Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2220/21 (H. Š., M. Š. i N. Š.)

Odluka donesena 08. 09. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Suvlasništvo
  • Apelacija preuranjena
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2220/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 09. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2220/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Husein Šahinović i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Husein Šahinović, Munezeha Šahinović i Nermina Šahinović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 038275 21 Gž od 19. maja 2021. godine (u dijelu kojim je ukinuta Presuda Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 038275 20 P 2 od 30.

decembra 2020. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak), zbog toga što je preuranjena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Husein Šahinović, Munezeha Šahinović i Nermina Šahinović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 038275 21 Gž od 19. maja 2021. godine (u dijelu kojim je preinačena Presuda Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 038275 20 P 2 od 30.

decembra 2020. godine), zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Husein Šahinović, Munezeha Šahinović i Nermina Šahinović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bužima i Bihaća, koje zastupa Amir Ezić advokat iz Bosanske Krupe, podnijeli su 23. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 038275 21 Gž od 19. maja 2021. godine. Također, apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje ponovnog postupka u parničnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pod brojem 18 0 P 038275 20 P 2, a čije je provođenje naloženo Presudom Kantonalnog suda od 19. maja 2021. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda.

2. Općinski sud je Presudom broj 18 0 P 038275 20 P 2 od 30. decembra 2020. godine utvrdio da su apelanti stekli pravo suvlasništva sa udjelima od po 1/3 na dijelu nekretnine, bliže označene u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporno zemljište), u površini od 33 m2, a koji dio zemljišta se nalazi ispod dijela objekta izgrađenog na dijelu nekretnine, bliže označene u izreci presude, te na dijelu spornog zemljišta za redovnu upotrebu istog objekta, dok je u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti suvlasnici cijelog spornog zemljišta u površini od 80 m2. Odbio je tužbeni zahtjev apelanata da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu nadležnog suda i Službi za prostorno uređenje, geodetske i imovinsko-pravne poslove da osnovom ove presude izvrše nužno cijepanje nekretnine, bliže označene u izreci presude, te da na novoformiranoj parceli površine 80 m2 izvrše upis prava suvlasništva na ime apelanata u zemljišnoj knjizi i katastru nekretnina sa udjelima od po 1/3. Obavezao je tužene (R.Š., A.Š., E.Š., A.Š., H.Š., A.Š., A.J. A.Š.) da apelantima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 462,11 KM.

3. Kantonalni sud je osporenom presudom od 19. maja 2021. godine uvažio žalbu tuženog (R.Š.) i preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva na način da je odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti stekli pravo suvlasništva sa suvlasničkim udjelom od po 1/3 na spornom zemljištu, koje se nalazi ispod dijela objekta izgrađenog na dijelu nekretnine, bliže označene u izreci presude, te na dijelu spornog zemljišta za redovnu upotrebu istog objekta, dok je prvostepenu presudu u dijelu kojim su obavezani tuženi da apelantima nadoknade troškove parničnog postupka ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Također, uvažio je žalbu apelanata i ukinuo prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Odredio je da će prvostepeni sud svojom konačnom odlukom odlučiti o zahtjevu apelanata za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 393,12 KM i zahtjevu tuženog (R.Š.) za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 350,00KM.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da su apelanti tužbeni zahtjev zasnivali na tvrdnjama da su suvlasništvo spornog zemljišta stekli po dva pravna osnova, osnovom građenja i dosjelošću, te su u konačno preciziranom tužbenom zahtjevu zatražili da se sudskom odlukom utvrdi da su stekli pravo vlasništva na površini spornog zemljišta od 80 m2. Zatim da je prvostepeni sud utvrdio da je sporno zemljište upisano u zemljišnoknjižni uložak na ime R.Š., apelanata, A.Š., A.Š. i A.Š., te da su svi oni upisani i kao posjednici. Naveo je da je prvostepeni sud zaključio da su apelanti suvlasnici spornog zemljišta u površini od 33 m2, a koja površina se nalazi ispod objekta i da su vlasništvo stekli osnovom građenja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se u smislu člana 59. Zakona o stvarnim pravima (kojim je, između ostalog, određeno da zgrada koju neko sagradi na tuđem zemljištu pripada vlasniku zemljišta) podrazumijeva da je uslov da bi gradilac mogao u sudskom postupku zahtijevati utvrđenje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu da je ta zgrada sagrađena na tuđem zemljištu. Budući da apelanti zahtijevaju utvrđenje prava vlasništva građenjem na zgradi koja je izgrađena na zemljištu čiji su oni suvlasnici, naveo je da tužbeni zahtjev apelanata kakav je usvojio prvostepeni sud nije osnovan, jer je prvostepeni sud tužbeni zahtjev usvojio isključivo što smatra da su apelanti osnovom građenja stekli pravo vlasništva. Naveo je da se vlasništvo osnovom građenja ne može steći kada lice gradi na svom zemljištu, zbog čega je preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu i usvojeni tužbeni zahtjev odbio, jer je prvostepena presuda u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva donijeta uz pogrešnu primjenu člana 59. Zakona o stvarnim pravima. Također je naveo da je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva donesena uz povredu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), jer prvostepeni sud izvedene dokaze nije cijenio naspram utvrđenja odlučnih činjenica za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a apelanti su tužbeni zahtjev zasnivali na tvrdnjama da su oni i dosjelošću stekli pravo vlasništva na spornom zemljištu. S obzirom da prvostepeni sud izvedene dokaze nije cijenio naspram utvrđenja odlučnih činjenica u vezi sa sticanjem prava vlasništva dosjelošću, to nije mogao ni dati valjane razloge za odbijajući dio presude. Naveo je da je prvostepena presuda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva donesena i uz povredu člana 191. stav 4. ZPP-a, koje povrede u vezi sa članom 209. ZPP-a su uticale na zakonitost prvostepene presude u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, a zbog povreda postupka ne može se provjeriti da li je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno niti da li je materijalno pravo pravilno primijenjeno, pa je prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode, između ostalog, da je Kantonalni sud morao prvostepenu presudu u cijelosti ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak i odlučivanje, jer bi svi učesnici u postupku bili u mogućnosti da svoja prava štite u ponovnom postupku, te ističu da je taj sud svojom odlukom apelante de facto i de iure onemogućio da u ponovnom postupku, shodno uputama iz svoje presude, dokazuju da je njihov tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan (za cijelu spornu površinu) i to primjenom pravnog osnova na koji su se pozivali u toku postupka.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)Preuranjeno (u odnosu na Presudu Kantonalnog suda od 19. maja 2021. godine u dijelu u kojem je ukinuta prvostepena odluka i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak)

7. Prema odredbama člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

8. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Kantonalnog suda od 19. maja 2021. godine ukinuta je presuda Općinskog suda od 30. decembra 2020. godine u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva i u dijelu gdje su obavezani tuženi da apelantima nadoknade troškove parničnog postupka i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Dakle, u konkretnom slučaju, prema stanju u spisu, postupak je u toku pred Općinskim sudom za dio tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosi na utvrđenje da su apelanti i dosjelošću stekli pravo vlasništva na spornom zemljištu, kao i u odnosu na troškove postupka, pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena. b)Dopustivost prima facie (u odnosu na Presudu Kantonalnog suda od 19. maja 2021. godine u dijelu u kojem je preinačena prvostepena odluka)

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe člana 59. Zakona o stvarnim pravima, jasno ukazao da se vlasništvo osnovom građenja ne može steći kada lice gradi na svom zemljištu, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2220/21 (H. Š., M. Š. i N. Š.) | Sudska praksa | Aktio