Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1918/21 ("Cvanić" d.o.o. Kozarska Dubica i drugi)
Odluka donesena 08. 07. 2021.
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1918/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 07. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. srpnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1918/21, rješavajući apelacije koje su podnijeli "Cvanić" d.o.o. Kozarska Dubica i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c), članka 57. stavak (2) točka
a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
"Cvanić" d.o.o. Kozarska Dubica protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 125793 19 Pž od 26.
studenoga 2020. godine;
"INOX COMMERCE" d.o.o. Novi Grad protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 76 0 P 020999 17 Gž 2 od 18.
svibnja 2020. godine;
P. P. protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 036104 19 Gž 2 od 26. kolovoza 2020. godine;
Minka Pašić protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Mal 120251 19 Gž od 7. listopada 2019. godine;
Saša Nušinović protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 036591 19 Gž 2 od 4. lipnja 2020. godine;
zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1918/21
1. "Cvanić" d.o.o. Kozarska Dubica (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Željko Višić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 1. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud RS) broj 57 0 Ps 125793 21 Rev od 13. travnja 2021. godine, kojim je odbačena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Višega privrednoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 125793 19 Pž od 26. studenoga 2020. godine.
2. Presudom Okružnoga privrednoga suda u Banjaluci od 9. kolovoza 2019. godine obvezana je tuženica (Općina Prnjavor) da apelantu na ime naknade štete pričinjene u prometnoj nezgodi od 6. ožujka 2018. godine, isplati iznos od 24.816,33 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Presudom Višega privrednoga suda od 26. studenoga 2020. godine priziv tuženice je usvojen i prvostupanjska je presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za isplatu naknade štete, te je obvezan apelant da tuženici naknadi troškove postupka u određenome iznosu.
4. Rješenjem Vrhovnoga suda RS od 13. travnja 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud RS istakao je da je odredbom čl. 237. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ukoliko vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, odnosno u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Vrhovni sud RS istakao je da u konkretnome slučaju predmet spora je novčano potraživanje koje se odnosi na zahtjev za isplatu naknade štete u ukupnome iznosu od 24.816,33 KM, što je manje od zakonom propisanoga cenzusa od 50.000,00 KM, za dozvoljenost revizije u privrednome sporu, iz kojega razloga je revizija nedopuštena. Vrhovni sud RS istakao je da je u reviziji apelant tražio izuzetno odlučivanje u smislu čl. 237. st. 3. ZPP, ali nije naveo pravno pitanje zbog kojega je podnio reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te nije izložio razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, zbog čega nema mjesta odlučivanju o izjavljenoj reviziji ni po tomu osnovu.
6. Ustavni sud zapaža, prema stanju spisa, da je apelant protiv drugostupanjske odluke 5. siječnja 2021. godine izjavio reviziju Vrhovnome sudu RS, koja revizija nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak prijema drugostupanjske odluke, jer se podrazumijeva da je apelant navedenu odluku zaprimio prije nadnevka kada je izjavio reviziju Vrhovnome sudu RS. Apelant je 1. lipnja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.
2. AP-2004/21
7. "INOX COMMERCE" d.o.o. Novi Grad (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Dalibor O. Pejaković, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 7. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda RS broj 76 0 P 020999 20 Rev od 6. travnja 2021. godine, kojim je odbačena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Okružnoga suda u Prijedoru broj 76 0 P 020999 17 Gž 2 od 18. svibnja 2020. godine. Apelant je dopunio apelaciju podneskom od 15. lipnja 2021. godine.
8. Presudom Osnovnoga suda u Novome Gradu od 22. ožujka 2016. godine naloženo je tuženiku (M.B.) da apelantu preda u posjed parcelu, predmetna nekretnina bliže označena u izreci prvostupanjske odluke (v.s.p. 10.000,00 KM).
9. Presudom Okružnoga suda u Prijedoru od 18. svibnja 2020. godine priziv tuženika je uvažen i prvostupanjska je presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta.
10. Rješenjem Vrhovnoga suda RS od 6. travnja 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.
11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud RS naveo je da je odredbom čl. 237. st. 2. ZPP propisano da revizija nije dozvoljen ukoliko vrijednost pobijanoga dijela ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. Vrhovni sud RS naveo je da je mjerodavna vrijednost predmeta spora, za ocjenu prava na reviziju, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, jeste ona koju je tužitelj označio u tužbi, sukladno čl. 321. st. 2. ZPP. Vrhovni sud RS istakao je da se u konkretnome slučaju predmet spora odnosi na nenovčani zahtjev, te da je u tužbi vrijednost spora označena iznosom koji ne prelazi 30.000,00 KM, te da stoga proistječe da je revizija nedopuštena. Vrhovni sud RS istakao je da je apelant reviziju izjavio i u smislu odredbi čl. 237. st. 3. ZPP, ali kako nije obrazloženo zašto bi raspravljanje o pitanjima bilo od značaja za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjenii, što je osnovni uvjet za odlučivanje o inače nedopuštenoj reviziji, takvi navodi nisu mogli ishoditi dozvoljavanje revizije. Vrhovni sud RS istakao je da se ničim ne dokazuje da nižestupanjski sudovi različito sude u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, ili da su pravni zaključci suprotni dosadašnjoj sudbenoj praksi, ili da postoji veći broj predmeta koji se po istome pravnome osnovu vode pred nižestupanjskim sudovima.
12. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu RS, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda RS doneseno 6. travnja 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 7. lipnja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.
3. AP-2108/21
13. P. P. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 14. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda F BiH broj 68 0 P 036104 20 Rev od 11. veljače 2021. godine, kojim je odbačena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 036104 19 Gž 2 od 26. kolovoza 2020. godine.
14. Presudom Općinskoga suda u Livnu od 15. veljače 2019. godine, (v.s.p. 7.380,00 KM), odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se solidarno obvežu prvotuženik (H.J.) i drugotuženik (A.J.) da mu vrate stroj viličar, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, te je odbijen alternativni tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio da se obvežu prvotuženik, drugotuženik i trećetuženik (M.P.) da mu solidarno isplate iznos od 3.000,00 KM na ime vrijednosti otuđenoga stroja, te da mu isplate i određeni novčani iznos po procjeni vještaka na ime izgubljene dobiti zbog nekorištenja stroja u određenome razdoblju.
15. Presudom Kantonalnoga suda u Livnu od 26. kolovoza 2020. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
16. Rješenjem Vrhovnoga suda F BiH od 11. veljače 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.
17. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud F BiH naveo je da je prema noveliranoj odredbi čl. 247. st. 2. ZPP, između ostaloga, propisano da revizija nije dopuštena ukoliko nije izjavljena putem punomoćnika iz čl. 301b. ZPP ili ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena za podnošenje revizije. Vrhovni sud F BiH naveo je da je iz predmetne revizije vidljivo da ju je apelant osobno izjavio, a apelant nije dokazao da ima položen pravosudni ispit, niti to proistječe iz spisa predmeta, pa je revizija nedozvoljena u smislu odredbe čl. 247. ZPP. Vrhovni sud F BiH naveo je sve i da je apelant i priložio dokaz o položenome pravosudnome ispitu, revizija opet nije dozvoljena, budući da vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude je ispod iznosa od 30.000,00 KM, čime se ne prelazi imovinski cenzus iz čl. 237. st. 2. ZPP.
18. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu F BiH, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda F BiH doneseno 11. veljače 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 14. lipnja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.
4. AP-2139/21
19. Minka Pašić (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Ismet Beganović, odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 17. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda F BiH broj 32 0 Mal 120251 20 Rev od 16. veljače 2021. godine, kojim je odbačena revizija apelantice izjavljena protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Mal 120251 19 Gž od 7. listopada 2019. godine.
20. Presudom Općinskoga suda od 29. travnja 2019. godine naloženo je apelantici da tužitelju (JP „Hrvatske telekomunikacije“ d.d. Mostar) isplati na ime glavnoga duga iznos od 638,87 KM, sa zakonskom zateznom kamatom.
21. Presudom Kantonalnoga suda u Tuzli od 7. listopada 2019. godine priziv apelantice je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
22. Rješenjem Vrhovnoga suda F BiH od 16. veljače 2021. godine revizija apelantice je odbačena kao nedopuštena.
23. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud F BiH istakao je da prema odredbi čl. 237. st. 2. ZPP revizija nije dopuštena ukoliko vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. Vrhovni sud F BiH istakao je da u konkretnome slučaju vrijednost pobijanoga dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije, te je revizija sa stanovišta navedene zakonske odredbe nedopuštena. Vrhovni sud istakao je da je apelantica podnijela zahtjev za izuzetno odlučivanje po reviziji, sukladno čl. 237. st. 3. ZPP. Vrhovni sud F BiH istakao je da u podnesenoj reviziji apelantica nije naznačila pravno pitanje zbog kojega je revizija podnesena, odnosno razloge zbog kojih je odlučivanje o reviziji važno za osiguravanje jedinstvene primjene prava. Vrhovni sud F BiH istakao je da se apelantica samo paušalno poziva na presudu Vrhovnoga suda F BiH od 16. ožujka 2018. godine, ne dokazujući da su tom odlukom riješena ista ili bitno istovrsna činjenična i pravna pitanja kao u predmetnoj parnici, pri čemu niti ne navodi u čemu se ogledaju razlike u pravnim stavovima navedenim u pobijanoj odluci u odnosu na navedenu revizionu odluku.
24. Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv drugostupanjske odluke izjavila reviziju Vrhovnome sudu F BiH, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelantica izjavila reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda F BiH doneseno 16. veljače 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelantica drugostupanjsku odluku zaprimila prije toga nadnevka. Apelantica je 17. lipnja 2021. godine podnijela apelaciju Ustavnome sudu.
5. AP-2175/21
25. Saša Nušinović (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Marko Mikeš, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 21. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda RS broj 71 0 P 036591 21 Rev od 7. travnja 2021. godine, kojim je odbačena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 036591 19 Gž 2 od 4. lipnja 2020. godine.
26. Presudom Osnovnoga suda u Banjaluci od 5. srpnja 2019. godine, (v.s.p. 1.000,00 KM), utvrđeno je da je apsolutno ništavan ugovor o zajmu zaključen u Banjaluci 24. prosinca 2001. godine između tužitelja (R.Đ.) kao zajmoprimca i apelanta kao zajmodavca, koji je ovjeren pred Osnovnim sudom u Banjaluci 25. prosinca 2001. godine, što je apelant dužan priznati. Nadalje, apelant je dužan trpjeti da se tužitelj na temelju ove presude kod Republičke uprave za geodetske i imovinske pravne poslove Banjaluka upiše kao vlasnik i posjednik nekretnina, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, sa 1/1 dijela.
27. Presudom Okružnoga suda u Banjaluci od 4. lipnja 2020. godine priziv apelanta je djelomično uvažen i presuda Osnovnoga suda u Banjaluci od 5. srpnja 2019. godine je preinačena tako što je odbijen zahtjev tužitelja da apelant trpi da se na temelju te presude tužitelj upiše kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, dok je priziv apelanta u ostalome dijelu odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
28. Rješenjem Vrhovnoga suda RS od 7. travnja 2021. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena.
29. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud RS istakao je da, kako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, za ocjenu prava na reviziju, vrijednost presude protiv koje je revizija izjavljena, računa se po vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naveo u tužbi, sukladno čl. 321. st. 2. ZPP, odnosno prema vrijednosti koju je sud brzo i na pogodan način utvrdio najkasnije na pripremnom ročištu, a ukoliko pripremno ročište nije održano, onda na glavnoj raspravi. Vrhovni sud RS istakao je da je tužitelj kao vrijednost spora označio iznos od 1.000,00 KM. Vrhovni sud RS istakao je da prvostupanjski sud nije provjeravao ovako naznačenu vrijednost spora, a niti apelant nije prigovarao tako navedenoj vrijednosti spora, pa kako taj iznos ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, kao uvjet dopuštenosti revizije, to je revizija apelanta nedopuštena. Vrhovni sud RS istakao je da apelant nije pozivom na odredbu čl. 237. st. 3. ZPP stavio prijedlog da se revizija izuzetno dopusti, niti je ista sačinjena suglasno odredbi čl. 237. st.
4. ZPP, slijedom čega nisu ispunjeni uvjeti da se o predmetnoj reviziji raspravlja niti primjenom odredbe čl. 237. st. 3. i 4. ZPP.
30. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske odluke izjavio reviziju Vrhovnome sudu RS, koja nije bila učinkovit pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska odluka, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak primitka drugostupanjske odluke, budući da je rješenje Vrhovnoga suda RS doneseno 7. travnja 2021. godine, pa se stoga podrazumijeva da je apelant drugostupanjsku odluku zaprimio prije toga nadnevka. Apelant je 21. lipnja 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.
Spajanje predmeta
31. Obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1918/21. Apelacioni navodi
32. U svim predmetnim apelacijama, apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija). Apelanti u apelacijama br. AP-2004/21, AP-2108/21 i AP-2139/21 su se pozvali i na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u apelaciji broj AP-2175/21 se pozvao i na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Apelant u apelaciji broj AP-1918/21 navodi da je Viši privredni sud potpuno proizvoljno, bez ikakvoga uporišta u izvedenim dokazima zauzeo stanovište da visina štete nije dokazana, te da je arbitrarnim postupanjem povrijeđeno i materijalno pravo. Apelant u apelaciji broj AP-2004/21 navodi da je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da apelant nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, u situaciji kada je apelant tijekom postupka dokazao da se stvar nalazi u posjedu apelanta ali i da je vlasnikom predmetne stvari. Apelant u apelaciji broj AP-2108/21 navodi da je dokazao utemeljenost tužbenog zahtjeva, ali da je odluka donesena protivno materijalnim propisima uslijed postupanja sudaca. Apelantica u apelaciji broj AP-2139/21 navodeći da je sud prihvatio kao validan ugovor na temelju kojega je tužitelj podnio tužbeni zahtjev, iako apelantica nije zaključila sporni ugovor, niti ga je potpisala. Apelant u apelaciji broj AP-2175/21 navodi da sudovi nisu pravilno cijenili činjenicu da je upravo tužitelj sam inicirao sastav spornoga ugovora, te da su sudovi poklonili vjeru dokazima tužitelja, koji je inače osoba „sumnjivoga morala“.
33. Pri ispitivanju dopustivosti predmetnih apelacija Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojega drugoga suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
34. Ustavni sud ukazuje da su apelanti u svim predmetnim apelacijama protiv odluka drugostupanjskih sudova izjavili revizije, koje su rješenjima Vrhovnoga suda F BiH i Vrhovnoga suda RS odbačene kao nedopuštene. Ustavni sud konstatira da su revizije kao izvanredni pravni lijekovi u ovim slučajevima bili neučinkoviti pravni lijekovi u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, proistječe da su konačne odluke u ovim predmetima odluke drugostupanjskih sudova, navedene u dispozitivu ove odluke. Budući da su predmetne apelacije podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud zaključio da su apelacije podnesene nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti zaprimili osporene drugostupanjske odluke.
35. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić