Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2010/21 (M. B.-S.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Mjere zabrane
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2010/21

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2010/21, rješavajući apelaciju Maje Bralović-Smith, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Maje Bralović-Smith podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 027189 21 Kž 27 od 25. maja 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Maja Bralović-Smith (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Advokatsko društvo „Pizović“ d.o.o. Sarajevo, podnijela je 9. juna 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 027189 21 Kž 27 od 25. maja 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Kantonalni sud i Tužilaštvo su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

4. Apelantica je 1. septembra 2020. godine dostavila sudu zahtjev za ukidanje jamstva koje je određeno Rješenjem broj 09 0 K 027189 18 Kpp od 23. novembra 2018. godine. U zahtjevu je navela da je u vrijeme određivanja jamstva na snazi bilo rješenje o određivanju mjera zabrane u odnosu na oduzimanje putnih isprava i periodično javljanje nadležnoj policijskoj stanici, pa je jamstvo određeno da bi se apelantici omogućilo vraćanje putne isprave i slobodno kretanje.

5. Dalje, Rješenjem broj 09 0 K 027189 19 Kps od 22. aprila 2019. godine odbijen je prijedlog Tužilaštva za produženje mjera apelantici, tako da, kako je tvrdila apelantica, u trenutku podnošenja predmetnog zahtjeva prema njoj ne egzistiraju nikakve mjere zabrane, odnosno otpao je razlog zbog kojeg je jamstvo određeno. U svom izjašnjenju na podneseni zahtjev odbrane Tužilaštvo je istaklo da je zahtjev neosnovan i da se kao takav treba odbiti jer se okolnosti koje su egzistirale u vrijeme donošenja rješenja o određivanju jamstva nisu bitno promijenile, a mjere zabrane su ukinute u odnosu na apelanticu iz razloga što je određeno jamstvo.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 027189 19 K od 6. novembra 2020. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za ukidanje mjere jamstva, koji je podnijela 1. septembra 2020. godine. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv tog rješenja, Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 027189 20 Kž 23 od 9. februara 2021. godine tu žalbu djelimično uvažio, rješenje Kantonalnog suda od 6. novembra 2020. godine je ukinuto i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

Osporena rješenja

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 027189 19 K od 15. aprila 2021. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za ukidanje jamstva podnesen 1. septembra 2020. godine.

8. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud, nakon što je ispitao apelanticin zahtjev, te rukovodeći se uputama Vrhovnog suda sadržanim u rješenju od 9. februara 2021. godine, našao da apelanticin zahtjev nije osnovan.

9. Ukazano je da je Rješenjem broj 09 0 K 027189 19 19 Kps od 22. aprila 2019. godine odbijen prijedlog za produženje/određivanje mjera zabrane kako je to bilo predloženo uz optužnicu od 28. januara 2019. godine. U tom prijedlogu je u odnosu na apelanticu bila predložena jedino mjera zabrane iz člana 140a. stav 1. tačka d) ZKPFBiH – da se imenovana ima povremeno, jedanput mjesečno, javljati nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta. Također, ukazano je da činjenica da je sudija za prethodno saslušanje nakon potvrđivanja optužnice odbio prijedlog za mjere zabrane iz člana 140a. stav 1. tačka d) ZKPFBiH u odnosu na apelanticu ne podrazumijeva da su razlozi koji su egzistirali u vrijeme donošenja odluke o određivanju jamstva samim tim prestali.

10. Istaknuto je da je jamstvo određeno rješenjem od 23. novembra 2018. godine određeno po prijedlogu apelanticine odbrane radi ukidanja mjera zabrane u smislu vraćanja putne isprave Australije oduzete po Rješenju broj 09 0 K 027189 18 Kpp 49 od 26. januara 2018. godine, s kojim se saglasilo Tužilaštvo, pri čemu su prema tada osumnjičenoj apelantici i dalje ostale na snazi ostale izrečene mjere zabrane (koje nisu produžene nakon potvrđivanja optužnice, ali su egzistirale istovremeno s jamstvom, nakon određivanja jamstva). Iz navedenog proistječe da jamstvo nije ni bilo zamjena za mjeru čije je produženje odbijeno odlukom sudije za prethodno saslušanje.

11. Dakle, prema ocjeni Kantonalnog suda, okolnosti koje su u vrijeme određivanja jamstva egzistirale nisu se bitno izmijenile, a razlog ukidanja određenih mjera prema apelantici bio je prijedlog njenog branioca da se zamijene jamstvom u ranijoj fazi postupka (u fazi istrage). Slijedom navedenog, Kantonalni sud je bio stava da nije osnovan navod apelanticine odbrane da je ,,otpao“ razlog zbog kojeg je jamstvo određeno, odnosno ukazano je da u konkretnom slučaju i dalje postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, imajući u vidu da apelantica i dalje posjeduje državljanstvo Australije, za koju je direktno vezana porodičnima vezama (suprug i njegova porodica su australijski državljani, kao i njihova djeca). Dakle, apelantica bi mogla pobjeći na teritoriju Australije, pri čemu bi kao državljanka te zemlje postala nedostupna organima gonjenja Bosne i Hercegovine, posebno imajući u vidu da Australija ne izručuje svoje državljane drugim državama u svrhu njihovog krivičnog procesuiranja. U situaciji kada je podignuta optužnica i predmet je u fazi zakazivanja glavnog pretresa apelantica je nesumnjivo suočena s krivičnim djelom koje joj se stavlja na teret, za koje je potvrđivanjem optužnice utvrđeno postojanje osnovane sumnje, njegovom težinom i visinom zaprijećene kazne koja se može izreći, koje okolnosti, prema ocjeni suda, mogu predstavljati jak motiv da pobjegne s ciljem izbjegavanja vlastite krivične odgovornosti.

12. Dalje, navedeno je da je Kantonalni sud, rukovodeći se uputama Vrhovnog suda, cijenio i okolnosti na koje je apelanticin branilac ukazivao citiranjem dijelova rješenja sudije za prethodno saslušanje od 22. aprila 2019. godine, kojim je odbijen prijedlog za produženje mjera zabrane nakon potvrđivanja optužnice. Istaknuto je da je odbrana pravilno ukazala da je apelantici nakon ukidanja mjera zabrane putovanja uručen pasoš Republike Srbije, koji također posjeduje. Međutim, putne isprave su vraćene upravo zato što nije bilo osnova za trajanje mjera zabrane jer je apelanticino prisustvo osigurano određenim jamstvom. Nadalje, ukazano je da je dio obrazloženja rješenja od 22. aprila 2019. godine na koji je odbrana ukazala, u kojem je navedeno da „prema ocjeni sudije za prethodno saslušanje, Tužilaštvo neosnovano smatra da opasnost od bjekstva postoji na strani svih optuženih“ istaknut fragmentarno i van konteksta cjelokupnog obrazloženja. Navedeno je da je odbrana u svojoj argumentaciji zanemarila da je u istom tom rješenju navedeno: „Dodatni argument da mjera zabrane ne može egzistirati kao mjera osiguranja prisustva optuženih i radi opasnosti od bjekstva napominje da je u odnosu na apelanticu rješenjem ovog suda od 23. novembra 2018. godine određena mjera jamstva radi osiguranja prisustva u krivičnom postupku, gdje je kao osiguranje upisana hipoteka na nekretnini u vlasništvu privrednog lica 'Mibral', a koji je vlasnik privrednog lica Bralović Milan.“ Kantonalni sud je istakao da iz navedenog jasno proizlazi da je jedan od razloga zašto mjere zabrane prema apelantici nisu produžene nakon potvrđivanja optužnice činjenica da je u tom trenutku egzistiralo jamstvo kojim je i osigurano apelanticino prisustvo, te je opasnost od bjekstva otklonjena.

13. Kantonalni sud je naveo da je prilikom donošenja odluke pri ponovnom odlučivanju cijenio da je prilikom određivanja jamstva sudija za prethodni postupak istovremeno prema tada osumnjičenoj apelantici ukinuo mjeru zabrane privremenog oduzimanja putne isprave Australije, koju apelantica posjeduje, i naložio da joj se navedena putna isprava ima vratiti. Cijeneći navedenu okolnost, Kantonalni sud je, imajući u vidu uputu Vrhovnog suda da je time „prvostepeni sud, ne vodeći računa o sadržaju odredbe člana 137. stav 2. ZKPFBiH, blažu mjeru zamijenio strožom“, koji propust se mogao otkloniti „samo u predmetnoj fazi ovog krivičnog postupka“. U vezi s tim, Kantonalni sud je utvrdio da je jamstvo određeno kao zamjena za izrečene mjere zabrane na prijedlog apelanticine odbrane. Iz navedenog proizlazi da je u trenutku donošenja odluke jamstvo za apelanticu predstavljalo povoljniju i blažu mjeru kojom se osigurava prisustvo optužene. Istaknuto je da je prilikom procjene koja mjera osiguranja prisustva je blaža u konkretnom slučaju neophodno cijeniti pojedinosti konkretnog slučaja, kao i činjenice i okolnosti koje se odnose na optuženo lice. Iako mjere zabrane generalno i općenito mogu predstavljati blažu mjeru u odnosu na mjere zabrane iz člana 140. ZKPFBiH, u konkretnom slučaju je evidentno da je jamstvo u trenutku njegovog određivanja za apelanticu predstavljalo blažu mjeru jer joj je veći teret predstavljala nemogućnost putovanja u Australiju, za koju je porodično vezana, uz poštovanje i drugih mjera zabrane (periodično redovno javljanje), nego da se njeno prisustvo garantira jamstvom koje predstavlja upis hipoteke na nekretninu.

14. Osim toga, navedeno je da niti jednim članom zakona nije propisano da se jedna mjera ne može zamijeniti drugom mjerom, nego da je očita namjera zakonodavca da se u odnosu na svako osumnjičeno, odnosno optuženo lice ima primijeniti ona mjera koja je za njega najlakša, koja u najmanjoj mogućoj mjeri predstavlja ograničenje njegovih prava i sloboda, a ujedno osigurava nesmetano vođenje postupka. Također, logičkim i jezičkim tumačenjem odredbi ZKPFBiH koje se tiču mjera osiguranja dolazi se do zaključka da, formalno, jamstvo predstavlja jaču mjeru osiguranja u krivičnom postupku od mjera zabrane. Međutim, upravo obaveza suda da se u odnosu na svako osumnjičeno, odnosno optuženo lice ima primijeniti ona mjera koja je za njega najlakša, koja u najmanjoj mogućoj mjeri predstavlja ograničenje njegovih prava i sloboda, a ujedno osigurava neometano vođenje postupka, ostavlja mogućnost da jamstvo može biti mjera koja je za određenog optuženog lakša mjera u odnosu na mjeru zabrane, kao što je to u konkretnom slučaju. Procjena da li je ograničenje slobode kretanja ili ograničenje raspolaganja imovinom teže ili lakše za osumnjičeno ili optuženo lice zavisit će od okolnosti koje se vežu za ličnost tog lica, njegove porodične prilike i materijalno stanje.

15. Pri tome je ukazano da je tačan apelanticin navod da joj je nakon ukidanja mjera zabrane vraćena ne samo putna isprava Australije nego i Republike Srbije, ali su te putne isprave vraćene zato što je apelanticino prisustvo osigurano jamstvom, a ne zato što ne postoje razlozi za bjekstvo, odnosno razlozi zbog kojih je jamstvo i određeno. Ukazano je i da jamstvo kao mjera osiguranja uspješnog vođenja postupka ne podliježe jednakom periodičnom dvomjesečnom preispitivanju, kao što je to slučaj s pritvorom i mjerama zabrane, nego može trajati do okončanja krivičnog postupka ili dok ne prestanu uvjeti zbog kojih je određeno, pa činjenica da je sudija za prethodno saslušanje odbio prijedlog za druge mjere zabrane u odnosu na apelanticu ne utječe na razloge zbog kojih je jamstvo i određeno, koje je zamijenilo ranije izrečenu mjeru oduzimanja putnih isprava, odnosno nisu prestali uvjeti zbog kojih je jamstvo određeno.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0K 027189 21 Kž 27 od 25. maja 2021. godine odbijena je kao neosnovana žalba koju je apelantica podnijela protiv rješenja Kantonalnog suda od 15. aprila 2021. godine.

17. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica osporila prvostepeno rješenje tvrdeći da je njime počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKPFBiH jer je prvostepeni sud apelantici stavio na teret okolnosti za koje je pravomoćno utvrđeno da više ne postoje, tj. da i dalje postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi optužena mogla pobjeći, za koje utvrđenje apelantica smatra da je suprotno stavu koji je iznesen u pravomoćnom Rješenju broj 09 0 K 027189 19 Kps od 22. aprila 2020. godine kojim je odbijen prijedlog iz optužnice da se prema apelantici produže mjere zabrane. Odbrana se pozvala na razloge iz tog rješenja u kojima je navedeno: „Prema ocjeni sudije za prethodno saslušanje, Tužilaštvo neosnovano smatra da u odnosu na sve optužene postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi mogli pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili inostranstvo kako bi izbjegli krivično gonjenje...“, te, dalje, „prema ocjeni sudije za prethodno saslušanje, Tužilaštvo neosnovano smatra da navedena opasnost od bjekstva postoji na strani svih optuženih.“

18. Vrhovni sud je naveo da su ti žalbeni prigovori neosnovani. Ukazano je da bitna povreda odredbi krivičnog postupka, na koju je ukazano u žalbi iz člana 312. stav I. tačka j) ZKPFBiH, nije počinjena jer se radi o bitnoj povredi koja se može počiniti samo prekoračenjem optužbe, dok u konkretnom slučaju odluka koja se osporava žalbom (rješenje kojim je odbijen zahtjev da se ukine mjera jamstva) nije na bilo koji način vezana za činjenični osnov predmetnog optužnog akta. Ukazano je da se tim žalbenim prigovorima, u suštini, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno činjeničnog osnova iz kojeg je izveden zaključak da je mjera jamstva koja egzistira u odnosu na optuženu i dalje aktuelna.

19. Dalje, navedeno je da je apelantica u žalbi istakla da joj je u vrijeme određivanja jamstva bila određena mjera zabrane putovanja, da je ranije navedena mjera zabrane ukinuta i da prema njoj ne egzistira nijedna mjera zabrane iz ZKPFBiH, da su nakon ukidanja svih mjera zabrane prestali razlozi za određivanje jamstva, te da je „pobijanim rješenjem učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 2, u vezi sa članom 137. stav 2. ZKPFBiH“.

20. Vrhovni sud je i te navode iz žalbe našao neosnovanima. Navedeno je da je apelanticin prvi navod iz žalbe, onaj u kojem se ukazuje na činjenicu da je u vrijeme donošenja rješenja o određivanju mjere jamstva, čije ukidanje se u konkretnom slučaju traži (radi se o Rješenju broj 09 0 K 027189 18 Kpp 272 od 23. novembra 2018. godine), nedovoljno konkretiziran, odnosno iz njegovog sadržaja se ne vidi na koji način bi navedena okolnost eventualno bila od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja. Također, navedeno je da i drugi navodi iz žalbe nemaju značaj koji im se pokušava dati u žalbi. Vrhovni sud je bio stava da se u žalbi pogrešno zaključuje da su ukidanjem svih mjera zabrane prema optuženoj prestali razlozi za egzistiranje mjere jamstva. Ukazano je da su uvjeti za određivanje mjere jamstva propisani u odredbi člana 141. ZKPFBiH, koja propisuje da se optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog bojazni da će pobjeći može ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on lično ili ko drugi za njega pruži jamstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište. Dakle, citirana odredba predstavlja okvir u kojem se sud nužno mora kretati kada odlučuje o mjeri jamstva, je li opravdan prijedlog za njeno određivanje, odnosno ukidanje. Zbog toga je žalbene navode u kojima je istaknuto postojanje bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 2, u vezi sa članom 137. stav 2. ZKPFBiH Vrhovni sud našao neosnovanima.

21. Dalje, ukazano je da je apelantica u žalbi navela da prvostepeni sud nije postupio po obavezujućim uputama iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda od 9. februara 2021. godine, već je u pobijanom rješenju iz identičnih razloga kao i u ranije ukinutom rješenju odbio njen zahtjev, te se, kako se u žalbi tvrdi, u odnosu na utvrđenu činjenicu iz ukidnog rješenja („ne vodeći računa o sadržaju odredbe člana 137. stav 2. ZKPFBiH, blažu mjeru zamijenio strožom“), očitovao tako da obrazlaže kako je drugostepeni sud pogrešno utvrdio ovu činjenicu, zbog čega tvrdi da je pobijano rješenje nezakonito.

22. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je neprihvatljiva tvrdnja da je prvostepeni sud iz identičnih razloga kao i u prethodno ukinutom rješenju odbio apelanticin zahtjev, što nesumnjivo proizlazi iz razloga koje je iznio prvostepeni sud na str. 3. i 4. pobijanog rješenja. Ukazano je da je prvostepeni sud jasno konstatirao da je imao u vidu uputu Vrhovnog suda iz ukidnog rješenja, pa je dalje obrazložio da je našao da je jamstvo određeno kao zamjena za izrečene mjere zabrane na apelanticin prijedlog, te da je u trenutku donošenja te odluke jamstvo za nju predstavljalo povoljniju mjeru kojom se osigurava njeno prisustvo. Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju apelantici veći teret predstavljala nemogućnost putovanja u Australiju, za koju je porodično vezana, nego da se njeno prisustvo garantira jamstvom koje predstavlja upis hipoteke na nekretninu, iako, formalno, jamstvo predstavlja jaču mjeru osiguranja prisustva osumnjičenog, odnosno optuženog lica u krivičnom postupku od mjera zabrane. Vrhovni sud je ukazao da iz navedenog nesumnjivo proizlazi da nije tačna apelanticina tvrdnja da su u osporenom rješenju dati identični razlozi kao i u ranije ukinutom rješenju od 6. novembra 2020. godine, tim prije jer je prethodno rješenje prvostepenog suda i ukinuto zbog nedostatka razloga za predmetnu okolnost. Pri tome, apelantica u žalbi tako date razloge nije osporila, niti ih dovela u pitanje, osim što je iznijela potpuno paušalnu tvrdnju da se radi o identičnim prigovorima i da sud nije postupio po uputama iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda.

23. Dalje, navedeno je da je tačna apelanticina tvrdnja da je u pobijanom rješenju citirani dio iz obrazloženja rješenja prvostepenog suda od 22. aprila 2019. godine pogrešno interpretiran tako što mu je u pobijanom rješenju dat karakter utvrđenja prvostepenog suda (kojim se taj sud vodio kada je ukinuo sve mjere zabrane svim optuženim), iako se isključivo radi o citiranju navoda iz izjašnjenja apelanticinog branioca na ročištu na kojem je razmatran prijedlog za produženje mjera zabrane sadržan u optužnici. Međutim, Vrhovni sud je stava da time nije dovedena u pitanje opravdanost stava prvostepenog suda iz pobijanog rješenja da je apelanticin zahtjev za ukidanje mjere jamstva neosnovan, odnosno da su u svemu prihvatljivi razlozi koje je prvostepeni sud dao za taj stav u osporenom rješenju.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Navela je da je u ovom predmetu još 22. aprila 2019. godine prvostepeni sud pravomoćno utvrdio da ne postoji opasnost od apelanticinog bjekstva, pa su ukinute sve mjere zabrane, da bi osporenim rješenjem bilo ponovno utvrđeno da postoji opasnost od njenog bjekstva. Smatra da se na taj način proizvoljno tumači pravo i vrijeđa apelanticino pravo na pravično suđenje. Tvrdi da je odlučna činjenica da joj je u vrijeme određivanja jamstva bila određena mjera zabrane putovanja, a da je takva mjera zabrane ukinuta, pa kako prema apelantici ne egzistira niti jedna mjera zabrane propisana ZKP-om, to su prestali razlozi za određivanje jamstva, u skladu sa članom 137. stav 3. ZKPFBiH. Navela je da u prilog njenoj tvrdnji da je arbitraran i pogrešan zaključak da postoje okolnosti da će iskoristiti australijski pasoš i dati se u bjekstvo, pored činjenice da je rješenjem Kantonalnog suda od 22. aprila 2019. godine zaključeno da takve okolnosti ne postoje, ide i činjenica da je apelantici nakon ukidanja mjera zabrane putovanja uručen pasoš Republike Srbije.

26. Dalje, navela je da je u konkretnom postupku optužnicom obuhvaćeno 30 lica prema kojima ne postoje nikakve mjere zabrane, a samo apelantica ima određenu mjeru jamstva, zbog čega smatra da se u konkretnom slučaju radi o diskriminaciji u odnosu na ostale optužene i povredi na jednako postupanje stranaka u postupku. Također, smatra da joj je navedenim postupanjem redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu jer ovaj postupak traje i trajat će dugi niz godina, a kako ne postoje nikakve mjere zabrane za osiguranje prisustva drugim optuženim u ovom predmetu, to je određena mjera jamstva pretjeran teret za apelanticu.

b)Odgovori na apelaciju

27. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da se, prema ocjeni tog suda, okolnosti koje su egzistirale u vrijeme određivanja jamstva nisu bitno izmijenile, a razlog ukidanja određenih mjera prema apelantici bio je njen prijedlog da se one zamijene jamstvom u ranijoj fazi postupka (u fazi istrage). Kantonalni sud smatra, što je potvrđeno i drugostepenom odlukom, da i dalje postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, imajući u vidu da apelantica i dalje posjeduje državljanstvo Australije, za koju je direktno vezana i porodičnim vezama. Na osnovu navedenog, sud smatra da apelantica neosnovano ukazuje na povredu prava na koja se pozvala u apelaciji jer je osporena odluka Kantonalnog suda zasnovana kako na odredbama ZKPFBiH, uz poštovanje prava na pravično suđenje u smislu Evropske konvencije, tako i na detaljnoj ocjeni sadržaja sudskog predmeta.

28. Tužilaštvo smatra da u konkretnom predmetu nema povrede prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji. Prema ocjeni Tužilaštva, okolnosti koje su egzistirale u vrijeme određivanja jamstva se nisu izmijenile, odnosno nije prihvatljiv braniočev navod da je „otpao“ razlog zbog kojeg je jamstvo određeno. Tužilaštvo smatra da u konkretnom slučaju i dalje postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Osim toga, ukazano je da je jamstvo određeno na prijedlog same apelantice kao za nju blaža mjera osiguranja prisustva osumnjičenog/optuženog, za šta su dati jasni i dovoljni razlozi u rješenjima suda. U vezi s navodima o povredi prava na imovinu, istaknuto je da se (kao što je to i navedeno na samom početku opisa činjenica u apelaciji), nekretnina – stan na kojem je u svrhu jamstva uknjižena hipoteka nalazi u vlasništvu pravnog lica „Mibral“ d.o.o. Sarajevo, a ne u apelanticinom vlasništvu. S obzirom na to da se u apelaciji u vezi s tim ne navode daljnja pojašnjenja, nije jasno na koji način bi bilo povrijeđeno apelanticino pravo na imovinu u situaciji kada je imovina koja je predmet jamstva vlasništvo trećeg lica. V.Relevantni propisi

29. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 137.

Vrste mjera (1) Mjere koje se mogu preduzeti prema optuženom za obezbjeđenje njegove prisutnosti i za uspješno vođenje krivičnog postupka jesu poziv, dovođenje, zabrana napuštanja boravišta, jemstvo i pritvor.

(2) Prilikom odlučivanja koju će od navedenih mjera primijeniti, nadležni organ pridržavaće se uslova određenih za primjenu pojedinih mjera, vodeći računa da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom.

(3) Ove mjere ukinuće se i po službenoj dužnosti odmah kada prestanu razlozi koji su ih izazvali, odnosno zamijeniće se drugom blažom mjerom kada za to nastupe uslovi.

(4) Odredbe ove glave shodno se primjenjuju i na osumnjičenog.

Član 141.

Uslovi za određivanje jemstva Optuženi kojem se pritvor ima odrediti ili mu je pritvor već određen samo zbog straha da će pobjeći, može se ostaviti na slobodi, odnosno može se pustiti na slobodu ako on lično ili ko drugi za njega pruži jemstvo da do kraja krivičnog postupka neće pobjeći, a sam optuženi obeća da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 09 0 K 027189 21 Kž 27 od 25. maja 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 1. juna 2021. godine, a apelacija je podnesena 9. juna 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelantica smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)

37. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su sudovi proizvoljno primijenili odredbe člana 137. ZKPFBiH odlučivši da je neosnovan njen prijedlog za ukidanje mjere jamstva koja je određena Rješenjem broj 09 0 K 027189 18 Kpp od 23. novembra 2018. godine kao osiguranje da apelantica neće pobjeći do okončanja krivičnog postupka.

38. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

39. Ustavni sud podsjeća da jamstvo u krivičnom postupku služi kao garancija da osumnjičeni, odnosno optuženi neće pobjeći dok krivični postupak ne bude okončan. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih rješenja, kao i apelanticinih navoda, proizlazi da je jamstvo određeno na apelanticin prijedlog iz razloga što su ranije protiv nje bile određene mjere zabrane putovanja, odnosno oduzimanja putnih isprava, pa je apelantica predložila da joj se umjesto navedenih mjera odredi mjera jamstva da bi joj se omogućilo vraćanje putne isprave i slobodno kretanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da su u kasnijim rješenjima donošenim tokom predmetnog krivičnog postupka određene mjere određene protiv apelantice ukidane, konkretno Rješenjem broj 09 0 K 027189 19 19 Kps od 22. aprila 2019. godine odbijen je prijedlog za produženje/određivanje mjera zabrane kako je to bilo predloženo uz optužnicu od 28. januara 2019. godine. U tom je prijedlogu u odnosu na apelanticu bila predložena jedino mjera zabrane iz člana 140a stav 1. tačka d) ZKPFBiH – da se imenovana ima povremeno, jedanput mjesečno, javljati nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta.

40. Ustavni sud, dalje, zapaža da je apelantica svoj prijedlog za ukidanje jamstva zasnovala upravo na tvrdnji da su, s obzirom na to da nije prihvaćen prijedlog Tužilaštva da se apelantici odredi mjera zabrane iz člana 140a stav 1. tačka d) ZKPFBiH, otpali razlozi zbog kojih je jamstvo određeno i da treba biti ukinuto. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, razmatrajući navedeni apelanticin zahtjev, ukazao da je jamstvo određeno rješenjem od 23. novembra 2018. godine određeno po apelanticinom prijedlogu radi ukidanja mjera zabrane u smislu vraćanja putnih isprava, pri čemu su prema tada osumnjičenoj apelantici i dalje ostale na snazi ostale izrečene mjere zabrane (koje nisu produžene nakon potvrđivanja optužnice, ali su egzistirale istovremeno s jamstvom, nakon određivanja jamstva), dakle jamstvo nije ni bilo zamjena za mjeru čije je produženje odbijeno odlukom sudije za prethodno saslušanje. Osim toga, utvrđeno je da se okolnosti koje su egzistirale u vrijeme određivanja jamstva nisu bitno izmijenile, odnosno i dalje postoje objektivne okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, imajući u vidu da apelantica i dalje posjeduje državljanstvo Australije, za koju je direktno vezana porodičnim vezama, odnosno da bi apelantica mogla pobjeći na teritoriju Australije, pri čemu bi kao državljanka te zemlje postala nedostupna organima gonjenja Bosne i Hercegovine. Posebno sada, u situaciji kada je podignuta optužnica i predmet je u fazi zakazivanja glavnog pretresa, apelantica je nesumnjivo suočena s krivičnim djelom koje joj se stavlja na teret, za koje je potvrđivanjem optužnice utvrđeno postojanje osnovane sumnje, njegovom težinom i visinom zaprijećene kazne koja se može izreći, koje okolnosti, prema ocjeni suda, mogu predstavljati jak motiv da pobjegne s ciljem izbjegavanja vlastite krivične odgovornosti. Osim toga, u pogledu pitanja koja je od mjera blaža za apelanticu, Kantonalni sud je ukazao da je jamstvo određeno kao zamjena za izrečene mjere zabrane na prijedlog apelanticine odbrane. Iz navedenog proizlazi da je u trenutku donošenja odluke jamstvo za apelanticu predstavljalo povoljniju i blažu mjeru kojom se osigurava prisustvo optuženog lica. Takav stav prvostepenog suda potvrdio je i Vrhovni sud, odbivši apelanticinu žalbu protiv rješenja Kantonalnog suda.

41. Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 137. stav 1. ZKPFBiH propisano da je jamstvo jedna od mjera koja se može preduzeti prema optuženom za osiguranje njegovog prisustva i za uspješno vođenje krivičnog postupka, a stavom 3. istog člana je propisano da će se ove mjere ukinuti i po službenoj dužnosti odmah kad prestanu razlozi koji su ih izazvali. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prilikom donošenja osporenog rješenja ponovno razmotrio postojanje okolnosti kod apelantice, te je nakon njihove ocjene utvrdio da navedena opasnost postoji, ali da se uspješno može otkloniti mjerom jamstva. Dakle, konstatirano je da apelantica i dalje posjeduje državljanstvo Australije, da bi mogla pobjeći na teritoriju Australije, pri čemu bi kao državljanka te zemlje postala nedostupna organima gonjenja Bosne i Hercegovine, pri čemu je ukazano i da je u situaciji kada je podignuta optužnica i predmet je u fazi zakazivanja glavnog pretresa apelantica nesumnjivo suočena s krivičnim djelom koje joj se stavlja na teret, za koje je potvrđivanjem optužnice utvrđeno postojanje osnovane sumnje, njegovom težinom i visinom zaprijećene kazne koja se može izreći, koje okolnosti mogu predstavljati jak motiv da pobjegne s ciljem izbjegavanja vlastite krivične odgovornosti. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da je zaključak o postojanju opasnosti da će apelantica pobjeći, prilikom donošenja osporenih rješenja kojim je odbijen njen prijedlog za ukidanje mjere jamstva, izveden nakon analize svih okolnosti pojedinačno, te njihovim dovođenjem u međusobnu vezu, što ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi da su redovni sudovi arbitrarno primijenili pravo i tako povrijedili njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

42. Apelantica je navela kako smatra da joj je povrijeđeno pravo na jednako postupanje iz razloga što je u krivičnom postupku koji se vodi protiv nje optužnicom obuhvaćeno 30 lica prema kojima ne postoje nikakve mjere zabrane, a samo apelantica ima određenu mjeru jamstva. Osim toga, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na imovinu jer ovaj postupak traje i trajat će dugi niz godina, a kako ne postoje nikakve mjere zabrane za osiguranje prisustva drugim optuženim u ovom predmetu, to je određena mjera jamstva pretjeran teret za apelanticu. Ustavni sud zapaža da apelantica i ove navode zasniva na tvrdnji da je uslijed proizvoljne primjene odredbi ZKPFBiH prilikom odbijanja njenog zahtjeva za ukidanje jamstva došlo do povrede navedenih prava, pa, imajući u vidu odluku Ustavnog suda o neosnovanosti apelanticinih navoda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da i ovi apelanticini navodi nisu osnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u postupku donošenja rješenja kojim je odbijen apelanticin prijedlog za ukidanje mjere jamstva utvrdio da i dalje postoje razlozi koji opravdavaju trajanje mjere jamstva prema apelantici i kada je dao jasno obrazloženje u pogledu postojanja opasnosti od bjekstva.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2010/21 (M. B.-S.) | Sudska praksa | Aktio