Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4634/18 („Borovo“ d.d. za proizvodnju i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda Vukovar)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Državno vlasništvo
- Pravo na pravnu sigurnost
- Ugovor o kupoprodaji
- Ništavost
- Društveno vlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4634/18
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4634/18, rješavajući apelaciju „Borova“ d.d. za proizvodnjy i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda Vukovar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka
b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Borova“ d.d. za proizvodnju i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda Vukovar.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 044082 18 Rev 2 od 30. maja 2018. godine.
U skladu sa članom 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, na snazi se ostavljaju Presuda Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 044082 14 Gž od 10. decembra 2014. godine i Presuda Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 044082 12 P od 26. marta 2014.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Borovo“ d.d. za proizvodnju i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda Vukovar (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Vukovaru, Republika Hrvatska, koga zastupa Zdravko Grabovac, advokat iz Teslića, podnio je 11. avgusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 044082 18 Rev 2 od 30. maja 2018. godine.
2. Apelant je istovremeno zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje osporene presude do donošenja konačne odluke Ustavnog suda povodom predmetne apelacije. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i punomoćnika tužitelja „Bonel“ d.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 30. avgusta 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud i punomoćnici tužitelja su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 11. septembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 044082 12 P od 26. marta 2014. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništavo i da ne proizvodi pravno djejstvo upisano pravo raspolaganja apelanta na poslovnom prostoru u Bijeljini, površine 115 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), kao i ništavost ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), kojim je apelant kao prodavac prodao predmetni poslovni prostor Dragi Simiću (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Vasiliju Dragiću (u daljnjem tekstu: trećetuženi, a svi tuženi, uključujući i apelanta, u daljnjem tekstu: tuženi) kao kupcima, da se naloži brisanje svih upisa u javnim knjigama o nekretninama koji su izvršeni na osnovu predmetnog ugovora, kao i naknadno upisanih tereta, te predaja predmetnog poslovnog prostora u posjed tužitelju. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je tužitelj u postupku privatizacije stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Istom presudom tužitelj je obavezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosima preciziranim u presudi.
7. Osnovni sud je, između ostalog, obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, preciziranih u presudi, nesporno utvrđeno da je 18. aprila 2000. godine između drugotuženog i trećetuženog, kao kupaca i apelanta, kao prodavca, zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, te da je potpis apelanta kao prodavca ovjeren kod notara u Vukovaru pod brojem Ov. 1902/2000, dok su potpisi drugotuženog i trećetuženog kao kupaca ovjereni 30. novembra 2000. godine kod Osnovnog suda pod brojem OV: 9192/2000. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je u pogledu spornog pitanja pravne valjanosti predmetnog ugovora nesporno utvrđeno da je ugovor zaključen u pisanoj formi, da su potpisi kupaca ovjereni kod nadležnog suda, a potpis prodavca kod javnog bilježnika i nakon što su ugovorne strane u cijelosti izvršile obaveze iz ugovora, drugotuženi i trećetuženi su se uknjižili sa suvlasničkim dijelovima od po ½ dijela na predmetnom poslovnom prostoru u određenim podulošcima katastarskoknjižnog uloška broj 6068 k.o. Bijeljina I, kako je pobliže opisano u izreci presude. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su drugotuženi i trećetuženi na osnovu valjanog pravnog posla i uknjižbom u zemljišne knjige stekli pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, shodno odredbama člana 33. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Osnovni sud je potom ukazao da je valjanost predmetnog ugovora o kupoprodaji posredno preispitana i u parničnom postupku pokrenutom po tužbi drugotuženog i trećetuženog protiv tužitelja radi predaje predmetnog poslovnog prostora u posjed, odnosno po protivtužbi tužitelja kojom je postavio identičan tužbeni zahtjev (predaja u posjed predmetnog poslovnog prostora koji su drugotuženi i trećetuženi podijelili na nekoliko zasebnih cjelina). Kako je utvrdio Osnovni sud pravosnažnom Presudom tog suda broj P-1082/02 od 3. aprila 2003. godine (potvrđena presudom po žalbi drugostepenog suda od 16. aprila 2007. godine i presudom Vrhovnog suda od 27. avgusta 2009. godine), usvojen je tužbeni zahtjev drugotuženog i trećetuženog, te tužitelju naloženo da im preda u posjed predmetni poslovni prostor, dok je protutužbeni zahtjev tužitelja odbijen. Nakon toga tužitelj je u izvršenju navedene presude Osnovnog suda drugotuženom i trećetuženom predao u posjed predmetni poslovni prostor na kojem su se uknjižili kao suvlasnici sa ½ dijela.
8. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu iskaza i nalaza vještaka geodetske struke utvrđeno da je apelantu uknjiženo pravo raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru sa 1/1 dijela na osnovu zapisnika Opštinske komisije za izlaganje podataka o nepokretnostima i utvrđivanju prava svojine na nepokretnostima SO Bijeljina (u daljnjem tekstu: Komisija). Potom je Osnovni sud utvrdio da je apelant od 60-ih godina bio nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru, utvrđujući da je pravni prednik tužitelja „Borovo-Balprom“ d.o.o. Banja Luka osnovan 11. novembra 1991. godine Odlukom preduzeća „Borovo Komerc“ u čiji sastav je prenesen predmetni poslovni prostor kao osnovno sredstvo poslovanja. Osnovni sud je zaključio da su neosnovane tvrdnje tužitelja da je njegov pravni prednik stekao pravo raspolaganja i vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, koje je aktom o osnivanju tužitelja od 22. decembra 1999. godine prenio na tužitelja. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da akt o osnivanju preduzeća ne predstavlja pravni osnov za prenos prava raspolaganja ili vlasništva na nekretninama sa jednog pravnog subjekta na drugog, a tokom postupka tužitelj nije sudu dostavio pravno valjan dokaz da su tužitelj, odnosno njegov pravni prednik stekli pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, u smislu odredbe člana 20. ZOSPO.
9. Osnovni sud je, također, zaključio da su neosnovane tvrdnje tužitelja da predmetni poslovni prostor nije mogao biti otuđen iz društveno-državne svojine u privatnu svojinu, kao i tvrdnje da je po sili zakona predmetni poslovni prostor postao njegova svojina u postupku privatizacije državnog kapitala. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je apelant pravno lice sa sjedištem van prostora Bosne i Hercegovine i Republike Srpske, te je, pozivajući se na odredbe Aneksa „G“ člana 2. Sporazuma o pitanju sukcesije bivše SFRJ (u daljnjem tekstu: Sporazum), zaključio da predmetni poslovni prostor nije mogao biti predmet privatizacije državnog kapitala u postupku privatizacije tužitelja, budući da je na osnovu dokaza utvrđeno da je apelant prije zaključenja predmetnog ugovora o kupoprodaji bio uknjižen kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom prostoru u evidenciji o stvarnim pravima na nepokretnostima (katastru i zemljišnim knjigama). Pritom je naglašeno da pozivanje na odluku Vlade RS kojom se izuzimaju od zabrane prometovanja navedene nekretnine nije od uticaja u konkretnom slučaju s obzirom na to da je Uredba o zabrani raspolaganja nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske proglašena neustavnom Odlukom Ustavnog suda RS koja je objavljena u „Službenom glasniku RS“ broj 28/01 zbog čega i nije bilo prepreke za prometovanje predmetnih nekretnina.
10. S obzirom na sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor o kupoprodaji pravno valjan u skladu sa odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti, člana 33. ZOSPO u vezi sa Aneksom „G“ člana 2. Sporazuma o pitanjima sukcesije bivše SFRJ, te je u cijelosti odbio kao neosnovan i preostali dio tužbenog zahtjeva, ocjenjujući da nije bilo pravnog osnova da se u zemljišnim knjigama drugotuženi i trećetuženi brišu kao vlasnici predmetnog poslovnog prostora, niti je bilo osnova da tužitelj od njih kao vlasnika traži predaju u posjed predmetnog prostora.
11. Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je, odlučujući o žalbi tužitelja protiv navedene presude, donio Presudu broj 80 0 P 044082 14 Gž od 10. decembra 2014. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, prihvatajući u cijelosti činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda.
12. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tužitelja, donio Presudu broj 80 0 P 044082 15 Rev od 26. januara 2017. godine kojom je djelomično uvažena revizija i obje nižestepene presude preinačene u dijelu kojim je odlučeno o ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, tako što je utvrđeno da je ništav i da ne proizvodi pravno djejstvo, što su tuženi dužni priznati i trpjeti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, i to brisanjem upisa prava vlasništva u korist drugotuženog i trećetuženih izvršenog na osnovu predmetnog ugovora o kupoprodaji, te su drugotuženi i trećetuženi obavezani da tužitelju predaju u posjed predmetni poslovni prostor i solidarno mu nadoknade troškove postupka u iznosu preciziranom u izreci presude, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.
13. Tuženi su protiv presude Vrhovnog suda iz prethodne tačke podnijeli apelacije Ustavnom sudu koje su registrovane pod br. AP3074/17 i AP 3441/17, koje su spojene jer se radilo o istim činjeničnim i pravnim pitanjima i istim osporenim odlukama, tako da je vođen jedan postupak. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3074/17 od 31. januara 2018. godine kojom je usvojio apelacije, utvrdio kršenje prava tuženih u ovom predmetu na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 80 0 P 044082 15 Rev od 26. januara 2017. godine, jer je utvrdio da sporna presuda ne sadrži obrazloženje u odnosu na navode apelanata u tom predmetu da je o predmetnoj stvari već pravosnažno presuđeno.
14. U postupku izvršenja citirane odluke Ustavnog suda Vrhovni sud je donio osporenu Presudu broj 80 0 P 044082 18 Rev 2 od 30. maja 2018. godine kojom je reviziju djelimično usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu kojim je odlučeno o ništavosti ugovora i restituciji, te u pogledu odluke o troškovima postupka tako što je utvrdio da je ništav predmetni ugovor zaključen između tuženih 18. aprila 2000. godine u Vukovaru čiji je predmet bio predmetni poslovni prostor, što su tuženi dužni priznati i trpjeti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, brisanjem upisa drugotuženog i trećetuženih izvršenih na osnovu navedenog ugovora u zk. izvacima preciziranim u presudi, a drugotuženi je obavezan da tužitelju preda u posjed dva poslovna prostora precizirana u presudi. Istom presudom su drugotuženi i trećetuženi obavezani da tužitelju solidarno naknade troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
15. U vezi s takvim stavom, Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme izgradnje predmetnog poslovnog prostora apelant bio kombinat u društvenoj svojini, pa je, u skladu sa tada važećim zakonskim propisima, i taj prostor bio u društvenoj svojini (u javnim evidencijama o nekretninama on se vodio kao opštenarodna imovina). Društvena svojina na sredstvima preduzeća je, kako je obrazloženo, isključivala postojanje pravnog subjekta svojine i preduzeća su raspolagala sredstvima, koristila ih i sa njima upravljala kao sa društvenom svojinom, jer je članom 16. stav 3. Osnovnog zakona o preduzećima, koji se primjenjivao u vrijeme izgradnje navedenog prostora, bilo propisano da su sredstva preduzeća društvena svojina, a članom 19. stav 1. tog zakona da preduzeća samostalno odlučuju o korištenju i raspolaganju sredstvima u društvenoj svojini. Prema mišljenju tog suda, predmetni prostor je, u smislu navedenih zakonskih odredaba, koje su relevantne za definisanje pravnog režima svojinskih i posjedovnih ovlaštenja na tom prostoru, ulazio u osnovna sredstva apelantovog pravnog prednika i bio je u režimu društvene svojine. Apelant je, prema obrazloženju, taj prostor koristio i njime upravljao do 1991. godine, kada ga je prenio u sredstva preduzeća „Borovo - Balprom“ d.o.o. Banja Luka (pravni prednik tužitelja). Dakle, prema mišljenju tog suda, apelant nikada nije bio vlasnik spornog prostora, niti je to mogao biti po citiranom zakonu, kao i Zakonu o udruženom radu i Zakonu o preduzećima. Zakon o prometu i raspolaganju društvenim kapitalom, kako je naveo Vrhovni sud, članom 1. propisivao je da su preduzeća i dalje u društvenoj svojini s tim što im je dozvoljeno da pribavljaju dodatni kapital i takav karakter (društvene) svojine predmetni prostor je imao na 28. april 1993. godine, tj. u vrijeme stupanja na snagu Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu (u daljnjem tekstu: Zakon o prenosu sredstava).
16. Prema članu 3. navedenog zakona, kako je obrazloženo, sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postaju državna svojina. Prema podacima u spisu, kako je naveo Vrhovni sud, apelant je privatizovan 2003. godine, što znači da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio dio preduzeća u društvenoj svojini, pa predmetni poslovni prostor, kako je obrazloženo, nije mogao biti njegova privatna svojina (to nije bilo moguće prema tada važećim propisima). S druge strane, prednik tužitelja - „Borovo - Balprom“ d.o.o. Banja Luka - osnovan je u novembru 1991. godine, a njegov osnivač je bio „Borovo-Komerc“, koji je bio registrovan kao preduzeće u društvenoj svojini, te je prilikom osnivanja u sastav prednika tužitelja unesen i predmetni prostor, a prednik tužitelja je bio u posjedu tog prostora od osnivanja. Kako je sjedište tužitelja, odnosno njegovog pravnog prednika bilo na teritoriji Republike Srpske, u smislu odredbe člana 3. Zakona o prenosu sredstava, prema mišljenju Vrhovnog suda, navedene nekretnine su po sili zakona prešle iz društvene u državnu svojinu, što je evidentirano i u zemljišnim knjigama. Iz dokumentacije u spisu, kako je naveo Vrhovni sud, proizlazi da je nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru bila Opština Bijeljina da bi se na osnovu zapisnika Komisije iz 1999. godine apelant upisao kao nosilac prava raspolaganja. Kako je obrazložio Vrhovni sud, na toj činjenici nižestepeni sudovi temelje svoju odluku, odnosno zaključuju da je ovaj upis omogućio apelantu da proda sporni prostor. Pri tome ovi sudovi su se pozvali i na Aneks „G“ Sporazuma i u vezi s kojim je Vijeće ministara BiH Odlukom broj 268/03 od 15. decembra 2003. godine propisalo način, postupak i organe kojima se podnose zahtjevi za vraćanje u prvobitno stanje prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini koja se nalazi na teritoriji BiH. Ova odluka predviđa da se postojanje prava na imovinu ili prava na obeštećenje (član 2. Aneksa „G“ citiranog sporazuma) utvrđuje u upravnom postupku.
17. Međutim, kako je Vrhovni sud naveo, Aneks „G“ ovog sporazuma garantuje zaštitu privatne svojine građana i pravnih lica bivše SFRJ od države nasljednice (član 1), jer se tim aneksom garantuju prava na pokretnoj i nepokretnoj imovini koja se nalazi u državi nasljednici, a koju su građani ili pravna lica imali u svojoj privatnoj svojini na 31. decembar 1990. godine. Kako je predmetni poslovni prostor toga datuma bio u društvenoj svojini (opštenarodna imovina), prema mišljenju Vrhovnog suda, neprihvatljiv je zaključak nižestepenih sudova da on, u smislu Aneksa „G“, pripada apelantu, pa je stoga osnovana tvrdnja tužitelja da se spor morao razriješiti u svjetlu Aneksa „A“ navedenog sporazuma koji propisuje da pokretna i nepokretna imovina koja se na 31. decembar 1990. godine nalazila u društvenoj, odnosno državnoj svojini pripada onoj državi nasljednici na čijoj se teritoriji nalazi. Shodno tome, predmetni poslovni prostor koji je na 31. decembar 1990. godine bio u društvenoj (kasnije državnoj) svojini, prema obrazloženju presude, nije mogao pripasti apelantu kao preduzeću sa sjedištem u Republici Hrvatskoj, već BiH, odnosno RS na čijoj se teritoriji nalazi.
18. Vrhovni sud je uz to istakao da je potrebno imati u vidu reciprocitet u odnosu na provođenje citiranog sporazuma, budući da sudovi po službenoj dužnosti kao faktičko pitanje moraju provjeriti da li je zadovoljen uslov reciprociteta u odnosu na konkretnu državu nasljednicu SFRJ (konkretno Republika Hrvatska) a što nižestepeni sudovi u konkretnoj stvari nisu provjerili, a zanemarili su i činjenicu da je do rata predmetni poslovni prostor bio u društvenoj svojini, a da je 1993. godine postao državna svojina. Još je Vrhovni sud istakao da je, ispitujući po službenoj dužnosti sudsku praksu u Republici Hrvatskoj, taj sud došao do saznanja da sudovi u Republici Hrvatskoj odbijaju zahtjeve za povrat imovine pravnih lica čije je sjedište u BiH a koja se nalazi na teritoriji Republike Hrvatske. S tim u vezi, a primjenom principa reciprociteta, prema mišljenju Vrhovnog suda, osnovani su navodi revizije da apelant nije imao pravo na vraćanje spornog poslovnog prostora (on to nikada nije ni tražio), slijedom čega nije imao ni pravo da taj prostor proda trećim licima, odnosno drugotuženom i trećetuženim, odnosno nije mogao na njih da prenese više prava nego što ga sam ima, što predmetni kupoprodajni ugovor čini ništavim, u smislu odredbe člana 103. stav 1. ZOO, budući da je suprotan prinudnim propisima o kojima je već bilo riječi (radi se o nezakonitom otuđenju državne svojine). Kako je obrazložio Vrhovni sud, pri tome valja naglasiti da bi postojanje reciprociteta bilo bitno samo u slučaju da je predmetni poslovni prostor na 31. decembar 1990. godine bio u privatnoj svojini, ali kako je tog datuma bio u društvenoj svojini, on pripada državi na čijoj se teritoriji nalazi, bez obzira da li postoji reciprocitet ili ne.
19. Nadalje je navedeno da utvrđenjem ništavosti predmetnog ugovora nastaju i pravne posljedice te ništavosti (član 104. ZOO). Naime, posljedice su takve kao da ugovora i nema, te se uspostavlja stanje kakvo je bilo prije zaključenja ugovora, pa je time osnovan zahtjev tužitelja za predaju prostora budući da drugotuženi i trećetuženi više nemaju pravni osnov za držanje prostora u svom posjedu. Isto tako, kako je navedeno, posljedica ništavosti je brisanje svih upisa izvršenih na osnovu spornog ugovora zbog čega je osnovan i zahtjev za brisanje upisa drugotuženog i trećetuženih kao vlasnika prostora nastalog nakon izvršene diobe. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nije pravilan zaključak drugostepenog suda da tužitelj nema aktivnu legitimaciju u ovom sporu, jer nikada nije bio upisan u javne knjige kao vlasnik ili nosilac nekog drugog prava na predmetnom prostoru, jer njegova aktivna legitimacija proističe iz činjenice da je prilikom osnivanja taj prostor prenesen u njegova sredstva i od tada, tj. od 1991. godine, bio je u njegovom posjedu (sve do 2001. godine, kada je u izvršnom postupku, koji su protiv njega pokrenuli drugotuženi i trećetuženi, deložiran). Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, tužitelj ima i pravni interes za utvrđenje ništavosti ugovora kojim se raspolagalo prostorom koga je on u to vrijeme koristio i njime upravljao.
20. Osim toga, navedeno je da ranija pravosnažna Presuda prvostepenog suda broj P-1082/02 od 3. aprila 2003. godine, kojom je udovoljeno zahtjevu drugotuženog i trećetuženih da se tužitelj obaveže da im predmetni prostor preda u posjed, nije bila smetnja za vođenje nove parnice, jer ovdje nije riječ o presuđenoj stvari. Naime, kako je obrazložio Vrhovni sud, zahtjev iz ranije parnice i zahtjev koji je predmet ovog spora nisu isti ni po prijedlogu iz tužbe, ni po činjeničnom i pravnom osnovu, a u ovom sporu se kao stranka pojavljuje i apelant, koji nije bio stranka u parnici koja se vodila pod brojem P-1082/02. Shodno članu 196. stav 2. ZPP, za postojanje presuđene stvari, prema tumačenju Vrhovnog suda, potrebno je da se ispune tri uslova, i to da postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. Prema tome, kako je obrazloženo, u ovom slučaju nema uslova za postojanje presuđene stvari, jer nijedan od navedenih uslova nije ispunjen (ne postoji ni identitet stranaka, ni identitet tužbenih zahtjeva, ni identitet činjeničnog osnova). Zahtjevom iz ranije parnice, prema obrazloženju presude, samo se tražila predaja poslovnog prostora u posjed, dok u ovoj parnici, pored zahtjeva za predaju u posjed (koji se temelji na drugačijem činjeničnom osnovu u odnosu na zahtjev iz ranije parnice), egzistira još nekoliko zahtjeva koji nisu bili predmet ranijeg spora. To je, prije svega, zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog prostora i zahtjev za utvrđenje prava svojine na tom prostoru, te zahtjev za restituciju i brisanje upisa u javnim knjigama. Navedeno je da pravosnažna Presuda broj P-1082/02 od 3. aprila 2003. godine, kojom je udovoljeno zahtjevu drugotuženom i trećetuženih za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora na temelju jačeg prava na posjed, uopće ne sadrži stav suda o pravnoj valjanosti kupoprodajnog ugovora zaključenog 18. aprila 2000. godine.
21. Vrhovni sud je još istakao da je u obrazloženju te presude navedeno da bi, u slučaju da se u posebnoj parnici utvrdi ništavost ovog ugovora, tužitelj stekao pravo da zahtijeva da mu drugotuženi i trećetuženi sporni poslovni prostor predaju u posjed. Tužitelj je, kako je naveo Vrhovni sud, pokrenuo parnicu sa takvim zahtjevom i u toj parnici su donesene odluke koje su predmet revizionog odlučivanja, te i pod pretpostavkom da se u parnici broj P-1082/02, čiji predmet nije bila valjanost predmetnog kupoprodajnog ugovora, već samo predaja poslovnog prostora, o valjanosti ovog ugovora raspravljalo kao o prethodnom pitanju, opet ne bi bilo uslova za postojanje presuđene stvari. Prema mišljenju tog suda, odluka o prethodnom pitanju ne ulazi u izreku presude, već se nalazi samo u obrazloženju presude, a ta odluka ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je donesena, u smislu člana 12. stav 2. ZPP. Dakle, u ovoj parnici, kako je obrazloženo, čiji je predmet ništavost navedenog ugovora, sud nije bio vezan za raniju odluku suda o tom pitanju, koje je u toj odluci rješavano kao prethodno pitanje, pa su pravilno nižestepeni sudovi odbili tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje da predmetni poslovni prostor predstavlja svojinu tužitelja stečenu u postupku privatizacije. U vezi s tim se, kako je navedeno, vodi upravni postupak pred Republičkom upravom za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jedinica Bijeljina, u skladu sa odredbom iz člana 8a. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima. Isto tako, kako je istakao Vrhovni sud, nije bilo osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti upisa prava raspolaganja u apelantovu korist jer taj upis nije izvršen na temelju kupoprodajnog ugovora, već na osnovu zapisnika Komisije, pri čemu treba uzeti u obzir da parnični sudovi nisu nadležni za ocjenu zakonitosti akata te komisije, već se o tome odlučuje u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu retroaktivne primjene prava iz člana 7. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije a u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu.
23. U iscrpnim navodima apelacije apelant detaljno obrazlaže historijat svog postojanja i to kada je osnovan, sa kojim proizvodnim kapacitetima je poslovao, zatim, da je na području BiH posjedovao više poslovnih prostora, da su privatizacijom Hrvatskog fonda za privatizaciju koja je izvršena u septembru 2003. godine obuhvaćeni svi poslovni prostori koji se nalaze u BiH, uključujući i predmetni poslovni prostor u Bijeljini, uz poseban naglasak da tužitelj nije pravni sljednik apelanta, odnosno da je privatizacija tužitelja nezakonita.
24. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u povredi prava na obrazloženu odluku, povredu principa pravne sigurnosti i vladavine prava i u očigledno proizvoljnoj primjeni prava. Apelant se ne slaže sa stavom Vrhovnog suda da se radi o društvenoj svojini u vrijeme sticanja predmetnog poslovnog prostora koji je neodrživ, shodno sistemskom tumačenju propisa koji su morali biti primijenjeni, te stavova redovnih sudova koji su izneseni ranije u prethodnom postupku. U vezi sa kršenjem prava na pravnu sigurnost, apelant navodi da je Osnovni sud svojom pravosnažnom odlukom broj P-1082/02 od 3. aprila 2003. godine usvojio tužbeni zahtjev drugotuženog i trećetuženog u ovom postupku kojom je tužitelju naloženo da predmetni poslovni prostor preda u posjed drugotuženom i trećetuženim uz konstataciju da predmetni kupoprodajni ugovor nije ništav. Takav stav su potvrdili i Okružni i Vrhovni sud. Međutim, u predmetnom postupku je utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor ništav, u smislu člana 103. ZOO, pa je na taj način Vrhovni sud potpuno ignorisao pravosnažnu presudu, ali i odluku Ustavnog suda broj AP 3074/17 od 31. januara 2018. godine, te na taj način Vrhovni sud nije postupio po citiranoj odluci. Apelant nadalje tvrdi da je Vrhovni sud pogrešno protumačio Sporazum o sukcesiji koji ima supremaciju u odnosu na nacionalno zakonodavstvo, pa u tom pravcu ne podržava stavove koje je iznio Vrhovni sud, ali ni stavove koje je u vezi sa pitanjem reciprociteta iznio Ustavni sud u svojim odlukama br. AP 3065/13 i AP 1849/15. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud arbitrarno primijenio materijalno pravo, i to Zakon o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, jer odredbom člana 3. je izričito propisano da se navedeni zakon odnosi samo na pravna lica čije je sjedište u entitetu RS. Zabranu retroaktivne primjene prava apelant vidi u donošenju i primjeni člana 8a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima budući da je zakon potpuno neusuglašen sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b) Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je u iscrpnom odgovoru naveo da pred navedenim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se neosnovano pozvao, dodatno pojasnivši iznesene prigovore. Tako se Vrhovni sud osvrnuo na prigovor u vezi sa retroaktivnom primjenom prava, ocijenivši ga neosnovanim pri čemu je apelant zanemario da je taj sud potvrdio stav nižestepenih sudova u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da je on vlasnik predmetnog poslovnog prostora.
26. Punomoćnik tužitelja Dane Končar, advokat iz Banjaluke, informisao je Ustavni sud da više ne zastupa tužitelja i da stoga nije u mogućnosti dati odgovor na apelaciju. Ali, on je u javnom interesu iznio svoje viđenje predmetnog slučaja, te dostavio obimnu dokumentaciju kojom je potkrijepio svoje navode.
27. Punomoćnik tužitelja Petko M. Budiša, advokat iz Bijeljine, u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore je ocijenio neutemeljenim, predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 196. st. (1) i (2) (1) Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravosnažna.
(2) Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravosnažno presuđena, i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbaciće tužbu.
29. U Zakonu o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu („Službeni glasnik RS“ br. 4/93, 29/94, 31/94 i 8/96) relevantne odredbe glase:
Član 3.
Sredstva u društvenoj svojini svih pravnih lica čija su sjedišta na teritoriji Republike Srpske postaju državna svojina.
30. U Zakonu o državnim preduzećima („Službeni glasnik RS“ br. 3/954/96, 21/96 i 3/97) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Državno preduzeće je preduzeće u državnoj svojini koje je nastalo osnivanjem od strane države ili po Zakonu o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu.
31. U Sporazumu o pitanjima sukcesije („Službeni glasnik BiH“ broj 10/01) relevantne odredbe glase:
Aneks A Pokretna i nepokretna imovina Član 1 (1) U cilju postizanja pravednog rješenja, pokretna i nepokretna državna imovina federacije koja je bila konstituisana kao SFRJ ("državna imovina") prenosi se na Države sukcesore u skladu sa sljedećim odredbama članova ovog priloga.
(2) Ostala imovinska prava i interesi SFRJ regulisani su Prilogom F ovog Sporazuma. (3) Privatna svojina i stečena prava građana i ostalih pravnih lica SFRJ regulisana su Prilogom G ovog Sporazuma.
Član 2 (1) Nepokretna državna imovina koja se nalazila na teritoriji SFRJ prenosi se Državi sukcesoru na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila.
(2) Države sukcesori će na najbolji način nastojati da pomognu jedna drugoj u provođenju svojih diplomatskih i konzularnih aktivnosti, obezbjeđivanjem odgovarajuće imovine na njihovim odnosnim teritorijama.
Član 3 stav 1 (1)Pokretna materijalna državna imovina SFRJ koja se nalazila na teritoriji SFRJ preći će na Državu sukcesora na čijoj se teritoriji ta imovina nalazila na dan kada je ova proglasila svoju nezavisnost.
Aneks G Privatna svojina i stečena prava Član 1 Privatna svojina i stečena prava građana ili drugih pravnih lica SFRJ će biti zaštićena od strane Država sukcesora u skladu sa odredbama ovog Priloga.
Član 2 (1)(a) Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Države sukcesora i na koju su građani ili druga pravna lica SFRJ imali pravo na dan 31.12.1990. godine biće priznata, zaštićena i vraćena u prvobitno stanje od strane te Države u skladu sa utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava, i to nezavisno od nacionalnosti, državljanstva, boravišta ili prebivališta takvih lica. Ovim se obuhvataju lica koja su, nakon 31.12.1990. godine stekla državljanstvo ili novo prebivalište ili boravište u Državi različitoj od Države sukcesora. Osobe koje nisu bile u mogućnosti da ostvare takva prava će imati pravo na naknadu u skladu sa građanskim i međunarodnim pravnim normama.
(b) Svaki namjerni prenos prava na pokretnu ili nepokretnu imovinu izvršen poslije 31.12.1990. godine zaključen pod pritiskom ili suprotno podparagrafu (a) ovog člana će biti ništavan.
(2) Svi ugovori zaključeni između građana ili drugih pravnih lica SFRJ počev od 31.12.1990. godine uključujući i one zaključene od strane javnih preduzeća, biće poštovani bez ikakve diskriminacije. Svaka Država sukcesor će obezbijediti izvršavanje obaveza na osnovu takvih ugovora, u slučajevima gde je raspadom SFRJ bilo onemogućeno izvršavanje takvih ugovora.
Član 7.
Sve fizičke i pravne osobe iz svake države sukcesora će, na temelju reciprociteta, imati ista prava pristupa sudovima, upravnim sudištima i tijelima te države i drugih država sukcesora u svrhe ostvarivanja zaštite njihovih prava.
32. U Odluci o provođenju Aneksa G Sporazuma o pitanjima sukcesije na teritoriji BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 2/04) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U cilju zaštite privatne svojine i stečenih prava građana i pravnih lica iz država sljednica bivše SFRJ, potpisnika Sporazuma o pitanjima sukcesije (u daljem tekstu: Sporazuma), ovom odlukom se uređuje način i postupak vraćanja u prvobitno stanje prava na pokretnu i nepokretnu imovinu, koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine.
Član 2.
Građani i druga pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ koji su imali pravo na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi na teritoriji Bosne i Hercegovine, saglasno odredbama člana 2. Aneksa "G" Sporazuma, obraćaju se pismenim zahtjevom za vraćanje u prvobitno stanje navedenog prava i to: za područje Federacije BiH- Kantonu-odnosno Općini na čijem se području imovina nalazi, za područje Republike Srpske Ministarstvu za ekonomske odnose i koordinaciju Republike Srpske, a za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, gradonačelniku (u daljem tekstu:
nadležni organi).
Član 3.
Uz pismeni zahtjev iz člana 2. Odluke potrebno je priložiti odgovarajuću dokumentaciju iz koje se nesporno može utvrditi postojanje prava svojine, odnosno stečenih prava na imovinu u skladu sa odredbama čl. 1. i 2. Aneksa "G" Sporazuma.
Odgovarajućom dokumentacijom priloženom uz zahtjev smatraju se izvodi iz zemljišnih knjiga, katastra nekretnina, pravosnažna sudska presuda, ugovori ili drugi pravno valjani dokumenti.
Član 4.
Na osnovu dokumentacije propisane u članu 3. ove odluke, nadležni organ ovlašten za rješavanje o statusu imovine, utvrđuje osnovanost zahtjeva i donosi rješenje kojim se utvrđuje postojanje prava na imovinu ili prava na obeštećenje saglasno odredbama člana 2. Aneksa "G" Sporazuma u cjelini prema zahtjevu ili u njegovom dijelu.
Član 5.
Kada nadležni organ utvrdi da se na osnovu dokumentacije iz člana 3. ove odluke ne može utvrditi postojanje prava svojine i stečenih prava na imovinu, rješenjem će odbiti zahtjev.
Član 6.
Protiv rješenja iz čl. 4. i 5. ove odluke može se izjaviti žalba: za područje Federacije Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, za područje Republike Srpske, Vladi Republike Srpske i Vladi Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, za područje Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. Žalba se izjavljuje u roku od 15 dana od prijema rješenja. Protiv Odluke po žalbi iz člana 6. može se pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda entiteta, odnosno Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
33. U Odluci o izuzimanju od zabrane prometa nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 39/00) relevantne odredbe glase: Član 1.
Izuzimaju se od zabrane prometa nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske slijedeće nepokretnosti:
(...)
14. „Borovo“ Proizvodnja i promet obuće, gumarskih i ostalih proizvoda Vukovar- Hrvatska, poslovni prostor površine 115m2 izgrađen na zemljištu označenom k.č. broj 2409, etažni dio PR-4br. 19 i kk.ul.br. 6068 u K.O. Bijeljina I, ulica Gavrila Principa broj 6, Bijeljina ;
(...)
Član 2.
Saglasnost za izuzimanje od zabrane prometa daje se pod uslovom da u narednih pet godina od dana donošenja Odluke ne dođe do novog prometa VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 044082 18 Rev 2 od 30. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 18. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. avgusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant pobija presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana 7. Evropske konvencije i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
40. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
41. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora iz čega slijedi zaključak da se radi o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Apelant iznosi brojne prigovore kojima u bitnom ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, te posebno kršenje principa res iudicata i pravne sigurnosti. Smatra da u predmetnom postupku nije imao pravično suđenje i zbog činjenice što Vrhovni sud nije ispoštovao Odluku Ustavnog suda broj AP 3074/17 od 31. januara 2018. godine.
43. U vezi sa iznesenim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
44. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
45. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da taj sud prilikom odlučenja ponovo nije vodio računa o principu res iudicata, a posljedično ni o principu pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, smatra svrsishodnim da ukaže na svoju Odluku broj AP 3074/17 (vidi, Ustavni sud, Odluka Ustavnog suda broj AP 3074/17 od 31. januara 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je utvrdio kršenje prava apelanata u tom predmetu (apelant, drugotuženi i trećetuženi) na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 80 0 P 044082 15 Rev od 26. januara 2017. godine, jer je utvrdio da navedena presuda ne sadrži obrazloženje u odnosu na navode apelanata da je o predmetnoj stvari već pravosnažno presuđeno (res iudicata). U citiranoj odluci Ustavni sud je u kontekstu prigovora res iudicata, između ostalog, naveo da „Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presudu Vrhovnog suda, ukazujući na povredu načela (res iudicata) jer su redovni sudovi odlučivali o tužbenom zahtjevu iako se radi o presuđenoj pravnoj stvari. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je prije podnošenja predmetne tužbe, o kojoj je odlučeno osporenom presudom Vrhovnog suda, vođen postupak po tužbi prvoapelanata (tužitelji u tom postupku) kojom su tražili da im tužitelj (tuženi u tom postupku) preda u posjed predmetni poslovni prostor. Također, tužitelj (tuženi u tom postupku) postavio je identičan protivtužbeni zahtjev protiv prvoapelanata (tužitelji u tom postupku-predaja u posjed predmetnog poslovnog prostora-uključujući i apelanta iz konkretnog predmeta). Predmet je vođen pod brojem P-1082/02. Ustavni sud zapaža da je tužitelj (tuženi u tom postupku) svoj protivtužbeni zahtjev temeljio na istim tvrdnjama na kojim je temeljio tužbeni zahtjev o kojem su odlučivali redovni sudovi u konkretnom predmetu, te da je u tom postupku pravomoćnom Presudom Osnovnog suda broj P-1082/02 od 3. aprila 2003. godine (presuda Osnovnog suda od 3. aprila 2003. godine potvrđena presudom Okružnog suda od 16. aprila 2007. godine i presudom Vrhovnog suda od 27. avgusta 2009. godine) usvojen tužbeni zahtjev prvoapelanata (tužitelji u tom postupku), a odbijen protivtužbeni zahtjev tužitelja (tuženog u tom postupku) sa zauzetim stavom da su prvoapelanti (tužitelji u tom postupku) dokazali da su stekli pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru po osnovu valjanog pravnog posla, zaključenjem ugovora o kupoprodaji 20. aprila 2000. godine za koji nisu ispunjeni uslovi za utvrđenje njegove ništavosti. Shodno tome zaključku, pravosnažnom presudom Osnovnog suda od 3. aprila 2003. godine odbijen je protivtužbeni zahtjev tužitelja za iseljenje prvoapelanata iz predmetnog poslovnog prostora, budući da je nesporno da su prvoapelanti, shodno odredbama čl. 20. i 33. ZOSPO, stekli pravo vlasništva na temelju predmetnog ugovora o kupoprodaji od 20. aprila 2000. godine, za koji nisu ispunjeni uslovi za utvrđenje ništavosti“. U citiranoj odluci Ustavni sud je podsjetio „da je odredbom člana 196. stav 2. ZPP propisano: „Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravosnažno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta po zahtjevu o kome je već pravosnažno odlučeno, odbacit će tužbu“. Imajući u vidu da je u obrazloženju prvostepene i drugostepene presude vrlo detaljno navedeno kako je predmetni postupak već pravomoćno okončan Presudom Osnovnog suda broj P-1082/02, koja je na kraju potvrđena (i) od Vrhovnog suda, za Ustavni sud se kao prvo nameće pitanje zašto Osnovni i Okružni sud nisu odbacili predmetnu tužbu na osnovu odredaba iz člana 196. stav 2. ZPP? Međutim, iako se, u kontekstu obrazloženja prvostepene i drugostepene presude u odnosu na pravomoćno presuđenu stvar, čini sasvim nelogično da Osnovni i Okružni sud nisu odbacili predmetnu tužbu ako već smatraju da je o tom pitanju pravomoćno riješeno, Ustavni sud zapaža da su ti sudovi predmetnu tužbu, ipak, odbili. Stoga, ta nelogičnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP sa aspekta zaštite ustavnih prava apelanata nije bila tog stepena da bi bila povrijeđena njihova osnovna prava i da bi to Ustavni sud trebalo da utvrđuje svojom odlukom. Za apelante je ključno da tužitelj nije uspio sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Međutim, presudom Vrhovnog suda sve je promijenjeno, jer je taj sud ukinuo prvostepenu i drugostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev. Sada se kao ključno pitanje nameće da li je zaista o predmetnoj parnici već pravomoćno riješeno? Ukoliko zaista jeste, onda bi se u ovom slučaju radilo o arbitrarnoj primjeni člana 196. stav 2. ZPP. Međutim, u obrazloženju presude Vrhovnog suda, koja je konačna u postupku pred redovnim sudovima, nije ništa navedeno u pogledu toga da li je o predmetnoj parnici već pravomoćno odlučeno. Stoga, ni Ustavni sud ne može ispitati ključne apelacione navode da je u konkretnom slučaju došlo do arbitrarne primjene relevantnog prava, jer je o predmetu tužbe već pravomoćno riješeno s obzirom na to da Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke nije dao navode u pogledu toga da li je predmetna stvar već pravomoćno riješena (vidi AP 3074/17, tač. 32. i 33).
46. Vraćajući se na predmetni slučaj u kontekstu apelacionih navoda da je Vrhovni sud u ponovnom postupku ponovo proizvoljno primijenio procesno pravo kada je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, Ustavni sud podsjeća da se o presuđenoj stvari (res iudicata) može govoriti, kako je to i Vrhovni sud obrazložio, kada postoji identitet stranaka u istoj ili obrnutoj ulozi, identitet zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz raspoloživih dokumenata koje je apelant priložio uz apelaciju, a koji su bili dostupni i redovnim sudovima, proizlazi da je pred Osnovnim sudom vođena parnica pod brojem P-1082/02 u kojoj su stranke bile drugotuženi i trećetuženi, sa jedne strane, u ulozi tužitelja, a da je tužitelj iz presude koja je predmet apelacionog razmatranja bio tuženi u toj parnici. Predmet spora u predmetu broj P-1082/02 bilo je pitanje predaje u posjed predmetnih nekretnina (koje se temeljilo na zasnovanom pravu suvlasništva drugotuženog i trećetuženog na temelju predmetnog kupoprodajnog ugovora kojim je apelant drugotuženom i trećetuženim prodao predmetni poslovni prostor), dok se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju ništavosti tog kupoprodajnog ugovora, brisanju prava iz zemljišnih knjiga i restituciji (koji se temelji na nezakonitom raspolaganju društvenom/državnom imovinom) i zahtjevu za utvrđenje prava vlasništva. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je navedene činjenice koje su nižestepenim sudovima bile osnov za zaključak da se radi o res iudicata okarakterisao kao činjenice koje ukazuju da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari res iudicata.
47. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je u obrazloženju Presude Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-07-000 805 od 27. avgusta 2009. godine, koja je donesena po reviziji izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 092 od 16. aprila 2007. godine a kojom je potvrđena Presuda Osnovnog suda broj P-1082/02 od 3. aprila 2003. godine, a obje ove presude potvrđene navedenom revizionom presudom, istaknuto sljedeće: „Po ocjeni ovog suda, ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora nije ništav, u smislu odredbe člana 103. ZOO. Njome se sa prodavca kao legitimnog titulara prava raspolaganja prenosi svojina na kupce, cijena je u cijelosti isplaćena i u času prometa prodavač je ovlastio kupce da ishode svoju uknjižbu i traže predaju u posjed. S obzirom na pravnu prirodu prodavca, nije bilo potrebno provesti postupak javnog nadmetanja (član 19. Zakona o prometu nepokretnosti, 'Službeni list SRBiH' broj 38/78-22/91, te 'Službeni glasnik RS' broj 29/94 - u daljem tekstu: ZPN), jer se ta odredba odnosi samo na nepokretnost u državnoj svojini na teritoriji entiteta Republike Srpske, a ne i na imovinu stranog pravnog lica. Nema mjesta ni pozivanju na povredu pravila preče kupnje iz člana 32. ZPN, već iz razloga što nije dokazano da je taj promet osporen na način propisan odredbom člana 36. istog zakona, da je Opština Bijeljina tužbom zahtijevala njegovo poništenje. Pored toga, ni Pravobranilaštvo RS nije našlo osnova za postupanje u smislu odredbe člana 25. toga zakona, a ugovor je dostavljen tom organu iz razloga propisanih odredbama članova 22-24. ZPN, o čemu svjedoči potvrda na ugovoru. Nema mjesta ni tvrdnji da je ugovor ništav jer da je suprotan odredbi člana 9. stav 2. ZPN u vezi sa odredbom člana 21. Zakona o rješavanju sukoba Zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima ('Službeni list SFRJ' br. 43/82 i 72/82 - u daljem tekstu: ZRSZ) prema kojoj je za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo mjerodavno pravo države na čijoj teritoriji se one nalaze, a zbog činjenice da je potpis prodavca ovjeren kod notara u Republici Hrvatskoj, a ne pred sudom u Republici Srpskoj. Ovaj nedostatak forme ugovora nije suprotan navedenim odredbama, jer iz cilja zakona kojim se određuje forma ugovora (član 70. ZOO) proizlazi da je smisao zahtjeva iz člana 9. stav 2. ZPN, ovjerom potpisa od autoritativnog organa javne vlasti, poštovati načelo pravne sigurnosti. Notarska ovjera potpisa prodavca je u saglasnosti i sa odredbom člana 1. stav 2. tačka (d) Konvencije o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava od 5. oktobra 1961. godine ('Službeni list FNRJ- Međunarodni ugovori i drugi sporazumi' broj 10/62), pa u smislu odredbe člana 1. stav 1. te Konvencije, notarski ovjeren potpis prodavca je podoban za utvrđenje valjanosti ugovora o kupoprodaji. Prema tome, notarska ovjera potpisa prodavca se izjednačava sa sudskom ovjerom i time je ispunjen zahtjev forme ugovora iz člana 9. stav 2. ZPN. U svakom slučaju tužioci su sporni poslovni prostor stekli teretno, plaćanjem kupoprodajne cijene, i na temelju valjanog ugovora ishodili upis prava svojine na spornom poslovnom prostoru. Otuda im pripada pravo da na osnovu člana 37. ZOSPO od tuženog zahtijevaju njegovu predaju u posjed, što i nižestepeni sudovi pravilno utvrđuju.“
48. Dakle, iz citiranog obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi da je u navedenom predmetu utvrđeno da je predmetni ugovor pravno valjan. Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, ističe da se postupajući po uputama datim u Odluci broj AP 3074/17, u presudi koja je osporena konkretnom apelacijom, Vrhovni sud bavio isključivo formalnom stranom pitanja res iudicata. Pri tome taj sud uopšte nije vodio računa o suštini predmeta i odlučenju nižestepenih sudova u konkretnom predmetu, ali ni o pravosnažnim odlukama redovnih sudova u drugim predmetima između istih stranaka. U vezi s tim, Ustavni sud posebno ukazuje na sopstvenu praksu iz predmeta broj AP 3750/19 u kojem je donesena odluka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 3750/19 od 3. marta 2021. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je Ustavni sud odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju u tom predmetu, a koji je, također, pokretao pitanje presuđene stvari (res iudicata). Naime, u citiranom predmetu postavilo se pitanje presuđene stvari u situaciji kada su redovni sudovi u drugom postupku koji je vođen između istih stranaka o istom činjeničnom pitanju utvrdili da je izjava koju je apelant dao u svojstvu jemca pravno valjana, dok su u postupku u kojem su donesene odluke koje su osporene apelacijom broj AP 3750/19 nižestepeni sudovi utvrdili (a Vrhovni sud preinačio te presude) da izjava nije pravno valjana, jer se u drugom predmetu radilo o rješavanju prethodnog pitanja koje vezuje sud samo u tom drugom predmetu, ali ne i u ostalim postupcima.
49. U vezi s navedenim, Ustavni sud je u Odluci broj AP 3750/19, između ostalog, istakao da „Ustavni sud primjećuje i da je, s tim u vezi, Vrhovni sud utvrdio da se radi o već presuđenoj stvari (res iudicata), te sve i da je u prethodnom postupku kao prethodno pitanje utvrđena valjanost navedene izjave ona se ne može posmatrati samo u kontekstu tog predmeta, već vezuje sudove i u konkretnom predmetu, jer bi u protivnom egzistirale dvije pravosnažne, a potpuno oprečne presude. Pritom Vrhovni sud obrazlaže i da nesporno u ovim predmetima postoji i identitet stranaka (u obrnutim ulogama) i činjenični identitet (dugovanje po osnovu kredita) i istovjetnost zahtjeva, jer se oba tiču utvrđivanja postojanja odnosa između istih stranaka iz kojeg proizlazi obaveza izmirenja dugovanja po osnovu kredita (…). Kako je prethodnom presudom već riješeno da je sporna apelantova izjava pravno valjana i da iz nje proističe apelantova obaveza za solidarno namirenje dugovanja po osnovu kredita drugotuženoj, to, kako je obrazložio i Vrhovni sud, ni prema jednoj zakonskoj odredbi ne postoji mogućnost da se u drugom postupku, kakav je konkretan, utvrdi suprotno. Čak i ako bi se uzelo da je o valjanosti te izjave u prethodnom postupku rješavano kao o prethodnom pitanju, Ustavni sud smatra da se ne može prihvatiti apelantov stav da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 12. ZPP (prema kojoj rješenje prethodnog pitanja vrijedi samo u parnici u kojoj je i rješavano o tom pitanju) kada je utvrdio da su sudovi i u konkretnom slučaju morali i moraju biti vezani za takvo utvrđenje. Ovakvim strogo formalističkim tumačenjem navedenog člana 12. ZPP, prema mišljenju Ustavnog suda, bio bi narušen jedan od osnovnih pravnih principa a to je princip pravne sigurnosti. Naime, egzistiranjem dvije suprotne presude o suštinski istom pitanju nastala bi situacija u kojoj jedna presuda isključuje drugu, te pokrenuta pravna pitanja ne bi bilo moguće riješiti. Jednostavno rečeno, nastao bi pravni haos u kojem ne bi bilo moguće postupanje ni po jednoj od navedenih presuda, a one bi egzistirale u pravnom poretku. U situaciji kakva je ova, prihvatanjem apelantove tužbe u konkretnom slučaju desilo bi se ono što je istakao Evropski sud u navedenom predmetu (vidi, Brletić protiv Hrvatske, presuda broj 42009/10 od 16. januara 2014. godine), odnosno bilo bi narušeno načelo da 'res iudicata zahtijeva da nijedna stranka nema pravo tražiti reviziju pravomoćne i obavezujuće presude samo u svrhe odobravanja ponovnog suđenja i donošenja nove odluke u predmetu'“ (vidi AP 3750/19, tač. 32. i 33).
50. Dovodeći navedenu praksu u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se stav iz citiranog predmeta može primijeniti i na konkretan slučaj. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud, utvrđujući u jednoj odluci da kupoprodajni ugovor zadovoljava sve kriterije pravne valjanosti, a u konkretnom slučaju isti ugovor proglašava ništavim nesporno doveo u pitanje princip pravne sigurnosti. Štaviše, Ustavni sud ukazuje da se Vrhovni sud nije bavio ni činjenicom da je Odlukom o izuzimanju od zabrane prometa nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske (vidi Relevantne propise), koju je donijela Vlada RS, skinuta zabrana prometovanja predmetnim poslovnim prostorom, a što predstavlja bitnu činjenicu za donošenje odluke u konkretnom predmetu. Pri tome Ustavni sud naglašava da su, za razliku od Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi, koji su nesporno dali odgovore na sva istaknuta pitanja, obrazložili i da je Uredba o zabrani raspolaganja nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske po osnovu koje je donesena Odluka o izuzimanju od zabrane prometa nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske proglašena neustavnom Odlukom Ustavnog suda RS broj U 33/99 od 13. juna 2001. godine (jer se ograničenja prava vlasništva mogu vršiti samo zakonom, a ne i uredbama, odluka dostupna u „Službenom glasniku RS“ broj 28/01), a čime je prestala postojati zabrana prometovanja nekretninama na teritoriji Republike Srpske, što govori u prilog pravnoj valjanosti predmetnog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da se odluke Ustavnog suda RS kojim je zakon ili opšti akt proglašen neustavnim ne primjenjuju retroaktivno, osim u slučajevima kada je odnos koji je zavisan od ukinutog zakona ili opšteg akta pravosnažno okončan (član 68. Zakona o Ustavnom sudu RS), te sve kada bi se navedena odluka i primijenila na konkretan slučaj, ona ne bi imala drugačiji uticaj od navedene Odluke o izuzimanju od zabrane prometa nepokretnosti na teritoriji Republike Srpske s obzirom na to da je i jednom i drugom odlukom omogućen promet predmetnim nekretninama. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi osnovani.
51. Shodno svemu iznesenom, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
52. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je s ciljem zaštite apelantovih ustavnih prava, uzimajući u obzir da sudski postupci u vezi sa predmetnom nekretninom traju skoro 20 godina i da bi vraćanje predmeta Vrhovnom sudu na ponovni postupak dodatno produžilo trajanje postupka, postupio u skladu sa članom 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda na način da je ostavio na pravnoj snazi odluke Okružnog suda i Osnovnog suda, imajući u vidu i da su ti sudovi na osnovu relevantnih propisa odgovorili i obrazložili sva sporna pitanja koja se apelacijom pokreću, a data obrazloženja upravo korespondiraju sa iskazanim stavovima Ustavnog suda i Evropskog suda. Ostali navodi
53. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje ostale apelacione prigovore. VIII.Zaključak
54. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se Vrhovni sud, nakon što mu je Odlukom Ustavnog suda broj AP 3074/17 ukinuta presuda i predmet mu vraćen na ponovno odlučivanje, rješavajući pitanje res iudicata bavio isključivo formalnom stranom ovog pitanja pri čemu je zanemario činjenicu da je u drugom postupku koji je vođen između istih stranaka i o pitanjima vezanim za iste nekretnine već donio odluku koja je suprotna osporenoj odluci u predmetnom slučaju, čime je taj sud doveo u pitanje pravnu sigurnost, jer u pravnom prostoru egzistiraju dvije različite presude, što je suprotno principu pravne sigurnosti, u situaciji kada Vrhovni sud nije vodio računa ni da je Odlukom Vlade RS sa predmetnih nekretnina skinuta zabrana prometovanja, čime je omogućeno njihovo prometovanje.
55. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, potpredsjednik Miodrag Simović je dao izjavu o neslaganju sa odlukom većine.
57. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić