Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4876/19 (Hercegovačko-neretvanski kanton)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Javna vlast
  • Ugovor o kupoprodaji
  • Hipoteka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4876/19

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4876/19, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 8. srpnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 054600 19 Rev od 10.

rujna 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 53 0 P 054600 15 Gž od 26. ožujka 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobraniteljstvo Mostar, podnio je 18. prosinca 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 054600 19 Rev od 10. rujna 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 054600 15 Gž od 26. ožujka 2019. godine.

2. Istodobno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se obustavilo izvršenje rješenja Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) precizirani broj od 16. travnja 2014. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

3. Podneskom od 21. listopada 2020. godine apelant je uputio još jedan zahtjev za donošenje privremene mjere.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Odlukama o privremenoj mjeri Ustavni sud je odbio apelantove zahtjeve za donošenje privremenih mjera (vidi Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP 4876/29 od 15. siječnja i 28. listopada 2020. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

5. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te Ante Raguža, MPP Zlatna dolina d.o.o. Stolac i Sberbank d.d. Sarajevo (ranije Volksbank BH Sarajevo; u daljnjem tekstu prvotuženi, drugotuženi i trećetužena ili tuženi) zatraženo je 23. listopada 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

6. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i trećetužena su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 28. listopada do 9. studenog 2021. godine, dok prvotuženi i drugotuženi nisu dostavili traženi odgovor.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu protiv tuženih radi utvrđivanja ništavosti Ugovora o zasnivanju hipoteke vs. 11.000,00 KM, Općinski sud je donio Presudu broj 53 0 P 054600 14 P od 16. siječnja 2015. godine. Navedenom presudom Općinski sud je utvrdio da je ništav Ugovor o zasnivanju hipoteke (broj OPU-Ip-73/2010 od 11. veljače 2010. godine) zaključen između trećetužene kao založnog vjerovnika i prvotuženog kao založnog dužnika, kojim je osigurano potraživanje koje proizlazi iz Ugovora o srednjoročnom kreditu zaključenog između trećetužene i drugotuženog kao korisnika kredita i Ugovora o dugoročnom kreditu zaključenog između trećetužene i prvotuženog kao korisnika kredita i tri aneksa ugovora, na temelju kojih je upisana hipoteka u „C“ listu zk. uloška 1780 k. č. 1/441 KO Stolac. Dalje je presudom naloženo ZK uredu Općinskog suda da po pravomoćnosti presude briše pravo zaloge/hipoteke, te je utvrđeno da je nedopušteno izvršenje koje se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 53 0 Ip 052883 13 Ip po prijedlogu trećetužene (vjerovnika) kao tražitelja izvršenja protiv apelanta (izvršenika) radi izvršenja prodajom sporne nekretnine, dok je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon izvedenih dokaza (brojnih materijalnih dokaza, saslušanja prvotuženog i predstavnika trećetužene) utvrdio da je između Agencije za privatizaciju HNK kao prodavatelja i prvotuženog kao kupca 10. veljače 2004. godine zaključen Ugovor o kupnji predmeta tendera – poslovni objekt „Silosi“ (dio imovine poduzeća TP „Trgocentar“ Stolac, pobliže označen u izreci prvostupanjske presude; u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), te da je kupac (prvotuženi) isplatio ugovornu cijenu i upisao se kao vlasnik kupljene nekretnine uz suglasnost prodavatelja. U svezi s tim je prije svega navedeno da među „parničnim strankama nije sporno da je predmetna nekretnina [...] bila državno vlasništvo, te nije sporno da se temeljem ugovora o kupoprodaji od dana 10. 2. 2004. god., na toj nekretnini uknjižio 1.tuženi kao vlasnik sa 1/1 dijela, te nije sporno da se raskidom ugovora o kupoprodaji od dana 10. 2. 2004. godine ista nekretni[n]a je ponovo postala državno vlasništvo, te nije sporno da je na osnovu ugovora o zasnivanju hipoteke od 11. 2. 2010. god zaključene između Volksbank i 1. tuženog Ante Raguža osigurano predmetno pot[r]aživanje i isto je upisano u C (teretnom) listu kao založno pravo vjerovnika Volksbank (trećetužen[e]), te također nije sporno da je 3.tužen[a] kao založni vjerovnik pokrenu[la] postupak prodaje založne nekretnine“. Istaknuto je da je „sporno da li je ništav Ugovor o zasnivanju hipoteke [...] zaključen između trećetužen[e] i 1. tuženog [...]“. Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da su prvotuženi i trećetužena zaključili Ugovor o kreditu (21. siječnja 2010. godine), dok je kao sredstvo osiguranja zasnovana hipoteka na predmetnoj nekretnini vlasnika – korisnika kredita u korist davatelja kredita. Između Agencije za privatizaciju HNK i prvotuženog 11. ožujka 2011. godine zaključen je sporazum o raskidu Ugovora o kupnji (od 10. veljače 2004. godine) zbog neizvršenja preuzetih ugovornih obveza kupca (prvotuženog glede uposlenja određenog broja radnika), u kojem se, između ostalog, prvotuženi obvezao vratiti predmet prodaje u državno vlasništvo. Također je nesporno utvrđeno da je trećetužena kao založni vjerovnik pokrenula postupak prodaje založene nekretnine shodno Rješenju Općinskog suda broj 53 0 Ip 052883 13 Ip od 14. travnja 2014. godine. Općinski sud je dalje istaknuo da je u konkretnom slučaju sporno je li ništav navedeni Ugovor o hipoteci, je li apelant dao usmenu suglasnost na sklapanje Ugovora o hipoteci, je li se prodavatelj odrekao prava na pokretanje postupka o utvrđivanju nezakonito knjižene hipoteke, te može li apelant (tužitelj) u smislu odredbe članka 51. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) tražiti da se izvršenje u predmetu broj 53 0 Ip 052883 13 Ip proglasi nedopuštenim.

10. Općinski sud je u obrazloženju odluke naveo da je kupoprodajni ugovor (zaključen između apelanta i prvotuženog u odnosu na predmetnu nekretninu) zaključen u vrijeme važenja Odluke visokog predstavnika od 27. travnja 2000. godine – Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH kojim je visoki predstavnik zabranio, između ostalog, raspolaganje, dodjelu, prijenos ili prodaju imovine u državnom vlasništvu, uključujući raniju imovinu u društvenom vlasništvu. Općinski sud je dalje citirao relevantne odredbe Zakona o prometu nekretnina (čl. 16., 19. i 23.) kojima je propisano koja se imovina u društvenom vlasništvu ne može prenositi, otuđivati, zamjenjivati i na drugi način s njom raspolagati, odnosno u kojoj situaciji se vrši prodaja nekretnina iz društvenog vlasništva. Osim toga, Općinski sud je istaknuo da je odredbom članka 16. stavak 2. Zakona o privatizaciji poduzeća (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) propisano da kupac do potpune realizacije kupoprodajnog ugovora ne može tvrtku koja je predmet privatizacije zadužiti hipotekarnim kreditom, te je ukazao na odredbe čl. 51., 52., 103., 109. i 110. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji se odnose na ništavosti pravnog posla. U svezi s tim, Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza i naprijed citiranih relevantnih zakonskih odredbi utvrdio da su tuženi ignorirali imperativne zakonske norme, kongentni propis kojim se štiti javni interes, grubo kršeći odredbu članka 16. stavak 2. Zakona o privatizaciji, zbog čega je ništav predmetni Ugovor o zasnivanju hipoteke, odnosno zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev utemeljen i u cijelosti udovoljio tužbenom zahtjevu kao u izreci presude. Općinski sud je konstatirao da su tuženi nezakonito postupali, odnosno da su svojim postupcima postupali suprotno načelu savjesnosti i poštenja (članak 12. ZOO) i načelu postupanja s pažnjom dobrog domaćina (članak 18. ZOO), te je istaknuo da iz ništavog pravnog posla ne može ništa proizaći, pa kako je utvrđeno da je ništav predmetni Ugovor o hipoteci, proizlazi da su ništavi svi akti i rješenja nastali iz njega (prije svega upis u ZK i Rješenje Općinskog suda broj 53 0 Ip 052883 13 Ip). U svezi s prigovorom trećetužene da tužitelj kao izvršenik ne može istaknuti prigovor nedopuštenosti izvršenja u predmetu broj 53 0 Ip 052883 13 Ip, Općinski sud je naveo da je tužitelj (apelant) isključivi vlasnik predmetnih nekretnina, te kao vlasnik uvijek može prigovarati (posebno u ovakvoj situaciji kada je u pitanju državna imovina) u smislu odredbi Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, zbog čega je udovoljio i tom dijelu tužbenog zahtjeva. Odluku o troškovima postupka – da svaka stranka snosi svoje troškove postupka – Općinski sud je donio na temelju članka 386. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

11. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 054600 15 Gž od 26. ožujka 2019. godine uvažene su žalbe tuženih i preinačena je prvostupanjska presuda tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te je apelant obvezan tuženim naknaditi troškove postupka.

12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostupanjskog suda, kao i činjenicu da je u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini upisano državno vlasništvo sa 1/1 dijela, te je naveo da su utemeljeni žalbeni prigovori da je prvostupanjska presuda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo da je prvotuženi u momentu zaključivanja Ugovora o hipoteci (11. veljače 2010. godine) bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik 1/1 dijela predmetne nekretnine bez upisanih ograničenja. Dakle, prvotuženi je u skladu s vlasničkim ovlaštenjima iz članka 2. stavak 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) mogao predmetnu nekretninu opteretiti, što je prvotuženi i uradio radi osiguranja potraživanja koje je nastalo na temelju dugoročnog kredita koji je zaključio s trećetuženom. Kantonalni sud je istaknuo da je prvotuženi kao kupac kupio predmetne nekretnine koje su dio imovine poduzeća TP „Trgocentar“ Stolac, zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 16. stavak 2. Zakona o privatizaciji s obzirom na to da predmet zaloge nije tvrtka „Trgocentar“, već je hipoteka zasnovana na predmetnoj nekretnini. Dakle, Ugovor o zasnivanju hipoteke, čije se utvrđenje ništavosti traži, sačinjen je od strane prvotuženog (koji je u to vrijeme u javnim knjigama bio upisan kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine bez upisanih ograničenja) i prednika trećetužene koja je kao treća savjesna osoba, na temelju založne izjave prvotuženog i njegove bračne partnerice (Š. R.) kao sudužnika, konstituirala založno pravo na predmetnoj nekretnini radi osiguranja svog potraživanja po osnovi danog kredita. S obzirom na činjenicu da je sporazumno raskinut Ugovor o kupoprodaji predmeta tendera – predmetne nekretnine, uz napomenu da Ugovor nije raskinut iz razloga što je kupac – prvotuženi prekršio odredbu članka 8. tog Ugovora (opterećenje predmeta Ugovora), nakon čega je (2011. godine) o tome obaviješten prednik trećetužene i upisano državno vlasništvo sa 1/1 dijela na predmetnoj nekretnini (nakon suglasnosti prednika trećetužene), Kantonalni sud je naveo da smatra da navedene okolnosti ne mogu voditi utvrđenju ništavosti založne izjave i ništavosti ugovora. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je zaključio da su, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, neutemeljeni apelantovi navodi da su ispunjeni uvjeti iz članka 103. ZOO i ništavost Ugovora o hipoteci. Kantonalni sud, također, navodi da poništenje navedenog Ugovora o hipoteci i nalaganje brisanja u zemljišnoj knjizi nije utemeljeno ni pozivanjem na odredbe članka 68. ZOVPO i načelom povjerenja u zemljišne knjige u skladu sa člankom 9. Zakona o zemljišnim knjigama (u daljnjem tekstu: ZZK) s obzirom na to da u zemljišnim knjigama nije bilo upisano nikakvo ograničenje prava tadašnjeg vlasnika – prvotuženog. S obzirom na to da pravni značaj upisa u zemljišne knjige, koji ima značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes) i stvara fikciju apsolutne točnosti, nije bio ograničen ni eliminiran Zakonom o privatizaciji, proizlazi da je neutemeljen zaključak prvostupanjskog suda da su i svi ostali upisi proistekli iz ništavosti Ugovora o zasnivanju hipoteke ništavi.

13. Budući da je neutemeljen apelantov glavni tužbeni zahtjev (utvrđenje ništavosti Ugovora o zasnivanju hipoteke), Kantonalni sud je naveo da je neutemeljen i drugi (uvjetno kumulativni) apelantov zahtjev kojim je tražio da se po pravomoćnosti presude briše pravo zaloge/hipoteke. Pri tome je Kantonalni sud istaknuo da je u ovom dijelu postavljeni zahtjev nejasan, nerazumljiv i suprotan navodima i razlozima danim u obrazloženju budući da pod brojem DN 78-S/04 u zk. ulošku (čije se brisanje traži) nije evidentirano pravo zaloge/hipoteke čija se ništavost traži, već je pod tim brojem izvršen upis prava vlasništva u korist prvotuženog na temelju zaključenog Ugovora o kupoprodaji tendera. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da tuženi pravilno ukazuju da utvrđenje nedopuštenosti izvršenja u skladu s odredbama čl. 51.–53. ZIP-a može u skladu s uputama izvršnog suda tražiti samo treća osoba, a ne izvršenik (apelant) koji u izvršnom postupku s ciljem osporavanja ima mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova, pa shodno tome ne može tražiti da se izvršenje proglasi nedopuštenim. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je primjenom odredbe članka 229. stavak 1. točka 4. ZPP odbio tužbene zahtjeve kao neutemeljene i preinačio prvostupanjsku presudu, kao i odluku o troškovima postupka u skladu s odredbom čl. 386. stavak 1. i 387. ZPP.

14. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 53 0 P 054600 19 Rev od 10. rujna 2019. godine odbio kao neutemeljenu apelantovu reviziju, kao i zahtjev trećetužene za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju.

15. Vrhovni sud je naveo da apelant ne može s uspjehom svoju subjektivnu ocjenu dokaza suprotstaviti ocjeni dokaza koju su dali nižestupanjski sudovi u skladu s odredbom članka 8. ZPP, odnosno da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredbi parničnog postupka s obzirom na to da je drugostupanjski sud prihvatio da je prvostupanjski sud ocijenio sve dokaze u skladu s navedenom odredbom, dok je drugostupanjski sud cijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja i za svoju odluku dao odgovarajuće razloge. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestupanjskih sudova, te je istaknuo da je pobijana odluka drugostupanjskog suda pravilna, odnosno da je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti Ugovora o zasnivanju hipoteke. U svezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o privatizaciji i sadržaj predmetnog Ugovora o kupnji (zaključen između Agencije za privatizaciju HNK i prvotuženog), iz kojih se može zaključiti da prvotuženi nije kupio tvrtku ili udio u tvrtki, već je kupio poslovni prostor koji je samo dio imovine poduzeća (TP „Trgocentar“ Stolac), zbog čega odredba članka 16. stavak 2. Zakona o privatizaciji nije primjenjiva na predmetne ugovore o prodaji i zasnivanju hipoteke. Vrhovni sud je istaknuo da stoji činjenica da je u članku 8. Ugovora o prodaji predmetne nekretnine navedeno da kupac ne može opteretiti, prodati, niti drugim pravnim poslom otuđiti predmet ugovora sve dok ne izvrši sve ugovorne obveze utvrđene u članku 3. Ugovora. Međutim, kako dalje navodi Vrhovni sud, drugostupanjski sud se pravilno pozvao na odredbu članka 9. ZZK (načelo javnog povjerenja) kojim je propisano da savjesna treća osoba, koja je izvršila uvid u stanje zemljišne knjige, može smatrati da je upisano stanje točno, a ono što nije upisano pravno ne postoji, pri čemu je utvrđeno da navedeno ograničenje nije upisano u zemljišnu knjigu. Također, polazeći od ocjene da Ugovor o zasnivanju hipoteke nije ništav, drugostupanjski sud je pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim je tražio brisanje hipoteke i utvrđenje da je izvršenje protiv izvršenika (apelanta) nedopušteno. U svezi s tim, Vrhovni sud navodi da je odredbom članka 68. ZOVPO propisano da radi osiguranja određenog potraživanja nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist vjerovnika (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije vjerovnika koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije vjerovnika koji su hipoteku stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine (primjenjuje se pravilo da se vlasnici mijenjaju, a zasnovana hipoteka ostaje). Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju u skladu s odredbom članka 248. ZPP, dok je u skladu s odredbom članka 387. stavak 1. ZPP odbio zahtjev trećetužene za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju zato što ova radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U tom kontekstu apelant je naveo kronologiju predmetnog parničnog postupka navodeći da su Kantonalni sud i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. U svezi s tim apelant navodi da je pravilna odluka prvostupanjskog suda u kojoj je utvrđeno da se na konkretan slučaj primjenjuje odredba članka 16. stavak 2. Zakona o privatizaciji, odnosno da je ništav sporni Ugovor o hipoteci. Apelant smatra da zaključenje predmetnog Ugovora o zasnivanju hipoteke od strane tuženih predstavlja ništav pravni posao na koji su sudovi dužni paziti po službenoj dužnosti, bez obzira na to „koji je dio tvrtke kupac kupio“ u postupku privatizacije, te da je nezakonito svako raspolaganje državnom imovinom protivno članku 16. stavak 2. Zakona o privatizaciji. Osim toga, apelant smatra da Kantonalni sud i Vrhovni sud u svojim odlukama nisu dali dovoljno obrazloženje glede njegovih dokaza koji jasno ukazuju na povredu zakona u postupku privatizacije. b)Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje pri ocjeni da je donio zakonitu odluku i da ne stoje navodi iz apelacije.

18. Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja apelacije proizlaze apelantovi navodi koje je isticao tijekom postupka, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena. Sud je istaknuo da u svemu ostaje pri razlozima navedenim u svojoj odluci, odnosno da su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi njegovih prava navedenih u apelaciji.

19. Općinski sud je u odgovoru naveo da prilikom donošenja svoje odluke nije povrijedio apelantova prava na koja ukazuje u predmetnoj apelaciji.

20. Trećetužena je u odgovoru ponovila navode iz predmetne apelacije za koje smatra da su neutemeljeni, te je ukazala na provedene dokaze i utvrđeno činjenično stanje, kao i obrazloženja Kantonalnog i Vrhovnog suda za koja smatra da su pravilna i zakonita. U odgovoru je istaknuto da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, te je predloženo da se apelacija odbije ili odbaci.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Članak 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Članak 229. (stavak 1. točka 4.)

Drugostupanjski će sud, u sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave, presudom preinačiti prvostupanjsku presudu, ako ustanovi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:

4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo;

22. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 2.

Vlasništvo je pravo da se stvar posjeduje, koristi i da se njome raspolaže, sukladno s njenom prirodom i namjenom.

Svako je dužan da se uzdržava od povrede prava vlasništva druge osobe.

Članak 68. (stavak 1.)

Radi osiguranja određenog potraživanja, nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjeritelja (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtjeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjeritelja koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjeritelja koji su hipoteku na njoj stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine.

23. Zakon o privatizaciji preduzeća („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Članak 16.

Plaćanje dionica, udjela ili imovine poduzeća u postupku privatizacije ne može se financirati, kreditirati ili jamčiti sredstvima istog poduzeća.

Kupac do potpune realizacije kupoprodajnog ugovora ne može tvrtku koja je predmet privatizacije zadužiti hipotekarnim kreditom.

24. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04, 32/19 – odluka USFBiH i 94/20 – rješenje USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 9.

Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se točnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treće osobe, koje u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra točnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netočnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

(3) Ako je nositelj prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.

(4) Za savjesnost treće osobe kod stjecanja prava na nekretnini mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.

25. Zakon o ovršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH i 25/20 odluka USBiH) u relevantnom dijelu glasi:

VI - PRIGOVOR TREĆE OSOBE

Članak 51.

Pretpostavke za prigovor (1) Osoba koja tvrdi kako glede predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprečava ovrhu može podnijeti prigovor protiv ovrhe, tražeći da se ovrha na tom predmetu proglasi nedopuštenom u opsegu u kojem su prava te treće osobe zahvaćena ovrhom.

(2) Prigovor se može podnijeti do okončanja ovršnog postupka. Podnošenje prigovora ne sprječava provedbu ovrhe i ostvarenje tražbine tražitelja ovrhe, ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud će prigovor dostaviti tražitelju ovrhe i ovršeniku i pozvati ih da se u roku od osam dana očituju o prigovoru.

Članak 52.

Odluke suda po prigovoru treće osobe (1) Sud će o prigovoru treće osobe odlučiti u ovršnom postupku ili će podnositelja prigovora zaključkom uputiti da svoja prava ostvaruje u parnici.

(2) Ovršni će sud o prigovoru odlučiti u ovršnom postupku kada to okolnosti slučaja dopuštaju, a posebice ako podnositelj prigovora dokazuje opravdanost svojega prigovora pravomoćnom presudom, javnom ispravom ili po zakonu ovjerovljenom privatnom ispravom.

Članak 53. (st. 1. i 2.)

Upućivanje na parnicu (1) Upućivanje na parnicu iz stavka 1., članak 52. ovoga zakona ne sprečava provedbu ovrhe, niti ostvarenje tražbine tražitelja ovrhe.

(2) U parnici iz članka 52., stavak 1. ovoga zakona podnositelj prigovora iz članka 51. ovoga zakona može tražiti odlaganje ovrhe, pri čemu parnični sud na odgovarajući način primjenjuje odredbe parničnog postupka o određivanju sudskih mjera osiguranja.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 054600 19 Rev od 10. rujna 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 21. listopada 2019. godine, a apelacija je podnesena 18. prosinca 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

29. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

31. U svezi s apelantovim pozivanjem na kršenje prava zaštićenih Europskom konvencijom, Ustavni sud napominje da je apelant organ javne vlasti, pa shodno tome ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda kojom smatra da su povrijeđena njegova ustavna prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, točka 12.– 15.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa odnosno nositelja javne vlasti ispitivao, u pravilu, u svezi s navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine budući da ostala prava iz kataloga prava (članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini, predstavljaju osobna prava na koja se, u pravilu, ne mogu pozivati organi javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3444/19 od 7. travnja 2021. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, točka 28.). Stoga će u danim okolnostima apelantovog slučaja Ustavni sud apelaciju ispitati u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

32. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

33. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak u kojem je apelant imao procesnu poziciju tužitelja odnosi na utvrđivanja ništavosti Ugovora o zasnivanju hipoteke na predmetnoj nekretnini, dakle na predmet građanskopravne naravi, pa stoga apelant u navedenom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine.

34. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Vrhovnog suda kojom je odbijena apelantova revizija i zapravo potvrđena odluka drugostupanjskog suda kojom je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev uz obvezu da tuženim naknadi troškove postupka, dok iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

35. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda, koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. listopada 2017. godine, točka 35.), zadaća ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se dakle neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudačke procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenog 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.). Također, Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

36. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

37. Razmatrajući apelacijske navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena kao neutemeljena apelantova revizija i time zapravo potvrđeno odlučenje drugostupanjskog suda kojim je, primjenom relevantnih odredbi ZPP, ZOVPO, ZZK i ZIP-a, preinačena prvostupanjska presuda i u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev uz obvezu da tuženim naknadi troškove postupka. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju presuda dali jasne i precizne razloge o tome zašto je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev, te su dali iscrpne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni su zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Kantonalni sud, na temelju činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, izveo zaključak da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba članka 16. stavak 2. Zakona o privatizaciji, na kojoj je Općinski sud utemeljio svoje odlučenje i na čijoj primjeni apelant inzistira i u navodima apelacije. Ovo zato što je, prema obrazloženju osporenih odluka, prvotuženi kupio predmetne nekretnine koje su dio imovine poduzeća TP „Trgocentar“ Stolac, pri čemu predmet zaloge nije bilo navedeno poduzeće, već predmetne nekretnine na kojima je prvotuženi (u vrijeme zasnivanja hipoteke) bio upisan kao isključivi vlasnik bez upisanih ograničenja (članak 9. ZZK). Također, s obzirom na to da nije utvrdio ništavost Ugovora o zasnivanju hipoteke, Kantonalni sud je odbio i apelantov zahtjev za brisanje hipoteke, kao i tužbeni zahtjev koji se odnosio na utvrđenje da je nedopušteno izvršenje koje se vodi po prijedlogu trećetužene kao tražitelja izvršenja protiv apelanta (čl. 51.–53. ZIP-a). Naime, drugostupanjski sud je, kao i Vrhovni sud, zaključio da je prvostupanjski sud, ocjenom dokaza u smislu članka 8. ZPP, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje na koje je pogrešno primijenio materijalno pravo (članak 16. stavak 2. Zakona o privatizaciji). Također, suprotno apelantovim navodima, Vrhovni sud je u svom obrazloženju zaključio da je drugostupanjski sud pravilno cijenio istaknute žalbene navode i da je za svoju odluku dao jasno stajalište glede primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju, te da je za svoje odlučenje dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg proizlazi da nije ostvarena povreda prava na koju ukazuje apelant. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke citirao odredbu članka 68. stavak 1. ZOVPO, te je istaknuo da se prilikom zasnivanja hipoteke primjenjuje pravilo da se vlasnici mijenjaju, a zasnovana hipoteka ostaje. Pri tome su redovni sudovi u osporenim odlukama dali eksplicitne razloge zašto u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba članka 16. stavak 2. Zakona o privatizaciji, a Ustavni sud, suprotno apelacijskim navodima, imajući u vidu sadržaj navedenih odredbi na kojima su Kantonalni sud i Vrhovni sud utemeljili svoje odlučenje, u danim okolnostima ne nalazi proizvoljnost u njihovoj primjeni.

38. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, suprotno apelantovim navodima, detaljno ispitali sve apelantove navode koje on ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dali jasna i precizna obrazloženja zbog čega je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev. S obzirom na to Ustavni sud u danim okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporenih odluka, koja bi, u smislu naprijed navedenih stajališta Europskog i Ustavnog suda, mogla biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova, zbog čega su neutemeljeni apelantovi navodi u svezi s primjenom materijalnog prava.

39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu

40. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena materijalnog prava), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim.

41. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u ocjeni dokaza i u primjeni procesnog i materijalnog prava od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda, koji su dali detaljne razloge zbog čega je u konačnici u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP, ZOVPO, ZZK i ZIP-a, pri čemu su dali obrazloženje zašto u danim okolnostima nije primjenjiva odredba članka 16. stavak 2. Zakona o privatizaciji, a dana obrazloženja ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti.

43. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava temelji na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

44. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4876/19 (Hercegovačko-neretvanski kanton) | Sudska praksa | Aktio