Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-315/20 (M. B.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Djelotvoran pravni lijek
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-315/20
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 315/20, rješavajući apelaciju Milomira Božovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milomira Božovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 015846 19 Rev 2 od 2. oktobra 2019. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 015846 16 GŽ 2 od 6. juna 2016. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 015846 10 P od 20. januara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milomir Božović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Neđo Šutanović, advokat iz Sokoca, podnio je 23. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 015846 19 Rev 2 od 2. oktobra 2019. godine. Iz apelacionih navoda, također, proizlazi da apelant osporava i Presudu Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 015846 16 GŽ 2 od 6. juna 2016. godine i Presudu Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 015846 10 P od 20. januara 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 10. maja 2021. godine je od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i M. B. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju. S obzirom na to da tužiocu nije bilo moguće dostaviti apelacije na odgovor putem pošte, u skladu sa članom 75. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dostavljanje je izvršeno 21. maja 2021. godine putem oglasne ploče Ustavnog suda.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u periodu od 12. do 27. maja 2021. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok tužilac u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Tužilac je sa LIK – Lesna industrija Kočevje d.d., koja je pravni prednik „Nolika“ d.d. Kočevlje (u daljnjem tekstu: „Nolik“), 31. marta 2000. godine zaključio ugovor o kupovini poslovnog prostora (bliže opisanog u obrazloženju Presude Osnovnog suda broj 89 0 P 015846 10 P od 20. januara 2012. godine; u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), na osnovu kojeg je „Nolik“ prodao tužiocu predmetnu nekretninu (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor I).
6. Kupoprodajnim ugovorom od 24. oktobra 2004. godine tužilac je prodao apelantovom sinu (L. B.) predmetnu nekretninu po ugovorenoj cijeni od 91.294,00 KM (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor II).
7. Kupoprodajnim ugovorom od 13. jula 2007. godine, zaključenim kod notara (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor III), apelant je kao punomoćnik tužioca prodao predmetnu nekretninu kupcu J. G. (u daljnjem tekstu: kupac).
Osporeni postupak
8. Tužilac je 10. juna 2010. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete.
9. Presudom Osnovnog suda broj 89 0 P 015846 10 P od 20. januara 2012. godine obavezan je apelant da tužiocu naknadi štetu u iznosu od 33.294,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, kao i da mu naknadi troškove postupka.
10. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, istakao da je tužilac u tužbi naveo da je kao vanknjižni vlasnik kupoprodajnim ugovorom II prodao apelantovom sinu predmetnu nekretninu, da mu je apelantov sin na ime kupoprodajne cijene isplatio iznos od 58.000,00 KM, a da ostatak cijene u iznosu od 33.294,00 KM nije isplatio. Također je istakao da je tužilac u tužbi naveo da je u više navrata opominjao apelantovog sina, kao i apelanta, da isplate ostatak ugovorene cijene, te su obećavali da će to učiniti, ali je sve ostalo bezuspješno. Budući da tužilac nije mogao naplatiti ostatak kupoprodajne cijene, prihvatio je apelantov prijedlog da on proda (preproda) predmetnu nekretninu trećem licu, i da mu tužilac o tome izda propisnu punomoć, kako bi tužilac mogao naplatiti ostatak duga od kupoprodajne cijene. Apelant je na osnovu punomoći prodao predmetnu nekretninu, naplatio kupoprodajnu cijenu i navodno novac potrošio i prevario tužioca da će mu isplatiti sporni iznos novca.
11. Osnovni sud je naveo šta proizlazi iz izvedenih dokaza (bliže opisano u obrazloženju presude), te je istakao da iz izjava parničnih stranki proizlazi da su sve bitne elemente kupoprodajnog ugovora II dogovorili tužilac i apelant, kao i da su sve transakcije u vezi s predmetnom nekretninom vršene između tužioca i apelanta. Dalje je istakao da iz izjave apelantovog sina, kao svjedoka, proizlazi da mu nije poznato u koliko je navrata isplaćivana kupoprodajna cijena tužiocu, niti mu je poznato koji je iznos isplaćen tužiocu, te da ne zna koja je bila ugovorena cijena predmetne nekretnine.
12. Osnovni sud je ukazao da je nesporno da se apelantov sin kao kupac predmetne nekretnine nije uknjižio kao vlasnik, te da apelant koji je obavljao sve transakcije s tužiocem u vezi s predmetnom nekretninom nije mogao predočiti dokaze, odnosno priznanice da je izvršeno plaćanje i spornog utuženog iznosa. Dalje je ukazao da je nesporna činjenica da je apelant po punomoći (od 8. i 13. jula 2007. godine) ovlašten od tužioca i njegove supruge da može u njihovo ime kod nadležnog suda u Sarajevu potpisati i ovjeriti kupoprodajni ugovor, izvršiti uknjižbu u zemljišnim i drugim knjigama na novog vlasnika, kao i sve druge bitne radnje u vezi s prodajom predmetne nekretnine. Zatim je ukazao da je nesporno da je po osnovu navedenih punomoći apelant zaključio kupoprodajni ugovor III s kupcem, koji je ovjerio i potpisao notar, a prema kojem ugovoru tužilac prodaje, a kupac kupuje predmetnu nekretninu u vanknjižnom vlasništvu po cijeni od 155.000,00 KM. Također je ukazao da iz uvodnih napomena kupoprodajnog ugovora III proizlazi da je kupcu i apelantu, kao punomoćniku prodavca, bila poznata činjenica da je tužilac vanknjižni vlasnik nekretnine.
13. Osnovni sud je ukazao da iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužilac imao obaveze prema „Noliku“ po kupoprodajnom ugovoru I, te da je nesporna činjenica da je tu obavezu kupac, kao novi vlasnik predmetne nekretnine, izvršio (uplatio iznos od 22.500,00 eura) 27. februara 2009. godine. Zatim je ukazao da je apelant izjavio da je on dao navedeni iznos kupcu da uplati „Noliku“ kako bi mogla da se izvrši uknjižba kupca kao vlasnika predmetne nekretnine, te da je istakao da je u potpunosti isplaćena obaveza između njegovog sina i tužioca, a novac koji je plaćen za tužioca je tužiočev dug, „za što će podnijeti tužbu“. Međutim, apelant nije dostavio dokaze da je dao kupcu iznos od 22.500,00 eura (za uplatu tužiočevog duga iz kupoprodajnog ugovora I).
14. Osnovni sud je naveo da s obzirom na to da je apelant zaključio ugovor s trećim licem u vezi s predmetnom nekretninom po punomoći tužioca, da je s tužiocem direktno vodio pregovore i vršio transakcije u vezi s predmetnom nekretninom, da je kupoprodajni ugovor II potpisao apelantov sin kome nisu poznati detalji iz ugovora (kupoprodajna cijena, plaćanje), u odnosu na zaključeni kupoprodajni ugovor II radi se „o prividu ugovora shodno članu 66.“ Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji nema dejstvo među ugovornim stranama. Stoga je neosnovan istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije od strane apelanta, obrazlažući da je potpisnik navedenog ugovora njegov sin. Dalje je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je tužiocu plaćen iznos od 58.000,00 KM i da je taj iznos platio apelant, a da apelant nije dokazao da je platio sporni iznos od 33.294,00 KM tužiocu. Naime, na okolnost plaćanja spornog iznosa apelant je trebao izvesti dokaze shodno članu 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), iz kojih bi sud nesporno utvrdio činjenicu da je plaćen navedeni iznos.
15. Osnovni sud je istakao da u cijelosti prihvaća kao nesporan kupoprodajni ugovor III, prema kojem je predmetna nekretnina prodata kupcu, a apelantu isplaćena cijena od 155.000,00 KM. U vezi s tim je istakao da nema dokaza od strane apelanta da je navedeni iznos isplaćen tužiocu ili pak sporni dio u iznosu od 33.294,00 KM (koji iznos je ostao neisplaćen po svim dogovorima i finansijskim transakcijama koje su prethodile i koje su rađene u odnosu na kupoprodajni ugovor II), pa je nesporno nastupila štetna posljedica i šteta tužiocu u visini od 33.294,00 KM, koji iznos je prešao u imovinu apelanta bez pravnog osnova, te je apelant dužan tužiocu da navedeni iznos vrati, odnosno naknadi vrijednost postignute koristi shodno članu 210. stav 1. ZOO.
16. Okružni sud je, postupajući po žalbi na prvostepenu presudu, 24. septembra 2012. godine donio presudu, koja je rješenjem Vrhovnog suda od 16. februara 2016. godine ukinuta i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak.
17. U ponovnom postupku Presudom Okružnog suda broj 89 0 P 015846 16 Gž 2 od 6. juna 2016. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
18. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da nije sporno da apelant nije ugovorna strana iz kupoprodajnog ugovora II, tako da ne bi bio u obavezi samo na osnovu te činjenice da isplati tužiocu traženi iznos. Međutim, apelantova obaveza proizlazi iz kupoprodajnog ugovora III, u kojem je apelant nastupao kao punomoćnik tužioca, s kojim je dogovorio da se iz kupoprodajne cijene po tom ugovoru isplati tužiocu traženi iznos po kupoprodajnom ugovoru II. Naime, apelant, kao punomoćnik tužioca, zaključio je kupoprodajni ugovor III, u kojem je konstatirano da je kupac isplatio prodavcu kupoprodajnu cijenu iz tog ugovora u iznosu od 155.000,00 KM. U vezi s tim je istakao da je davanjem punomoći apelantu od strane tužioca i prihvaćanjem izvršenja naloga tužioca od strane apelanta (da proda predmetnu nekretninu i iz kupoprodajne cijene isplati tužiocu dugovani iznos po kupoprodajnom ugovoru II), između tužioca i apelanta zasnovan materijalno-pravni odnos, a time i apelantova pasivna legitimacija u konkretnom sporu.
19. Okružni sud je ukazao da nije sporno da je apelant lično s tužiocem vodio pregovore u vezi s nemogućnošću plaćanja utuženog iznosa (kao što nije sporno i da je apelant s tužiocem vodio sve pregovore oko zaključenja kupoprodajnog ugovora II, a ne apelantov sin kao kupac), te da je apelant predložio tužiocu, uz saglasnost sina, da mu tužilac izda punomoć za prodaju predmetne nekretnine trećem licu i da na taj način (od iznosa dobivenog po osnovu kupoprodajne cijene) apelant izmiri obavezu prema tužiocu i isplati mu dugovani iznos od 33.000,00 KM po ranijem ugovoru. Dalje je ukazao da nije sporno da je na navedeni prijedlog tužilac pristao kako bi apelant konačno izmirio svoju obavezu po ranijem ugovoru, ne računajući da će biti prevaren od apelanta, jer se u protivnom postavlja pitanje zašto bi tužilac uopće apelantu izdavao takvu punomoć. Zatim je istakao da nije sporno ni da je apelant, u skladu s izdatim punomoćima, predmetnu nekretninu prodao za kupoprodajnu cijenu od 155.000,00 KM, koju je kupac isplatio na ruke apelanta, kao punomoćnika tužioca, da je kupac ušao u posjed predmetne nekretnine i izvršio uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, koja je bila u vlasništvu tužioca (jer apelantov sin po kupoprodajnom ugovoru II nije izvršio prenos prava vlasništva na svoje ime). Dakle, apelantova pasivna legitimacija proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe, koje apelant nije argumentirano osporio, odnosno iz svih utvrđenih činjenica u konkretnom postupku, što nije dovedeno u sumnju apelantovim žalbenim navodima.
20. Presudom Vrhovnog suda broj 89 0 P 015846 19 Rev 2 od 2. oktobra 2019. godine apelantova revizija je odbijena.
21. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da je apelant osporavao tužiočev zahtjev tvrdnjama da nije pasivno legitimiran jer nije kupac predmetne nekretnine, niti tužiocu bilo šta duguje, da je kupoprodajna cijena po kupoprodajnom ugovoru II u cijelosti isplaćena tužiocu, da se on obratio tužiocu da mu pošalje punomoć za prodaju predmetne nekretnine da bi „izbjegao“ vrijeme koje je trebalo za uknjižbu poslovnog prostora na apelantovog sina. Dalje je istakao da apelant nije sporio da je kao punomoćnik tužioca zaključio kupoprodajni ugovor III, ali je tvrdio da je on lično dao novac kupcu koji je 27. februara 2009. godine izmirio dug tužioca od 22.500 eura po kupoprodajnom ugovoru I da bi se uknjižio u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine.
22. Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da su se parnične stranke nalazile u ugovornom odnosu po osnovu ugovora o nalogu u smislu odredbe člana 749. ZOO, čije ispunjenje traži tužilac. Po tom ugovoru apelant je u ime i za račun tužioca, kao njegov punomoćnik, zaključio kupoprodajni ugovor III kojim je predmetna nekretnina (tužiočevo vanknjižno vlasništvo) prodata za kupoprodajnu cijenu od 155.000,00 KM, koju je kupac (kako se navodi u samom kupoprodajnom ugovoru III) već isplatio na ruke apelanta i ušao u posjed predmetne nekretnine, te kasnije izvršio uknjižbu prava vlasništva na svoje ime. Naime, pogrešan je zaključak prvostepenog suda da je prethodno zaključeni kupoprodajni ugovor II simulirani pravni posao. Taj ugovor kao pravno valjan ne prikriva nikakav drugi, pa ni kasnije zaključeni kupoprodajni ugovor III. Međutim, taj pogrešan pravni zaključak, kao i zaključak da je osnov apelantove obaveze naknada štete, odnosno neosnovano obogaćenje, nisu utjecali na pravilnost pobijane presude.
23. Vrhovni sud je ukazao da je između parničnih stranaka zasnovan ugovor o nalogu kada su se stranke sporazumjele da se predmetna nekretnina proda trećem licu, te je zaključenjem kupoprodajnog ugovora III prethodno zaključeni kupoprodajni ugovor II prestao, što je bilo jasno i apelantu koji je sve pregovore oko zaključenja kupoprodajnog ugovora II vodio, mada je kao kupac u tom ugovoru formalno bio njegov sin. Naime, suština ugovora o nalogu je da nalogoprimac treba da obavi određene poslove za račun nalogodavca, pri čemu nije bitno da li nastupa u svoje ime ili u ime nalogodavca, već je bitno da se nalog uvijek ispunjava za račun nalogodavca. O izvršenom poslu nalogoprimac je dužan položiti račun i predati bez odugovlačenja nalogodavcu sve što je primio na osnovu obavljanja povjerenih poslova, bez obzira na to da li je ono što je primio za nalogodavca bilo dugovano ovome ili ne (član 754. ZOO). Polaganje računa je obaveza nalogoprimca jer se tek na osnovu polaganja računa smatra da je uredno izvršen ugovor o nalogu. Vrhovni sud je istakao da apelant pogrešno smatra da niko nije dokazao kome je isplaćena kupoprodajna cijena po kupoprodajnom ugovoru III jer je kupoprodajnu cijenu od 155.000,00 KM (kako se navodi u samom tom ugovoru) kupac već isplatio na ruke apelanta. Naime, apelant kao nalogoprimac nije nikada ispunio svoju obavezu da položi račun tužiocu o efektima zaključenog kupoprodajnog ugovora III, pa je tužilac imao ovlaštenje da traži isplatu kupoprodajne cijene, a na apelantu je prema odredbama čl. 123. i 126. ZPP bio teret dokazivanja koliki iznos po podmirenju svih obaveza iz tog ugovora pripada tužiocu kao njegovom nalogodavcu. Zato, čak i ako se uzme da je iz kupoprodajne cijene kupac 27. februara 2009. godine izmirio tužiočev dug u iznosu 22.500 eura (po kupoprodajnom ugovoru I), apelant nije dokazao da je tužiocu isplaćen preostali iznos kupoprodajne cijene, pa ni tužbenim zahtjevom traženi iznos od 33.294,00 KM.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
24. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
25. Apelant je, između ostalog, naveo da je kupoprodajni ugovor III notarski obrađen, ali da je on predmetnom punomoći ovlašten da može zastupati tužioca „kod nadležnog suda u Sarajevu“, ne pred notarom, pa da na osnovu navedene punomoći nije ni mogao biti zaključen „sporni ugovor“, a što je od utjecaja na primjenu materijalnog prava. Naime, da je ocjenjivan „ovaj žalbeni navod“, odluke redovnih sudova ne bi mogle opstati. Dalje je naveo da je u odlukama redovnih sudova navedeno da je apelant predložio tužiocu, uz saglasnost svog sina, da mu tužilac izda punomoć za prodaju predmetne nekretnine, ali da takva saglasnost ne postoji, pa nije mogla ni biti predložena i izvedena kao dokaz, a koji žalbeni navod nisu ocjenjivali drugostepeni i Vrhovni sud. Zatim je naveo da je u skladu sa članom 4. kupoprodajnog ugovora III tužilac jamčio da prije zaključivanja tog ugovora nije s trećim licem zaključio ugovor ili predugovor o kupoprodaji nekretnine, niti primio kaparu ili zaključio bilo kakav ugovor kojim bi ograničio bilo koje stvarno pravo J. G. Međutim, tužilac je prethodno zaključio kupoprodajni ugovor II s apelantovim sinom kojim mu prodaje predmetnu nekretninu. Također, pošto je kupac platio apelantov dug iz kupoprodajnog ugovora I u iznosu od 22.500,00 eura (45.000,00 KM), jasno je da je stvarna kupoprodajna cijena predmetne nekretnine po kupoprodajnom ugovoru III iznosila 110.000,00 KM, pa je tužilac obmanuo kupca i apelantovog sina da nema nikakvih tereta na predmetnoj nekretnini. Također je istakao da kada se iznos od 45.000,00 KM odbije od ugovorene cijene (91.294,00 KM) iz kupoprodajnog ugovora II proizlazi da je apelantov sin pretplatio iznos kupoprodajne cijene (jer je nesporno da je plaćeno 58.000,00 KM, kao i 45.000,00 KM datih kupcu, tako da je predmetna nekretnina koštala 103.000,00 KM). Pored toga je istakao da u toku postupka niko nije dokazao kome je isplaćena kupoprodajna cijena po osnovu kupoprodajnog ugovora III.
26. Iz apelacionih navoda, također, proizlazi da apelant osporava i dužinu trajanja postupka pred Okružnim sudom. Name, apelant je naveo da ga je prvostepeni sud obavezao na isplatu glavnog duga i kamata počev od podnošenja tužbe (10. juna 2010. godine), a da je drugostepeni sud tek 6. juna 2016. godine, dakle, poslije četiri godine odlučio o apelantovoj žalbi, pa se iz toga zaključuje da su sve vrijeme do donošenja odluke drugostepenog suda tekle kamate na štetu apelanta. Dalje je istakao da „zbog nepostupanja u razumnim rokovima apelantovo dugovanje je na ime kamata uvećavano neefikasnošću drugostepenog suda, čime je povrijeđeno apelantovo pravo ne samo na pravično suđenje već i pravo na djelotvoran pravni lijek, ali i pravo na imovinu“.
b)Odgovori na apelaciju
27. Vrhovni sud je istakao da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju odluke tog suda od 2. oktobra 2019. godine, te smatra da ne stoje apelantovi navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji. Iz navedenih razloga predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.
28. Okružni sud je istakao da su neosnovani navodi iz predmetne apelacije, da je taj sud svoju odluku donio pravilnom primjenom odredbi parničnog postupka i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dajući za svoju odluku pravilne činjenične i pravne razloge, što proizlazi iz činjenice da je apelantovu reviziju, u kojoj su iznijeti isti navodi kao u predmetnoj apelaciji, odbio Vrhovni sud.
29. Osnovni sud je istakao da u svemu ostaje pri prvostepenoj presudi, cijeneći da nema povreda prava na koje se poziva apelant, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
30. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
NALOG
Odjeljak 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 749.
Ugovorom o nalogu obavezuje se nalogoprimac prema nalogodavcu da za njegov račun preduzme određene poslove.
Istovremeno se nalogoprimac ovlašćuje na preduzimanje tih poslova.
Nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drukčije ugovoreno ili proizilazi iz prirode međusobnog odnosa.
Polaganje računa Član 754.
O izvršenom poslu nalogoprimac je dužan položiti račun i predati bez odugovlačenja nalogodavcu sve što je primio na osnovu obavljanja povjerenih poslova, bez obzira na to da li je ono što je primio za nalogodavca bilo dugovano ovome ili ne.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 89 0 P 015846 19 Rev 2 od 2. oktobra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. novembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 23. januara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede njegovih prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
38. Ustavni sud zapaža da je tužilac predmetni parnični postupak pokrenuo protiv apelanta radi naknade štete, dakle radi se o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
39. Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise, te da nisu adekvatno obrazložili svoje odluke, odnosno da nisu odgovorili na sve njegove žalbene i revizione navode. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
40. Ustavni sud, također, ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
41. Ustavni sud zapaža da je tužilac u konkretnom slučaju podnio tužbu protiv apelanta radi naknade štete, tvrdeći da mu je apelant ostao dužan iznos od 33.294,00 KM kao dio neisplaćene kupoprodajne cijene za predmetnu nekretninu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi usvojili tužiočev tužbeni zahtjev, te da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant nije dokazao da je tužiocu isplatio utuženi iznos kao dug iz kupoprodajnog ugovora II. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su nesporne činjenice da je tužilac, na apelantov prijedlog, dao apelantu punomoć da preproda predmetnu nekretninu trećem licu, da je apelant, kao punomoćnik tužioca, zaključio kupoprodajni ugovor III kojim je predmetnu nekretninu prodao (preprodao) za iznos od 155.000,00 KM, te da su Okružni sud i Vrhovni sud iz navedenih činjenica zaključili da se radi o ugovoru o nalogu u smislu člana 749. ZOO. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da apelant nije dokazao da je kao nalogoprimac ispunio svoju obavezu da položi račun tužiocu o efektima zaključenog kupoprodajnog ugovora III, u smislu člana 754. ZOO, pa je tužilac imao ovlaštenje da traži isplatu kupoprodajne cijene. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz odredbi člana 749. ZOO proizlazi da se ugovorom o nalogu nalogoprimac obavezuje prema nalogodavcu da za njegov račun preduzme određene poslove, a da iz odredbe člana 754. ZOO proizlazi da je o izvršenom poslu nalogoprimac dužan položiti račun i predati bez odugovlačenja nalogodavcu sve što je primio na osnovu obavljanja povjerenih poslova, bez obzira na to da li je ono što je primio za nalogodavca bilo dugovano ovome ili ne. Dovodeći navedene zakonske odredbe, kao i nesporno utvrđeno činjenično stanje u vezu s navedenim obrazloženjem koje su dali redovni sudovi u osporenim odlukama, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.
42. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao i u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi i reviziji (u vezi s apelacionim navodima da je tužiocu isplaćena cjelokupna cijena iz kupoprodajnog ugovora II, da je apelant dao iznos od 22.500,00 eura kupcu da plati tužiočev dug, kao i da nije dokazano kome je isplaćena kupoprodajna cijena iz kupoprodajnog ugovora III), a koje navode su redovni sudovi razmotrili, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju (vidi tač. 13, 14, 19. i 23. ove odluke), u kojem obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, redovni sudovi nisu bili u obavezi iznijeti sve detalje i dati odgovore na sve iznesene apelantove navode/prigovore, nego su bili dužni odgovoriti na relevantne navode i obrazložiti razloge za svoju odluku, što su i učinili. Dakle, redovni sudovi su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.
43. U odnosu na apelantove navode da nije bio opunomoćen da pred notarom zaključuje bilo kakav ugovor, da nije bilo saglasnosti njegovog sina za apelantov prijedlog da mu tužilac izda punomoć za preprodaju predmetne nekretnine, kao i navodi kojima se ukazuje da je tužilac obmanuo kupca i apelantovog sina da nema nikakvih tereta na predmetnoj nekretnini, Ustavni sud zapaža da iz apelacije i dokumenata dostavljenih uz apelaciju (apelant uz apelaciju nije dostavio svoju žalbu i reviziju), odnosno iz osporenih odluka ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred redovnim sudovima isticao te navode, pa se o njima redovni sudovi nisu mogli ni izjasniti, zbog čega Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ 34/05), ukazuje da ove prigovore apelant ne može s uspjehom prvi put isticati u postupku pred Ustavnim sudom.
44. Također, u vezi s prigovorima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji osporava samo dužinu trajanja postupka pred Okružnim sudom, navodeći da su drugostepenom sudu trebale četiri godine da odluči o žalbi. Međutim, Ustavni sud zapaža da su i ovi apelacioni navodi neosnovani s obzirom na to da je Okružni sud u prvoj fazi postupka donio drugostepenu presudu nakon osam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), koja je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak, pa je Okružni sud u ponovnom postupku donio drugostepenu presudu nakon oko četiri mjeseca (računajući od dana donošenja rješenja Vrhovnog suda). Proizlazi da je Okružni sud u predmetnom parničnom postupku svoje odluke donosio u razumnom roku.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, neosnovani.
Pravo na imovinu
46. Apelant, također, navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija o kršenju navedenog prava zasniva na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljna primjena pozitivno-pravnih propisa, da nije odgovoreno na sve apelantove prigovore i dužina trajanja postupka pred Okružnim sudom), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
47. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju koristio zakonom predviđene pravne lijekove, žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, koje pravne lijekove su drugostepeni sud i Vrhovni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su ovi apelacioni navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada nema ničeg što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa, odnosno kada su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge zašto smatraju da je apelant obavezan da tužiocu isplati utuženi iznos, pozivajući se na odredbe čl. 749. i 754. ZOO. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja Okružni sud svoje odluke donosio u razumnim rokovima, pa ne postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje kada je apelant imao mogućnost da koristi i kada je koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje su Okružni i Vrhovni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić