Općinski sud je istakao da je prvostepena presuda obrazložena i da sadrži razloge i činjenice na osnovu kojih je donesena, te da je apelant u toku postupka imao uvid u sve dokaze koji su provedeni i imao je mogućnost da se izjasni o njima.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Član 63.
Kad strane veruju da su saglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili o osnovu ili o predmetu obaveze, ugovor ne nastaje.
Član 109. stav (1) (1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice Član 110.
Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 23. oktobra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u postupku koji je rezultirao osporenom presudom odlučivalo o utvrđivanju prava vlasništva na spornim prostorijama, odnosno da se radilo o pitanju apelantovih građanskih prava i obaveza, tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
a)U odnosu na osporene odluke
29. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i da su pogrešno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
30. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
31. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Općinski sud u obrazloženju svoje odluke naveo koji su dokazi provedeni u toku postupka, kao i da je sve izvedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, na osnovu čega je utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, dalje, napominje da je odredbom člana 63. ZOO-a propisano da ugovor ne nastaje kad strane vjeruju da su saglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o prirodi ugovora ili o osnovu ili o predmetu obaveze. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Općinski sud utvrdio da se apelant kao kupac i Sl. S. i Sv. S. kao prodavci nisu usaglasili o predmetu kupoprodaje budući da prodavci nisu bili ni suvlasnici ni vlasnici spornih prostorija, odnosno da je među njima postojao nesporazum o predmetu ugovora, koji predstavlja bitan elemenat ugovora o kupoprodaji, tako da ugovor nije nastao u dijelu koji se odnosi na sporne prostorije, pa je u tom dijelu ništav u smislu odredbi člana 109. u vezi sa članom 110. ZOO-a. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u odluci Općinskog suda. Ustavni sud, dalje, nalazi da su identični apelacioni navodi bili predmet razmatranja drugostepenog suda koji je u postupku po žalbi potvrdio prvostepenu presudu. U odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije obrazložio svoju odluku, a imajući u vidu da su se žalbeni navodi suštinski odnosili na apelantovu tvrdnju o pogrešnom zaključku prvostepenog suda u pogledu vlasništva nad spornim prostorijama, Ustavni sud nalazi da samo prihvatanje činjeničnopravnih zaključaka prvostepenog suda od Kantonalnog suda nije ugrozilo poštovanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku u odnosu na apelanta s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je prvostepeni sud cijenio dokaze, primijenio relevantno pravo i utvrdio činjenice. Također, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od više sudske instance, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini, kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).
32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju presuda dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su poštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani. b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
34. Ustavni sud zapaža da je tužba u predmetnom postupku podnesena 10. juna 2016. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 23. oktobra 2019. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao tri godine i četiri mjeseca, što je period koji će ispitati Ustavni sud.
Analiza dužine trajanja postupka
35. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Također, Ustavni sud nalazi da se radi o postupku koji po zakonu nije hitne prirode. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi da iz dokumentacije u spisu proizlazi da je apelant svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka.
36. Analizirajući postupanje redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega, uočava da su u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke i da je postupak okončan. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom od 10. juna 2016. godine, a da je prvostepena presuda donesena 7. juna 2019. godine, dakle postupak pred Općinskim sudom je trajao oko tri godine. Ustavni sud, dalje, nalazi da je Kantonalni sud osporenu odluku donio u roku od oko četiri mjeseca (računajući od dana podnošenja žalbe). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u odnosu na postupak kao cjelinu, te da eventualni periodi pasivnosti u radu suda u jednoj fazi postupka ne predstavljaju, per se, povredu prava na pravično suđenje u segmentu donošenja odluke u razumnom roku. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, iako je primjetno da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao nešto duže jer su pred tim sudom izvođeni dokazi, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je predmet okončan prije podnošenja apelacije, kao i da su u okviru analiziranog perioda redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje.
37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u obrazloženju odluka dali jasne i detaljne razloge u pogledu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te kada su detaljno obrazložili zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev i pri tome se pozvali na relevantne odredbe ZOO-a. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka, koji je ukupno trajao tri godine i četiri mjeseca, u okviru kojeg perioda su donesene dvije meritorne odluke i koji je okončan prije podnošenja apelacije, prešla granice „razumnog roka“.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić