Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2726/20 (M.T.)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2726/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-2726/20, rješavajući apelaciju M.T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.T. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0K 023271 19 Kž od 20. maja 2020. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 023271 18 K od 20. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.T. iz Kostajnice (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Oleg Knežić advokat iz Banjaluke, podnio je 1. avgusta 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0K 023271 19 Kž od 20. maja 2020. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 023271 18 K od 20. februara 2019. godine.
2. Okružni sud je presudom broj 11 0 K 023271 18 K od 20. februara 2019. godine, koja je u cjelini potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 11 0K 023271 19 Kž od 20. maja 2020. godine, apelant oglasio krivim „da je kao službeno lice zahtijevao i primio poklon da u okviru svog službenog ovlaštenja ne izvrši službenu radnju koju ne bi smjelo izvršiti“, pa da je tako počinio krivično djelo primanje mita iz člana 319. stav 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Apelantu je izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine ne počini novo krivično djelo. Kao sporedna kazna apelantu je izrečena novčana kazna u označenom iznosu te je od apelanta oduzeta imovinska korist u označenom novčanom iznosu.
3. Odlučujući po apelantovoj žalbi na prvostepenu presudu Vrhovni sud je, pored ostalog neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da je prvostepeni sud počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačke v) i g) i stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS) zbog činjenice da je proveden dokaz-ovjerena fotokopija potvrde o registraciji (saobraćajna dozvola) na slovenačkom jeziku. S tim u vezi je ukazano da je članom 311. stav 1. tačka g) ZKP RS između ostalog propisano da postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka ako je optuženom, braniocu ili oštećenom, protivno njegovom zahtjevu, uskraćeno da na glavnom pretresu upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa iz člana 8. ovog zakona. Odredbom člana 8. ZKP RS propisano je da su u krivičnom postupku u ravnopravnoj upotrebi službeni jezici Republike Srpske - jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda, da stranke, svjedoci i ostali učesnici u postupku imaju pravo da se služe maternjim jezikom ili jezikom koji razumiju, a ako lice ne razumije jedan od službenih jezika Republike Srpske, obezbijediće se usmeno prevođenje onog što ono, odnosno drugi iznose, kao i isprava i drugog pisanog dokaznog materijala. Odredbom člana 9. ZKP RS je između ostalog propisano da se podnesci sudu i drugim organima koje učestvuju u postupku, dostavljaju na službenim jezicima iz člana 8. stav 1. ovog zakona.
4. Vrhovni sud je istakao da apelant na pretresu pred prvostepenim sudom nije podnio zahtjev da upotrebljava svoj jezik i da na svom jeziku prati tok glavnog pretresa iz člana 8. ZKP RS, zbog čega su bez osnova žalbeni prigovori o počinjenoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka v) ZKP RS. Nadalje, navedeni dokaz - saobraćajna dozvola, je izdat od strane nadležnog organa Republike Slovenije, isti je na slovenačkom jeziku, međutim, sadržaj ovog dokaza je potpuno razumljiv i jasan i za lica koja ne govore slovenački jezik, jer podaci u ovoj potvrdi su, između ostalog: ime i prezime vlasnika, odnosno, korisnika vozila a to je E.G., registarska oznaka vozila (CEZJ-432), datum registracije (09.10.2018.), stalno prebivalište (Celje, Partizanska cesta 28), vrsta i tip vozila Audi AAVBF1 - FM52DHR8E500), oblik nadogradnje (AC karavan). Slijedom navedenog Vrhovni sud je zaključio da su svi navedeni podaci razumljivi i da se potpuno identični podacima koji se navode i u saobraćajnim dozvolama koje izdaju nadležni organi u Republici Srpskoj. Osim toga, svi ti podaci su isti ne samo na jezicima koji su u službenoj upotrebi u Republici Srpskoj, već i na svim drugim stranim jezicima, pa se takve dozvole koriste prilikom prelaska granica između svih država. Najzad, Vrhovni sud je istkao da apelant ni u žalbi, niti prilikom izvođenja ovog dokaza na pretresu pred prvostepeni sudom, nije ukazao šta to konkretno ne razumije od podataka navedenih u ovom dokazu, niti je tokom prvostepenog postupka imao primjedbe na ovaj izvedeni dokaz.
5. Nadalje, iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilzi i da su neosnovanim ocjenjeni apelantovi navodi kojim je osporavao ocjenu dokaza i slijedom toga pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud posebno analizirao sadržaj iskaza svjedoka E.G., koji je cijelosti potvrdio navode optužnice da je inkriminisanog dana na označenoj lokaciji apelant, postupajući kao policijski službenik izvršio zaustavljanje i kontrolisanje vozila marke i tipa „Audi A4“, registarskih oznaka CE ZJ 432 (Republika Slovenija), kojim je upravljao E.G., kojom prilikom je istom saopštio da je počinio saobraćajni prekršaj prolaskom kroz crveno svjetlo, odnosno postupanjem suprotno naredbama policijskog službenika koji je regulisao saobraćaj u raskrsnici, nakon čega je od svjedoka E.G. zahtijevao da svoje vozilo parkira na obližnji parking, uzeo mu vozačku dozvolu i naredio da, nakon što parkira vozilo, dođe do policijskog vozila, pa nakon što je E.G. tako i postupio, ponovo mu saopštio da je počinio prekršaj za koji je, između ostalog, propisana novčana kazna i oduzimanje vozačke dozvole i pritom mu rekao „da skratimo muke, daćete na kafu i problem će biti riješen“. Nakon toga apelant je kroz prozor policijskog vozila pružio novine kako bi E.G. u njih stavio novac, što je ovaj i učinio, stavio u novine 50 EUR i vratio ih apelantu on njemu vozačku dozvolu. Pola sata od spornog događaj E.G. je nazvao je Policijsku stanicu Kostajnica i prijavio ovaj događaj.
6. Vrhovni sud je dalje istako da je prvostepeni sud iskaz svjedok E.G. doveo u vezu prije svega sa snimkom nadzorne kamere koja se nalazi na označenom mjestu a koji snimak je u bitnom potvrdio iskaz svjedoka E.G.. Vrhovni sud je istako da se na snimku jasno vidi da policijski službenik koji se nalazio na trotoaru, ulazi u raskrsnicu, prelazi dio raskrsnice i podizanjem ruke daje znak kojim zaustavlja putničko motorno vozilo koje svojim izgledom upućuje na vrstu vozila „Audi A4“ karavan, koje vozilo je po tvrdnjama svjedoka E.G. vozio, da nešto razgovara sa policajcem u vremenu od 30 sekundi, a nakon toga policijski službenik odlazi do službenog vozila i sjeda u vozilo, a u 18:05:03 časova policijskom vozilu u koje je prethodno ušao policajac, prilazi lice, staje pored policijskoj vozila sa vozačeve strane i tu se zadržava sve do 18.07:58 časova, kada odlazi u pravcu kojim je prethodno došao. Na snimku je vidljivo da policijski službenici u 18:09:15 časova mijenjaju pozicije, tako što policijski službenik koji je regulisao saobraćaj od trenutka kada su stigli na raskrsnicu izlazi iz raskrsnice dok ga zamjenjuje drugi policijski službenik koji je do tada stajao na trotoaru ulazi u policijsko vozilo, a dok u 18:41:23 časa oba policijska službenika ulaze u policijsko vozilo i sjede u istom do 18:48:31 časova, kada odlaze sa raskrsnice u kojoj su regulisali saobraćaj. Da se zaista radilo o vozilu „Audi A4“ karavan, proizilazi i iz djela snimka na kojem se vidi da u 18:37:00 časova, policijski službenik zaustavlja isti tip vozila, a iz akta „Kontrolisani učesnici“, kao i iz službene zabilješke Uprave za organizovani i teški kriminalitet Jedinice za organizovani kriminalitet i droge Banja Luka broj 03/1-57/18 od 16. maja 2019. godine, proizilazi da se radi o vozilu marke „Audi A4“, karavan, vlasništvo S.Š. iz Bosanske Krupe, dakle iste marke, modela i tipa, kao i vozilo, kojim je kritičnog dana upravljao svjedok E.G.. Nadalje, iskaz svjedok E.G. cijenjen je i u vezi sa aktom Granične policije BiH od 11. septembra 2018. godine, iz kojeg proizilazi da je E.G. kritičnog dana u 18:03 časova ušao u Bosnu i Hercegovinu na prelazu Kostajnica.
7. Prema stavu Vrhovnog suda, suprotno apelantovim tvrdnjama, prvostepeni sud je pravilno ocijenio i iskaz svjedoka R.M., tako što je prihvaćen dio njegovog iskaza da su kritičnog dana i u kritičnom vremenu, on i apelant kontrolisali saobraćaj na predmetnoj raskrsnici u Kostajnici, koja je u neposrednoj blizini graničnog prelaza, i u tom dijelu, njegov iskaz je saglasan sa iskazom svjedoka E.G. U preostalom dijelu, iskaz svjedoka R.M. ocijenjen je bez uticaja na zaključak prvostepenog sud. S tim u vezi je ukazano da je R.M. u vrijeme vođenja razgovora između apelanta i svjedoka E.G., regulisao saobraćaj u raskrsnici i bio je na udaljenosti od oko 20 metara od policijskog vozila. Okolnost da su u tom periodu zaustavljali i druga vozila. nikako ne znači da je u inkriminisanom vremenu neko od njih prišao policijskom vozilu, a ne svjedok E.G. kako je apelant tvrdio u žalbi. U prilog navedenog Vrhovni sud je istako da iz snimka video nadzora proizilazi da nakon zaustavljanja drugih vozila, ni apelant, a ni svjedok E.M., nisu odlazili i ulazili u policijsko vozilo, već samo u ovom slučaju, te u slučaju kontrolisanja i zaustavljanja vozila kojim je upravljalo lice S.Š., koji je evidentiran kao kontrolisani učesnik u saobraćaju.
8. Vrhovni sud je istakao da činjenica da bi i radnje koje je preduzeo svjedok E.G. mogle predstavljati krivično djelo, ne umanjuje vjerodostojnost njegovog iskaza. S tim u vezi je ukazano da je ovaj svjedok, suprotno žalbenim navodima apelanta, propisno upozoren da nije dužan da odgovara na postavljena pitanja ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom gonjenju, pa cijeneći da svjedok E.G. i ne poznaje apelanta, ne postoji nikakav motiv da ga lažno prijavi i da svjedoči protiv njega. Slijedom navedenog, irelevantnim je ocijenjeno da li je svjedok E.G. trebao ili nije trebao, prije svjedočenja, položiti zakletvu.
9. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da mu nije omogućeno da raspravlja pred sudom i da iznese odbranu, da je proizvoljno i arbitrarno primijenjeno pravo, kao i da su obrazloženja osporenih odluka neprimjerena i nekoherentna. U prilog navedenog apelant je istakao da je kao dokaz provedena ovjerena fotokopija vozačke dozvole na slovenačkom jeziku bez prevoda, da ni on ni njegov branilac ne razume ovaj jezik a zbog čega nije mogao da se upozna sa sadržajem ovog dokaza. Neprihvatljivim smatra stav Vrhovnog suda da je sadržaj navedenog dokaza razumljiv i osobama koje ne razume slovenački jezik. Po njegovom mišljenju zbog činjenice da je izostao prevod radilo se i o nezakonitom dokazu. Nadalje, apelant tvrdi da je ocjena provedenih dokaza proizvoljna i nekoherentna i da su redovni sudovi iz provedenih dokaza utvrdili sve ono što iz njih ne proizilazi. S tim u vezi apelant ukazuje na sadržaj snimka nadzorne kamere na kom se, kako tvrdi ne vidi ništa. Neprihvatljivim smatra i stav Vrhovnog suda da je irelevantno da svjedok E.G. nije položio zakletvu. Po njegovom mišljenju ostalo je neutvrđeno i kojim automobilom je E.G. upravljao.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelant poziva odnose na način na koji su redovni sudovi prihvatili dokaznu građu i da su s tim u vezi proizvoljno primijenili procesno pravo i uskratili mu prvo na odbranu, te da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza zbog čega je i činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi sa apelantovom tvrdnjom o potvrdi na slovenačkom jeziku koja je provedena kao dokaz bez prevoda, Ustavni sud, pored ostalog, zapaža da je Vrhovni sud, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKP RS, pored ostalog, istako i da apelant ni u žalbi, niti prilikom izvođenja ovog dokaza na pretresu pred prvostepeni sudom, nije ukazao šta to konkretno ne razumije od podataka navedenih u ovom dokazu, niti je tokom prvostepenog postupka imao primjedbe na ovaj dokaz, a što apelant nije osporio niti na bilo koji način doveo u pitanje. Nadalje iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog sud proizlazi da je iskaz svjedoka E.G. detaljno interpretiran, da je cijenjenu vezi sa snimkom nadzorne kamere čiji sadržaj je također detaljno interpretiran, kao i u vezi sa iskazom svjedoka R.M. te dokumentom Granične policije. U tom smislu ne ostavlja utisak proizvoljnosti ni stav Vrhovnog suda da je irelevantno da svjedok E.G. nije položio zakletvu. Slijedom navedenog, ne može se zaključiti da je izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kao i da je osporena presuda Vrhovnog suda ne sadrže valjano obrazloženje. Pri tom, Ustavni sud zapaža i da je Vrhovni sud detaljno cijenio sve žalbene prigovore koje je apelant istakao i s tim u vezi ponudio razloge i obrazloženja koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
15. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena, ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić