Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1306/21 (J. A.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1306/21

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1306/21, rješavajući apelaciju Jasmina Alibašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Alibašića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 086879 21 Kž od 12. aprila 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 086879 21 Kv 4 od 31. marta 2021. godine u odnosu na član II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. i član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Alibašića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 086879 21 Kž od 12. aprila 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 086879 21 Kv 4 od 31. marta 2021. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda jer je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmin Alibašić, zv. Alibaša, (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica, podnio je 19. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 086879 21 Kž od 12. aprila 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 086879 21 Kv 4 od 31. marta 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 8. juna 2021. godine je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud – krivično vijeće je u postupku redovne kontrole opravdanosti mjere pritvora donio Rješenje broj 33 0 K 086879 21 Kv 4 od 31. marta 2021. godine kojim je optuženim apelantu i Merisu Halilčeviću (u daljnjem tekstu: M. H.) produžio pritvor za naredna dva mjeseca koji, prema tom rješenju, može trajati do 31. maja 2021. godine ili do nove odluke suda. Pritvor je apelantu produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 1. u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Rješenjem tog suda broj 33 0 K 086879 20 Kpp 20 od 7. novembra 2020. godine apelantu određena mjera pritvora u trajanju od jednog mjeseca, koji se računao počev od 5. novembra 2020. godine; da je 30. novembra 2020. godine Kantonalno tužilaštvo podiglo Optužnicu broj T03 0 KT 0092625 20, koja je potvrđena istog dana, te da je Rješenjem Općinskog suda broj 33 0 K 086879 20 Kv 2 od 2. decembra 2020. godine optuženim M. H. i apelantu produžen pritvor za još dva mjeseca, koji može trajati najduže jednu godinu nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, uz obavezu suda da vrši kontrolu opravdanosti pritvora po isteku svaka dva mjeseca; da je Rješenjem broj 33 0 K 086879 20 Kv 3 od 1. februara 2021. godine u postupku kontrole opravdanosti pritvora optuženim M. H. i apelantu produžen pritvor za još dva mjeseca, tako da je prema tom rješenju pritvor mogao trajati najduže do 1. aprila 2021. godine ili do nove odluke suda.

7. Dalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je na glavnom pretresu održanom 19. marta 2021. godine svjedok – oštećeni Faris Mujakić (u daljnjem tekstu: oštećeni) ispitan u direktnom ispitivanju, kao i unakrsnom ispitivanju od strane M. H. i njegovog branioca, ali nije unakrsno ispitan od strane apelanta i njegovog branioca, što je odgođeno za nastavak glavnog pretresa koji je zakazan za 26. mart 2021. godine, koji je zbog nedolaska oštećenog odgođen za 16. april 2021. godine. Pored toga, Općinski sud je Rješenjem broj 33 0 K 086879 20 K od 19. marta 2021. godine odbio kao neosnovane prijedloge apelantovog branioca i branioca M. H. od 4. marta 2021. godine za ukidanje pritvora.

8. Krivično vijeće je ukazalo da je cilj kontrole opravdanosti pritvora redovno preispitivanje daljnjeg postojanja uvjeta za pritvor u vezi s razvojem konkretnog krivičnog postupka i u odnosu na već postojeće činjenice koje su utvrdila prethodna krivična vijeća, tj. da li su se okolnosti promijenile u odnosu na opće i posebne uvjete, te da li je protek vremena, kao pravna činjenica, rezultirao prestankom nekih od uvjeta. Slijedom toga, krivično vijeće je prilikom odlučivanja da li je ispunjen opći (objektivni) uvjet za produženje pritvora optuženim u smislu člana 146. stav 1. ZKPFBiH utvrdilo da je i dalje ispunjen opći (objektivni) uvjet za produženje pritvora s obzirom na to da se postojanje osnovane sumnje u ovoj fazi krivičnog postupka zasniva na prikupljenim materijalnim dokazima, bliže opisanim na strani 3. rješenja (zapisnika o saslušanju oštećenog od 4. i 19. novembra 2020. godine, zapisnika o saslušanju četiri imenovana svjedoka, te nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine i nalaza i mišljenja ljekara SHMP JZU Doma zdravlja Živinice na ime oštećenog). U tom smislu je interpretiran iskaz oštećenog, dat u istrazi, iz kojeg, na nivou osnovane sumnje, proizlazi da ga je kritične večeri telefonom pozvao prijatelj Avdo Šišić da svrati na benzinsku pumpu Hifa Oil jer mu nešto treba, pa je on došao i ispred benzinske pumpe zatekao Avdu u društvu s optuženim. Iz iskaza oštećenog, dalje, proizlazi da su apelant i M. H. na opisani način vršili fizičko nasilje nad oštećenim, te da mu je M. H. upućivao prijetnje, a sve s namjerom da se oštećeni zaplaši i da ne ide na suđenje koje se vodi pred Općinskim sudom u postupku protiv optuženog A. Z. U tom smislu, krivično vijeće je ukazalo da iskaz svjedoka – oštećenog, čije je saslušanje započeto na glavnom pretresu od 19. marta 2021. godine, nije uzet u obzirom prilikom analize dokazne građe u ovoj fazi krivičnog postupka, s obzirom na to da to saslušanje nije u cijelosti okončano na glavnom pretresu, tim prije što odbrana i apelant nisu ispitali svjedoka – oštećenog u unakrsnom ispitivanju, niti je Tužilaštvu data mogućnost da po okončanju unakrsnog ispitivanja od strane odbrana i optuženih svjedoku – oštećenom, po potrebi, postavi pitanja i u dodatnom direktnom ispitivanju. Dalje je utvrđeno da su iskazi svjedoka – oštećenog dati u istrazi, u vezi s okolnošću vremena i mjesta izvršenja, te guranja i galame od strane optuženih i njihovog mahanja rukama prema oštećenom, na nivou osnovane sumnje, u bitnom potvrđeni iskazima svjedoka Avde Šišića i Mirsada Tursunovića, čiji su iskazi također interpretirani u rješenju. Pored navedenog, iskazi svjedoka – oštećenog dati u istrazi, u vezi s okolnošću zadobivanja lake tjelesne ozljede u predjelu lijevog obraza, na nivou osnovane sumnje, istovremeno su objektivizirani nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine prof. dr. Vede Tuce od 12. novembra 2020. godine, te nalazom i mišljenjem ljekara JZU Doma zdravlja Živinice na ime oštećenog od 4. novembra 2020. godine. Slijedom navedenog, a nakon što je krivično vijeće ponovno razmotrilo i analizirano sve dokaze u spisu predmeta, ono je utvrdilo da i dalje postoji dovoljno dokaza koji upućuju na postojanje osnovane sumnje da su apelant i M. H. 3. novembra 2020. godine na opisani način oštećenom ugrozili građanski mir, odnosno da su na nivou osnovane sumnje počinili krivična djela za koja se terete, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu.

9. Krivično vijeće je ocijenilo neosnovanim prigovore odbrana da ponašanjem optuženih nije prouzrokovano uznemirenje i strah građana, te da nije dovoljno ugrožavanje sigurnosti isključivo oštećenog (kao jednog lica, već više lica), prije svega zato što u objektivnom smislu krivično djelo iz stava 1. člana 362. KZFBiH postoji kada neko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugog, nasiljem prema drugom, izazivanjem tuče ili naročito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, u kojem slučaju će se kazniti kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. Dakle, u pitanju je inkriminacija kojom se štiti javni red i mir od sve učestalijih oblika antisocijalnog ponašanja koja se mogu podvesti pod pojam nasilničkog ponašanja. Radnja izvršenja spada u posljedične radnje, što znači da se djelo može izvršiti svakom onom radnjom kojom se ugrožava građanski mir, a kao moguće načine radnje izvršenja zakonodavac je alternativno predvidio grubo vrijeđanje ili zlostavljanje drugog ili nasilje prema drugom ili izazivanjem tuče ili naročito drsko ili bezobzirno ponašanje prema drugom, pod uvjetom da njom nije nanijeta tjelesna ozljeda jer bi u tom slučaju postojao teži oblik ovog krivičnog djela. Dalje, kada su u pitanju prigovori odbrana da iskaz oštećenog nije uvjerljiv jer svjedoci Avdo Šišić i Mirsad Tursunović nisu potvrdili navode da su optuženi oštećenom zadali udarce, krivično vijeće je ocijenilo da predmetni prigovori odbrana u ovoj fazi krivičnog postupka nisu od utjecaja na drugačiju odluku suda u vezi s postojanjem osnovane sumnje da su optuženi počinili krivično djelo za koje se terete. Navedeno zato što nijedan od svjedoka ne isključuje okolnost da su optuženi oštećenom kritične prilike (doista) i zadali udarce, tim prije što se svjedoci Avdo Šišić i Mirsad Tursunović u svojim iskazima u istrazi izjašnjavaju da je bilo guranja i galame, pa kako su oni bili na određenoj udaljenosti od mjesta kritičnog zbivanja, a koji kritični događaj se prema hronologiji dešavanja odvijao prilično brzo, to krivično vijeće i ne nalazi nelogičnim da oni nisu u datim momentima vidjeli i upamtili svaki detalj kritičnog događaja, što u svojoj sveukupnosti ne umanjuje vjerodostojnost iskaza oštećenog u ovoj fazi krivičnog postupka. U tom smislu, krivično vijeće je cijenilo i navod odbrane da se nelogičnim ukazuje činjenica da oštećeni nije odmah po zadobivenim ozljedama potražio ljekarsku pomoć nego je to učinio kroz 24 sata, s obzirom na to da se kritični događaj, prema stanju spisa, odvijao u kasnim noćnim satima (23:00 sata), zbog čega krivično vijeće nalazi logičnim da oštećeni medicinsku pomoć potraži sutradan (najvjerojatnije nakon što je kritični događaj prijavio policijskim službenicima), a ne odmah – neposredno po okončanju kritičnog događaja, tim prije što se, prema nalazu i mišljenju JZU Dom zdravlja Živinice od 4. novembra 2020. godine, nije ni radilo o ozbiljnoj ili teškoj tjelesnoj ozljedi koja bi po svom intenzitetu i akutnosti promptno zahtijevala ljekarsku pomoć bez odlaganja.

10. Krivično vijeće je dalje ocijenilo da iz analiziranih dokaza u ovoj fazi krivičnog postupka i dalje postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo za koje se terete ili izvršiti neko drugo krivično djelo s elementom nasilja, uključujući i krivična djela protiv života i zdravlja ljudi ili protiv javnog reda ili pravnog prometa, a za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine ili teža. Naime, razmatrajući poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u kontekstu navoda Kantonalnog tužilaštva iznesenih u prijedlogu za produženje pritvora navedenom u podignutoj, a potvrđenoj Optužnici broj T03 0 KT 0092625 20 od 30. novembra 2020. godine, kao i navoda stranaka i branilaca optuženih sa ročišta od 2. decembra 2020. godine i glavnog pretresa od 19. marta 2021. godine (s tim da je sud svojim Rješenjem broj 33 0 K 086879 20 K od 19. marta 2021. godine odbio kao neosnovane prijedloge apelantovog branioca od 4. marta 2021. godine i prijedlog branioca M. H. za ukidanje mjere pritvora), krivično vijeće, suprotno navodima odbrane, nalazi i dalje ispunjenost ovog pritvorskog razloga. Kada je u pitanju krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 1. KZFBiH krivično vijeće nalazi da je za navedeno krivično djelo propisana kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do tri godine, pri čemu apelantova odbrana pogrešno zaključuje da se u slučaju tog krivičnog djela ne može izreći kazna zatvora u trajanju (i) tri godine jer u konkretnom slučaju, baš kao i u svim drugim situacijama reguliranim odredbama KZFBiH, zakonodavčevo određenje ,,do“, baš kao i „od“, podrazumijeva (obuhvaća) i tu maksimalno odnosno minimalno zaprijećenu kaznu, pa tako ne stoje ni navodi odbrane da npr. za krivična djela gdje je zaprijećena kazna zatvora do deset godina, sudija pojedinac ne može izreći kaznu zatvora u trajanju (i) deset godina (nego, npr. devet godina i 11 mjeseci), a kako je to već ustaljena sudska praksa širom Bosne i Hercegovine. Pored navedenog, krivično vijeće i dalje nalazi da iz dostupne dokazne građe proizlaze činjenice da je apelant do sada osuđivan za krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZFBiH i krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. KZFBiH, tj. u oba slučaja za krivična djela s elementom nasilja, pa kako iz dostupne i analizirane dokazne građe, na nivou osnovane sumnje, proizlazi da su optuženi krivično djelo počinili na javnom mjestu i po prethodnom dogovoru, a što je vidljivo iz činjenice da su prethodno preko trećeg lica (Avde Šišića) dogovorili da oštećeni dođe na mjesto izvršenja krivičnog djela, a čime su, i prema ocjeni krivičnog vijeća, na nivou osnovane sumnje, iskazali izrazitu volju ka izvršenju ovog krivičnog djela i visok stepen krivice koji se ogleda u planiranju predmetnog krivičnog djela, pa kako su optuženi u svojoj prethodnoj krivičnoj povijesti već bili pravomoćno osuđivani za krivična djela s elementom nasilja, to je očigledno da je riječ o licima koja su sklona vršenju nasilnih krivičnih djela. Stoga je krivično vijeće zaključilo da se sve navedene činjenice, kako u faktičkoj tako i u pravnoj zajednici, suprotno navodima odbrana, imaju kvalificirati kao naročite okolnosti koje u ovoj fazi krivičnog postupka i dalje ukazuju na postojanost, te visok stepen iteracijske opasnosti na strani optuženih, a što u konkretnom slučaju predstavlja i stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine zauzet u Rješenju tog suda broj 09 0 K 019600 14 Strana 12 od 15Kž od 31. januara 2014. godine, prema kojem „za određivanje odnosno produženje pritvora na osnovu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH nije neophodno da je osumnjičeni ranije osuđivan za istovrsna krivična djela, jer to ne zahtijeva navedena zakonska odredba nego postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni puštanjem na slobodu, između ostalog, ponoviti krivično djelo...“, zbog čega je krivično vijeće mišljenja da u konkretnom slučaju i dalje egzistira poseban pritvorski uvjet iz tačke c) člana 146. stav 1. ZKPFBiH.

11. Na drugačiju odluku, u vezi s ispunjenošću posebnog pritvorskog uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH na strani oba optužena, nisu bili od utjecaja ni navodi odbrana da je svjedok – oštećeni već saslušan u predmetu koji se vodi pred ovim sudom protiv optuženog A. Z. (predmet broj 33 0 K 081214 19 K), i to 6. novembra 2020. godine, zbog čega odbrane smatraju da svjedok – oštećeni „eventualne napade i prijetnje koje su mu uputili optuženi“ nije smatrao opasnošću po sebe, svoju sigurnost, zdravlje i život, nego je, kao da se ništa nije ni desilo, pristupio na sud i dao svoj iskaz“. Navedeno je da su predmetni navodi odbrana činjenično neosnovani, tim prije što su u suprotnosti s iskazom svjedoka – oštećenog datog u istrazi 19. novembra 2020. godine, kojom prilikom je on, između ostalog, izjavio da je uslijed napada „Merisa i Alibaše“ osjetio veliki strah s obzirom na to da nije ni u kakvoj zavadi s njima i nije ni očekivao da će ga napasti, a taj strah još uvijek osjeća, te da ga je strah da ga ponovo ne napadnu kada izađu iz zatvora, tako i iz razloga što odbrane zanemaruju činjenicu da optuženim nije određena niti produžena mjera pritvora zbog postojanja koluzione opasnosti, nego zbog postojanja iteracijske opasnosti, slijedom čega se svjedočenje – oštećenog pred ovim sudom u predmetu broj 33 0 K 081214 19 K 6. novembra 2020. godine, a koji se vodi pred ovim sudom protiv optuženika A. Z., a s aspekta postojanja iteracijske opasnosti na strani optuženika, ukazuje irelevantnim.

12. Konačno, krivično vijeće je ocijenilo da braniočevi navodi da se u ovom krivičnom predmetu optuženim ne sudi s naročitom hitnošću, iako se radi o pritvorskom predmetu, nemaju onaj značaj koji im odbrana pridaje, tim prije što odbrane zanemaruju činjenicu da je naredbom postupajućeg sudije Huseina Džihanovića od 13. januara 2021. godine zakazan glavni pretres za 4. februar 2021. godine, koji je zbog vanredne bolesti postupajućeg sudije odgođen (postupajući sudija se nalazi na bolovanju počev od 18. januara 2021. godine, koje još uvijek traje), kao i činjenicu da je predmet u ,,K“ fazi presigiran na drugog sudiju koji je odmah po zaduženju predmeta i upoznavanja s njim, naredbom od 8. marta 2021. godine, zakazao glavni pretres za 19. mart 2021. godine, ali i za 26. mart 2021. godine, te 16. april 2021. godine, što implicira da se glavni pretres prvobitno zakazan za 4. februar 2021. godine nije održao samo i isključivo zbog vanrednih, a opravdanih razloga (bolest postupajućeg sudije), s tim da su u vrlo kratkom roku (period od oko 25 dana) održana odnosno zakazana ukupno tri glavna pretresa, a što u svojoj sveukupnosti ukazuje da je novozaduženi postupajući sudija odmah po presignaciji predmeta dao maksimalne napore kako bi ubrzao održavanje glavnog pretresa i okončao predmetni krivični postupak, zbog čega krivično vijeće ne nalazi da je došlo do kršenja prava optuženih na suđenje u razumnom roku ili do kršenja zakonskog načela da pritvor mora biti sveden na najkraće nužno vrijeme, a koji stav korespondira i sa praksom Ustavnog suda.

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 33 0 K 086879 21 Kž 3 od 12. aprila 2021. godine odbijena je žalba apelantovog branioca (i branioca M. H.) protiv rješenja Općinskog suda od 31. marta 2021. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud na stranama od 3. do 7. sadržajno naveo dokaze na osnovu kojih je utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant (skupa sa M. H.) počinio krivično djelo za koje se protiv njega vodi krivični postupak, te posebno na strani 6. obrazloženja pobijanog rješenja konstatirao da navedeni dokazi ukazuju na postojanje osnovane sumnje, ali ne sigurno utvrđenje da je ovaj optuženi i počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH, pa se žalbeni prigovori apelantovog branioca da je počinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH ukazuju neosnovanim.

14. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode da pobijano rješenje sadrži iste razloge koji su sadržani u ranijim rješenjima o produženju mjere pritvora, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor, a što je suprotno članu 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, sama činjenica da se u pobijanom rješenju ponavljaju razlozi u pogledu zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje i posebnog pritvorskog osnova ne daje osnov za zaključak da pobijano rješenje nije pravilno i zakonito samo iz razloga ako su činjenice i okolnosti koje su bile od značaja i pri donošenju prethodnih rješenja o produženju pritvora bile od značaja i pri donošenju pobijanog rješenja. Ovo posebno, kako je dalje navedeno, ako se ima u vidu da apelantov branilac ne ukazuje na neke druge okolnosti koje su izmijenjene u odnosu na one koje su postojale pri donošenju ranijih rješenja o pritvoru, a kako je prvostepeni sud u obrazloženju pobijanog rješenja dao jasne i određene razloge zbog čega smatra da i dalje egzistiraju uvjeti za produženje pritvora prema apelantu, a koji razlozi su, kada je u pitanju postojanje osnovane sumnje, zasnovani na analizi dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu, a i onih koji su izvedeni na glavnom pretresu, i dao jasne i određene razloge u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Kako proizlazi da je pobijano rješenje zasnovano na konkretnim razlozima koji opravdavaju produženje mjere pritvora, to se ne mogu prihvatiti žalbeni prigovori apelantovog branioca da je učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH i da je postupljeno suprotno odredbi člana 5. Evropske konvencije.

15. Istaknuto je da činjenica da se optuženi nalaze u pritvoru već pet mjeseci ne dovodi u pitanje zakonitost pobijanog rješenja ako su činjenice i okolnosti koje su bile od značaja pri donošenju rješenja o određivanju pritvora bile od značaja i pri donošenju pobijanog rješenja, posebno ako se ima u vidu da je u ovoj krivičnopravnoj stvari od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru održan glavni pretres 19. marta 2021. godine, a da on nije održan 26. marta 2021. godine kada je bio zakazan, a da je novi glavni pretres zakazan za 16. april 2021. godine.

16. Kantonalni sud je ocijenio da iz obrazloženja pobijanog rješenja slijedi da je prvostepeni sud, cijeneći postojanje uvjeta za primjenu mjere pritvora u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka

c) ZKPFBiH, našao da je za krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 1. KZFBiH propisana kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do tri godine, što implicira da se za navedeno krivično djelo može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine, pozivajući se pri tome i na Odluku Ustavnog suda broj U 5/16 od 1. juna 2017. godine. Prvostepeni sud je zatim našao da je apelant do sada osuđivan za krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZFBiH i krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. KZFBiH, dakle za krivično djelo s elementom nasilja, pa imajući u vidu da su optuženi, kako iz dostupne i analizirane dokazne građe, na nivou osnovane sumnje proizlazi, krivično djelo počinili na javnom mjestu i po prethodnom dogovoru, a što proizlazi iz činjenice da su prethodno preko trećeg lica (Avde Šišića) dogovorili da oštećeni dođe na mjesto izvršenja krivičnog djela, prvostepeni sud je, i prema ocjeni Kantonalnog suda, izveo pravilan zaključak da su optuženi, kako se osnovano sumnja, iskazali izrazitu volju ka izvršenju ovog krivičnog djela i visok stepen krivice koji se ogleda u planiranju predmetnog krivičnog djela, zatim da je M. H. osnovano sumnjiv da je krivično djelo teške tjelesne ozljede iz člana 172. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH počinio, između ostalog, i upotrebom noža s oštricom, koji je podobno sredstvo za nanošenje ozbiljnih (pa i smrtnih) posljedica, i uslijed čega je oštećenom nanesena laka tjelesna ozljeda u predjelu lica, koja je zbog svoje lokalizacije i umišljaja M. H. objektivno mogla dovesti do ozbiljnih – težih (pa i smrtnih) ozljeda odnosno posljedica, te izveo pravilan zaključak da je očigledno riječ o licima koja su sklona vršenju nasilnih krivičnih djela s elementom nasilja i da pokazuju averziju prema osnovnim ljudskim pravima i vrijednostima zaštićenim krivičnim zakonodavstvom. Sve naprijed navedene činjenice, kako u faktičkoj tako i u pravnoj zajednici, suprotno navodima odbrana, i prema stavu Kantonalnog suda, imaju se kvalificirati kao naročite okolnosti koje u ovoj fazi krivičnog postupka i dalje ukazuju na postojanost, te visok stepen iteracijske opasnosti na strani apelanta i M. H.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant tvrdi da su osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5. stav 1. tačka c), te iz člana 6. st. 1. i 2. i člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je pobijanim rješenjima povrijeđeno njegovo „pravo na slobodu“ jer ne postoje razlozi za dalje produženje pritvora. U tom smislu navodi da su osporena rješenja zasnovana na istim onim razlozima i okolnostima na kojima je i donijeta odluka o određivanju pritvora. Kada se detaljnije analizira pobijano rješenje, te sadržina obrazloženja uporedi sa sadržinom obrazloženja ranija dva rješenja o produženju pritvora, jasno se može uočiti da se ponavljaju i koriste isti oni razlozi, pojašnjenja i formulacije sadržane u ranijim rješenjima. U tom smislu je ukazao i na odluku Ustavnog suda da je nedopustivo da se „iz rješenja u rješenje o produženju pritvora ponavljaju suštinski isti, gotovo identični razlozi“ (AP 4663/15). Smatra da u konkretnom slučaju više ne postoje okolnosti, ali ni razlozi koji su postojali u vrijeme kada je donijeto rješenje o određivanju pritvora. Naime, iz činjeničnog opisa optužnog akta nesumnjivo proizlazi da je motiv navodnog napada na oštećenog kritične prilike bio suđenje optuženom A. Z. u drugom predmetu, u kojem se kao svjedok pojavljuje upravo oštećeni. Cilj tog napada, barem prema optužnici, jeste zastrašivanje svjedoka – oštećenog i njegovo odvraćanje od svjedočenja. Međutim, svega tri dana nakon krivičnog djela koje se stavlja na teret apelantu, oštećeni se odazvao na poziv Općinskog suda u predmetu broj 33 0 K 081214 19 K i dao svoj iskaz na glavnom pretresu koji je održan 6. novembra 2020. godine. To, osim toga, znači da je određivanje, tj. produženje pritvora iz razloga postojanja iteracijske opasnosti besmisleno jer zbog čega bi apelant, kao i prvooptuženi iz tog postupka ponovili navodne radnje iz optužnog akta s ciljem zastrašivanja svjedoka – oštećenog i njegovog odvraćanja da svjedoči ako je ovaj u međuvremenu, i to bezmalo četiri mjeseca prije donošenja rješenja o produženju pritvora, saslušan i dao iskaz kojim tereti optuženog A. Z. U očiglednom nedostatku prihvatljivih razloga i okolnosti za produženje pritvora na period od još dva mjeseca, što znači da bi pritvor u konačnici trajao punih sedam mjeseci, krivično vijeće se poziva na raniju osuđivanost apelanta i prvooptuženog. Apelant smatra da u ovom predmetu nije zadovoljen ni uvjet visine zaprijećene kazne jer se radi o kazni koja, u svojoj maksimalnoj dužini, može biti izrečena u trajanju od svega tri godine, što je donja granica za određivanje i produženje pritvora iz ovog zakonskog osnova. Isto tako, nema dokaza o nekakvim „ozbiljnim i trajnim prijetnjama“ kao drugom uvjetu za postojanje ovog pritvorskog osnova. Apelant ističe da krivično vijeće sebi daje za pravo da se bavi ocjenom sadržine dokaza kojima se „opravdava“ produženje pritvora, a koji se tiču činjenica i okolnosti kojima se konkretizira radnja izvršenja. To je u suprotnosti sa stavovima sudske prakse, prema kojima se sudovi u ovoj fazi postupka ne mogu upuštati u okolnosti koje čine bitna obilježja krivičnog djela u smislu posebnih okolnosti, jer se time povređuje načelo presumpcije nevinosti. Pored toga, apelant navodi da je uz sve navedeno došlo i do povrede prava na pravično suđenje, i to u segmentu koji se tiče jednakosti stranaka u postupku, načela kontradiktornosti i jednakosti oružja, jer je prilikom donošenja pobijanog rješenja o produženju pritvora (a jednako je bilo i kod ranijih rješenja kojima je pritvor produžavan za dva mjeseca) krivično vijeće uvijek tražilo mišljenje, tj. očitovanje Kantonalnog tužilaštva u vezi s produženjem pritvora, a apelantu nije data takva mogućnost, nego mu nije omogućeno ni da se očituje na podnesak Tužilaštva kojim ono i dalje insistira na produženju pritvora. Budući da apelantu nije data „odgovarajuća mogućnost“ da učestvuje u postupku čiji je ishod odlučivao o tome da li će njegov pritvor biti produžen ili ne, dok je, s druge strane, Tužilaštvu bilo omogućeno da se izjasni, da iznese okolnosti i tvrdnje kojima smatra da bi pritvor apelantu trebalo produžiti, grubo je prekršeno ovo načelo na štetu apelanta, kao i apelantovo pravo zagarantirano članom 5. stav 4. Evropske konvencije. Apelant smatra da je postupanjem redovnih sudova na njegovu štetu povrijeđeno pravo na pravično suđenje i sa aspekta prava na suđenje u razumnom roku, posebno zato što se radi o pritvorskom predmetu, a apelant se u pritvoru nalazi još od 5. novembra 2020. godine. Smatra da je Općinski sud povrijedio član 14. stav 1. ZKPFBiH, grubo ignorirajući apelantovo pravo „da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja“. Konačno, apelant je zatražio da Ustavni sud donese odluku kojom će utvrditi povredu prava, te naložiti Općinskom sudu da u najkraćem mogućem roku provede i okonča postupak u predmetnoj krivičnoj stvari. Nadalje, a u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, predložio je da Ustavni sud naloži Vladi Tuzlanskog kantona da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog „bezrazložno i bespotrebno“ dugog vođenja postupka isplati iznos od 1.500,00 KM, kao i da mu naknadi troškove koji se odnose na sastavljanje apelacije u iznosu od 900,00 KM.

b)Odgovori na apelaciju

18. Općinski sud je u odgovoru naveo da je Rješenjem Općinskog suda broj 33 0 K 086879 21 Kv 5 od 28. maja 2021. godine u postupku kontrole opravdanosti pritvora optuženim produžen pritvor za dva mjeseca, tako da prema tom rješenju pritvor može trajati najduže do 28. jula 2021. godine ili do nove odluke suda, na koje rješenje su branioci optuženih izjavili žalbe, nakon čega je Kantonalni sud Rješenjem broj 33 0 K 086879 21 Kž 4 od 8. juna 2021. godine žalbu branioca optuženog M. H. odbio kao neosnovanu, dok je žalbu apelantovog branioca djelimično uvažio i rješenje Općinskog suda od 28. maja 2021. godine u odnosu na apelanta ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj 33 0 K 086879 21 Kv 6 od 11. juna 2021. godine apelantu produžio pritvor za dva mjeseca, a prijedlog apelantovog branioca za ukidanje mjere pritvora optuženom je odbijen kao neosnovan, na koje rješenje je apelantov branilac izjavio žalbu i ona je dostavljena Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi branioca. Ukazao je da je u skladu sa ZKPFBiH preduzimao radnje u zakonom propisanim rokovima, te da je nakon podizanja optužnice i njenog potvrđivanja, te ročišta radi izjašnjenja o krivici, u zakonom propisanim rokovima, u kontinuitetu zakazivao glavne pretrese, osim perioda kada je postupajući sudija bio na bolovanju zbog korona virusa, pa je zbog odsustva postupajućeg sudije predmet presigniran drugom sudiji u rad, te da je u navedenom krivičnom predmetu održano šest glavnih pretresa, iz čega nedvosmisleno proizlazi da je sud preduzimao sve radnje u skladu s raspoloživim mogućnostima.

19. Kantonalni sud je odgovorio da je prvostepeni sud izvršio savjesnu analizu prikupljenih subjektivnih i materijalnih dokaza tokom istrage, na bazi kojih je podignuta optužnica, i pravilno zaključio odnosno utvrdio postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se protiv njega vodi krivični postupak, te posebno na strani 6. obrazloženja pobijanog rješenja konstatirao da navedeni dokazi ukazuju na postojanje osnovane sumnje, ali ne sigurno utvrđenje da je ovaj optuženi i počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja iz člana 362. stav 1. u vezi sa članom 31. KZFBiH. Zatim, Kantonalni sud nalazi da je prvostepeni sud, utvrđujući postojanje posebnog pritvorskog osnova, dao jasne i određene razloge za svoj zaključak da su ispunjeni zakonski uvjeti da se apelantu produži mjera pritvora, cijeneći postojanje uvjeta za primjenu mjere pritvora u smislu odredbe člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Prvostepeni sud je zatim našao da je apelant do sada osuđivan za krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz člana 293. stav 1. KZFBiH i krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. KZFBiH, dakle za krivično djela s elementom nasilja, pa imajući u vidu da su optuženi, kako iz dostupne i analizirane dokazne građe, na nivou osnovane sumnje proizlazi, krivično djelo počinili na javnom mjestu i po prethodnom dogovoru, a što proizlazi iz činjenice da su prethodno preko trećeg lica (Avde Šišića) dogovorili da oštećeni dođe na mjesto izvršenja krivičnog djela, prvostepeni sud je, i prema ocjeni ovog suda, izveo pravilan zaključak da su optuženi, kako se osnovano sumnja, iskazali izrazitu volju ka izvršenju ovog krivičnog djela i visok stepen krivice koji se ogleda u planiranju predmetnog krivičnog djela.

20. Kantonalno tužilaštvo je odgovorilo da je podnesena apelacija neosnovana i predložilo je da se apelacija kao takva i odbije.

V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Član 362. stav (1) Nasilničko ponašanje (1) Ko grubim vrijeđanjem ili zlostavljanjem drugog, nasiljem prema drugom, izazivanjem tuče ili naročito drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

22. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Odjeljak 6. Pritvor Član 145. st. (1) i (4) Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna, Član 151. st. (1) i (2) tačka a) Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

a) jednu godinu u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Pravo na pravično suđenje

25. Ustavni sud primjećuje da se jedan dio apelacije odnosi na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje, a uslijed činjenice da sud nije ispoštovao garancije jednakosti i kontradiktornosti postupka.

26. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

27. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su predmetnom apelacijom osporena procesna rješenja kojim mu je određen pritvor, a nakon potvrđivanja optužnice, dok je faza suđenja u toku. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena. Ostala prava

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 33 0 K 086879 21 Kž od 12. aprila 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelacija je podnesena 19. aprila 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelant pobija rješenja o produženju pritvora ukazujući da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije, te pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud će, imajući u vidu navedeno, prvo ispitati navode u pogledu prava na ličnu slobodu i sigurnost.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

32. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

33. U konkretnom slučaju apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima mu je u postupku kontrole opravdanosti mjere pritvora produžena mjera pritvora. Budući da je osporenim rješenjem Općinskog suda određeno da se pritvor produžava za naredna dva mjeseca i da može trajati do 31. maja 2021. godine ili do nove odluke suda, proizlazi da je pritvor, koji je određen rješenjima osporenim ovom apelacijom, istekao.

34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da apelant ukazuje na kršenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u vezi s pravom na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ukazuje da se ovi navodi, s obzirom na to da se radi o postupku određivanja odnosno produženja pritvora, poklapaju s garancijama propisanim u članu 5. stav 3. Evropske konvencije (ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja) pa će u nastavku ove apelantove navode, nakon ispitivanja opravdanosti pritvora u kontekstu općih i posebnih uvjeta za pritvor, ispitati u kontekstu garancija prava na slobodu i sigurnost ličnosti.

35. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se opravdanost izricanja i produženja mjere pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora bit će opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud; Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, u vezi s tim, dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001. godine). Postojanje osnovane sumnje

36. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelantu pritvor produžen u postupku sudske kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice u skladu s odredbom člana 151. stav (1) ZKPFBiH. Dalje, da iz obrazloženja prvostepenog rješenja, koje je potvrdio drugostepeni sud, proizlazi da je stav o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret u smislu člana 146. stav 1. ZKPFBiH zasnovan na dokazima dostavljenim uz optužnicu (nabrojani na strani od 3. do 7. prvostepenog rješenja), koji su analizirani i ocijenjeni u obrazloženju, i da se, između ostalog, radi o iskazima imenovanih svjedoka saslušanih u istrazi, iskazu oštećenog iz istrage, te nalazu i mišljenju vještaka. Iz osporenih rješenja proizlazi da osnovana sumnja, koja je opisana u ranijim rješenjima o određivanju i produženju pritvora, nije dovedena u pitanje u konkretnoj fazi postupka, niti postoje dokazi ili drugi materijali koji bi doveli u pitanje postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za produženje pritvora, te da će se apsolutnom dokazanošću činjenica baviti sud po zaključenju glavnog pretresa.

37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela koja mu se optužnicom stavljaju na teret (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom o nepostojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao osnovane.

Poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH

38. Ustavni sud ukazuje da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009). Pritom, kada se domaće vlasti pozivaju na opasnost od ponovnog počinjenja djela, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe uporedive s obzirom na prirodu ili stepen težine s optužbama u postupku koji je u toku (vidi Evropski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stav 60, 15. maj 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stav 115, 18. juni 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80–81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. godine i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).

39. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud konstatira da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da su Općinski sud i Kantonalni sud utvrdili da na apelantovoj strani postoji opasnost od ponavljanja krivičnog djela, te su zaključili da je ispunjen poseban uvjet predviđen članom 146. stav 1. tačka c) ZKP-a. Pri tome, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, primjećuje da je redovni sud ukazao na tok postupka, činjenicu da je optužnica protiv apelanta podignuta i potvrđena, kao i da je u toku glavni pretres. Dalje, sud je pobrojao dokaze koji ukazuju na postojanje osnovane sumnje, te je ukazao šta iz dokaza proizlazi, što je sve detaljno obrazložio. Apelacijom se suštinski u ovom dijelu osporava zaključak redovnih sudova u vezi s datim obrazloženjem u odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH tvrdnjama da se ponavljaju razlozi iz ranijih rješenja o određivanju pritvora. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud imao u vidu ove apelantove prigovore, te u vezi s tim (vidi Činjenično stanje) jasno obrazložio in concreto koje činjenice i okolnosti u svojoj sveukupnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant u slučaju puštanja na slobodu ponovio krivično djelo.

40. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri ocjeni naročitih okolnosti, naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim obrazloženja iz osporenih rješenja, te nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje o proizvoljnosti primjene člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a.

41. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da je u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, apelant (kao osoba) lišen slobode „u skladu sa zakonom propisanim postupkom […] u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela“.

42. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije u odnosu na postojanje općeg i posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

Trajanje pritvora – razuman rok

43. Apelacijom se također ukazuje na prekomjerno trajanje pritvora i suđenje u razumnom roku u odnosu na koje je Ustavni sud prethodno naveo da će te navode ispitati u kontekstu garancija prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

44. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu vlastitu praksu i praksu Evropskog suda prema kojoj se pitanje da li je period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Sud mora utvrditi i jesu li nadležne domaće vlasti pokazale „posebnu revnost” u vođenju postupka (vidi, između brojnih drugih, predmete Idalov protiv Rusije [GC] broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012, i Krikunov protiv Rusije broj 13991/05, stav 36, 4. decembar 2014).

45. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu pritvor određen 7. novembra 2020. godine, da je zatim protiv apelanta potvrđena optužnica 30. novembra 2020. godine, nakon čega je doneseno rješenje da se apelantu pritvor produžava za dva mjeseca i da može trajati najduže jednu godinu od potvrđivanja optužnice do izricanja prvostepene presude uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu i da su osporena rješenja, prema kojima je pritvor i dalje neophodan, donesena u postupku sudske kontrole opravdanosti pritvora nakon potvrđivanja optužnice. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju apelant nalazio u pritvoru nešto kraće od jednog mjeseca prije potvrđivanja optužnice, te da je nakon potvrđivanja optužnice Općinski sud započeo s glavnim pretresom. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je u početnoj fazi predmetnog krivičnog postupka sudija koji je bio zadužen za suđenje, zbog objektivnih okolnosti (bolest Covid-19), bio spriječen da postupa u navedenom predmetu, ali i da je Općinski sud, ne čekavši povratak postupajućeg sudije s bolovanja, zadužio drugog sudiju da postupa u predmetu upravo zbog toga što se radi o predmetu u kojem su optuženi u pritvoru. Ustavni sud nema dileme da u pogledu objektivnih okolnosti izazvanih pandemijom virusa korona učesnici u postupku (sudovi i tužilaštvo) ne mogu utjecati. Uzevši u obzir sve te okolnosti, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju ispoštovana obaveza što hitnijeg rješavanja predmeta i hitnog preduzimanje mjera za efikasan nastavak krivičnog postupka protiv apelanta u smislu zahtjeva da se apelantu „sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja“, uspostavljenih članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 3. Evropske konvencije, te su stoga i ovi apelantovi navodi neosnovani.

46. Dalje, u odnosu na apelantovo pozivanje na povredu člana 13. Evropske konvencije zbog postupanja Kantonalnog suda, Ustavni sud ukazuje da je stav 4. člana 5. Evropske konvencije lex specialis u odnosu na član 13. Evropske konvencije (vidi, između ostalog, Ustavni sud, Odluka broj AP 3800/18 od 11. septembra 2018. godine, tačka 24), te će ove apelantove navode razmotriti u okviru garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični“ sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica.

47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Kantonalnom sudu protiv rješenja kojim mu je produžen pritvor, o kojoj je taj sud odlučilo u relativno kratkom roku, pri čemu su razmotreni apelantovi žalbeni navodi i dato obrazloženje zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. U obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja pobrojani su konkretni žalbeni navodi apelantove odbrane, oni su ispitani (u dovoljnoj mjeri), pri čemu su dati razlozi i obrazloženja zbog kojih se prihvaćaju stavovi iz osporenog rješenja, odnosno zbog čega apelantovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje zakonitost lišavanja slobode. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

49. Konačno, Ustavni sud ukazuje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, između ostalog i apelantove veoma opširne navode apelacije, koji u ukupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti i nepravičnost postupka protiv apelanta. Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ne smatra da je značajno dodatno ih elaborirati jer je Općinski sud, kao redovni sud, dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore. Ustavni sud, također, napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Pretpostavka nevinosti

51. Apelacijom se ukazuje i na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u kontekstu obrazloženja osporenih odluka u pogledu posebnog pritvorskog razloga jer se Općinski sud u prvostepenom rješenju „bavio ocjenom sadržine dokaza“ kojima se „opravdava“ produženje pritvora, a koji se tiču činjenica i okolnosti kojima se konkretizira radnja izvršenja.

52. Ustavni sud podsjeća da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi, Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, na primjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41˗45).

53. Dovodeći navedena načela u vezu s apelacionim prigovorima, Ustavni sud je izvršio sadržajnu analizu obrazloženja osporenih rješenja, s posebnim osvrtom na dio obrazloženja u kojem su sadržani apelantovi navodi o ocjeni dokaza od strane Općinskog suda. Ustavni sud zapaža da su navedene činjenice iznesene u okviru procjene da li postoje naročite okolnosti koje upućuju na opravdanu bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo za koje je optužen. Nadalje, apelant ne osporava da je pred Općinskim sudom postupak protiv njega u toku, te činjenice vezane za taj postupak, koje je naveo taj sud u osporenom rješenju. U vezi s navedenim, analizirajući sadržaj osporenih rješenja, Ustavni sud primjećuje da, suprotno apelacionim navodima, obrazloženja rješenja Općinskog suda, na koja je apelant ukazao u apelaciji, ne ukazuju da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da redovni sud nigdje u osporenim rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju u vezi s apelantom, a da nije koristio riječi kao što su „osumnjičeni“ i „osnovana sumnja“, što je upravo vidljivo iz obrazloženja redovnog suda. Slijedom toga, Ustavni sud smatra da su ovi apelacioni prigovori neosnovani i da se ne može prihvatiti osnovanom apelantova tvrdnja da je sud unaprijed zaključio da je kriv za krivično djelo za koje je protiv njega potvrđena optužnica i povodom koje je krivični postupak u toku u fazi održavanja glavnog pretresa, zbog čega nije prekršeno ni načelo pretpostavke nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Naknada

55. Najzad, s obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5, te članom 6. stav 2. Evropske konvencije, nema osnova za razmatranje apelantovog zahtjeva u vezi s traženjem da mu se dosudi odšteta u pravičnom iznosu. Također, u vezi s apelantovim traženjem da mu se isplate troškovi sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove, iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući u postupku dvomjesečne kontrole opravdanosti pritvora produženog nakon potvrđivanja optužnice, dali jasne i argumentirane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, zbog kojih je apelantu pritvor produžen, i kada je krivični postupak vođen na način da se trajanje pritvora svede na najmanju moguću mjeru.

57. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Općinski sud ili Kantonalni sud prejudicirao apelantovu krivicu.

58. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

59. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1306/21 (J. A.) | Sudska praksa | Aktio