Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2140/21 (M. V.)
Odluka donesena 08. 09. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2140/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 09. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. septembra 2021. godine, u predmetu broj AP-2140/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mile Vidić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mile Vidić protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 038349 17 Rsž od 18. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 038349 16 Rs od 29. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Vidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Perica Babić advokat iz Livna, podnio je 16. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 038349 17 Rsž od 18. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Rs 038349 16 Rs od 29. decembra 2016. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4969/18 od 10. oktobra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 Rs 038349 17 Rsž od 18. juna 2018. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 038349 21 Rev od 24. marta 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da se apelant nalazi u radnom odnosu kod tuženog (Hercegovačko-neretvanski kanton) i nakon 15. aprila 2016. godine, te da mu shodno prednjem utvrđenju pripadaju sva prava iz radnog odnosa. Odbijen je apelantov alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Odluka predsjednika Skupštine tuženog od 15. aprila 2016. godine, te da se utvrdi da se apelant nalazi u radnom odnosu kod tužene i nakon 15. aprila 2016. godine te mu pripadaju sva prava shodno zakonu. Odbijen je apelantov alternativni tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da apelantu isplati naknade plaća nakon prestanka mandata u mjesečnom iznosu koji mu sukladno zakonu pripada i to za period od 15. aprila 2016. godine pa dok postoje zakonom predviđeni uvjeti za ostvarivanje tog prava.
4. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog sa 15. aprilom 2016. godine i da nema nikakvih prava iz radnog odnosa nakon razrješenja dužnosti. Dalje je naveo da apelant alternativno postavljenim tužbenim zahtjevom traži da se poništi odluka od 15. aprila 2016. godine i da se utvrdi da se apelant nalazi u radnom odnosu kod tuženog i nakon 15. aprila 2016. godine i da mu pripadaju sva prava shodno zakonu. S tim u vezi je naveo da je navedena odluka donijeta shodno članu 35. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji stručne službe Skupštine tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik; kojim članom je, u relevantnom dijelu, propisano da savjetnik može biti razriješen dužnosti u bilo koje vrijeme od strane predsjednika Skupštine), zbog čega je odbio i ovako postavljeni alternativni tužbeni zahtjev. Naveo je da apelant drugi alternativno postavljeni tužbeni zahtjev zasniva na činjenici da odluka od 15. aprila 2016. godine ne sadrži odluku o pravima koja mu pripadaju. Budući da Pravilnikom, te niti jednim drugim propisom nije predviđeno da savjetniku, a nakon prestanka radnog odnosa, odnosno nakon razrješenja dužnosti pripadaju određena prava, to je odbio i ovako postavljeni alternativni tužbeni zahtjev.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je odlukom predsjednika Skupštine tuženog od 28. aprila 2015. godine apelant imenovan za savjetnika predsjednika Skupštine tuženog za politička pitanja, dok je odlukom predsjednika Skupštine tuženog od 15. aprila 2016. godine razriješen te funkcije. S tim u vezi je naveo da je pravilno prvostepeni sud izveo činjenično - pravni zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, ukazao je da je članom 35. Pravilnika, između ostalog, propisano da se savjetniku predsjednika Skupštine ne garantuje sigurnost uživanja položaja, nije državni službenik, te njegov mandat ne može biti duži od mandata predsjedatelja Skupštine, te da savjetnik može biti razriješen dužnosti u bilo koje vrijeme od strane predsjednika Skupštine. Također je ukazao da je članom 36. Pravilnika regulisano da savjetnik za svoj rad i upravljanje odgovora predsjedniku skupštine, zamjeniku predsjednika skupštine čiji je savjetnik i za čiji je mandat vezan. Naveo je da su neosnovani apelantovi navodi kojima ukazuje da je apelantu radni odnos prestao mimo zakonskih odredbi. Naime, naveo je da je odluka o razrješenju apelanta donesena osnovom Pravilnika, te naglasio da je osnovom tog Pravilnika apelant i primljen da obavlja poslove savjetnika predsjednika skupštine za politička pitanja. Naveo je da je Pravilnik važeći materijalni propis na koji je Skupština tuženog dala saglasnost, te naglasio da sud u ovoj pravnoj stvari nije mogao odlučivati o apelantovom tužbenom zahtjevu mimo čl. 35. i 36. Pravilnika. Također je naveo da su neosnovani i apelantovi navodi vezano za alternativni tužbeni zahtjev, jer je upravo prvostepeni sud, razmatrajući tužbeni zahtjev i odlučujući po istom, utvrdio da je odluka o razrješenju apelanta sa 15. aprilom 2016. godine zakonita.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi, između ostalog, da su redovni sudovi apelantu uskratili pravo na isplatu naknada koje mu pripada nakon prestanka dužnosti savjetnika. Također navodi da Kantonalni sud nije uzeo u obzir da je Uredbom o pravima nosilaca izvršnih dužnosti i savjetnika na naknadu plaće nakon prestanka javne dužnosti od 5. decembra 2006.godine propisano pravo na isplatu naknade plaće savjetniku kojem je prestao mandat.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Pravilnika, u čemu Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić