Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-553/20 (M. M.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Izvršenje
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-553/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-553/20, rješavajući apelaciju Miodraga Mijatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miodrag Mijatović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 I 036002 19 Gž od 4. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 I 036002 18 Mal od 19. aprila 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miodrag Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 11. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 I 036002 19 Gž od 4. novembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 I 036002 18 Mal od 19. aprila 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 I 036002 18 Mal od 19. aprila 2019. godine obavezan je apelant da isplati AD “Vodovod i komunalije” Zvornik (u daljnjem tekstu: tužitelj) određeni novčani iznos po osnovu duga za komunalne usluge za određeni vremenski period, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je tužitelj, kao tražilac izvršenja podnio tom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta, kao izvršenika, radi naplate duga (prijedlog za izvršenje je podnesen na osnovu vjerodostojne isprave). Odlučujuči o prijedlogu za izvršenje, Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju broj 83 0 I 036002 17 Kom od 24. januara 2018. godine kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje. Dalje, da je apelant protiv rješenja o izvršenju izjavio prigovor, te da je u skladu sa članom 50. stav 4. Zakona o izvršnom postupku Osnovni sud donio rješenje od 12. aprila 2018. godine kojim se prijedlog za izvršenje smatra tužbom, te je odlučeno će se postupak nastaviti po pravilima parničnog postupka (tužitelj je na pripremnom ročištu uredio tužbeni zahtjev u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku).

4. Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da je tužitelj pružalac komunalnih usluga (isporuka vode i odvoz smeća), te da nije sporno da apelant za utuženi period nije plaćao tužitelju obaveze po osnovu izvršenih usluga u cijelosti. Zatim, da je među strankama sporno da li je tužitelj svoje usluge pružao prema zakonu i da li je bio u obavezi da vrši verifikaciju mjernog uređaja, odnosno da li je mjerenje utrošene vode na mjernom uređaju za apelantovo domaćinstvo u spornom periodu bilo ispravno. Osnovni sud je naveo da je izvršio uvid u analitičke kartice na apelantovo ime za 2016. godinu (novembar i decembar) i 2017. godinu (januar-oktobar), na osnovu kojih je utvrđena potrošnja za komunalije (utrošena količina vode i naknade za priključno mjesto, a što je preciznije navedeno u obrazloženju presude), te da je utvrđeno da na analitičkim karticama za 2016. i 2017. godinu nema registrovanih uplata na strani apelanta. Takođe, da je izvršen uvid u pojedinačne račune, za utuženi period, te da je utvrđeno da je tužitelj svakog mjeseca uredno obračunavao potrošnju vode računajući je u skladu sa stvarnom potrošnjom registrovanom na vodomjeru. Dalje, da je na računima navedeno da se reklamacija prima u roku od 15 dana, te da je naveden i rok za plaćanje računa. Zatim, da je apelant, saslušan kao parnična stranka, naveo da je tačno da je u utuženom periodu imao tekuću vodu u domaćinstvu i da je redovno dobijao mjesečne račune na kojima je unijet obračun utrošene vode i druge usluge koje tužitelj isporučuje, te da nije prigovarao ispostavljenim računima za utuženi period, jer njegovi raniji prigovori nisu bili uspješni. Takođe, da je apelant naveo da u tom periodu nije platio niti jedan račun, da su bili nelogični (nerealna potrošnja), te da računi koji su izdati preko nebaždarenog vodomjera ne mogu biti verifikovani. Osnovni sud je naveo da je obračun vršen u skladu sa Odlukom o javnom vodovodu i javnoj kanalizaciji (u daljnjem tekstu: Odluka) od 21. februara 2007. godine, kojom je u članu 41. propisano da je potrošač dužan da obezbijedi vodomjer preko koga se utvrđuje potrošnja vode, a članom 42. da troškove popravke, održavanja, zamjene i baždarenja vodomjera padaju na teret ovlaštenog distributera koji upravlja vodovodom, dok je namjerna oštećenja dužan nadoknaditi korisnik. Takođe, da je članom 49. Odluke propisano da je komunalno preduzeće obavezno vršiti kontrolu (baždarenje) vodomjera svakih pet godina, a potrošač ima pravo pismeno zatražiti od komunalnog preduzeća da se provjeri ispravnost pokazivanja vodomjera. Zatim, da je članom

53. Odluke propisano da se naknada za utrošenu vodu plaća prema utvrđenoj tarifi koja se donosi uz saglasnost nadležnog opštinskog organa administrativne službe, a korisnik komunalne usluge plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu. Nadalje, da prema Pravilniku o verifikaciji mjerila sva mjerila podliježu verifikaciji, te da je u članu 4. tog Pravilnika propisano da se verifikacija mjerila vrši po pisanom zahtjevu. Osnovni sud je naveo da apelant nije dostavio dokaz da je zbog sumnje na adekvatno mjerenje u utuženom periodu tražio verifikaciju mjerila, tj. vodomjera. Osnovni sud je ukazao da je apelant, radi zaštite svojih interesa, za svaki ispostavljeni račun, ukoliko je bio nelogičan ili neadekvatan potrošnji, morao pismeno prigovoriti tužitelju, te u smislu člana 49. Odluke tražiti baždarenje vodomjera. Osnovni sud je ukazao da je nesporno utvrđeno da je tužitelj u utuženom periodu apelantu isporučivao vodu, dakle apelant je bio korisnik usluge, te da je tužitelj dokazao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, dok apelant nije prezentovao adekvatne dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da tužitelj nema pravni osnov za potraživanje duga ili da nema osnov za potraživanje duga u traženom iznosu.

5. Presudom Okružnog suda broj 83 0 I 036002 19 Gž od 4. novembra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

6. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da osnovanost tužbenog zahtjeva proizilazi iz Odluke o utvrđivanju visine naknade i načina naplate kominalnih usluga na području Opštine Zvornik od 3. februara 2011. godine, Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o utvrđivanju visine naknade i načina naplate kominalnih usluga na području Opštine Zvornik od 4. juna 2012. godine na koju je saglasnost dao načelnik Opštine Zvornik, kao i iz Zakona komunalnim djelatnostima. Dalje, da je članom 16. stav 2. Zakona o komunalnim djelatnostima predviđeno da korisnik plaća utvrđenu cijenu za pružene komunalne usluge na osnovu računa koji ispostavlja davalac komunalne usluge i koji ima snagu vjerodostojne isprave. Zatim, da je cijena komunalne usluge na području Opštine Zvornik određena Odlukom o utvrđivanju visine naknade i načinu naplate komunalnih usluga na području Opštine Zvornik. Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije počinio povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih bi osporena presuda bila nepravilna i nezakonita. Nadalje, da nisu osnovani apelantovi navodi da je tužitelj koristio nepostojeću metodu kod obračuna utroška vode u apelantovom domaćinstvu, obračunavajući utrošenu vodu preko vodomjera koji nikada nije baždaren, te da prvotepeni sud u vezi s tim prigovorima nije pravilno primijenio zakonske i podzakonske odredbe koje regulišu tu materiju. Okružni sud je ukazao da su ovi navodi suprotni stanju u spisu, prema kome je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve činjenice odlučne za pravilno presuđenje u konkretnom predmetu i pravilno obrazložio primjenu zakona i podzakonskih akata na koje se pozvao. Okružni sud je naveo da nije posebno raspravljao o ostalim žalbenim prigovorima, te o prigovorima na rad postupajućeg sudije u prvom stepenu, jer je uvjerenja da nisu od odlučnog značaja za pravilno odlučivanje u konkretnom sporu.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

8. Apelant je naveo da je sa tužiteljem u višegodišnjim sporovima, koji se završavaju na apelantovu štetu. Dalje, da su redovni sudovi tendenciozno cijenili predložene dokaze, ignorisali važeće zakone i pravilnike, te su „različito postupali prema tuženima u istoj pravnoj stvari“, na koji način je, osim naprijed navedenih prava, povrijeđeno i načelo pravne sigurnosti. Nadalje, da je tužitelj morao provjeravati svaku nelogičnu potrošnju vode u apelantovom domaćinstvu. Zatim, da su se sudovi u obrazloženjima presuda isključivo bavili proizvoljnim tumačenjima odluka opštinske vlasti koja je osnivač tužitelja. Apelant smatra da tužitelj vrši diskriminaciju među korisnicima usluga, jer proizvoljno utužuje korisnike usluga u istom mjestu i primjenjuje različite cjenovnike i različite mjerne jedinice za obračun naknade. Takođe, apelant je naveo da je predsjednica Osnovnog suda, sudija S. T., osim u konkretnom prvostepenom postupku, odlučivala ili odlučuje u još tri predmeta u pravnoj stvari između istih stranaka. Zatim, da je osporenu odluku u drugostepenom postupku donijelo vijeće u sastavu I. S., D. E. i S. B., te da su navedene sudije sudile u istoj pravnoj stvari između istih stranaka u drugostepenim postupcima (sudija I. S. u tri predmeta, sudija D. E. u četiri predmeta i sutkinja S. B. u tri predmeta, koja je donijela i rješenje u predmetu broj 83 0 Mal 001417 Gv 1 kojim je odbijen apelantov za ponavljanje postupka u tom predmetu).

Relevantni propisi

9. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 357.

Sudija ne može suditi:

[…] 4) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa;

5) ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U vezi sa apelantovim navodima o povredi principa "nepristrasnosti suda", Ustavni sud primjećuje da apelant povredu ovog principa vidi u činjenici da je sudija Osnovnog suda S. T., koja je donijela prvostepenu presudu u konkretnom predmetu, učestvovala ili učestvuje kao sudija u još nekim predmetima pred prvostepenim sudom koji se vode između tužitelja i apelanta. Zatim, da su sudije iz sudskog vijeća (I. S., D. E. i S. B.) koje je donijelo osporenu drugostepenu odluku, učestvovale u drugostepenim žalbenim postupcima koji su takođe vođeni između istih stranaka. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u pogledu odluke koju donosi. Sud ne smije biti pod uticajem vanjskih informacija, ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je izneseno na suđenju. Prilikom odlučivanja da li je neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na ličnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hauschildt protiv Danske, stav 47). Da je neki sudija pristran zbog opterećenosti predrasudama moguće je zaključiti samo kada to postane sasvim jasno na osnovu njegovog stava tokom postupka ili iz sadržaja presude. U okviru objektivnog testa, mora se odrediti da li je, potpuno odvojeno od ličnog ponašanja sudije, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost. Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 357. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku propisano da „sudija ne može suditi ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke nižeg suda ili drugog organa“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda i dostavljene dokumentacije proizilazi da je tužitelj protiv apelanta pred redovnim sudovima vodio više odvojenih postupaka. Nadalje, da je u donošenju osporene prvostepene presude, te određenog broja presuda Osnovnog suda u parničnim postupcima između tužitelja i apelanta, učestvovala sudija S. T., dakle nije učestvovala u donošenju drugostepene presude koja je osporena predmetnom apelacijom. Takođe, Ustavni sud zapaža, da sudije iz sudskog vijeća (I. S., D. E. i S. B.), koje su učestvovale u donošenju osporene presude Okružnog suda, nisu učestvovale u donošenju odluke prvostepenog suda tj. odluke nižeg suda, budući da je i sam apelant, a što proizlazi i iz dostavljene dokumentacije, potvrdio da se radilo o učestvovanju istih sudija u donošenju odluka istog suda iste instance (žalbeni postupak) u odvojenim parničnim postupcima koji su vođeni između tužitelja i apelanta. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o objektivnoj pristrasnosti, u smislu člana 357. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje na subjektivnu pristranost sudije Osnovnog suda S. T. i sudskog vijeća (I. S., D. E. i S. B.) Okružnog suda. Ovo stoga što se kako je naprijed navedeno, subjektivna nepristranost pretpostavlja dok se suprotno ne dokaže, što u konkretnom slučaju apelant nije učinio. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

15. Ustavni sud dalje nalazi da apelant tvrdi da su u postupku proizvoljno cijenjeni dokazi i da su proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u obrazloženju prvostepene presude, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, detaljno naveo na osnovu kojih je dokaza i relevantnih odredaba materijalnog prava zaključio da je osnovan tužiteljev tužbeni zahtjev. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već rješavao o sličnim apelantovim navodima i da nije našao proizvoljnost u postupanju Okružnog suda u predmetu koji je vođen po tužbi istog tužitelja protiv apelanta, radi naplate duga za komunalne usluge – utrošenu vodu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4219/19 od 15. januara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U odnosu na apelantove tvrdnje kojima je ukazao na diskriminaciju, Ustavni sud zapaža da apelant, osim navoda da su „redovni sudovi različito postupali prema tuženima u istoj pravnoj stvari“, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je diskriminisan u predmetnom postupku, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-553/20 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio