Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1973/21 (B. S.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1973/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, dopredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. srpnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1973/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Branko Sekulić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Branko Sekulić protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 023722 20 Uvp od 28. travnja 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 11 0 U 023722 18 U od 17. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Sekulić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Violeta Popović, odvjetnica iz Banjaluke, podnio je 4. lipnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 023722 20 Uvp od 28. travnja 2021. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 023722 18 U od 17. lipnja 2020. godine.

2. Rješenjem tuženika (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske) – Filijala Banjaluka od 2. kolovoza 2018. godine apelant je ostvario pravo na razmjerni dio starosne mirovine počevši od 20. travnja 2018. godine u određenome mjesečnome iznosu.

3. Rješenjem tuženika od 28. rujna 2018. godine priziv apelanta je odbijen.

4. Presudom Okružnoga suda od 17. lipnja 2020. godine tužba apelanta protiv rješenja tuženika od 28. rujna 2018. godine je odbijena.

5. Presudom Vrhovnoga suda od 28. travnja 2021. godine odbijen je zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje presude Okružnoga suda od 17. lipnja 2020. godine.

6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da iz podataka spisa proistječe da je apelant 20. srpnja 2018. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu, da je tijekom postupka utvrđeno da je rođen 15. ožujka 1952. godine i da sa 20. travnjem 2018. godine ima navršenih 66 godina, 1 mjesec i 5 dana života, a ukupni mirovinski staž mu iznosi 35 godina, 9 mjeseci i 16 dana, koji je ostvario u bivšoj SR BiH, Republici Srpskoj i Republici Hrvatskoj. Vrhovni je sud istakao da na temelju toga je utvrđeno da apelant ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na razmjerni dio starosne mirovine, sukladno odredbi čl. 41. do 43. Zakona o PIO, s u svezi sa čl. 177. i 178. istoga Zakona, pa mu je rješenjem prvostupanjskoga origana priznato pravo na razmjerni dio starosne mirovine, počevši od 20. travnja 2018. godine, to jeste 3 mjeseca unazad od podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 131. st. 2. Zakona o PIO. Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 131. st. 1. Zakona o PIO propisano da pravo na starosnu mirovinu osiguranik ima od prvoga narednoga dana nakon prestanka osiguranja, pod uvjetom da je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od 3 mjeseca od prestanka osiguranja, a odredbom čl. 131. st. 2. istoga Zakona je propisano da ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen poslije isteka roka iz st. 1. pravo na starosnu mirovinu osiguranik ima od dana podnošenja zahtjeva i za 3 mjeseca unazad, ukoliko su na taj dan ispunjeni uvjeti za ostvarivanje prava. Vrhovni je sud istakao da kako je apelant zahtjev podnio 20. srpnja 2018. godine, to mu je sukladno navedenoj odredbi priznato pravo na razmjernu starosnu mirovinu 3 mjeseca unazad, tj. od 20. travnja 2018. godine, jer je na taj dan ispunjavao uvjete za starosnu mirovinu, kako je to pravilno i obrazloženo u rješenju prvostupanjskoga organa. Vrhovni je sud istakao da je pri tomu pravilno odbijen prigovor apelanta da mu je pravo na starosnu mirovinu trebalo priznati od dana kada je napunio 65 godina života, tj. od 15. ožujka 2017. godine, jer ne stoje prigovori apelanta da je tuženiku putem drugih nositelja osiguranja (tj. iz Republike Srbije, Republike Hrvatske i Republike Slovenije) ranije podnesen zahtjev za ostvarivanje prava na razmjerni dio starosne mirovine, iz razloga što su se ti zahtjevi, kako to i proistječe iz stanja spisa predmeta, nesporno odnosili na dostavljanje potvrda o stažu osiguranja, a ne na podnošenje zahtjeva apelanta za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostaloga, navodi kako je pogrešnim tumačenjem vremena od kojega datira njegov zahtjev i obraćanje tuženiku, došlo do pogrešnoga utvrđivanja vremena početka prava na mirovinu, shodno čemu je apelant uskraćen za 13 mjesečnih anuiteta mirovine. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već isključivo navodi da su druge osobe u istim situacijama prema poimanju tuženika „imali prava, jer su se na vrijeme obratila tuženiku“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud istakao da je tuženik prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanta pravilno i potpuno utvrdio nadnevak podnošenja zahtjeva apelanta za ostvarivanje prava na razmjerni dio starosne mirovine (dakle, 20. srpnja 2018. godine), pa mu je primjenom odredbe čl. 131. st. 2. Zakona o PIO priznao pravo na razmjerni dio starosne mirovine 3 mjeseca unazad od podnošenja zahtjeva (dakle, od 20. travnja 2018. godine), u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1973/21 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio