Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1747/21 ("MBI Development" d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1747/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1747/21, rješavajući apelaciju "MBI Development" d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "MBI Development" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031109 20 Uvp od 8. ožujka 2021. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031109 19 U od 24.

srpnja 2020. godine, u odnosu na navode o krsenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "MBI Development" d.o.o. Sarajevo protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031109 20 Uvp od 8. ožujka 2021. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 031109 19 U od 24.

srpnja 2020. godine, u odnosu na navode o krsenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. "MBI Development" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Sedad Kadić odvjetnik iz Ilidže, podnio je 21. svibnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 031109 20 Uvp od 8. ožujka 2021. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 031109 19 U od 24. srpnja 2020. godine.

2. Rješenjem Uprave za neizravno oporezivanje (u daljnjemu tekstu: tužena), Odsjeka za poreze Regionalni centar Sarajevo, Grupa za reviziju i kontrolu (u daljnjem tekstu: prvostupanjski organ) od 1. travnja 2016. godine apelantu je dodatno utvrđena PDV obveza u određenom novčanom iznosu.

3. Rješenjem tužene, Regionalni centar Banjaluka od 17. svibnja 2016. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv protiv rješenja od 1. travnja 2016. godine.

4. Rješenjem tužene od 3. rujna 2018. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov priziv protiv rješenja od 17. svibnja 2016. godine.

5. Presudom Suda BiH od 24. srpnja 2020. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene od 3. rujna 2018. godine.

6. Presudom Suda BiH od 8. ožujka 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje sudske odluke.

7. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je pravilno prvostupanjski sud prihvatio kao točan obračun PDV-a apelantu po osnovu prometa predmetne stambene jedinice drugoj pravnoj osobi („Kuwai towers“ d.o.o. Sarajevo) po fakturi od 10. studenog 2014. godine. Sud BiH je ukazao da je apelant ispostavio fakturu bez obračunatog izlaznog PDV-a, pozivajući se na članak 33. Zakona o PDV-u i članak 33. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, a na temelju određene Odluke uprave apelanta, kojom je predmetni stan stavio u vlastitu upotrebu. U svezi s tim, Sud BiH je naveo da je apelant pogrešno zaključio da se radilo o prometu koji je oslobođen od plaćanja PDV-a, zbog čega, prilikom tog prometa nije obračunao izlazni PDV nego je izvršio korekciju umanjenje odbitka ulaznog PDV-a u poreznom razdoblju kolovoz 2013. godine koji PDV se odnosio na predmetnu stambenu jedinicu. Sud BiH je, naime, istakao da je obaveza i sistem plaćanja poreza na dodatnu vrijednost, kao i mogućnost i uvjeti stjecanja prava na oslobađanje od plaćanja PDV-a reguliran Zakonom o PDV-u. Pri tomu, ukazao je da prema članku 25. točka 2. Zakona o PDV-u, od plaćanja PDV-a oslobođen promet nepokretne imovine, izuzev prvog prijenosa prava vlasništva ili prava raspolaganja novoizgrađenom nepokretnom imovinom, a da je novoizgrađena nepokretna imovina opisana odredbom članka 8. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u (prema stavu 1. tog članka novoizgrađenom nepokretnom imovinom smatraju objekti koji još nisu upotrebljavani). U pogledu toga, Sud BiH je istakao da je prvostupanjski sud, baš kao i porezni organi, pravilno zaključili da apelant nije dostavio dokaze za tvrdnju da je predmetni stan korišten u poslovne svrhe, na što ga je obavezivala odredba članka 61. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja (koja propisuje da je teret dokazivanja na obvezniku indirektnih poreza) a osobe koje imaju obaveze indirektnih poreza oslobađaju se tereta dokazivanja samo ako se pozivaju na dokazna sredstva koja Uprava za neizravno oporezivanje (u daljnjem tekstu: UNO) već posjeduje. Sud BiH je istakao da je pravilno zaključeno da se u konkretnom slučaju radi o prvom prometu nepokretne imovine, koji promet člankom 25. Zakona o PDV nije oslobođen plaćanja PDV-a, iz kojeg razloga je na fakturiranu vrijednost predmetnog stana izvršen obračun PDV-a. Pored toga, Sud BiH je istakao da apelant u postupku koji je vođen, osim spomenute Odluke uprave apelanta, nije dostavio ni jedan dokaz da je predmetni stan korišten u poslovne svrhe, odnosno da se radi o upotrebljavanom objektu, zbog čega je prometovanje stana predstavljalo prvi promet novosagrađene nekretnine, koji suglasno članku 4. stavak 3. točka 4. Zakona o PDV-u, podlijegao oporezivanju PDV-om. Sud BiH je, istakao da činjenica da je predmetni objekta sagrađen pet godina prije prodaje, nije dokaz da je objekt u tom razdoblju korišten kao ured ili kao pokazni stan za potencijalne kupce. U svezi s tim, ukazao je da je odredbom članka 6. Zakona o PDV-u u stavku 1. propisano da se prometom dobara uz naknadu smatra i stavljanje u vlastitu upotrebu dobara, koje porezni obveznik proizvodi, izgrađuje, obrađuje, kupuje ili uvozi u okviru obavljanja svojih poslovnih djelatnosti, u kojem slučaju je člankom 14. stavak 3. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u propisana obaveza sačinjavanja interne porezne fakture na način propisan člankom 109. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u. Dakle, Sud BiH je istakao da iz navedenog proizlazi da je apelant u slučaju da je predmetni stan koristio u poslovne svrhe na osnovu odluke o stavljanju predmetnog stana u vlastitu upotrebu, bio obvezan sačiniti i internu fakturu sa obračunatim PDV-om, što bi se smatralo prvim prometom novosagrađene nepokretnosti. Nadalje, Sud BiH je naveo da je pravilno pobijanom presudom ocijenjeno da apelant bez osnove osporava i nepriznavanje prava na odbitak ulaznog poreza po fakturi dobavljača („Marimex“ d.o.o. Sarajevo) od 18. prosinca 2014. godine, jer je utvrđeno da apelant u poreznom razdoblju za prosinac 2014. godine nije raspolagao predmetnom fakturom, iz kojeg razloga je pravo na odbitak ulaznog poreza iskoristio na osnovu ugovora o izvansudskoj nagodbi. Sud BiH je u pogledu toga ukazao da prema odredbi članka 32. stavak 1. Zakona o PDV-u pravo na odbitak ulaznog poreza obveznik može da ostvari samo ako posjeduje fakturu izdanu od strane drugog obveznika, na kojoj je iskazan PDV u skladu s člankom 55. Zakona o PDV-u. Prema odredbi članka 55. stavak 1. istog Zakona, obveznik je dužan klijentu izdati fakturu ili drugi dokument koji služi kao faktura za svaki promet dobara ili usluga. Pri tomu, ukazao je da je člankom 55. stavak 5. Zakona o PDV-u propisano da UNO izdaje bliže propise o uvjetima za porezno fakturiranje, te je odredbom članka 107. Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u propisano koje podatke najmanje mora sadržavati porezna faktura (među kojima su podaci o pojedinačnoj vrijednosti dobara i usluga bez PDV-a, ukupan iznos naknade bez PDV-a, PDV stopu i ukupan iznos PDV-a). Kako predmetni ugovor ne sadrži sve navedene podatke, Sud BiH je naveo da se ugovor o izvansudskoj nagodbi ne može izjednačiti sa fakturom u smislu članka 55. Zakona o PDV-u, zbog čega su apelantovi prigovori ponovljeni u tom smjeru odbijeni kao neutemeljeni. Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog ističe da su proizvoljno primijenjene odredbe Zakona o PDV-u, Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u i Zakona o postupku indirektnog oporezivanja. Naime, apelant smatra da je Odlukom uprave dokazao da je stan korišten, te je istakao da je stan izgrađen pet godina prije prodaje pravnoj osobi zbog čega nije bilo osnova za obračun PDV-a. Apelant, nadalje, ističe da je tijekom kontrole inspektorima predočena faktura od dobavljača („Marimex“ d.o.o. Sarajevo), da su inspektori prilikom kontrole dobavljača („Marimex“ d.o.o. Sarajevo) imali fakturu, kao i da Ugovor o izvansudskoj nagodbi sadrži sve elemente fakture, a što nije uzeto u obzir prilikom odlučivanja.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

10. Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Europske komisije za ljudska prava i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnoga prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obveze» iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. ožujka 2005. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba; Europska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. svibnja 1983. godine; i Europski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. prosinca 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obveze, nesumnjivo, spadaju i obveze koje proistječu iz poreznog, carinskoga, odnosno javnoga zakonodavstva. Stoga, sukladno iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o PDV-u, Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u i Zakona o postupku indirektnog oporezivanja u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, naime, jasno ukazao na to da su prvostupanjski sud, kao i porezni organi, pravilno zaključili da apelant nije dostavio dokaze za tvrdnju da je predmetni stan korišten u poslovne svrhe (u smislu odredbe članka 61. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja), te da su pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju radi o prvom prometu nepokretne imovine, koji promet, u smislu članka 25. Zakona o PDV, nije oslobođen plaćanja PDV-a, u čemu Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, pozivajući se na odredbe članka 32. stavak 1. i članka 55. Zakona o PDV-u, ukazao da je apelant bez osnova osporavao i nepriznavanje prava na odbitak ulaznog poreza po fakturi dobavljača, te u vezi s tim dao detaljne i jasne razloge, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1747/21 ("MBI Development" d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio