Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1789/21 (S.Š.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1789/21
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1789/21, rješavajući apelaciju S. Š., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. Š. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 026524 21 Kž 4 od 5. aprila 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 026524 21 Kv9 od 26. marta 2021.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. maja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 026524 21 Kž 4 od 5. aprila 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 026524 21 Kv9 od 26. marta 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva – Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Rješenjem Okružnog suda - Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 026524 21 Kv9 od 26. marta 2021. godine apelantu je produžen pritvor koji mu je određen rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda od 30. jula 2020. godine, produžen rješenjem Okružnog suda od 27. avgusta 2020. godine, te rješenjima Vrhovnog suda od 27. oktobra 2020. godine i 25. januara 2021. godine zbog krivičnog djela teško ubistvo iz člana 125 stav 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), koji po tom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže tri godine od potvrđivanja optužnice, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Pritvor je apelantu produžen zbog pritvorskog osnova propisanog u članu 197 stav 1 tač. a) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu:
ZKPRS).
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo protiv apelanta podiglo optužnicu broj TI 2 1 KT 0001204 20 od 22. marta 2021. godine, koja je potvrđena 23. marta 2021. godine, zbog krivičnog djela teško ubistvo. U optužnici je stavljen prijedlog da se nakon potvrđivanja optužnice apelantu produži pritvor zbog pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. a) i v) ZKPRS.
6. Okružni sud je naveo da je prije donošenja odluke o prijedlogu za produženju pritvora održao ročište radi saslušanja apelanta na okolnosti razloga zbog kojih se traži produženje pritvora. Na tom ročištu Tužilaštvo je u cijelosti ostalo kod prijedloga za produženje pritvora, dok se apelantova odbrana protivila prijedlogu, pri čemu je sudu dostavila dokaze u apelantovu korist, osporavajući kako postojanje osnovane sumnju da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti optužnicom, tako i postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. a) i v) ZKPRS.
7. Dalje, Okružni sud je ukazao da osnovana sumnja, kao opšti uslov za određivanje, odnosno produženje pritvora, izjašnjenjem apelanta i njegove odbrane nije dovedena u pitanje. Naglašeno je da su prihvatljivi razlozi o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo koji su dati u rješenjima o određivanju i produženju pritvora apelantu (koja su postala pravosnažna). Osim toga, ukazano je da osnovana sumnja proizilazi i iz optužnice, koja je potvrđena. Istaknuto je da je osnovana sumnja da je apelant, zajedno sa više za sada NN lica, organizovano lišio života Slavišu Ćuluma na javnom putu u mjestu Dragočaj, na način opisan u izreci optužnice od 22. marta 2021. godine, i time izvršio krivično djelo teško ubistvo potkrijepljena dokazima koji su prikupljeni u dosadašnjem toku postupka, dostavljenima uz optužnicu sa prijedlogom za određivanje pritvora, na osnovu kojih je rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda od 30. jula 2020. godine tada osumnjičenom pritvor određen i u obrazloženju rješenja o produženju pritvora od 27. avgusta 2020. godine, zatim, i rješenjā Vrhovnog suda o produženju pritvora od 27. oktobra 2021. godine i 25. januara 2021. godine. Te dokaze Okružni sud u osporenom rješenju taksativno je pobrojao na str. 2. i 3. rješenja.
8. Navedeno je da iz prikupljenih objektivnih dokaza i to, prije svega, biološkog traga sa dijela polomljene grane, koja je pronađena prilikom vršenja uviđaja na licu mjesta izvršenja krivičnog djela (najvjerovatnije polomljena od izvršilaca prilikom izlaska iz skloništa radi dolaska do puta gdje su presreli oštećenog Slavišu Ćuluma, koji je upravljao vozilom, i hicima iz automatskog oružja ga lišili života), te iz DNK vještačenja Biološkog fakulteta u Beogradu, proizilazi da je apelant relativno jasan većinski doprinosilac tog biološkog traga i da, po nalazu vještaka, postoji vrlo visok stepen vjerovatnoće da je predmetni biološki trag na polomljenoj grani ostavio upravo apelant. Osim toga, kod apelanta su u pretresima pronađena i oduzeta vozila i određeni odjevni predmeti i motociklističke kacige koje je on koristio, a kakve su koristili i počinioci ovog krivičnog djela, po izjavama svjedoka koji su ih viđali u blizini mjesta ubistva Slaviše Ćuluma, prije i neposredno nakon toga, a što proizilazi i iz snimka video-nadzora obližnjih objekata. Kada se to dovede u vezu sa izjavama saslušanih svjedoka Željka Savkovića (druga Slaviše Ćuluma, koji je nakon odsluženja kazne iskazao bojazan da bi ga mogli ubiti Siniša Šakić i Jovan Jošilo sa kojima je ranije imao oružane sukobe, pa je zbog toga nosio pištolj i raspitivao se o njihovom kretanju), Ive Bogdanovića i drugih svjedoka koji su dan prije ubistva vidjeli dvije maskirane osobe u karakterističnim maskirnim uniformama i s crnim rancem, a neposredno nakon pucnjave su uočili dvije jednako odjevene osobe na motociklu (od kojih je suvozač imao crni ranac) sa tamnim kacigama, kako dolaze iz smjera mjesta ubistva i udaljuju se prema centru Dragočaja, što je snimljeno kamerama na obližnjim objektima, Okružni sud je ocijenio da svi ti dokazi, kada se dovedu u međusobnu vezu i sagledaju u kontekstu apelantovog ponašanja prije i nakon kritičnog događaja (kad je ilegalno napustio zemlju i izvjesno vrijeme boravio u inostranstvu) i ranije je imao ozbiljne oružane sukobe sa Slavišom Ćulumom (zbog kojih je i krivično gonjen), potvrđuju postojanje osnovane sumnje da je apelant zajedno sa za sada NN licima organizovano lišio života Slavišu Ćuluma i izvršio krivično djelo teško ubistvo. Ukazano je da se suprotne tvrdnje apelanta i njegovih branilaca ne mogu prihvatiti kao osnovane.
9. Dalje, Okružni sud je našao da i dalje stoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197 stav 1 tač. a) i v) ZKPRS.
10. Istaknuto je da su još uvijek nepromijenjene okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, kao razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS, zbog kojeg je bilo neophodno apelantu produžiti pritvor. Navedeno je da, kada se sagleda apelantovo ponašanje u kritičnom periodu - kada je određeni period bio nedostupan organima gonjenja (zbog čega je za njim raspisana potraga, jer ni najbliži članovi porodice nisu znali gdje se nalazi), a prema službenim podacima Granične policije BiH, legalno nije prešao državnu granicu, već je, prema operativnim saznanjima policijskih organa, 16. maja 2020. godine ilegalno ušao u Republiku Hrvatsku preko rijeke Save i tamo boravio kod poznanika Mehe Velića u Sisku sve do 25. maja 2020. godine, kada se legalno vratio iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu, nesumnjivo je da apelant, koji pored državljanstva RS-BiH, ima i državljanstvo Republike Hrvatske (a presudom Suda BiH je 2018. godine osuđivan za krivično djelo krijumčarenja preko državne granice), ima sposobnosti i mogućnosti i da ilegalno napusti Bosnu i Hercegovinu (u kojoj nema zaposlenje ili imovinu) i da se duže krije i boravi u Republici Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji, što su sve okolnosti koje nesumnjivo opravdavaju bojazan da će se dati u bjekstvo i tako onemogućiti daljnje uspješno vođenje postupka sada kada je suočen sa dokazima koji ga čine osnovano sumnjivim i kada je optužnica protiv njega potvrđena, pa i mogućnošću dugogodišnjeg kažnjavanja za to krivično djelo, što je nesumnjiv motiv da bjekstvom to pokuša izbjeći.
11. Dalje, Okružni sud je našao da je prihvatljiv stav Tužilaštva da postoje i razlozi iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS zbog kojih je apelantovo zadržavanje u pritvoru neophodno u daljnjem toku postupka, nakon potvrđivanja predmetne optužnice. Ukazano je da je apelant ranije više puta osuđivan za brojna i vrlo teška krivična djela. Okružni sud je, prema izvodu iz kaznene evidencije koji je sudu dostavljen uz prijedlog za određivanje pritvora, ukazao na ranije presude apelantu za različita krivična djela (razbojništvo, nasilničko ponašanje i drugo). Kada se ima u vidu brojnost tih ranijih osuda i krivičnih djela za koje su mu izrečene zatvorske kazne, očigledno je da na apelanta one nisu ostvarivale nikakav pozitivan, odvraćajući uticaj, budući da je u kontinuitetu nastavljao sa vršenjem raznih krivičnih djela, što, sagledano u kontekstu njegovih ličnih prilika (nije oženjen, nema djecu i nije zaposlen) i okolnosti pod kojima je izvršeno predmetno krivično djelo za koje se osnovano sumnjiči kao jedan od njegovih izvršilaca ovim okolnostima daje naročit značaj i opravdava bojazan da će, ukoliko bi bio pušten na slobodu, apelant ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine i teža kazna, te je radi otklanjanja opasnost od takve nove kriminalne aktivnosti, neophodno zadržati ga u pritvoru i po tom osnovu iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
12. Okružni sud je našao neosnovanima navode iz pismenog izjašnjenja apelantove odbrane kojim je predloženo izricanje mjera zabrana, umjesto pritvora, jer se, po ocjeni suda, svrha mjera za obezbjeđenje prisustva optuženog i za uspješno vođenje krivičnog postupka može postići samo mjerom pritvora. Dalje, navedeno je da pritvor apelantu po tom rješenju može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora koja će se vršiti svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru, pri čemu takva odluka neće dovesti u pitanje poštovanje odredbe iz člana 196 st. 1 i 2 ZKPRS i člana 5 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje propisuju da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme i kada se isti cilj ne može postići blažim mjerama.
13. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 026524 21 Kž4 od 5. aprila 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv rješenja Okružnog suda od 26. marta 2021. godine.
14. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede odredaba ZKP i povrede člana 6 Evropske konvencije i člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i apelant pusti na slobodu ili pritvor zamijeni mjerama zabrane.
15. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani argumenti iz žalbe kojima se osporava pravilnost i valjanost razloga datih u pobijanom rješenju o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti potvrđenom optužnicom. Istaknuto je da osnovana sumnja, kao zakonski uslov primjene mjere pritvora, da je optuženi apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, koja je utvrđena potvrđivanjem optužnice i dalje postoji, što je, smatrao je Vrhovni sud, prvostepeni sud pravilno zaključio i obrazložio u osporenom rješenju, ocjenjujući dokaze koji su priloženi uz optužnicu. Ukazano je da je zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant, zajedno sa NN licem, počinio krivično djelo za koje se tereti potvrđenom optužnicom zasnovan i obrazložen u pobijanom rješenju kroz ocjenu prvenstveno nalaza Biološkog fakulteta u Beogradu od 15. jula 2020. godine o vještačenju DNK predmeta i tragova pronađenih prilikom vršenja uviđaja, a to je biološki trag sa dijela polomljene grane, a sve to u povezanosti sa iskazima svjedoka Željka Savkovića, te svjedoka Ive Bogdanovića, kao i brojnih navedenih materijalnih dokaza, pribavljenih prilikom uviđaja i kasnije u postupku. Istaknuto je da su svi navedeni dokazi, koji su dostavljeni uz optužnicu i obrazloženi uz prijedlog za produženje pritvora, ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj povezanosti (strana 2. i 3. pobijanog rješenja), te je izveden pravilan zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti potvrđenom optužnicom.
16. Dalje, navedeno je da je, osporavajući pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, apelant u žalbi naveo da uz optužnicu nisu priložene izjave koje je pribavilo Tužilaštvo, i to svjedoka Mehe Velagića, te Armina Muratagića i zapisnici o njihovom saslušanju, koji daju alibi apelantu (da je u kritičnom vremenu bio u Sisku) i da je time povrijeđeno pravo na pravično suđenje i presumpcija nevinosti. Vrhovni sud je, ocjenjujući navedene prigovore, te činjenicu da povreda prava na pravično suđenje i presumpcija nevinosti ne može biti učinjena od tužioca, kao jedne od strana u postupku, već samo od suda, našao da su apelantovi prigovori o navedenim povredama bez osnova. Osim toga, ukazano je da je odredbom člana 242 stav 1 tač. d) i e) ZKPRS propisano da optužnica sadrži prijedlog o dokazima koje treba izvesti i dokaze koji potkrepljuju navode optužnice. Slijedom navedenog, diskreciono je ovlašćenje tužioca koje će to dokaze predložiti u optužnici, koji zavise od ocjene činjeničnog materijala koji potkrepljuju težinu optužbe. Dakle, u smislu citirane zakonske odredbe, a suprotno tvrdnjama iz žalbe, tužiocu nije uspostavljena obaveza da predloži u optužnici sve dokaze koji su prikupljeni u istrazi.
17. U odnosu na postojanje posebnih pritvorskih razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tač.
a) i v) ZKPRS, Vrhovni sud je stava da je u osporenom rješenju dato argumentovano obrazloženje, koje prihvaća i taj sud. Navedeno je da je pravilno obrazloženo da je apelant, u kritičnom vremenu, nakon izvršenja djela za koje se tereti potvrđenom optužnicom bio nedostupan organima gonjenja, zbog čega je za njim raspisana potraga (ni najbliži članovi porodice nisu znali gdje se nalazi). Naime, prema službenim podacima Granične policije BiH, legalno nije prešao državnu granicu, već je prema operativnim saznanjima policijskih organa 16. maja 2020. godine ilegalno ušao u Republiku Hrvatsku preko rijeke Save i tamo boravio kod poznanika Mehe Velića u Sisku, sve do 25. maja 2020. godine, kad se legalno vratio iz Republike Hrvatske u Bosnu i Hercegovinu. Navedeno se pravilno ocjenjuje u povezanosti sa težinom djela za koje se tereti optužnicom, sa aspekta zakonom propisane kazne (kazna zatvora najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora), da u Republici Srpskoj nema zaposlenje, niti imovinu, te da je presudom Suda BiH 2018. godine osuđivan za krivično djelo krijumčarenje preko državne granice, a sada suočen sa potvrđenom optužnicom za krivično djelo teško ubistvo. Vrhovni sud smatra da su to okolnosti koje su pravilno ocijenjene i pravilno obrazložene u pobijanom rješenju (strana 4.), koje, i po ocjeni tog suda, predstavljaju okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i time postojanja pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS. Navedeno je da, ocjenjujući sve navedene okolnosti, činjenica dvojnog državljanstva na koju se pozvao Okružni sud u osporenom rješenju (a koje se ne navodi u optužnici) sama za sebe i u povezanosti sa svim drugim obrazloženim okolnostima ne dovodi u sumnju pravilnost konačnog zaključka o postojanju okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i time postojanja pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS.
18. Dalje, navedeno je da je u osporenom rješenju dato valjano obrazloženje i za postojanje razloga za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Ukazano je da je apelant više puta osuđivan za brojna krivična djela, pa kada se ima u vidu brojnost navedenih ranijih osuda i krivičnih djela, u kontekstu okolnosti izvršenja djela za koje se apelant tereti potvrđenom optužnicom Vrhovni sud smatra da je pravilno u osporenom rješenju tim okolnostima dat značaj naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan od ponavljanja djela i time pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Ukazano je da je sve navedeno pravilno ocijenjeno i obrazloženo u pobijanom rješenju zbog čega se pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, sa aspekta nužnosti dalje primjene mjere pritvora po pritvorskim razlozima iz odredbe člana 197 stav 1 tač. a) i v) ZKPRS, ne mogu osporiti žalbenim prigovorima. Ukazano je da je pravilno obrazloženo i poštivanje odredbe člana 196 stav 1 ZKPRS sa aspekta trajanja pritvora i mogućnosti primjene blažih mjera obezbjeđenja prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d), II/3e) i II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6 i 13 Evropske konvencije. U suštini, apelant osporava obrazloženja osporenih rješenja ukazujući da ne postoje osnovi sumnje, da se rješenja zasnivaju na pretpostavkama i netačno utvrđenim činjenicama koje u nastavku apelacije detaljno obrazlaže. Apelant smatra da je pobijano rješenje suprotno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, koju je detaljno naveo i interpretirao u apelaciji, te osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga, opet ukazujući da se zaključak suda svodi na pretpostavke u vezi sa dvojnim državljanstvom (koje nije osnov za pritvor) i „ilegalnim prelaskom apelanta“, da sud nije ocijenio činjenicu da je iskazima svjedoka dokazano da apelant nema veze sa predmetnim krivičnim djelom, da nije navedeno na osnovu čega postoji „osnovana bojazan“, odnosno da li je apelant preduzeo bilo kakvu radnju u odnosu na dokaze, da ranija osuđivanost nije razlog za pritvor i ostalo što detaljno navodi u apelaciji.
b) Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su argumenti izneseni u apelaciji po sadržaju podudarni onima iz apelantove žalbe podnesene protiv rješenja Okružnog suda od 26. marta 2021. godine, kojim je pritvor bio predmet razmatranja u žalbenom postupku, o čemu su dati razlozi u osporenom rješenju Vrhovnog suda. Dalje, navedeno je da se na iznesenim argumentima iz apelacije ne može osnovano uspostaviti povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na koje se ukazuje u apelaciji, pa je predloženo da se apelacija odbije, kao neosnovana.
21. Okružni sud smatra da su u konkretnom krivičnom postupku u svemu poštovana prava koja apelantu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, odnosno da nije došlo do kršenja prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, pa je predloženo da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ( Službeni glasnik RS" “ br. 53/12, 91/17, 66/18, 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tač. a) i v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
(…)
g) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna doživotnog zatvora.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 026524 21 Kž 4 od 5. aprila 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporeno rješenje s obzirom na to da je osporeno rješenje doneseno 5. aprila 2021. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 21. maja 2021. godine, pa proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6 i 13 Evropske konvencije. U suštini, apelant osporava rješenja kojima mu je produžen pritvor, te svi navodi koje je apelant istakao u apelaciji pokreću pitanje navoda o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost, te će Ustavni sud samo u okviru ovih navoda i ispitati apelaciju.
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
29. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(...) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
30. Apelant osporava rješenja Okružnog suda i Vrhovnog suda tvrdeći da su u suprotnosti sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije, odnosno da u njima nisu izneseni valjani argumenti u pogledu postojanja osnovane sumnje, kao ni u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tač. a) i v) ZKP, te da ne zadovoljavaju standarde koje garantuje Evropska konvencija.
31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, za osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan elemenat zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisan članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi, Evropski sud, Fox, Camnbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravnu osnovu u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
32. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju da budu takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.
33. U konkretnom slučaju apelant osporava postojanje osnovane sumnje, ukazujući na nezakonitost određenih dokaza, iskaze svjedoka, gdje je pronađen trag i ostalo. Ustavni sud, suprotno navodima iz apelacije, primjećuje da su prvo Okružni sud, a zatim Vrhovni sud jasno naveli da osnovana sumnja - da je apelant počinio krivično djelo na način kako je navedeno u potvrđenoj optužnici - proizilazi iz dokaza koji su u osporenim rješenjima pobrojani i čiji je sadržaj prezentovan, a kasnije i ocijenjen (pronađeni tragovi, oduzeti predmeti, saslušani svjedoci itd.). Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u odgovoru na apelaciju ukazao da je iste prigovore apelant isticao i u žalbi, da je Vrhovni sud, ocjenjujući te prigovore, potvrdio zaključak i obrazloženje prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi naveli jasne i dovoljne razloge o postojanju osnovane sumnje u odnosu na apelanta i o tome dali jasne i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljne razloge. Pri tome Ustavni sud primjećuje da će osporavanje postojanja osnovane sumnje na način kako to čini apelant sigurno biti predmet sudskog postupka s obzirom na to da je optužnica protiv apelanta potvrđena. U ovom momentu, u konkretnom predmetu, nema ništa što ukazuje na to da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da osporena rješenja nisu u suprotnosti sa odredbama ZKP i Evropske konvencije i da sadrže razloge u pogledu postojanja opšteg uslova za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 ZKP.
34. Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor produžen iz osnova propisanog članom 197 stav 1 tač. a) i v) ZKP, kao i da apelant osporava zaključke sudova u pogledu postojanja opasnosti od njegovog bjekstva, kao i da ranija osuđivanost apelanta nije razlog da mu se produži pritvor.
35. Ustavni sud podsjeća da se opasnost od bjekstva mora procjenjivati s obzirom na brojne relevantne faktore koji mogu potvrditi postojanje takve opasnosti ili pokazati da je takva opasnost tako mala da ne može opravdati pritvor. Takva opasnost se mora procjenjivati i u svjetlu faktora koji se tiču karaktera osumnjičenog, njegovog morala, doma, zanimanja, imovine, porodičnih veza i svih drugih konkretnih veza u zemlji u kojoj se protiv njega vodi krivični postupak (vidi, Evropski sud, Panchenko protiv Rusije, presuda od 8. februara 2005. godine, aplikacija broj 45100/98, tačka 106, i Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 58). Činjenica da lice nema prijavljeno stalno mjesto prebivališta sama po sebi, takođe, ne može uputiti na zaključak da postoji opasnost od bjekstva (vidi, Evropski sud, Soulaja protiv Estonije, presuda od 15. februara 2005. godine, stav 64). Najzad, opasnost od bjekstva nužno se smanjuje i protekom vremena koje je osumnjičeni, odnosno optuženi proveo u pritvoru imajući u vidu mogućnost da će se vrijeme provedeno u pritvoru uračunati u izrečenu kaznu u slučaju osude na kaznu zatvora, što predstavlja pogodnost za osumnjičenog, odnosno optuženog i smanjuje rizik od bjekstva (vidi, Evropski sud, Neumeister protiv Austrije, presuda od 27. juna 1968. godine, stav 10).
36. Nadalje, Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradusz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobra 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za dug period pritvora (vidi, Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine). Ranije osuđujuće presude mogu predstavljati osnovu za razumnu bojazan da bi optuženi mogao počiniti novo krivično djelo (Selçuk protiv Turske, stav 34, Matznetter protiv Austrije, stav 9).
37. Imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud smatra da su Okružni sud, a zatim Vrhovni sud, suprotno navodima iz apelacije, jasno naveli razloge koji ukazuju na opasnost od bjekstva. S tim u vezi, redovni sudovi su ukazali na činjenicu da apelant ima dvojno državljanstvo, kao i da u Bosni i Hercegovini nema imovine i zaposlenja, te su naveli da je apelant prema operativnim saznanjima ilegalno prešao granicu 16. maja 2020. godine. Ovu okolnost sud je doveo u vezu sa činjenicom da je apelant ranije osuđen zbog krivičnog djela krijumčarenje preko državne granice, ocijenivši te okolnosti kao okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant mogao pobjeći pogotovo kada je optužnica protiv njega potvrđena i kada je suočen s dokazima koji ga čine osnovano sumnjivim za krivično djelo teško ubistvo, pa i mogućnošću dugogodišnjeg kažnjavanja, što je (kako je naveo sud) motiv da bjekstvom to pokuša izbjeći.
38. Dalje, Ustavni sud zapaža da su, prilikom ocjene naročitih okolnosti u pogledu pritvorskog razloga iz člana 197 tačka v), redovni sudovi ocijenili brojnost ranijih osuda i krivičnih djela za koja su apelantu izrečene zatvorske kazne, koje - kako je Okružni sud naveo - nisu ostvarile uticaj (pozitivan i odvraćajući) na apelanta – što je, takođe, doveo u vezu s ličnim prilikama apelanta (nije oženjen, bez djece, bez zaposlenja) i okolnostima pod kojima je učinjeno predmetno krivično djelo za koje se osnovano sumnja da je apelant jedan od izvršilaca, te je zaključio da je, radi otklanjanja opasnosti od nove „kriminalne aktivnosti“ apelanta, neophodno apelanta zadržati u pritvoru.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, ne smatra proizvoljnim obrazloženja redovnih sudova, te nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje o proizvoljnosti primjene člana 197 stav 1 tač. a) i v) ZKP, odnosno nedostatka konkretizacije razloga obrazloženja. Ustavni sud, takođe, naglašava da je prilikom donošenja odluke imao u vidu sve apelantove navode, kao i praksu Ustavnog suda i Evropskog suda na koju je ukazao u apelaciji, ali da to nije moglo uticati na drugačiju odluku u ovom predmetu.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret potvrđenom optužnicom, kao i o tome da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na bojazan da bi apelant, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao pobjeći, odnosno ponoviti krivično djelo.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić